Gležnjaci...

... gležnjivci(?) ili  gležnjavci(?) ili …

Ne znam koja je prava riječ za to, ali neka za sada bude „gležnjaci“, to su ljudi koji sada, u prosincu 2019. hodaju okolo pokazujući gležnjeve. Sigurno ste ih vidjeli: imaju (uske) hlače (obično traperice, ali mogu biti i tajice) koje sežu do nekoliko centimetara iznad gležnja, gležnjevi su obavezno goli(!!!), a ispod gležnja nazire se rub stopalica i na to imaju obuvene niske tenisice. I oni hodaju tako, i žene i muškarci,  sada u 12. mjesecu. Naravno, strogo je zabranjeno ispod traperica imati obučene npr. hulahupke boje kože! Dozvoljene su isključivo stopalice u tim niskim tenisicama.  

Ok, znam, to je moderno.

Ma, jebeš modu. Meni je  fascinantno kako su ljudi spremni patiti za modu. Ok, njima valjda nije hladno, ili?

Prošli tjedan (negdje oko 10. 12.) gledam na željezničkom kolodvoru jednu mlađu ženu (curu?): uske traperice iznad gležnja, par centimetara  ispod gležnja nazire se bijeli rub stopalica i na to niske tenisice. Ok, ona prati modne trendove, barem što se gležnjeva tiče. Njezin gornji dio tijela me čudio: oko ramena, vrata i usta imala je zamotanu „deku“. Ok, nije to prava deka, ali to je bio neki ooooogroooooomni, dugački, široki, debeli šal. Sigurno je bio dugačak barem 180 cm, a i širok je bio sigurno 80 cm, imala ga je u nekoliko slojeva omotanog oko ramena i vrata i sezao joj je preko nosa, do očiju.  Osim tog šala, na glavu je nabila ogromnu kapu: imala je na glavi samo mali otvor za oči, sve drugo bilo je prekriveno:  što šalom, što kapom. Nemam pojam koje boje joj je bila kosa jer su deka, pardon, šal te kapa prekrili sve osim očiju (ne znam koje su joj boje oči, stajala je predaleko od mene da bih to vidjela). 

A dobro, bitno je da su gležnjevi goli.  

Meni je to fakat fascinantno. Ne znam jel to samo moda, ili je to čak postao nekakav fetiš.

No, zanima me, vi koji u prosincu pokazujete gležnjeve okolo, radite li vi to radi sebe ili radi drugih? Ono, kad hodate ulicom, i padne vam pogled na vaše gole gležnjeve, mislite li vi onda sami za sebe „Ajme gle mi gležnjeve, kak sam super, kak sam seksi, kak sam jebozovan/jebozovna…“.

Ili vi  to tako nosate radi drugih, kad idete cestom i onda vidite nekog tipa ili neku trebu, mislite si: „Sad ova treba/ovaj frajer vidi moje gležnjeve i odmah vidi kak sam ja super, kak sam ja seksi…“.

Ja nisam nikad (ni ljeti ni zimi ni u jesen ni u proljeće) kad sam prošla kraj takovog „gležnjavog“ (ili „gležnječeg“?) tipa pomislila: „Ajme, gle kakve gležnjeve ima, kakav pastuh.“ A ni žene s tim gležnjevima me ne privlače.

Mene gležnjevi jednostavno ne pale.

Koja bi bila najbolja riječ za te ljude koji pokazuje gležnjeve: gležnjevci, gležnjavci, gležnjaci, gležnjiči…?

A kako bi se zvala ta pojava: gležnjivost, gležnjavost, gležnjaštvo,  gležnjoča…?

Osim tih gležnjivaca, moram spomenuti nešto što sam vidjela u subotu, 7. 12. 2019. U tramvaju, neka cura, valjda srednjoškolka, imala je obuvene crne čizme do koljena. Iznad čizama vidjela su se, na obje noge,  cijela gola koljena, a malko iznad koljena „hlače“. Prvo sam mislila da ima obučene crne, uske kratke traperice, koje sežu skoro do koljena. To je izgledalo jednostavno blesavo. Navikla sam već viđati da žene na čizme nosaju kojekakve vruće hlačice, ali one su zaista kratke, kod nekih žena izgledaju ko donji dio bikinija. A ove „kratke“ hlače bile su skoro do koljena.

Onda kad je ta cura izlazila iz tramvaja, tj. kad sam ju vidjela odostraga, skužila sam: ona zapravo ima obučene crne, uske  traperice koje je nagurala u čizme, a te crne traperice na koljenima imaju ooooogromne, okrugle rupe. Ok, da viđala sam već  da žene imaju obuvene čizme i u njih ugurane traperice koje su poderane, ali poderane su kao da imaju “rez“ i obično su konci izvučeni u tim rezovima. To mi je ok, i nemojte pasti sad  sa stolaca: i ja sam nosala takve traperice s pokojom poderotinom i ocufanim koncima. Ali, ove njezine traperice nisu imale pokoju poderotinu, to je izgledalo kao da joj na svakom koljenu fali matrijala, u obliku kruga promjera 10ak cm. I na te čizme, kad si ju vidio odnaprijed, to je fakat izgledalo kao da iznad tih čizama ima „kratke“, uske  traperice koje sežu skoro do koljena. Samo oni koji su ju vidjeli odostraga, vidjeli su da su odostraga te traperice cijele (nepoderane) i ugurane u čizme. Dakle, odostraga joj se nigdje nije  vidjela gola koža, tj. traperice uopće nisu bile poderane.

Ok, znam da će sad neki reći da to izgleda baš super i seksi.

Meni koja se ne razumijem u modu to fakat izgleda blesavo.

Kak da tu pojavu nazovem: koljenaštvo? A ljudi koji hodaju okolo golih koljena su onda koljenaši?

Činjenica

Ljubav ne poznaje godine.

Ljubav ne poznaje granice.

Ljubav poznaje kile. 

Protein, nikotin, kofein

I dalje gladujem na 1300 kalorija (i pizdim cijele dane). Kaže mi mama da bih trebala jesti više proteina (iliti mesa) da ne bih osjećala glad.

Hmmm.

Gledam kolegice na poslu: sve su mršave. Ok, da, pisala sam o tome: nisu one utegnute, istrenirane, nemaju ravan trbuh… Pisala sam već da ovoj jednoj visi škemba preko pičke. Al kako tanke ruke i noge ima, kako je mršava!

Koliko one proteina jedu?

Ja nisam vidjela da uopće jedu ikakve proteine. 

One u sebe trpaju: nikotin i kofein. Pisala sam već da tijekom smjena od 8 sati ne jedu baš ništa. Ok, svaka čast, treba to izdržati! No, njima ne treba hrana, njima su očito dovoljni nikotin i kofein. One dnevno popiju i preko 5 šalica kave i popuše i po kutiju cigareta: i mršave su.

Očito se može i bez proteina. 

Uz kofein i nikotin, kome još treba protein.

Nemojte piti vodu kad ste na dijeti!

Ne pratim onu neku emisiju, ne znam kako se zove na hrvatskom, ono gdje se nekakvi treneri(?) ili što već jesu iživljavaju na debelim ljudima. Prije koji tjedan moja mama je to gledala pa sam i ja sjela, baš da vidim što rade.

Nekakvog tipa izbacili su iz te emisije zato što je navodno  pio vodu.

Ajme.

Ja nisam znala da se na dijeti ne smije piti voda. U redu, dobro, ne znam na kakvim su oni tamo dijetama, ali ja se na ovoj dijeti od 1300 kalorija dnevno fakat nalijevam vodom (naravno, idem na zahod svakih 20ak min., i to mi stvara probleme, pogotovo na poslu). Kako bih inače izdržala na tih 1300 kalorija dnevno? Ja doslovno popijem 5-6 litara vode, nastojim se nalijati vodom kako ne bih osjećala glad. Naravno da uzimam sredstva za smirenje, pa treba izdržati cijeli dan, svaki dan, na 1300 kalorija. Ali ovo, da ne smiješ piti vodu, kako vaga to ne bi pokazala kao povećanje težine, ajme.

Ne znam što da kažem na to.

Pisala sam već da nakon prva tri mjeseca dijete (u 2016. godini) kad sam došla na kontrolu, doktorica se derala na mene jer sam u 3 mjeseca smršavila „samo“ 14ak kila. I tada sam se nalijevala vodom kako bih izdržala na tih 1300 kalorija. Možda da nisam pila toliko vode, možda bi vaga bila pokazala manje kila. Ok, ne bi pokazala 10 kila manje, ali 1-2 kile valjda bi (ili koliko?; ne znam kako se popijena voda prikazuje kad staneš na  vagu). Ne bi ta 1-2 kile manje bile usrećile moju doktoricu, ali voljela bih da mi je netko bio rekao da ne smijem piti vodu jer će vaga to mojoj doktorici prikazati kao nemršavljenje. 

Priznajem, nisam nikad razmišljala o tome da ne smijem piti vodu na dijeti. Ispričavam se, ali bila sam prezauzeta odricanjem od hrane koju želim jesti pa nisam došla do toga da čak ni vodu ne smijem piti. A jebo mene glupu. 

Moja svakidašnja nedjelja

Danas je nedjelja.

Vi sigurno sjedite za stolom sa svojom obitelji i lijepo papate. 

Jeste li se fino napapali, pička vam materina?

Ja  nisam, ja moram gladovati na dijeti. 

Joooooooooooj pardooooooooooooooooooon, jebo mene glupu, kako ja nikako ne mogu zapamtiti da to nije dijeta, nego je to zdrava prehrana.

Muka se nastavlja

Ja to stvarno ne razumijem.

Od 2016. liječnici me liječe gladovanjem, pardoooooooooon, to se ne zove gladovanje, nego dijeta (1300 kalorija dnevno), a dijetetičarka to sad zove „zdrava hrana“. Meni pod „terapija“ ne pišu lijekovi, nego je doslovno napisano: „dijeta“. I da, rekla mi je doktorica još 2016. da bih do kraja života trebala biti na dijeti(!). A jebote glupu. Ja sam ju gledala kao da je pala s Marsa. 

Kako god da se to zvalo (gladovanje/dijeta/zdrava hrana), to je prestrašno. Trebam jesti minijaturne porcijice odurne zdrave hrane koja mi se gadi. Ta zdrava hrana je prestrašna, to niti je masno, niti je slano, sve je samo kuhano , ne smijem jesti nikakve slastice... Jednostavno ne razumijem zdravoždere koji po svojim blogovima i kojekakvim internetskim stranicama tvrde da oni uživaju u zdravoj hrani i kak je to suuuuuuuuuuuper. 

Znam da ima psihički bolesnih ljudi. I očito je da su zdravožderi psihički bolesne osobe. Al ne razumijem zašto oni nisu upućeni na psihijatrijski odjel i zašto onda njima pod terapija ne piše: „zatvoriti doživotno u psihijatrijsku ustanovu i baciti ključ“. To ne zvuči ništa gluplje od „dijeta“.

Prokleta gamad doktorska odurna, pička im materina gadna, usrana, ogavna.

Ja stvarno, zaista, iskreno i od srca svakom zdravožderu želim da crkne. Evo, zaista, stvarno, najiskrenije i od srca vam svima želim da krepate, pička vam materina, gadna, odurna, zdravožderska.

PS 

Ak vam se ne sviđa što pišem, zašto onda čitate ovaj blog??? Ak vam netko drži pištolj uperen u glavu prisiljava vas da čitate ovaj blog, to nije moj problem, riješite to s tom osobom (iako, prema mom skromnom mišljenju i niste za druge nego da vam se prospe mozak, pička vam materina, usrana, ogavna, odurna zdravožderska). Zaista to mislim, iskreno i od srca.

Bez brige, niste vi jedini kojima iskreno želim da crknu. Najiskrenije želim da crknu oni koji jedu sve redom, a uvijek su mršavi. Gledam te ljude već godinama: na poslu, među rodbinom… oni trpaju u sebe sve redom i vječito su mršavi. Uvijek se govori da debeli poput mene ne rade ništa, nego cijeli dan žderu i trpaju u sebe; ja ne pojedem u jednom danu niti približno toliko kao te mršave osobe koje žderu cijeli dan i vječito su mršave.  Ja samo gledam kako one tamane sve pred sobom, pička im materina. Nit su na dijeti, nit se bave sportom, a  non stop su mršavi. 

Baš je danas jedna takva „non-stop-jeduća“ osoba rekla, da njoj „nije dosta jedan komad pohanog za ručak, da ona pojede barem 5-6 komada i uz to jede i kruh i krumpir“.  

A jebote. 

Ja si priuštim jedan mali komadić pohanog  (iako sam duboko  svjesna da to uopće ne smijem jesti), i naravno da to pojedem bez kruha i bez krumpira. I odmah dobijem kilu jer se ne držim onih 1300 kalorija. 

A ona je vječito mršava. 

Meni se gadi gledati kako te osobe to trpaju u sebe, to uopće nije lijepo za vidjeti. Znam, da, znam, većina vas koji ovo čitate se neće složiti s tim, reći ćete da je uvijek lijepo vidjeti mršavu osobu kako fino papa, a odurno je vidjeti debelu osobu kako jede. Da, ja koja jedem polako taj jedan komadić da mi što duže traje jer znam da ne smijem uzeti drugi komadić - ja izgledam odurno dok to jedem jer sam debela. A kad ona mršava žderačica trpa 5-6 komada pohanog jedan za drugim u usta i uz to se davi u kruhu pommes fritesu i majonezi i uopće to ne prožvače - ona je seksi za gledati dok jede jer je mršava. 

Da raščistimo, ovi mršavi, koji vječito trpaju u sebe – nisu onu utegnuti, zategnuti, istrenirani, isklesani, s pločicama…  ili što ja znam kakvi. Gledam ovu jednu, ona je koščato-oglodano-žgoljavo mršava, al ne izgleda ko manekenka, visi joj koža pod pazuhom, nema uopće ravan trbuh, štoviše ima škembu koja joj se objesila preko pičke. Ali kad gledam svoje ruke i njezine noge: ona nema ni približno tako debele noge, kao što su moje ruke, a o njezinim rukama da ni ne govorim, doslovno ko čačkalice (njezine ruke su otprilike „debele“ ko moji prsti). A ona vječito jede. Kad kažem da vječito jede, ne kažem da pojede kilu jabuka, pa 3 kile zelene salate, pa 2 kile paradajza, pa 10 kila kupusa… Ona jede pohano, pommes frites, pizzu, hamburgere, kojekakva peciva iz pekare, kolače, napolitanke, svaki tjedan pojede nekoliko staklenki Nutelle, a bijelog  kruha svaki dan pojede barem pola kile – kad je ona gladna, ona ne pojede jednu šnitu kruha s Nutellom, ona ih pojede 5-6 (ona je to sama rekla, a ja sam imala prilike i na svoje oči to vidjeti!).

Pa ja bih baš voljela izgledati ko ona i da mi škemba visi preko pičke. Ako je to „visenje“ škembe preko pičke jedina  cijena koju bih platila za uživanje u hrani, ja sam za. Ja ne vidim da ona plača još neku cijenu za to svoje neprestano žderanje.

Ako niste znali, samo debeli ljudi moraju se zdravo hraniti. Ovi mršavi, koji se nezdravo hrane, oni to smiju jer su mršavi. Ni ovu „škembastu žderačicu“ doktori ne liječe dijetom - jer je mršava. A nitko ne očekuje da se riješi škembe jer ionak ne misli biti manekenka.

Ja zaista ne razumijem zašto cijeli život moram patiti zbog nečega za što nisam kriva, što si nisam sama izabrala. Uvijek su me vrijeđali, maltretirali i ponižavali zbog toga što sam debela. Meni je fascinantno da se oduvijek smatralo da nije problem u tim osobama koje vrijeđaju i ponižavaju debele ljude, nego je problem u debelim ljudima: nek idu na dijetu i smršave pa onda nitko neće imati razloga da ih vrijeđa i ponižava (al dok su debeli – onda svi oko njih imaju razlog i pravo vrijeđati ih maltretirati, zlostavljati i ponižavati).

Da, sad će oni koji ovo čitaju reći da sam sama kriva što sam debela jer nisam na dijeti, ne vježbam itd. Ali meni ne smeta što sam ja debela! Drugima smeta što sam ja debela: zašto me vrijeđaju i ponižavaju zbog moje debljine – njima moja debljina smeta, a ne meni. Meni smetaju uvrede i ponižavanje, ali nemam apsolutno nikakav problem sa svojom debljinom, kilama na vagi ili izgledom.

Budući da ja stvarno tu zdravu hranu ne mogu više niti vidjeti, odlučila sam pomoći sama sebi pri mršavljenju.

Osim ovih spomenutih osobica koje non stop žderu, a mršave su, tamo gdje radim  ima i onih koje non stop puše i nalijevaju se kavom i fakat ništa ne jedu. Ok, one su mršave jer stvarno, zaista, fakat ne jedu ništa tijekom 8 sati radnog vremena. Meni je fascinnatno da one to izdrže! I tako svaki dan!!! Kako mogu bez hrane??? Odgovor je očito u cigaretama i kavi. 

Ja nisam nikad pušila. Probala sam u srednjoj školi, al nije mi se svidjelo i nikad poslije, do sada, do 38. godine života nisam pokušala zapaliti cigaretu. Meni je to odurno. Kako to smrdi! A kako počnem kašljati! Za sad se učim pušiti: svaku večer na balkonu zapalim jednu cigaretu. Al meni se to gadi i uopće nemam potrebu za tim. No, eto, nastojim zapaliti cigaretu i popušiti ju umjesto da nešto pojedem za večeru. A kad se nagutam tog dima i „iskašljam dušu“, fakat nemam apetita; očito ima nešto u pušenju cigareta i mršavljenju. 

I nastojim piti kavu. Ali meni je i to problem jer ja do sad kavu nisam pila (ista stvar ko s cigaretama: probala u srednjoj školi, gadilo mi se). Sad se tjeram svaki dan popiti jednu(!) šalicu kave. Jedna šalica je malo u usporedbi s ovim mršavicama koje se nalijevaju kavom non stop i u danu popiju i više od četiri-pet šalica, ali za mene, koja inače ne pijem kavu, i jedna šalica je puno.

Osim toga (cigarete i kave), povremeno, kad pojedem nešto čega sam željna, a što ne smijem ni vidjeti, a kamo li jesti, odem ispovraćati se.

Što se tiče onih koji sad kažu da nije normalno povraćati nakon jela, da je to bolesno, opasno, nezdravo… Kao i za sve, tako i za to postoje razna mišljenja, čak i kod liječnika. Prije koju godinu moja mama išla je kod svoje liječnice (baš kod liječnice u Dom zdravlja, ne nešto alternativno negdje) na tretmane mršavljenja. Naravno, morala se držati plana prehrane. Ako se nije držala toga, onda je ili bila više dana na istoj kilaži ili se zdebljala. I onda joj je liječnica rekla, da ako ne može izdržati na planu prehrane i pojede nešto što ne smije, najbolje da se odmah nakon toga ispovraća, rekla je da je, citiram: „u redu na taj način povremeno očistiti organizam“. Naravno, to je u redu ako se radi „samo povremeno“. Ne znam koja je definicija tog „samo povremeno“, ali dakle, u redu je ispovraćati se ako si na dijeti pojeo nešto što ne smiješ. Očito je stav takvih liječnika da nećeš odmah postati bulimičar, ako se “samo povremeno“ ispovraćaš nakon jela. 

Ja se zaista trudim, svaki dan odričem se ukusne tzv. nezdrave hrane u kojoj volim uživati i koja mi nedostaje. Na razumijem zdravoždere koji tvrde da njima „nejedenje nezdrave hrane nije odricanje jer oni uopće ne žele jesti nezdravu hranu baš iz razloga jer je nezdrava“. Ajme, a jebo vas glupe! Ako je meni nešto fino, mene uopće nije briga koliko je to nezdravo i ja sam zaista željna sve one ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu volim, a koje se moram odricati. 

Da ne bi bilo zabune, nisu mi liječnici rekli da počnem pušiti, piti kavu i povraćati kako bih smršavila. Liječnica mi je samo rekla da do kraja života trebam gladovati na 1300 kalorija dnevno. 

Ne znam koliko će mi cigareta, kava i povraćanje pomoći u mršavljenju. I cigarete i kava i povraćanje meni su odurni, ali i to je bolje od gladovanja na zdravoj hrani od 1300 kalorija dnevno.

Dajmo da sjede

Već godinama gledam te „starije“ gospođe po busevima, tramvajima, vlakovima, autobusnim stanicama, klupama (u parku)…

Ima onih koje jedva dočekaju da sjednu. Ono što mi je neshvatljivo je što one sve tvrde da su stare, slabašne, ne mogu ništa… a kako jure do sjedala u busu i tramvaju, sruše sve i svakoga tko im se nađe na putu!

A tek ona nebuloza koju ZET-ovci puštaju u busu i tramvaju, onaj tekst (ne znam točan citat, parafraziram):

„Ulaz u autobuse je, podsjećamo, isključivo na prva vrata.“ 

Za te babe to ne vrijedi. Kad bi ona išla na prva vrata, pa ne bi stigla sjesti!

Ili ono drugo:

„Karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju.“ 

Kad bi baba registrirala kartu, pa ne bi stigla sjesti!

A najviše od svega mi ide na živce jedna druga vrsta baba. 

Prve su, dakle, ove koje u jurnjavi do sjedala ruše sve pred sobom. No, postoji i još posebnija grupa: to su one koje naslažu svoje vrećice i torbe na sjedala u busu, tramvaju, na stanici… a one pobožno stoje nad tim svojim vrećicama/torbama koje sjede na sjedalima ili klupama.

Ajme.

To gledam već desetljećima i ne mogu to shvatiti!

Ok, ove prve jure da bi sjele, dobro.

Al ove druge, one jure da bi stajale nad svojim vrećicama! Tko normalan složi stvari na sjedalo, stolac, klupu… i onda stoji nad tim???

Prije koji tjedan u vlaku: kad sam ušla u vlak, baba je uredno stajalo nad sjedalom na kojem su bile očito njezine vrećice. Ja sam se vozila nekoliko stanica i izašla iz vlaka: ona je ostala stajati nad sjedalom, nad svojim vrećicama.

Ajme.

Ne znam što sa mnom nije u redu: ako ima slobodno mjesto, ja  sjednem i  sve svoje stvari uvijek ostavim na  podu: i u tramvaju i u busu i u vlaku i na stanici… i kad je sunce i kad je kiša i kad je snijeg i kad je led. Zar da  dižem tešku, prljavu…  vrećicu/torbu na sjedalo i onda da stojim nad tim??? Ma da ne bi! Radije si ja sjednem. Ali takav način razmišljanja nije normalan. Trebam se ugledati  u stare, mudre, iskusne žene koje su štošta prošle u životu i koje znaju što i kako treba: treba  naslagati torbe i vrećice na sjedalo, klupu… i onda stajati nad tim.

Par dana prije Svih svetih, na autobusnom stajalištu, razvukla baba po klupi dva aranžmana i torbu u kojoj su bili lampaši, a ona stoji nad tim. A jebo, mene glupu, ja to ne razumijem. Aranžmani su ionako bili omotani plastičnom folijom, ne bi im kruna pala s glave da ih je stavila na pod. Ja kad imam tako nešto, ja to sve ostavim na podu.

Ja se nadam da će mene, kad navršim, a ne znam koliko: 60? 65? 70? 80?... puknuti to nekakvo nadahnuće, tj. da ću doživjeti  tzv. aha-moment, da ću se jedan dan probuditi i shvatiti: "Ahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, a zato one naslažu vrećice i torbe na stolce, sjedala i klupe i one stoje nad tim". Stvarno jedva čekam da shvatim to, zašto one stoje nad stolcima na koje su naslagale svoje torbe i vrećice. 

Pitala sam mamu, koja je očito glupa ko i ja, tj. ja sam  očito naslijedila glupost od nje: ona isto ostavi sve vrećice/torbe na podu i sjedne si. Kaže da je već i ona razmišljala o tome zašto babe naslažu vrećice na sjedalo i onda stoje nad tim, ni njoj to nije jasno. Ona ima 63 godine i još nije doživjela taj aha-efekt, tj. to prosvjetljenje, shvaćanje postupaka tih baba.

Čini mi se da sam zapravo ja još gluplja nego što mi se čini. Često dođem na autobusnu stanicu, a na klupi baba poredala svoje vrećice i stoji nad njima, a ja bih si tako rado sjela (uopće me nije  briga bi li i moje vrećice htjele sjediti na klupi; kako rekoh, ja svoje vrećice uvijek stavljam na pod!). Ne govorim ništa tim babama, neka  od njih bi možda čak i maknula barem jednu vrećicu, ali neke babe su tako zajebane da mi se neda imati posla s njima.

I onda mi ne preostane ništa drugo, nego ja odložim sve svoje vrećice na pod, stojim nad njima i mislim si: ak ona ode prije mene, ja ću sve svoje vrećice i torbe poredati po toj klupi!

Nekad mi se posreći: baba ide na neki drugi (raniji) bus pa se pokupi, ali ja, glupa kao što jesam, zaboravim svoje planove: ja si sjednem i ostavim vrećice na podu! Ajme. A jebo mene glupu!

Već mi se više puta dogodilo da sam stvarno, kad sam bila raspižđena time što ne mogu sjesti jer babine vrećice moraju sjediti, „planirala“: kad ona ode sa svojim vrećicama, onda ću ja namjerno razvući sve svoje vrećice i torbe po klupi na autobusnoj stanici. No, šipak: ja jednostavno zaboravim naslagati vrećice i torbe na klupu jer ja to nikad ne radim. Glupa kao što jesam: ja si sjednem. 

Ja bih si morala nekamo tetovirati: "Kad ima mjesta na klupi, stolcu, sjedalu… poslaži sve svoje vrećice i torbe i onda ostani stajati nad njima, nikako nemoj sjesti!".

Već sam gore napisala da mene uopće nije briga bi li moje vrećice i torbe htjele sjesti na stolac, klupu ili sjedalo! Dobro da još nisam kažnjena zbog zlostavljanja vrećica i torbi, jer ih uvijek stavim na pod. Danas svi imaju kojekakva  prava, pa valjda postoji negdje i neki zakonski akt o pravima vrećica i torbi. Te sve babe su očito upoznate s tim kad tako pobožno, brižno i pažljivo slažu svoje vrećice i torbe na sjedala, stolce i klupe.

Trebalo bi pokrenuti neku humanitarnu akciju „Dajmo da vrećice i torbe sjede“ da se kod ljudi osvijeste kakve potrebe i prava imaju vrećice i torbe.  Naravno, treba mijenjati i zakone: svatko tko odbije staviti svoje vrećice i torbe na sjedalo, stolac, klupu… i onda stajati nad njima, treba biti krivično gonjen. S obzirom na moj odnos prema vrećicama i torbama te kršenje njihovih prava, mene čeka il doživotna robija il smrtna kazna. A ove babe će vjerojatno dobiti Nobelovu nagradu iz područja Odnosa prema vrećicama i torbama.

Nordijska baba

Neki dan u tramvaj uđe gospođa od 60ak godina pod kompletnom sportskom spremom. Imala je na sebi nekakvu novu novcatu sportsku jaknu, valjda nepromočivu i to onu neku fensi (ne onaj neki jeftini gornji dio pamučne trenirke, kakve ja nosam), imala je nekakve hlače(ne znam kakve su to hlače, ali to nije razvučena pamučna trenirka kakve ja nosam). Ta njezina jakna bila je porilično glomazna, ok, znam, za bavljenje sportom, oprema ne smije biti uska i neudobna, ali meni je ta baba izgledala ko američki (tj. afroamerički) reperi koji paradiraju u (brendiranoj) sportskoj odjeći.

Preko hlača imala je nešto za što nemam pojma kako se zove: to je sezalo od gornjeg, tj. preko gornjeg  dijela cipele (od zgloba) i bilo je navučeno do koljena (očito je gore i dolje u rubu toga bila guma, jer je izgledao „nabrano“). Evo, jebo mene glupu, al ja pojma nemam kak se to zove, a niti čemu to služi. Imala je i nekakve fensi cipele, ko nekakve gojzerice, ili koju pičku materinu (nisu to bile jeftine tenisice kakve ja nosam). Znam, da znam, bez brige, ako se želiš baviti sportom, ne možeš nositi stari, razvučeni gornji i donji dio pamučne trenirke i poluraspadnute jeftine tenisice, moraš pljunuti par stotina eura na opremu za bavljenje sportom. I naravno, nordijska baba imala je štapove za nordijsko hodanje. To je jako popularno u Zagrebu zadnjih godina kod gerijatrije.

Ono što je meni bilo blesavo (osim činjenice da mi je cijela ta upicanjena pojava „nordijske babe“ bila blesava) je to što joj se nekakva mlađa žena digla i ta nordijska baba je sjela u tramvaju! A jebo te glupu, ako se možeš baviti nordijskim hodanjem, onda možeš i stajati u tramvaju! A zašto se ona uopće voza u tramvaju s tim štapovima??? Pa nek pješači kad već ima svu tu sportsku spremu za nordijsko hodanje na sebi! 

Stvarno mi nije jasno kamo se ona vozala u tramvaju. Što, zar postoje posebni tereni za nordijsko hodanje do kojih se treba dovesti tramvajem??? Kak to onda funkcionira: dovezeš se tramvajem do tog nekog „terena“ i onda  tamo valjda „odnordijaš“ koju rundu tog nordijskog hodanja i onda se valjda opet tramvajem vozaš kući???

Ajme.

Bus-baba

iliti gerijatrija u autobusu

Danas sam išla autobusom kući. Imala sam veliku, plastičnu vrećicu punu stvari i uz to još i jednu široku, veliku, ovalnu, plastičnu torbu, također punu kojekakvih stvari. Došao je autobus i ja sam prva ušla (to je početna stanica i u autobusu nije bilo nikoga(!). 

U prednjem dijelu autobusa, i s jedne i druge strane su 4 sjedala: dva sjedala nasuprot druga dva sjedala (2 sjedala gledaju u smjeru vožnje, a 2 u suprotnom smjeru). Stavila sam vrećicu na sjedalo do prozora (ono koje gleda u smjeru vožnje), ja sam sjela do svoje vrećice, dakle, do prolaza (na sjedalo koje gleda u smjeru vožnje). I razmišljam kamo da stavim torbu, bila mi je poprilično teška pa mi se nije dalo dizati ju na sjedalo nasuprot meni, i dok ja tako razmišljam, kamo ću s tim, u autobus je ušla gospođa od kojih 65 godina, i što mislite kamo je sjela? Pa naravno, provukla se pokraj mene i moje torbe i sjela nasuprot sjedalu na kojem  je moja vrećica (dakle, na sjedalo koje gleda suprotno smjeru vožnje). Ponavljam: u autobusu nije bilo nikoga (!!!) osim nje i mene!

Za njom je ušao, neki tip, od 40ak godina, koji je očito bio s njom, ne znam jel joj sin, ljubavnik, brat, nećak... il što već; nisam stekla dojam da joj je muž. On je sjeo također u prednji dio autobusa, gdje su takva 4 sjedala (2 sjedala gledaju u smjeru vožnje, a 2 u suprotnom smjeru); al na drugoj strani autobusa. 

Dok ja razmišljam zašto si je ta baba baš tu sjela, kaj ne vidi da ja imam i tu vrećicu i ovu torbu, kaže ona tom svom sinu il ljubavniku, il što joj već jest: "Zar nećeš sjesti ovdje pokraj mene?" Mislila je na sjedalo uz prolaz (ona je sjela do prozora), dakle, ona je htjela da on sjedne nasuprot meni i mojoj torbi i mojoj vrećici; al on je srećom odbio (barem on ima mozga; ili jednostavno neće sjediti s njom). 

Ja sam na kraju držala tu torbu nekako pokraj svojih nogu i njome djelomično blokirala prolaz. U autobus je ušlo još ukupno 4 ljudi. Dakle, da ponovim, osim nas ukupno 7 (baba, njezin sin/ljubavnik, ja i tih četvero ljudi): PROKLETI AUTOBUS BIO JE PRAZAN!!!

Ja stvarno ne razumijem ljude. Ja tu babu ne znam, niti sam ju ikad vidjela. Zašto ona mene jebe u zdrav mozak? Kaj ona fakat nije vidjela moju ogromnu plastičnu torbu? Još je htjela da i taj njezin sin/ljubavnik sjedne do nje. Da je on fakat sjeo do nje, kamo bih ja stavila svoju torbu??? Zar je očekivala da ću se ja stvarno maknuti sa svom svojom prtljagom??????? Pa on ne bi mogao sjesti nasuprot meni, tamo je bila moja veeelika torba, pokraj mojih nogu, on ne bi tamo imao mjesta, ne bi imao kamo s nogama. Kak si je ona to zamislila??? Pička joj materina, gadna, odurna, usrana!

Najradije bih joj bila svoju torbu stavila u krilo!!! A zamislite da sam to stvarno napravila. Ispalo bi da sam ja bezobrazna, neodgojena… jer sam jadnoj, staroj, slatkoj bakici nabila svoju torbu u krilo. Da, da, tu bih ja bila negativac. 

Najbolje mi je kad te stare babe kukaju da one ne mogu sjediti na sjedalima koja gledaju u smjeru suprotnom od smjera vožnje. Ova baba, očito nema takvih problema. Ali meni je fakat fascinantno da ona nije mogla sjesti nikamo drugamo, nego na to sjedalo koje gleda u smjeru suprotnom od smjera vožnje, nasuprot meni i svoj mojoj prtljazi. Ona nije imala nikakve prtljage (osim sina/ljubavnika).

Uostalom, taj njezin sin/ljubavnik, sjedio je dakle, također tamo gdje su 4 sjedala: on je sjedio na jednom sjedalu, ostala tri sjedala bila su prazna(!!!), tamo nitko nije sjeo!!! Zašto onda ona nije sjela ili do njega ili nasuprot njemu (budući da joj ne smeta sjediti u smjeru suprotnom od smjera vožnje)???

Ta žena stvarno voli jebati ljude u zdrav mozak. Pička joj materina, gadna, odurna, usrana, glupa. 

Da ponovim, još jednom, za one koji nisu shvatili: ja sam ušla prva u bus, onda je ušla ona, onda je ušao njezin sin/ljubavnik, i još je ušlo ukupno 4 ljudi, dakle u busu nas je bilo sveukupno 7 (+ vozač): 

PROKLETI BUS BIO JE PRAKTIČKI PRAZAN!!!

Al, ona je baš morala sjesti nasuprot meni i  mojoj prtljazi. 

Da napomenem: ni na ostalim autobusnim stanicama nije bilo baš nikakve gužve, jedva da je bilo žive duše; na nekim stanicama nije nitko ušao, tu il tamo po  1-2 osobe, a neki ljudi su i izašli.

Al ne, ona je baš morala tu sjesti.

Nisam joj ništa rekla, iako bi ju najradije bila ispsovala, al naravno, ja bih opet bila negativac jer vrijeđam jadnu, slatku staričicu. 

I onda me netko pita zašto mi te babe po busevima idu na živce.

Što reći?

Stvarno ne znam više što da kažem. Ne razumijem kako vi, zdravožderi, izdržite na toj zdravoj hrani. Shvaćam ja da to sve što je zdravo, ne treba biti fino. No, problem nije u tome što to nije fino, nego što je to odurno.

Ajme.

Zdravožderi, kako vi to izdržite???

Stvarno mi nije jasno kako vi, zdravožderi, izdržite na toj odurnoj, prokletoj, gadnoj, usranoj zdravoj hrani svaki dan? U ovo „zdravožderi“ utrpavam sve te smjerove koji se drže određene hrane koju smatraju zdravom, a neku hranu ne bi štapom takli (klasični zdravožderi, lchaefovci, rawci, paleovci, bezglutenci…). Kako vi to izdržite?

Pod ovo „klasični zdravožderi“ mislim na zdravožderstvo kako ga propisuju liječnici: smiješ dnevno pojesti samo 1300 kalorija, praktički smiješ jesti sve vrste hrane (i meso i tjesteninu i žitarice i mliječne proizvode…,), ali ne smiješ masno, kalorično, bijeli šećer, bijelo brašno i ono sve što liječnici smatraju nezdravim. Kako vi to izdržite, pička vam materina? Ja gladujem cijele dane, ne, ja  se ne osjećam sito od pišljivih 1300 kalorija hrane koja mi se gadi i koju inače ne bih štapom takla. I još uz to svi oko mene jedu ukusnu hranu kakvu i ja želim jesti. Kako vi to izdržite?

Jednom tjedno jedem sve što ne smijem pa malo dođem k sebi, ali ovih šest ostalih dana je užasno. Ja tih 6 dana, cijele dane pizdim, sve mi ide na živce, sve mi smeta. I ne, nakon par mjeseci nije bolje! Pa pisala sam  već da me od 2016. liječnici maltretiraju tim zdravim sranjem pa dobro znam da ni nakon godinu dana ne postane niti bolje niti lakše! Kako da mi bude bolje kad 6 dana u tjednu jedem gadnu, odurnu, prokletu, usranu zdravu hranu koja mi se gadi??? Ne, ja nisam zavoljela zdravu hranu koju moram jesti, meni se ona i dalje gadi kao što mi se uvijek gadila.

Uz sve to, non stop se osjećam umorno i bezvoljno. Viđala sam tekstove u kojima zdravožderi trkeljaju da su oni puuuuuuuuuuuuuuuuuuuni energije. A pička vam materina, kak nakon par dana na 1300 kalorija možete biti puni energije, ja se osjećam kao da me netko premlatio. I non stop mi se spava. Čitala sam već više puta one nekakve tvrdnje da debeli ljudi puno spavaju zbog hrane kakvu jedu… Ajme, ja sa 114 kila, dok sam jela sve ono tzv. nezdravo što volim, nikad nisam osjećala takvu konstantnu pospanost i potrebu za spavanjem kao na zdravoj prehrani.  Uzimam i nekakve vitamine kao dodatak prehrani, ali ne vidim nikakvo poboljšanje.

Pisala sam već i o tome da uzimam sredstva za smirenje: pa treba izdržati cijele dane na zdravoj prehrani! Ja ne znam kako vi to uspijete, ako ne uzimate ništa za smirenje.

Kako vi to izdržite?

Ima tu na blogu tekstova pod kojima ste me popljuvali, bez brige, ja nemam o vama ništa bolje mišljenje nego što vi imate o meni, al baš bi mi bilo zgodno da mi netko od vas zdravoždera napiše kako izguravate dan za danom na toj prokletoj, gadnoj, usranoj zdravoj hrani.  

Najbolji su mi oni koje nisu liječnici natjerali na tu zdravoždersku dijetu, nego su ti zdravožderi sami sebe stavili na to jer oni hoće biti mršavi, njima je na tome super itd. Ajme. Nekakva mi je napisala u komentaru ispod nekog teksta da je ona na 1100 kalorija –al je ona sama sebe stavila na to jer hoće biti mršava i njoj je baaaaaaaaaaaaaaaš suuuuuuuuuuuuuuuper. A jebo te glupu.

Kako, ali kako vi to izdržite?

Ok, da, to ima nekakve veze s tim da vi hoćete biti mršavi. Što da vam na to kažem? Ja sam već na desetke puta pisala da ja nemam potrebu niti želju biti mršava. Pisala sam već da sam ne blogu neke zdravožderke pročitala kako je njoj interesantno da nju svi uvijek sažalno il sažaljivo gledaju kad ona odbije neku hranu koju ne jede, al da ti sažalni pogledi nestanu početkom ljeta. Ajme, što je pak ta glupa! Meni nije jasno tko nju žali i zašto bi ju trebao žaliti??? Pa ne  liječe nju liječnici tim zdravožderstvom, ona si je sama to nametnula jer hoće biti mršava. Zašto bih ja nju žalila??? A ovo da ti sažalni pogledi nestanu početkom ljeta, to mi također nije jasno. Dok me liječnici nisu natjerali na dijetu, ja nisam išla na dijete na prije ljeta ni tijekom ljeta ni nakon ljeta… Kad je došlo ljeto ja sam uskočila u svoje šarene haljine veličine 56 i dalje uživala u ukusnoj hrani. I u čemu je problem? (To što se nekima ne sviđaju debeli ljudi nije moj problem, to je njihov problem.)

Sad će neki reći da to zdravožderstvo nije radi mršavosti, nego radi zdravlja. Aha, oni koji se zdravo hrane, nikad ni od čega ne obolijevaju, aha, dobro.  To uopće neću komentirati.

Al, dobro, da se vratim na temu: zdravožderi tvrde da ono obožavaju biti na zdravoj hrani, i to njima nije dijeta, nego stil života, i to onda valjda znači da su oni dugoročno na tome (za mene bi to bila cjeloživotna dijeta, al oni to tako ne zovu).

Stvarno me zanima: kako vi izdržite, iz dana u dan, na zdravoj hrani, bez sredstava za smirenje (jer tvrdite da ih ne uzimate) i tako godinama?

Zdravožderi iz paštete

Fascinantno mi je kao na kojekakvim portalima, u časopisima,… često iskrsavaju intervjui s osobama koje su smršavile 40, 50,… kila i sve te osobe, ali baš sve te osobe, su se tako raspizdile od sreće što su otkrile zdravoždestvo, njima je sve suuuueper  i  diiiivno i kraaaaaaaaaaaasno na toj dijeti. Joooooooooooooj, neeeeeeeeeeeeeeee, pardooooooooooooooooon: njima to nije dijeta, njima je to stil, način života.

Pod ovim pojmom „zdravožderstvo“ ne mislim na neki određeni smjer, nije važno o kojoj se dijeti ili tom njihovom lifestyleu se radi: zdravžderstvo, lchf, paleo, bezglutenizam, rawstvo, veganstvo, vegetarijanstvo…  - oni svi tvrde da je ta njihova dijeta, pardooooooooooooon lajfstajl najbolji i najkrasniji i najdivniji i najzdraviji. Meni intervjui s takvim osobama i tekstovi, članci o tim osobama… nisu jasni. Čemu to služi? Čitala sam negdje da je to motivacija(!?) drugim debelim ljudima da idu na dijetu, pardooooooooooooooooon: ne da idu na dijetu nego da promijene lifestyle tj.  da postanu zdravožderi.

WTF?

Zašto bih ja mijenjala lajfstajl, ak u nekom tekstu neka zdravožderka ili zdravožder trkelja kako je zdrava hrana super? Meni ti ljudi koji trkeljaju o tim divooooootama i krasooooootama i suuuuuuuupernostima zdrave hrane ne motiviraju da idem na dijetu, pardoooooooooooooooooon: na zdravu hranu. Mene oni motiviraju da nikad više ne otvorim tu web stranicu, ne upalim taj tv kanal i ne pogledam takav tekst/članak/intervju.

Meni fakat nije jasno, kaj oni stvarno nekoga motiviraju da ide il na dijetu il na zdravu hranu il zdravožderski stil života il kak god se to zvalo???

Pa kak bi taj tekst mene trebao motivirati???

Pa nisam psihički bolesna pa da se poželim patiti kao što se oni pate na tim svojim prehranama, dijetama, lajfstajlovima…  Ok, shvaćam da ti zdravožderi imaju kojekakvih svojih problema i potreba, ali ne razumijem zašto im se daje toliko prostora u medijima da liječe te svoje probleme tim tekstovima. Da, objavljivanje tekstova o njima daje im krila da nastave sa svojim  cirkusima.

Voljela bih pročitati tekst o normalnoj osobi koja ne krije koliko joj se ta dijeta na kojoj jest, gadi, koliko joj je to sve odurno i koliko ne želi biti na tome. Baš bih voljela vidjeti tekst u kojem osoba onako iskreno, od srca kaže koliko joj se gadi zdrava hrana, koliko joj je ta dijeta odurna i kako joj ništa nije divno i krasno. Takvi ljudi postoje. Nisam ja jedina takva na svijetu, ima još takvih ljudi i bilo bi lijepo pročitati takvo iskreno iskustvo, umjesto ovih zdravoždera kojima je sve uvijek suuuuuuuuupeeeeeeeer na tim dijetama, lajfstajlovima il kak god se to zvalo.

Moram napomenuti: pod ovom osobom kojoj se gadi zdrava hrana, nisam nikako mislila na samu sebe! Nemam ja niti volju niti želju niti ideju niti namjeru niti potrebu da se eksponiram po medijima. Mene to zaista ne zanima. Ja ionako nisam smršavila 50 kila na ovoj zdravožderskoj dijeti, a bila sam i u više navrata i prekidala s tim (pisala sam o svemu tome).

Ovaj blog ne smatram eksponiranjem po medijima, ovaj blog možete pročitati ako doguglate do toga, a zdravožderi sa svojim preeeeeeeeeeekrasnim iskustvima iskaču ko iz paštete: iz časopisa, novina, s kojekakvih web portala, pa ljudi to prosljeđuju dalje i maltretiraju time koga god stignu, pa tih zdravoždera ima čak u kojekakvim tv/radio emisijama(!!!)... ajme, pa oni čak drže nekad i nekakva predavanja na tu zdravoždersku temu(!!!), ili nekakve radionice kuhanja(!!!)... ajme. 

Ali, sigurno ima ljudi koji se pate na dijetama, i znaju koliko je teško biti na dijeti i zato nemaju ama baš nikakvu želju do kraja života patiti se na lajfstajlu. Sigurno ima onih koji bi htjeli podijeliti svoju noćnu moru o zdravoj dijetnoj prehrani. No, oni ne dobivaju mjesto u medijima zato što govore istinu. Svi znamo da mjesto u medijima dobivaju samo napuhane, nerealne priče sa senzacionalnim naslovima. 

Kad vidim koliko se ti zdravožderi guraju u medije sa svojim diiiiiiiiiivnim i kraaaaaasnim zdravožderskim iskustvima,... ajme... (pristojna sam pa neću dovršiti ovu rečenicu).

Zaista bi bilo osvježenje pročitati članak u kojem osoba otvoreno i iskreno kaže koliko joj je zdrava hrana odurna i kako ništa u tim zdravožderstvima, dijetama, lajfstajlovima itd. nije ni super ni divno ni krasno.

Gdje su te navodne divote i krasote?

Kao što sam prošli put pisala: opet gladujem na toj prokletoj dijeti, joooooooooooj, pardoooooooon, na prokletoj zdravoj prehrani kojom me liječnici liječe.

Fascinantno mi je kako zdravožderi tvrde da im se sve u životu popravilo i posložilo otkad su na zdravoj prehrani. Ajme. Baš sam razmišljala o tome i čini mi se da je kod njih riječ o nekakvom placebo efektu. Ne znam koje drugo objašnjenje postoji. Mene su počeli liječiti tim zdravim sranjem u siječnju 2016. Pisala sam tijekom protekle više od tri i pol godine kako je to izgledalo. To je kombinacija moje patnje, muke i doktorskog iživljavanja na meni. Ok, pisala sam već da nisam cijelo to vrijeme (od siječnja 2016., pa evo, do kolovoza 2019.) stalno bila na toj zdravoj prehrani. Ali nepune 2 godine sam se zaista trudila patiti na toj zdravoj hrani kako to liječnici očekuju od mene. I što se popravilo ili poboljšalo? Ništa. Ok, da, da, na zdravoj hrani imala sam redovitu mjesečnicu, ali to je bio jedini napredak. Sva ta patnja samo zbog redovite mjesečnice??? Ajme.

A gdje si sve te silne druge divote i krasote koje zdravožderi doživljavaju na tim svojim zdravim prehranama? Ja to nisam doživjela. 

Da, ok, ispričavam se, ja nisam na tome bila..., a ne znam koliko desetljeća treba jesti tu gadnu, odurnu, prokletu, gadnu i usranu zdravu hranu da doživiš te sve divote i krasote? Pa koliko vidim, ona neka umobolna zdravožderka na svom blogu tvrdi da je ona te sve divote doživjela u manje od 2 godine. Hm. Pa ja sam patila skoro 2 godine na toj prokletoj, gadnoj, zdravoj, usranoj hrani, al nisam doživjela ta zdravstvena čudesa koja je ona doživjela. Fakat sam uvjerena da je kod tim zdravoždera koji uslijed zdrave hrane doživljavaju zdravstvena čudesa – riječ o placebo efektu. Oni krenu u tu zdravu prehranu s idejom: kak je zdrava hrana super, kak će meni biti super, kako je to sve zdravožderstvio super, ajme, kako  će to sve biti super(!) – i onda ispada da je to njima stvarno super (barem tako tvrde).

Meni se zdrava hrana uvijek gadila i nisam ju nikad htjela jesti. Ja ne mogu sebi ponavljati „kak je zdrava hrana super, kak će meni biti super, kako je to sve zdravožderstvio super, ajme, kako će to sve biti super(!)“ jer sam zauzeta susprezanjem nagona za povraćanjem kad se sjetim zdrave hrane.

Stvarno ne razumijem kako vama ta zdrava hrana donosi sve te silne divote i krasote. Nije nikad lako biti na dijeti, al možda, kad bih doživjela sve te proklete divoooote i krasoooooooooote o kojima zdravožderi non stop seru, možda bih i ja ustanovila „kak je zdrava hrana super“. Al, očito neće kod mene biti ništa od toga, dok mi kirurški ne odstrane mozak i ne usade mi mozak nekog umobolnog zdravoždera.

Zašto opet zdrava hrana???

Kao što možete pretpostaviti, nisam zadnjih tjedana bila na dijeti, joooj, pardooooooon, na zdravoj prehrani. Al sad opet moram biti na tome. Očekuje se da smršavim. Pun mi je kurac već te dijete. Od 2016. godine non stop se od mene očekuje da budem na dijeti, pardoooooooon na zdravoj prehrani (rekla mi je ona doktorska glupača, tamo negdje u 2016. (pisala sam o tome) da ću do kraja života morati biti na dijeti; ajme). Mogu ja koji mjesec nekako (uz puuuno sredstava za smirenje) izdržati na toj zdravoj prehrani, ali stalno biti na tome, ajme.

Ajme, koja je to jebada. Ne razumijem ljude (tzv. zdravoždere) koji tvrde da im nije problem biti na tome (ili lažu ili su psihički bolesni).

Stvarno mi se gadi ta zdrava hrana. Kako možete to jesti???

Američka kuglica od jabuka?

Danas sam se sjetila onih nekakvih sirovih, zdravožderskih kuglica od jabuka – za koje se tvrdi da su nepečena, zdrava, brza  pita od jabuka.

Imala sam par jabuka na raspolaganju. Sjetivši se tih sirovih kuglica, ja sam isti tren išla: zamijesiti prhko tijesto i guliti jabuke... i za nešto više od sat i pol imala sam pečenu pitu od jabuka – i nije mi bilo niti najmanje teško to napraviti. Ja nisam lijena. 

Znam, da će sad zdravožderi pametovati da oni imaju pametnijeg posla u životu i da nemaju sat i pol vremena za pripremu pite i da oni zato rade sirove kuglice.

Ok. Sve super. Samo vi radite sirove kuglice. Ali, nemojte to zvati pitom od jabuka!  Objavljivačica recepta za te kuglice u cijelom svom blogerskom postu nije NIGDJE napisala da ona nema vremena raditi pitu, nego ja sama napisala da je ona lijena i da joj se neda raditi pitu pa da zato radi sirove kuglice koje su ista stvar kao pita od jabuka.

Mene je bilo sram što sam žensko kad sam čitala što je ona napisala (ok, blog je njezin, može pisati što želi; ali da baš nema niti malo srama…, ajme). I dan danas, 2 godine otkad sam to čitala na njezinom blogu, ja ne mogu doći k sebi. 

U redu, da je ona napisala, da ona obožava sirove kuglice od jabuka i da ih zato radi – sve pet; ona to voli i dobro. Ali usuditi se napisati da si lijen i da ti se neda raditi pitu od jabuka – ja ne razumijem kako nju nije sram. A tvrditi da su te sirove kuglice ista stvar kao pita od jabuka – na to uopće ne znam što da kažem. Ok, ta žena nikad nije jela  niti radila pitu od jabuka i zato ona vjeruje da su te sirove kuglice iste kao pita od jabuka.

Kad je moja pita danas bila pečena, izvadila sam ju iz lima i ostavila da se hladi. Ali, već nakon pola sata navalili smo na nju. Topla pita, a na njoj kugle sladoleda… nadjev je, naravno, prilično gnjecav jer se pita nije ohladila... Kad se taj topli (ili vrući) sočni, sirupasti, blago karamelizirani nadjev od jabuka s mirisom cimeta i vanilije prožme s hladnim sladoledom, a ne zaboravimo ni prhko tijesto... - to je uživanje.

Meni zapravo, fakat, uopće…  nije jasno otkud njoj ideja da su te njezine kuglice iste kao pita od jabuka??? Recimo, da hoću te njezine kuglice jesti sa sladoledom, kako bi to izgledalo? Te kuglice su plastelinaste, ne smije masa biti presuha jer će se kuglice raspadati, to se mora povezati u glatku masu da kuglice zadrže oblik.

I kako da to jedem sa sladoledom, a da imam dojam da jedem pravu pitu od jabuka: sočni, topli nadjev, prhko tijesto? Da uzmem nož i da su tu plastelinastu kuglicu narežem po sladoledu??? Što trebam, te kuglice narezati i još staviti u lončić (zajedno sa sladoledom?) pa to zagrijavati na štednjaku da bih imala topli nadjev koji bi rastopio sladoled???

Ne znam, fakat mi nije jasno kakve veze te kuglice imaju s pitom od jabuka.

Baš me zanima kako bi film Američka pita funkcionirao s tim njezinim plastelinastim, sirovim kuglicama. Ok, da, onda bi se zvao Američka kuglica (od jabuka).

Što s nutribulletom?

Kako imam malu kuhinju, stalno imam problema sa smještanjem stvari. Nemam ni perlicu suđa ni mikrovalnu jer nemam to kamo staviti u kuhinju. Hrpu posuda i pekača i pomagala imam u ormaru u hodniku, a neke stvari su smještene i u spavaću sobu, jer ja to jednostavno nemam kamo staviti u kuhinji. Uvijek sam htjela imati smočnicu, ali nemam ju gdje imati.

Neki dan otvorim jedan ormar u spavaćoj sobi prekapam po dnu gdje imam kojekakvih stvari (nešto stare odjeće, obuće, knjiga…), i što nađem: nutribullet. Pisala sam već o tome da sam odustala od onih ogavnih sokića, pardoooooooooooon, smutija. Prošlo je više od godinu dana otkad nisam popila smuti, i presretna sam što više ne nalijevam to u sebe.

Stvarno mi je žao što sam potrošila novce na to. Što ću sad s tim? Vidi se da je korišten. One kojekakve kiseline i šećeri i što ja znam što… iz voća, povrća ostavili su mrlje. Najbolje  mi je bilo kad je u reklami rečeno da se taj nutribullet lako održava: nalije se voda u posudu i to se onda „promiksa“ i čisto je. Moš´ mislit! Ja sam svaki put, dok sam to koristila,  nakon upotrebe, osim što sam u tome „promiksala“ tu vodu još to i oprala deterdžentom i svejedno je imalo mrlje.

Svi vjerojatno imate iskustva barem s ribežima, ako ne s kojekakvim multiprakticima i sjeckalicama pa dobro znate da voće i povrće ostavlja trag na tome čak i kad to svaki put operete deterdžentom.

Da, ok, treba to namakati u sodi. 

Svakih par mjeseci ostavila bih posudu i nož da se preko noći namaču u sodi, i onda bi mrlje otišle. Ali ja to nisam nakon svake upotrebe namakala!  

Vi svi, sve te sjeckalice i multipraktike i štapne miksere i nutribulete… nakon svake upotrebe namačete u sodi?

Svaka čast.

Osim tih mrlja, još više mi je na živce išlo što su se „niti“ (konci), od kojekakvog vlaknastog voća i povrća namatali oko noža. I to se nije dalo  odstraniti na način da se nalije voda u posudu pa se to malo „promiksa“, nego sam tijekom pranja u sudoperu to pokušavala izvući (iščeprkati) van i pomoću noževa i pomoću čačkalica i igala…

I da, pod gumu u poklopcu su se također non stop navlačile i te kojekakve niti i koštice od npr. ribizla i drugog bobičastog voća… To sam također morala čeprkati van čačkalicama i kojekakvim štapićima.  

Ja nisam niti malo bila oduševljena načinima na koje sam taj nutribullet morala čistiti i održavati (kao što nisam bila oduševljena niti tim ogavnim sokićima koje sam nalijevala u sebe). 

Na mojem nutribuletu vidi se da je korišten (ali još funkcionira). I što sad da radim s tim? Meni to samo zauzima prostor. Pisala sam već o tome: Jel meni to trebalo?

Svi debeli u isti koš!

Uvijek mi je fascinantno što se sve debele ljude trpa u isti koš. A to je onaj koš: oni su debeli jer cijele dane žderu kupovnu (fast food) hranu, slatkiše itd.

Ja sam uvijek bila debela i sad sam debela. No, pisala sam već o tome da ja ne provodim dane jedući kupovnu hranu. U fast food restorane ne idem niti svake godine, jer je to meni preskupo, ja nemam novaca da bih tamo jela. Volim ja hranu u tim restoranima, ali to je skupo. Osim toga, ne bih mogla baš svaki dan za svaki obrok jesti hamburger  jer ja volim drugačiju nezdravu hranu (zapravo, uopće ne volim meso, osim u hamburgerima/cheesburgerima, sendvičima i sl., više od 16 godina bila sam vegetarijanka; a ne volim ni pommes frites  - krumpir se može pripremiti na ukusniji način). 

A kad je riječ o toj drugačijoj nezdravoj hrani koju volim: to sam si uvijek sama pripremala kod kuće. 

Volim (dizane) pogače: većinu ovih pogača sam isprobala, na žalost nisam sve, a kako to ne smijem jesti, vjerojatno ni neću; ali obožavam to pripremati i jesti! Stvarno volim peciva od dizanog tijesta!
Volim slane (lisnate) pite od bijelog pšeničnog brašna, masne, fine, mirisne… (u mojem kraju, okolica Zagreba, to se ne priprema; ali mene su pite, i pogače kakve se jedu u BiH, Srbiji... itd., oduševile, nisam stručnjak za njihovu pripremu, nikad mi nitko nije pokazao kako se to radi, samouka sam, ali obožavam ih i raditi i jesti!)! 
Volim teške, masne povrtne složence (bez mesa!) s puuuuno sira, milerama ili bešamel umaka.
Volim povrtne popečke (pržene u dubokoj masnoći, a ne ono nešto osušeno u pećnici!).
Volim sendviče od bijelog  kruha s masnim sirnim namazom i masnim tvrdim sirevima.
Volim krumpir iz pećnice (ali mastan, ne onaj osušeni koji se peče bez dodavanja masnoće, na papiru za pečenje).
Volim prženu hranu.
Volim kolače s kremama!  Isključivo od bijelog šećera i s bijelim brašnom! I nije mi problem ispeći nekoliko biskvita i kuhati i po 3 kreme na pari!

Volim isprobavati recepte za tu hranu koju volim.

Volim raditi dizane pogače, svaki put ih oblikujem na drugi način, ili punim drugačijim nadjevom,  volim i maaaaaaasne, lisnate pite, volim složence, volim popečke...

Kad radim povrtni složenac, nikad ga ne radim na isti način, uvijek probam nešto drugo: kombiniram različite vrste povrća, nekad stavim hrpu jednog  tvrdog sira, drugi put nekog drugog, pa stavim neki masni  sirni namaz, pa sljedeći put sve zalijem litrom fiiiiiiinog bešamel umaka (obožavam ga!),… Nekad tom povrću dodam tjesteninu (isključivo od bijelog brašna!, integralna mi se gadi), nekad kruh (bijeli!) pa sve lijepo zapečem…  Ili napravim složenac od prženih povrtnih popečaka…

To sve što sam nabrojala je teška, masna, kalorična, slatka... hrana kakvu ja obožavam! I ja sam to sve sama uvijek radila i pripremala i nije mi teško. Ja uživam u pripremi, a uživam i u rezultatu.

E sad, zašto ja pripremam baš tu nezdravu, masnu, kaloričnu… hranu? Jednostavno: zato što mi je ukusna.  

Naravno, mogla bih ja sebi pripremati i zdravu hranu – i jesam, dok sam bila na dijetama. Nakon tih eksperimentiranja sa zdravom hranom - zaključila sam da se nikad ne želim zdravo hraniti. Zdrava hrana meni nije ukusna. 

Ok, znam da ove kojekakve zdravoždrke danas propagiraju tu lijenost i da što manje vremena treba provoditi u kuhinji i npr. ljeti nikako ne uključivati pećnicu (da, one se bave sportom, čitaju, gledaju turske sapunice…) - to nisam ja. Ja volim biti u kuhinji i nije mi problem u jednom danu (pod uvjetom da imam vremena) isprobati i 2-3 nova recepta. Ja u tome uživam. Kod mene pećnica najnormalnije radi cijelo ljeto. Ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, sve suđe perem ručno (imam malu kuhinjicu, i da imam novaca za perilicu, nemam ju kamo staviti, morala bih izbaciti cijeli sudoper).

Imam dojam da se od mene očekuje da se ispričavam zato što nisam lijena.

Ja se ispričavam, što nemam apsolutno nikakvu namjeru ispričavati se zbog toga što nisam lijena.

Pa gledam po zdravožderkim blogovima, stranicama, pišu bombastične naslove: Ručak za 15 minuta, Cijeli obrok za pola sata – i bez pećnice, Zdravi kolač za 10 minuta…

Ajme. Mene je sram što sam žensko kad vidim da ima takvih žena. Ali ta njihova lijenost je danas svima super. Ne razumijem ovo vrijeme u kojem živim.

Odlučila sam malo bolje popratiti onu emisiju, na hrv. bi to bilo Moj život s 300 kila. Primijetila sam da svi ti ljudi (Amerikanci) koji imaju i preko 300 kila većinom idu su dućan s onim kojekakvim vozilima, (motorčićima/autićima za nepokretne? kak se to zove?) jer ne mogu hodati. I natrpaju u kolica kojekakvu gotovu hranu, hrpetinu jela koja se odmrzavaju u mikrovalnoj, smrznute pizze, kupovne kolače, kupovna peciva(!), litre sladoleda,  itd.

Ili ak su tako debeli da ne mogu iz kreveta, onda im ukućani donose na pladnju hranu iz fast food restorana.

Zaključila sam da meni smeta kad me se utrpava u isti koš s takvima. Ja nemam mikrovalnu (imam malu kuhinju!) pa takva gotova jela za mikrovalnu stvarno nikad životu nisam jela. Nikad u životu nisam probala tu smrznutu pizzu, stvarno nemam pojam kakvo je to. Ja sam pizzu uvijek sama radila (ok, bila sam u pizzerijama – ali nisam išla u pizzeriju svake godine, meni je to skupo, a kako rekoh – volim sve sama pripremati!). Nisam probala ni ono nekakvo kupovno tijesto za pizzu. Obožavam raditi peciva i pogače od dizanog tijesta. Ok, da, dobro, kupim i ja ponekad u pekari nekakvo pecivo, jer nemam vremena svaki dan to pripremati i peći. 

Ok, da dobro, kupujem i ja sladoled i kekse i čokolade i čips… u dućanu. Ali ja kupim 1-2 čokolade, 1-2 kutije kesa - i kod kuće to jede nas nekoliko, ne pojedem ja to sama!!!  Ok, kupim i 1-2 litru sladoleda – i taj sladoled, više nas jede nekoliko dana! (ne pojedemo to sve u jednom danu!).

Ok, da, ja jesam debela od masne, kalorične, teške, tzv. nezdrave hrane koju obožavam i pripremati i jesti! Ali, ja nisam ko ti Amerikanci koji cijeli dan žderu tu gotovu kupovnu hranu.

Slušala sam i što ti ljudi kažu u toj emisiji, zašto su oni debeli. Ja nisam doktor, pa nisam kompetentna prosuditi kakvi su njihovi razlozi, ali koliko sam čula u tim emisijama, najčešći razlog je zlostavljanje. Većina njih tvrdi da je nekako zlostavljana u djetinjstvu i da zato jedu.

Ne morate vjerovati, ali ja nisam zlostavljana. I kako rekoh, ja volim pripremati i jesti hranu, ja uživam u tome. Volim isprobavati recepte, kombinirati okuse, promijeniti nešto u receptima... – ja jednostavno uživam u tome, koliko god vama svima to nenormalno bilo.

Nadalje, i oni koji nisu zlostavljani, tvrde u toj emisiji da jedu jer se tako osjećaju bolje. 

Ok, i ja uživam u hrani, ali ja se ne prežderavam gotovom hranom. Da, ja uživam u hrani, ali ja volim taj cijeli proces pripreme i eksperimentiranja; a ti Amerikanci u toj emisiji  natrpaju kolica u dućanu i onda to odmrzavaju u mikrovalnoj i jedu – meni zapravo nije jasno gdje je tu užitak? Dobro, kako rekoh, nemam mikrovalnu i nikad nisam probala takvu odmrznutu hranu. Je li to zaista tako ukusno? Meni je draže kad sama nešto pripremim. Kad smo već kod tog silnog kupovanja te gotove hrane i prehrane po fast food restoranima, pisala sam već da meni nije jasno otkud njima novci za to.

Oni koji jedu jer se osjećaju bolje čak tvrde da su oni uvijek, kad im se nešto lijepo, dobro... dogodilo u životu sebe nagrađivali nekakvom hranom pa su se i zato debljali(!).

Meni je to totalna nebuloza. Ja volim pripremati i jesti ukusnu hranu, neovisno o tome je li se meni nešto lijepo dogodilo. Ja ne shvaćam zapravo, kako se oni nagrađuju tom hranom. Jedna Amerikanaka je rekla da su nju njezini roditelji nagrađivali npr. sladoledom ili odlaskom u Mcdonalds kad je npr. dobila dobru ocjenu. 

Ajme. Ja sam ljubomorna na to! Mene moji roditelji uopće nisu nagrađivali za dobre ocjene. Oni su smatrali da je moj “posao“ (zadatak) kao učenice da postižem što bolje rezultate, i nisu smatrali da to treba nagrađivati. Ne znam što da uopće kažem na takav razlog za debljinu (to nagrađivanje hranom kad se nešto dobro ili lijepo dogodi). U mojoj obitelji se nije nagrađivalo hranom za uspjeh u školi. Po toj logici ja sam onda kao dijete (a i sad) trebala biti mršava!?

Ok, kad sam na dijeti, pa si onda priuštim nešto fino i ukusno što volim – da, to mi je tada nagrada! Smatram da sam nakon nekoliko dana izgladnjivanja na zdravoj hrani koja mi se gadi, zaslužila da se počastim nečim ukusnim što obožavam. U redu, da, to je za mene tada nagrada!

Da, meni je nakon mrcvarenja na odurnoj zdravoj hrani -  jedenje nezdrave hrane: nagrada!

Stvarno mi smeta što se sve debele ljude trpa u isti koš. Ok, ne smatram da su moji razlozi za debljinu bolji, ljepši… ili ne znam što u usporedbi s razlozima Amerikanaca iz spomenute emisije. No, ipak postoji razlika.

Nije svejedno trpaš li u sebe svaki dan odmrznutu gotovu hranu ili hranu iz fast food restorana jer si zlostavljan ili jer se nagrađuješ za nešto itd.

Ili voliš uživati u okusima, isprobavati recepte, kombinirati okuse, eksperimentirati, kreirati nove recepte, pisati o tome na blogu koji si osmislio, amaterski surađivati s nekim časopisima vezano uz recepte (pritom i malo zaraditi)… kao što sam ja to radila dok me liječnici nisu počeli maltretirati, pardoooooooooooooooooooooon, liječiti(???) zdravom prehranom.