Američka kuglica od jabuka?

Danas sam se sjetila onih nekakvih sirovih, zdravožderskih kuglica od jabuka – za koje se tvrdi da su nepečena, zdrava, brza  pita od jabuka.

Imala sam par jabuka na raspolaganju. Sjetivši se tih sirovih kuglica, ja sam isti tren išla: zamijesiti prhko tijesto i guliti jabuke... i za nešto više od sat i pol imala sam pečenu pitu od jabuka – i nije mi bilo niti najmanje teško to napraviti. Ja nisam lijena. 

Znam, da će sad zdravožderi pametovati da oni imaju pametnijeg posla u životu i da nemaju sat i pol vremena za pripremu pite i da oni zato rade sirove kuglice.

Ok. Sve super. Samo vi radite sirove kuglice. Ali, nemojte to zvati pitom od jabuka!  Objavljivačica recepta za te kuglice u cijelom svom blogerskom postu nije NIGDJE napisala da ona nema vremena raditi pitu, nego ja sama napisala da je ona lijena i da joj se neda raditi pitu pa da zato radi sirove kuglice koje su ista stvar kao pita od jabuka.

Mene je bilo sram što sam žensko kad sam čitala što je ona napisala (ok, blog je njezin, može pisati što želi; ali da baš nema niti malo srama…, ajme). I dan danas, 2 godine otkad sam to čitala na njezinom blogu, ja ne mogu doći k sebi. 

U redu, da je ona napisala, da ona obožava sirove kuglice od jabuka i da ih zato radi – sve pet; ona to voli i dobro. Ali usuditi se napisati da si lijen i da ti se neda raditi pitu od jabuka – ja ne razumijem kako nju nije sram. A tvrditi da su te sirove kuglice ista stvar kao pita od jabuka – na to uopće ne znam što da kažem. Ok, ta žena nikad nije jela  niti radila pitu od jabuka i zato ona vjeruje da su te sirove kuglice iste kao pita od jabuka.

Kad je moja pita danas bila pečena, izvadila sam ju iz lima i ostavila da se hladi. Ali, već nakon pola sata navalili smo na nju. Topla pita, a na njoj kugle sladoleda… nadjev je, naravno, prilično gnjecav jer se pita nije ohladila... Kad se taj topli (ili vrući) sočni, sirupasti, blago karamelizirani nadjev od jabuka s mirisom cimeta i vanilije prožme s hladnim sladoledom, a ne zaboravimo ni prhko tijesto... - to je uživanje.

Meni zapravo, fakat, uopće…  nije jasno otkud njoj ideja da su te njezine kuglice iste kao pita od jabuka??? Recimo, da hoću te njezine kuglice jesti sa sladoledom, kako bi to izgledalo? Te kuglice su plastelinaste, ne smije masa biti presuha jer će se kuglice raspadati, to se mora povezati u glatku masu da kuglice zadrže oblik.

I kako da to jedem sa sladoledom, a da imam dojam da jedem pravu pitu od jabuka: sočni, topli nadjev, prhko tijesto? Da uzmem nož i da su tu plastelinastu kuglicu narežem po sladoledu??? Što trebam, te kuglice narezati i još staviti u lončić (zajedno sa sladoledom?) pa to zagrijavati na štednjaku da bih imala topli nadjev koji bi rastopio sladoled???

Ne znam, fakat mi nije jasno kakve veze te kuglice imaju s pitom od jabuka.

Baš me zanima kako bi film Američka pita funkcionirao s tim njezinim plastelinastim, sirovim kuglicama. Ok, da, onda bi se zvao Američka kuglica (od jabuka).

Jeste li uspjeli najesti se tih vaših jagoda?

Meni je fakat fascinantno kako ljudi trpaju te jagode u sebe, kao da danima nisu ništa jeli. 

Sjećam se da sam prije 2-3 godine bila kod kolegice. Kupila  je onu plastičnu posudu, tj. mjericu u kojoj je pola kile tih bio/eko/svašta-nešto jagoda. Oprala ih je, očistila i donijela ih je na stol u zdjeli. Ona je to tako trpala u sebe, kao da par dana nije ništa jela. Ok, ne znam jel bila na dijeti, jel joj njezini nisu dali jesti il što, ali meni je to bilo nenormalno, kako je ona to  žderala!

Ja sam (na kolegičino inzistiranje!) pojela jednu jagodu – ustanovila sam da to  (gle čuda!) ima okus, kakav jagode imaju i da ja ne osjećam potrebu da to jedem. A ona je u nešto više od sat vremena (koliko smo sjedile i razgovarale) sama utrpala u sebe tih pola kile jagoda (minus ona jedna jagoda koju sam ja pojela na njezino inzistiranje). Pojela je ama baš sve jagode iz zdjele! 

Ajme. Ja pola kile jagoda nisam sveukupno pojela u zadnjih 10 godina. Meni to nije fino.

Ja sam jela kekse dok smo razgovarale (uz jagode, donijela je na stol i kekse). I ne, nisam pojela cijelu kutiju keksa. Volim kekse, i da, pojedem 5-6 komada. I dobro. Ja to volim i neću se ispričavati zbog toga, koliko god vama svima nenormalno bilo da netko voli kekse više od jagoda. 

A vi i inače jedete stvari s poda?

Da, da dočekali smo i to. Prije koji tjedan došle su jagode. Počelo je i samobranje jagoda. Sad su ljudi, a posebno zdravožderi happy: mogu ići nabrati si jagoda. To je baš super. Istina, treba im par sati da naberu kilu jagoda jer oni to beru po principu: 1 u košaru (posudu i sl.) 5 u usta, ali to je jednostavno super. Imala sam priliku gledati, kako se te jagode trpaju u usta i fakat mi je nevjerojatno kako ljudi nemaju problem s jedenjem tih neopranih jagoda. 

U pravilu danas ljudima smeta sve: zagađenje okoliša, pesticidi, masna hrana,  eovi (Exxx, Eyyy...), GMO…, ali za divno čudo ne smetaju im mišja govna na kojima su jagode. Pisala sam već o tome, al da utvrdimo gradivo. Te jagode leže na tlu, tamo hodaju kojekakve životinje i pišaju i seru, a najveći problem su miševi. Te jagode leže na tlu na mišjim govnima. A vi i inače jedete stvari s poda? 

Meni se neoprano voće i povrće gadi. Ok, ima puno vrsta povrća i voća koje ne volim, al kad ga već moram jesti - da još jedem i neoprano voće i povrće s poda??? Ma da ne bi!

Ok, jasno je zašto tim samoberačima mišji dreki ne smetaju. Na tim samobranjima su te domaće bio/eko jagode koje nisu ničime tretirane. Pa onda su i ti miševi, koji hodaju po tim jagodama i seru – domaći zdravi miševi. To nisu oni miševi koji se uvozom robe dovezu u Hrvatsku kamionima ili brodovima u kontejnerima, gajbama, kutijama… Ovo su izvorni hrvatski, pravi domaći, tusti miševi iz organskog uzgoja pa zdravožderi nemaju problem s njihovim zdravim, domaćim, organskim govnima. 

Blago njima, i miševima i zdravožderima.

Slika je preuzeta s interneta. 

Domaći junk food vs. kupovni junk food?

Gledajući po internetu kojekakve (ne)zdravožderske nebulozne izreke, fraze,… naišla sam i na ovu.

U prijevodu: Možeš jesti junk fooda koliko god hoćeš, ako ga pripremaš sam.

I tu se navodi ime tog nekog tipa (Michael Pollan) koji ima neku svoju teoriju, filozofiju(?) vezanu uz prehranu. Nisam imala pojma tko je on (i ustanovila sam da nije nitko bitan), ali zabavila me njegova filozofija, ima tekstova po internetu, čitajte ako vas zanima. On smatra da ako netko želi jesti junk food (nezdravu hranu, fast food) – samo nek ju slobodno jede, ali neka ju obavezno kuha/pripremi kod kuće – i neće imati problema s debljinom, viškom kila i sl. 
Naravno, trkelja on o tome da kad doma pripremaš tu hranu, onda nema toooliko štetnih sastojaka itd., to nije ništa novo, o tome se staaaaaalno priča. Ali on odnekud izvlači još jedan aspekt - on „računa“ na lijenost ljudi: smatra da se ljudima, koji usvoje tu njegovu „filozofiju“, neće dati pripremati nezdravu hranu kod kuće pa ju onda neće ni jesti, nego će posegnuti za nečim zdravi(ji)m(?) što se kratko priprema, za što nije potrebno puno suđa itd. te će na taj način rjeđe jesti nezdravu hranu.

WTF???

Ok, meni je jasno da ima zdravoždera koji se ponose svojom lijenošću i ističu ju i nije ih sram.

Ja nisam lijena. Ja sam uvijek nezdravu hranu pripremala kod kuće i nikad mi nije bio problem si nešto fino, nezdravo… kakvo volim. Ok, bilo je trenutka kad mi se nije dalo pripremiti si nešto, ali kod mene je to rijetkost. Pisala sam već da nikad nisam obilazila fast food restorane. I pizze i hamburgere i sendviče,… u većini slučajeva pripremala sam kod kuće. Pisala sam već i da sam tijekom 18 godina – u piceriji bila 10ak puta. Ja nisam išla u picerije jer sam više puta tjedno(!) pizzu pripremala kod kuće! A tek razna (slana) peciva, buhtle, sirnice, krumpiruše, maaasne pogače,… ja sam sama mijesila, razvlačila kore, oblikovala tijesta… Nisam bila lijena pripremati si hranu kakvu obožavam.

Spomenuti gospodin Pollan navodi primjer s pommes fritesom. On smatra da, ako ćeš pommes frites raditi kod kuće – onda ćeš ga rjeđe jesti: neće ti se dati guliti, prati i rezuckati krumpir i onda ga još pržiti, a nakon toga prati i to masno suđe. I na taj način (zahvaljujući lijenosti) bit ćeš mršaviji, zdraviji itd.

WTF?

Meni njegova logika nije jasna. Mene su roditelji odgajali tako da su mi utuvili u glavi – da ako nešto želim imati – za to se moram naraditi. Svejedno je li riječ o hrani, poslu, školi…

I zato meni nikad nije bio apsolutno ama baš nikakav problem: oguliti krumpir, oprati ga, narezati, ispržiti i onda oprati suđe. Još sam čak i preskočila jedan korak. Pisala sam već da živim na selendri. To znači da prije guljenja krumpira: tijekom ljeta moram ići u vrt iskopati(!) krumpir. Naravno, ne kopamo krumpir u vrtu cijele godine, ali baš u ovo ljetno vrijeme: nemamo više krumpira od prošle godine i ne kupujemo ga u dućanu, nego iskapamo krumpir u vrtu (još nije potpuno dozrio pa nismo iskopali sav, to će biti na repertoaru za koji dan). Zar stvarno ima ljudi koji su taaako lijeni da bi (ako žive po filozofiji spomenutog gospodina) radije odustali od jedenja pommes fritesa nego išli iskopati krumpir u vrtu??? 

Ja to ne mogu shvatiti. Ja sam kao dijete, kad sam imala 7-8 godina, tijekom ljeta, morala npr. iskopati oko pola kantice krumpira za ručak/večeru: mama (ili baka) dala bi mi kantu i motiku i poslala me u vrt po krumpir. Nisam ja bila luda za tim kopanjem krumpira (pogotovo ako me npr. mama prekinula u gledanju televizije), ako sam odgovorila da „Neću.“  - dobila bih šamar, pa sam onda išla iskopati krumpir, cmizdreći. Kad sam donijela taj iskopani krumpir iz vrta – morala sam ga guliti, prati i rezati (nisam ga još tada pržila, nisam imala pristup vatri tj. štednjaku itd., ali ovo guljenje, pranje i rezanje – morala sam raditi).

Znam da je to danas zabranjeno (ma ne zabranjeno, nego protuzakonito). Djeca su jako dobro upoznata sa svojim pravima u školi im i liječnici i policajci i pedagozi i psiholozi,… drže predavanja o njihovim pravima i oni znaju da ako ih roditelji tjeraju da obavljaju fizičke poslove ili ako ih kažnjavaju batinama: djeca smiju (moraju!) nazvati Plavi telefon, policiju... i to se stvarno shvaća ozbiljno.

Dok sam ja bila mala Plavog telefona nije ni bilo, a policajci bi se sigurno strgali od smijeha da sam nazvala i rekla: „Mene mama tjera da u vrtu nakopam kanticu krumpira za ručak i ošamarila me kad sam rekla da neću.“. Najbolje u toj priči je što sam odrasla u selendri – nismo ni imali telefon! Što se mobitela tiče, ja sam stara, sada imam 36 godina, dok sam ja bila mala, mobitel nije bio u širokoj uporabi kao danas.
Tako da o zvanju policije nije bilo ni govora. 
Blago današnjoj djeci, smiju biti lijena i ne obavljati kućanske poslove - zakon im to omogućava.

No, dobro...

Da, zaboravila sam spomenuti još jedan korak: ako je taj iskopani krumpir blatan, onda ga treba oprati prije guljenja, i onda još jednom nakon guljenja. To se ne događa često. Svi znamo kako je vruće ovih dana i nema kiše, ali bila je pala kiša prije kojih tjedan dana kod nas i iskopani krumpir, morao je biti opran prije guljenja.

I da, nakon jela: treba oprati suđe. Već sam gore napisala da živim na selendri (nemam novaca da se selim u grad). Živim u derutnoj kući (nemam novaca da ju uređujem) s minijaturnom, starom mini kuhinjicom u kojoj nema mjesta za perilicu. Nikad nismo imali perilicu jer – osim što je to financijski izdatak, nemamo u kuhinji ni mjesta za nju. Da imamo perilicu u kuhinji, morali bismo izbaciti cijeli sudoper – a meni je nezamislivo da baš nemam nikakav sudoper u kuhinji (da, da: trebala bih dati izraditi neki minijaturni mini-sudoper po mjeri; ako imaš novaca (ja nemam), tj. ako možeš platiti, izradit će ti funkcionalni sudoper i veličine kutije šibica; jedino takav bi meni stao pored perilice).

Pisala sam već da sam (dok me u siječnju 2016. nisu počeli liječiti(???) dijetom), obožavala peći i kuhati i sve sam to radila u toj minijaturnoj kuhinjici i sve suđe sam uvijek prala ja sama, ručno. Ja nikad nisam bila lijena i nije mi bio problem oprati ni npr. pet posuda od masnih krema (buttercream) raznih boja kojima sam ukrašavala tortu i hrpu različitih nastavaka za ukrašavanje, hrpu spatula za zaglađivanje, limove za pečenje, i sl. Nije mi nikad mama (ili baka) pomagala da operem suđe nakon što sam radila kolače ili torte. Ja sam se bavila izradom kolača/torti (a ne mama ili baka) – pa je na meni bilo da sama operem i suđe – tako je to funkcioniralo u mojoj obitelji. Ako sam ostavila prljavo suđe u sudoperu – čekalo me dok ga nisam oprala.

Možete reći što god hoćete o meni, ali ne možete reći da sam lijena. Način na koji su me odgajali, izbio je lijenost iz mene (doslovno: kad nešto nisam htjela napraviti, dobila sam batine).

Trebala bih još nešto spomenuti, to mi je sad palo na pamet dok sam čitala što sam natipkala ovdje. Napisala sam da živim u staroj, derutnoj kući: moram spomenuti da nemamo klimu (nikakvu, nigdje u kući; kuća je stara s blesavim (starinskim) rasporedom prostorija, problematičnim instalacijama i nemamo novaca da nešto poduzmemo u vezi toga). Da, u ovoj starinskoj kući je ljeti vruće (a zimi hladno). Vjerojatno bi spomenuti gospodin Pollan i vrućinu naveo kao faktor koji treba spriječiti ljude u pripremi pommes fritesa. Hm.

Moja baka je više od 50 godina svaki dan u majušnoj kuhinjici bez klime i to uglavnom na peći na drva pripremala hranu (imala je i plinski šrednjak, ali više je koristila ovaj na drva – i ljeti i zimi). Mama također kuha u malenoj kuhinjici bez klime (ona koristi plinski štednjak). Ja imam 36 godina i više od 15 godina (prije nego su me počeli liječiti(???) dijetom) kuhala sam i pekla delicije kakve volim (tzv. nezdravu hranu) u malenoj kuhinjici bez klime.

Da, ljeti je vruće. U mojoj obitelji je to najnormalnija stvar. Ja ne znam stvoriti problem iz toga.

Da utvrdimo gradivo, uključit ću baš sve korake kojih se moram držati ako želim jesti pommes frites. Znam da postoje svakakvi recepti za pommes frites u kojima se npr. krumpir prije prženja kuha itd. U mojoj obitelji se nikad nije tako radilo, ja ću navesti korake za pripremu onoga što se u mojoj obitelji smatra pommes fritesom:

1. iskopati krumpir u vrtu (sada, tijekom ljeta kad nemamo u kući prošlogodišnjeg krumpira) i ako je padala kiša te je blatan – oprati ge prije guljenja. Ako je krumpir iskopan: spremljen je u podrumu, to znači da ga samo trebam donijeti iz podruma u kuhinju

2. oguliti krumpir

3. oprati krumpir

4. obrisati krumpir

5. narezati krumpir

6. začinit krumpir

7. zagrijati masnoću (ja to radim u dubokoj tavi, nemam fritezu)

8. ispržiti krumpir

9. nakon jela: oprati suđe (u mojem slučaju na ruke, jer nemam perilicu)

- i kao što sam rekla: u mojoj obitelji to sve se radi bez klime u kući.

Ok, u čemu je problem? Bi li mene ti koraci (tj. za neke ljude navodno ogroman(???) broj tih koraka) – trebali spriječiti da si pripremam i jedem pommes frites nekoliko puta tjedno??? Ne razumijem ni kako ni zašto bi se to „trebalo“ dogoditi.

Meni su ti koraci u pripremi najnormalnija stvar. Fakat ne razumijem tog gospodina, tj. njegovu filozofiju.

Što uopće znači ono da „nećeš tako često jesti pommes frites ako ga sam radiš“? Koliko često je normalno, a koliko nenormalno?

U mojoj obitelji pommes frites pripremao se nekoliko puta tjedno. Znam da su, ako zdravožderi ovo čitaju, oni sad popadali u nesvijest od šoka, kao što bi pao i dotični gospodin koji je izmislio tu svoju nebuloznu teoriju, ali u mojoj obitelji je bilo tako.

Dakle, nije se kod nas pommes frites pekao svih 7 dana u tjednu, tj, svaki dan, no bilo je tjedana kad se pekao 2-3 puta tjedno, al bilo je i tjedana kad se pekao samo 1 tjedno. Ali činjenica je da se kod nas pommes frites pekao – nije se njegova priprema izbjegavala (jer sadrži „puno koraka“(???) ili „jer je vruće“). I da, dok sam bila klinka – bilo nas je petero u kući. Tako da se pripremao pommes frites od oko 1-2 kg krumpira (ovisno uz što se jeo). Da: gulila se, rezala, i pekla veća količina krumpira, a ne neka malecka porcijica za 1 osobu (veličine kao u fast food restoranu).

Meni nije problem ni peći ga dva puta dnevno. Štoviše, prije mjesec dana pekla sam ga 2 puta u istom danu. Pisala sam da sam bila na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Za ručak sam si ispekla pommes frites i to je bilo tako dobro: da sam ga pekla i za večeru (taj isti dan!) u malenoj, starinskoj kuhinjici bez klime. 
Nisam taj dan gledala/pratila/pamtila... kolika je bila temperatura. Al tih dana je obično bilo oko 34°C. Pretpostavljam da je i tag dana, kad sam ja dva puta pekla pommes frites bilo 34°C; u kuhinji je sigurno bilo i više. Al meni je tijekom ljeta normalno da je vruće i normalno mi je pripremati hranu kakvu volim u takvim uvjetima.

Moram priznati da, dok me liječnici nisu počeli „liječiti"(???) zdravom dijetnom prehranom: meni pommes frites nije bio omiljeno jelo niti sam ikad mislila da je pommes frites najbolje nešto se od krumpira može napraviti (obožavam krumpir i može ga se pripremiti na milijun ukusnih načina!). Čini mi se da bih liječnicima trebala zahvaliti što su mi ukazali na to koliko je pommes frites ukusan: to sam shvatila nakon što su mi zabranili svu ukusnu hranu koju volim. Baš razmišljam, da me netko pita je li mi pommes frites sada najbolja, najdraža… hrana – što bih mu rekla?

Stvarno mi je falio, zato sam ga i pekla i jela dva puta u istom danu. No, ne bih mogla reći da mi je baš pommes frites omiljena hrana: moja omiljena hrana je skoro sve prženo (ili pohano) u dubokoj masnoći (tj. sve ono što su mi zabranili). Volim prženu, masnu hranu. Pritom mislim na pravu prženu hranu, a ne na ono kad je nešto pečeno u pećnici pa onda zdravožderi uporno to nazivaju prženo ili pohano, iako je to zapravo, samo is(pečeno) u pećnici; o tome malo kasnije.

U nekom tekstu tog gospodina Pollana (nemam link) pisalo je (prevedeno na hrvatski, to je moj prijevod): „nećeš pommes frites peći doma svaki dan jer za to treba vremena, truda, itd. pa ga nećeš ni jesti svaki dan“. Ok, kao što sam napisala, u mojoj obitelji se pommes frites nikad nije pripremao/jeo svih 7 dana u tjednu, ali jeo se/pripremao više puta tjedno.

Što dotični gospodin želi reći? 

Znači, ako pripremaš pommes frites doma, onda ga nećeš peći/jesti svaki(???) dan, a ako jedeš vani ili naručuješ dostavu itd.– onda ćeš ga jesti svaki dan??? Nemam pojma kakve su cijene u fast food restoranima (picerijama itd.) u Americi, ali u Hrvatskoj: meni su ti restorani užasno skupi!!! Zato sam ja, kao što sam  već pisala: praktički svu nezdravu hranu koju volim – pripremala kod kuće! Nisam išla u fast food restorane i picerije jer za to nisam imala novaca. Meni su i dan-danas fast food restorani skupi. Svaka čast Amerikancima, ako si oni mogu priuštiti da svaki dan jedu u fast food restoranima. 

Čitajući teorije tog gospodina zaključila sam da kod mene vrijedi sasvim suprotna teorija.

Da analiziramo moj slučaj: ja bih tijekom svog života bila pojela daleko manje tzv. nezdrave hrane - da sam ju jela isključivo u fast food restoranima. Jer: meni su oni skupi i nisam si mogla priuštiti da tamo jedem više od jednom mjesečno. Zato sam svu nezdravu hranu (skoro svaki dan) pripremala kod kuće. Ja sam našla vremena i bila spremna uložiti i trud i volju da nekoliko puta tjedno (ili čak dva puta dnevno) pečem pommes frites. A pržila sam i pohala i razna druga jela. Ja sam skoro svaki dan pripremala i jela nešto prženo i masno jer takvu hranu volim i obožavam. Al ne bih si nikada bila mogla priuštiti da svaki dan u fast food restoranima kupujem takvu hranu.

Ok, ovisno o tome gdje sam radila itd. nisam svaki dan kod kuće pripremala hranu koju volim jer nisam imala vremena. U tom slučaju napravila bih tzv. nezdravu hranu koju volim za više dana unaprijed. Ispržila bih npr. povrtne popečke u dubokoj masnoći. Naravno da su ti popečci najfiniji svježi, ali kad nisam imala vremena svaki dan pripremati hranu: napravila bih popečke od npr. 2 kg povrća i sl. te bih to ispržila u npr. litri masnoće – i imala sam onda što jesti 2-3 dana. Ja sam popečke pripremala isključivo u dubokoj masnoći. Tijekom godina, isprobala sam i tzv. zdravije varijante, ali zaključila sam da to ne valja i nisam samu sebe htjela mučiti neukusnom hranom. Zato nisam radila po onim receptima u kojima se tava premaže s pola čajne žlice ulja pa se na tome ispeče deset tura popečaka ili još veća nebuloza: kad se popečci "prže" ili "pohaju" u pećnici (ajme!). Zahvaljujući zdravožderima internet je pun takvih recepata, ali svakome tko ima barem malo iskustva u kuhinji jasno je da se u pećnici hrana ne može pržiti ni pohati. Pommes frites iz pećnice ne postoji. To je jednostavno pečeni krumpir. A još je gora ona varijanta kad zdravožderi krumpir namackaju bjelanjkom i ispeku u pećnici onda tvrde da je to isto ko prženi pommes frites. Kad čujem tu tvrdnju, uvjerena sam da ti ljudi nikad u životu nisu niti probali pravi prženi, prefini masni pommes frites. 
Ovaj krumpir s bjelanjkom trebalo bi nazvati pravim imenom: Zapečeni krumpir s bjelanjkom. Ista stvar vrijedi i za npr. Pohane tikvice iz pećnice - da, jesu iz pećnice, ali nisu pohane, jednostavno su ispečene.

Ne razumijem zašto se zdravožderi boje(?, ne znam koju bih riječ upotrijebila) nazvati stvari pravim imenom. Neka oni jedu to što jedu, i neka zovu tu hranu pravim imenom. 

Ako ne jedu pohane tikvice ispržene u dubokoj masnoći, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pohane tikvice, nego jedem Pečene tikvice iz pećnice.“.

Ako ne jedu pommes frites, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pommes frites, nego jedem Pečeni krumpir iz pećnice ili Zapečeni krumpir s bjelanjkom itd.“. 

Ako ne jedu pravi sladoled, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pravi sladoled, nego jedem smrznute banane ili smrznuti jogurt koji meni glume sladoled.“.

...

No dobro, da se vratim onome kako sam pripremala sebi hranu za nekoliko dana unaprijed. Uz popečke bih obično imala u hladnjaku pripremljenu finu zasitnu, tešku, tzv. nezdravu, masnu (baš onakvu kakvu volim) salatu: od krumpira, isključivo bijele tjestenine, graha… ili francusku salatu s puuuno majoneze  – uz par šnita čisto bijelog kruha 2-3 dana uživala sam u hrani kakvu volim, a nisam ju pripremala svaki dan i nisam trošila novce na fast food restorane.

Zaista ne shvaćam gospodina Pollana i njegove tvrdnje. Zar on fakat polazi od činjenice da su ljudi lijeni? Ok, znam da je danas zdravožderstvo popularno, moderno i razvikano, a jedan od temelja tog zdravožderstva je lijenost kojom se zdravožderi hvale i busaju o prsa. Meni to nije normalno, ne mogu ni zamisliti kako je to kad si lijen pripremati si ukusnu (tzv. nezdravu) hranu kakvu voliš.

Slika je preuzeta s interneta.

Lijenost je nova vrlina.

Gledam po blogovima, portalima, časopisima… ne samo zdravožderskim , nego svima, i onim nezdravožderskim, ali činjenica je da je ta pojava ipak prisutnija na zdrvožderskim portalima, blogovima itd. – a to je lijenost.

Posvuda skaču naslovi tipa:  ručak za 20 min., obrok za 15. min., kolač za 10 min., kolač bez pečenja za 5 min.

…

Činjenica je da većinom kuhaju žene i ja nikako ne mogu shvatiti kako je većina žena postala tako lijena kuhati, peći kolače, itd. – pripremaju samo jela i kolače na čiju pripremu ode manje od 20ak min.

Kad dođu s posla, one imaju pametnijeg posla. A što se posla tiče – ja sam i prije (a i sad) radila cijele dane i nije me bilo doma. Ali uvijek sam našla vremena za pripremu ukusne, tzv. nezdrave hrane, kolača i torti – uglavnom sam kuhala i pekla po noći; i to me veselilo! 
Da vidimo čime se današnje žene bave kad dođu s posla:

- bave se sportom (sve do jedne!; aaaaaaaaaajme kako je onda Hrvatska sportska nacija; i sve žene su u Hrvatskoj mršave! jelda?)

- kvalitetno provode vrijeme s obitelji (koliko ja vidim po svojim prijateljicama, rođakinjama itd. – one provode vrijeme razvažajući djecu svaki dan na nekoliko aktivnosti; priznajem, nisam u  autu s njima, pa ne znam koliko je to vrijeme kvalitetno provedeno - il je poanta u tome da svi sjede u istom autu?)

- čitaju (tračeve o selebretijima, ljubiće – ajme, kak kvalitetno utrošeno vrijeme; ajde dobro, barem čitaju)

- gledaju (turske) sapunice itd. (pardoooooooon: upoznaju druge kulture!)
...

Postoji još jedna isprika za te „brze“ obroke i kolače, a to je ona koja je meni najfascinantnija i koju žene upotrebljavaju ljeti: „izbjegavam paliti pećnicu/(dugo/puno) kuhati jer je vruće“. Ajme…! Ja ne mogu shvatiti kako nekome može biti toliko vruće da ne želi odvojiti par sati za pripremu ručka, pečenje kolača itd.  Da se razumijemo: govorim o ženama u Hrvatskoj! Pa ovdje temperature nisu preko 40 stupnjeva. Da te koje tu u Hrvatskoj trkeljaju da im je vruće – pa da one žive u Africi –one bi doslovno (ne figurativno) tamo crkle od vrućine. Dok sam kuhala ukusnu, tzv. nezdravu hranu, meni nikad nije bio problem tijekom ljeta imati pećnicu i štednjak uključen par sati (ne, nemam klimu). Štoviše, ljeti imam više vremena (godišnji!) i ja sam uglavnom tijekom ljeta isprobavala recepte za jela i kolače (zimi to nemam kad). Nije mi bio problem u jednom danu isprobati 2-3 recepta za kolače (peći 6-8 biskvita ili 10ak kora za prhke pite, kuhati 3-4 kreme na pari, mijesiti dizano tijesto i oblikovati pogače ili kroasane itd.). Meni nikad nije bilo teško napraviti ono što mi se jede (masno, prženo, slatko, kalorično, pripremljeno isključivo od bijelog brašna i bijelog šečćera,...). Ok, vruće je, al je ljeto – i po ljeti je vruće! Deal with it!

Kod tih lijenih žena najviše me fascinira kako one same ističu koliko su lijene. Mene bi bilo sram, ja bih se pokrila ušima.

Čitam prije koji mjesec na jednom zdarvožderskom blogu kako blogerica lijepo ponosno ističe da je ona lijena zamijesiti prhko prhko tijesto za pitu od jabuka (neću navoditi tko je to jer mi se neda bakčati se s njom). Umjesto pite, napravila je suhonjave, zbijene sirove kuglice od suhih jabuka. Ne znam zbog čega sam više blenula: zbog toga što se ona ponosi svojom lijenošću ili što su te kuglice od jabuka njoj verzija pite s fiiiinim prhkim tijestom i sočnim nadjevom od jabuka. Na stranu ovo što se ona ponosi svojom lijenošću, to njoj na dušu: mene je fakat zabezeknula tvrdnja da su te suhe, sirove kuglice sirova verzija pite od jabuka. Ok, žena očito nikad u životu nije radila niti jela pitu od jabuka – pa ona ne zna da te kuglice veze nemaju s pitom od jabuka. I ja sam njoj to napisala u komentar ispod recepta. I što mislite što je bilo? Pa naravno – pogodili ste – moj komentar nikad nije objavila.

Ok, to je njezin blog, ona tamo može (ne)objavljivati što hoće. Pisala sam što mislim o cenzuri i što radim s komentarima koji mi se ne sviđaju (ponovno ih objavim čak i kad ih osoba koja ih je napisala – sama izbriše).

Al opet, osim tim „sirovim kuglicama u obliku pite od jabuka“(???), ne mogu se načuditi ni toj lijenosti koja se danas smatra vrlinom. Nije to samo kod ove blogerice-zdravožderke. To je i na portalima i u časopisima s receptima – sve neki recepti za 15ak, 20ak min, pola sata maksimalno. A zašto? Zašto su ljudi lijeni kuhati ručak ili pripremati kolač 3-4 sata? Ok, nemam ni ja zbog posla svaki dan vremena kuhati satima. Ali barem 2-3 puta tjedno meni nije problem provesti par sati pripremajući jedan obrok. Tj. – to mi nije bio problem dok sam pripremala ukusnu hranu: kaloričnu, zasitnu, masnu, tešku, slatku,…  kakvu sam voljela. Otkad me liječnici liječe(???) zdravom prehranom, ne pripremam takvu hranu jer ju ne smijem jesti. Ja kuham sama sebi (ne kuham za ostale ukućane) i sad pripremam ta sva zdrava, odurna sranja koja smijem jesti. I došla sam do zaključka zašto zdravožderi inzistiraju na tim receptima s 10– 20min. pripreme: zato što je zdrava hrana odurna i ne isplati se satima pripremati nešto što će biti jednako odurno kao nešto što se smućka za 15ak min. Do tog zaključka došla sam na temelju vlastitog iskustva, tj. vlastitog želuca. Isprobavala sam te neke tzv. zdrave recepte za koje treba više vremena – rezultat je bio toliko oduran da sama sebi nisam mogla objasniti zašto jednostavno nisam u zdjelu nasipala nekakvo povrće/mahunarke… iz konzerve i dodala nekakvo svježe povrće – jedući to neukusno, brzo zdravo jelo patila bih se na isti način na koji se patim jedući ovo zdravo, neukusno jelo koje sam pripremala satima. Možda su zdravožderi u pravu - nema smisla gubiti vrijeme na višesatno pripremanje zdrave hrane koja će ionako biti neukusna.

Fascinantne su mi sve te gospe koje ljeti ne žele paliti pećnicu i pripremaju samo nekakvu tzv. laganu hranu. To je ona hrana koju ja nikad nisam voljela jer sam nakon takvog obroka uvijek bila gladna - pa zato nikad nisam ni pokušavala tako kuhati. – Da, sad kad me liječe zdravom prehranom, sad se patim na toj laganoj, odurnoj, zdravoj  hrani. 

Što se nezdrave hrane tiče, naravno da ima stvari koje se mogu pripremiti za 20ak minuta: pommes frites je brzo gotov (pogotovo ako kupite narezani krumpir za pommes frites), pravi, fini pohani kruh pržen u litri masnoće je gotov za čas, ili kad se u staklenku stavi jaje, ulje, sol, senf i ocat – uz pomoć štapnog miksera  za svega par sekundi gotovo je pola litre majoneze!

Dok sam smjela uživati u ukusnoj hrani kakvu volim, i ja sam radila neke takve brze recepte jer zbog posla nisam stigla svaki dan kuhati satima. Nekad sam napravila tjesteninu s nekim brzinskim umakom. Drugi put sam iskoristila neke ostatke iz hladnjaka/zamrzivača i nešto smućkala na brzinu.  

Ali meni nikad nije bio problem provesti par sati pripremajući obrok. Ja sam u tome uživala.

Ok, jasno mi je da ne vole svi kuhati/pripremati hranu i peći kolače, jednostavno ne uživaju u tome – ali da su ljudi postali baš tako lijeni da na pripremu obroka troše samo 20ak min. i još ističu tu svoju lijenost – to ne mogu razumjeti.

Ne kužim foru s tim brzim receptima i isticanjem lijenosti kao vrline.

Slike su preuzete s interneta.

Spiralizator (2. dio)

Pisala sam o spiralizatoru koji je navodno super jer djeca vole jesti (sirovo) povrće narezano/naribano  u obliku špageta.

Jedna moja poznanica kupila je spiralizator kako bi njezino dijete jelo povrće u obliku špageta. Napravila je nekakav tzv. povrtni bolonjez: sirovo povrće (tikvice, mrkva,...) narezano kao špagete i obični, kuhani, mesni bolonjez. Klinac je naravno skužio da je bolonjez na sirovom povrću: samo je vilicom čeprkao to meso s umakom. Još je i oblizao par špageta koje su bile prekrivene bolonjezom: primio ih je prstom i provukao među usnama da pokupi bolonjez i lijepo je povrtne špagete vratio na tanjur.

Nisam prisustvovala tom njihovom ručku, nego mi je poznanica ispričala da je to tako izgledalo. Ja sam crkla od smijeha! Da mi je to bilo vidjeti!!! 

Pogotovo bih bila voljela vidjeti facu dotične poznanice koja je kupila taj spiralizator zato što reklama na tv kaže da djeca obožavaju povrće kad je narezano kao špagete(!). 

Čini se da ima (pametne) djece koja ne nasjedaju na reklame (za razliku od mama). 

Hmmm, je li problem u reklami ili u djetetu??? Možda bi klinju trebalo odvesti psihologu jer je nenormalan: tvrdi se da sva djeca obožavaju povrće kad je narezano kao špagete, a njemu se, eto, nije svidjelo. Možda s njim nešto nije u redu budući da neda da se njime manipulira te uporno tvrdi da mu se povrće narezano na špagete ne sviđa kao ni povrće narezano na kockice. 

Sve slike preuzete su s interneta.

(Ne)kuhanje ljeti?

Zadnjih godina odnekud se masovno pojavljuju ljudi (žene) kojima je problem ljeti uključiti štednjak ili pećnicu kad treba pripremiti hranu. Ne znam otkad je točno taj stav postao moderan i  popularan, prije 20ak godina ljeti se normalno sve kuhalo i peklo, al´ danas je to nezamislivo. A ja nikako ne shvaćam zašto. Stalno se u hrvatskom tisku, na blogovima, internetskim portalima,… pojavljuju članci i recepti s bombastičnim naslovima, npr. „jela bez pećnice i štednjaka“. A ja nikako da skužim foru. Zašto se tijekom ljeta „ne smije“ upotrebljavati pećnica i štednjak??? Navodno je razlog „vrućina“. Pa konačno je ljeto(!!!), naravno da je vruće, ali ja ne vidim razlog da zbog vrućine ne bih pripremala hranu na štednjaku i u pećnici. Izbjegavanje upotrebe štednjaka i pećnice ljeti meni je jednako nebulozno kao i tvrdnja da vrućina stvara osjećaj sitosti. Ma da svi se ljeti osjećaju sito(!), o tome sam već pisala.

Ja sam ljeti uvijek normalno, svaki dan, kuhala i pekla. Zapravo, ljeti sam  puno više kuhala i pekla jer sam imala više vremena, nego zimi. Voljela sam isprobavati recepte, zanimalo me kakovog je nešto okusa, a i veselila sam se eksperimentiranju, nije mi jasno zašto je mene ljetna vrućina trebala spriječiti u tome. Nisam isprobavala one neke „ljetne“ receptiće za tzv. laganu hranu – takva hrana mi se nikad nije sviđala! Uvijek sam voljela tešku, masnu, kaloričnu, zasitnu,... hranu. Ljeti sam npr. satima kuhala grah (obožavam grah!!!). I da, imam ekspres lonac, ali meni se ne sviđa okus hrane kad je napravljena u tome. Grah sam kuhala u najnormalnijem loncu, uz to sam obavezno nešto pekla u pećnici, npr. zapečeno povrće s puuuuuuuno masnog sira i kiselog vrhnja  ili neka peciva ili pogaču (od bijelog brašna; raženo i integralno mi se uvijek gadilo!). I ne, nije mi bio problem ljeti mijesiti dizano tijesto – ne znam zašto je to drugima problem! Ja sam fakat jednostavno preglupa da shvatim zašto je mene vrućina trebala spriječiti u tome. Dan-danas mi nije jasno zašto ljudi tako masovno izbjegavaju uključivati pećnicu i štednjak ljeti, kao da će baš doslovno, u punom smislu riječi - umrijeti (od vrućine). To je nemoguće - u Hrvatskoj nikad nije tako vruće! Znam o čemu govorim: već sam rekla da sam ja uvijek ljeti najnormalnije, par sati dnevno, imala uključen štednjak i pećnicu - i nisam umrla. I ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, uvijek sve perem ručno (da, ja sama perem sve suđe, ne pere ga nitko drugi.). 

Radi li se kod spomenutih ljudi koji uporno i tvrdoglavo odbijaju uključiti štednjak i pećnicu ljeti o lijenosti? Znam da ima ljudi koji ne vole kuhati, ali da su baš toliko lijeni kuhati (ljeti) da radije jedu sirove salatice i sve te ostale, termički minimalno obrađene, zdrave splačine - to mi je van pameti. Jednostavno ne shvaćam u čemu je njihov problem. 

Ok, ove godine kad ja smijem jesti samo zdrave splačine (jer me liječnici drže na tom zdravom gladovanju) – prvi put nisu pećnica i štednjak uključeni svaki dan – što da kuham i pečem kad ne smijem jesti ništa od onog što volim. Ali meni jako fali pripremanje i jedenje ukusne, masne, kalorične, teške, zasitne, slatke i slane hrane od bijelog brašna i bijelog šećera  te isprobavanje zanimljivih ukusnih, nezdravih recepata.

Prijašnjih godina tijekom ljeta svaki tjedan (ili čak dva puta tjedno!) napravila sam kolač od sezonskog voća iz bakinog i djedovog vrta/voćnjaka. Kombinirala sam različite recepte koje sam već isprobala ili sam isprobavala nove i zaista sam uživala u tome. Ove godine nisam napravila nikakav kolač. Zašto da radim kolače kad ih ne smijem jesti.

Da, „pijem“ to voće u onim ogavnim smutijima. Tužno je to: pijem odurni sokić i pritom si mislim koliko bih jako voljela napraviti i pojesti kolač.

Ne razumijem zašto je moj život ovakav. Zašto sam kažnjena jedenjem zdravih splačina? Jedino što me tješi je činjenica da - kad umrem neću morati biti na dijeti.

Sve slike preuzete su s interneta.

Visoke ljetne temperature stvaraju osjećaj sitosti(???)

U postu Kako kilograme isprditi ili ispuhati kroz nos pisala sam već o svojoj fascinaciji ljudima koji tvrde da imaju potrebu ljeti jesti neku zdravu, laganu hranu i kojima vrućina stvara osjećaj sitosti(!). Ja nemam takvih „problema“: meni se zdrava hrana gadi ljeti i meni se zdrava hrana gadi zimi i meni vrućina ne stvara osjećaj sitosti.

Neki dan čitala sam u časopisu članak na tu temu, neću ga prepisati, ali navest ću par rečenica iz te umotvorine i prokomentirati ih.

Već je prva rečenica u tekstu bombastična:

          "Za toplih dana puno smo aktivniji, dulje boravimo na svježem zraku, 

          treniramo na otvorenom."

Hmmmm. Rečenica je napisana u 1. licu množine „mi boravimo, mi treniramo…“. A tko su ti „mi“???  Tko su ti ljudi koji borave i treniraju???

Ja u tu skupini niti spadam niti bih željela spadati.

Točno je da živim na selendri (to nije moj izbor, financije mi ne dopuštaju izbor!), ali ne osjećam apsolutno, ama baš nikakvu potrebu da ljeti budem aktivnija i da boravim na tom svježem selendarskom zraku i da onda uz to boravljenje i bivanje na zraku još i nešto treniram!

Sljedeća fascinantna rečenica:

         "Osmijeh na licu, živahnost i pozitivan stav održat ćete, među ostalim,

         pažljivim odabirom namirnica za svaki obrok. (…) Organizam nemojte 

         dodatno opterećivati masnom i kaloričnom hranom."

Slažem se da hrana utječe na osmjeh na mom licu, a valjda i na tu živahnost (iako mi nije jasno na što se tu misli) te svakako na pozitivan stav – u mojem slučaju taj utjecaj bi imala ukusna hrana koju volim! No, iz rečenice u tom tekstu jasno je da je taj tekst zamišljen kao glorificiranje zdrave prehrane, dakle kad izbacite iz prehrane sve masno i kalorično, tj. ukusno – onda bi trebali imati osmjeh na licu, biti živahni i puni pozitive. Moš´ mislit! Mene zdrava hrana koju moram jesti svaki dan baca u očaj! 

Da ponovim ono što ponavljam u svakom blogerskom postu: zdrava prehrana ni u ludilu nije moj izbor, mene su na to stavili liječnici jer me ne žele liječiti lijekovima (protiv kojih ja ne bih imala ama baš ništa!!!). Osim toga, ja uopće ne želim smršavjeti! Uvijek sam bila debela i ne osjećam potrebu da smršavim! I kako da ja sad jedući svaki dan te zdrave, odurne splačine koje mi se gade, imam osmjeh na licu, budem živahna i puna pozitive???  Dogodi mi se da se rasplačem pri pogledu na tanjur zdrave, nemasne, neslane hrane koja mi je odurna! U meni  zdrava hrana ne izaziva ništa pozitivno. Nikad nisam bila ovako, skoro pa depresivna, kao što sam sad na toj zdravoj dijetnoj prehrani koja je jednostavno prestrašna. Meni bi osmjeh na lice, živahnost i pozitivu izmamila jedino neka hrana koju volim (masna, kalorična, od bijelog šećera, bijelog brašna,…), tj. sve ono što sada ne smijem jesti.

Već sam spomenula da mi nije jasno na kakvu se to živahnost u tekstu misli(?). Kad je negdje riječ o zdravoj prehrani, obično čujem sranja poput „zdrava prehrana daje energiju“ itd.  Ja na zdravu prehranu ne reagiram tako. Ja sam od te silne zdrave hrane na kojoj me liječnici drže, stalno umorna i iscrpljena, non stop bih spavala. Od čega da imam energije kad svaki dan jedem te odurne, zdrave splačine???  U medijima se često može čuti kako su debeli ljudi pospani i umorni od te nezdrave hrane koju jedu(???). Dok sam jela masnu, slatku, kaloričnu,… hranu kakvu volim nisam nikad imala običaj spavati poslije obroka niti sam osjećala umor! Ja sam pospana, umorna, slaba, iscrpljena, gladna, jadna, bezvoljna,… od zdravih splačina koje sada moram jesti svaki dan!!! Kako možeš biti nasmijan, živahan, pozitivan, a cijele dane se patiš i gladuješ na odurnoj, neukusnoj, prokletoj, zdravoj prehrani???

Sljedeći biser iz teksta:

       " Zamijenite kaloričnu i zasitnu hranu sezonskim namirnicama. Krenite 

        u smjeru juha, variva, salata, voćnih kupova – bogate, raznobojne, a 

        u isto vrijeme lagana hrane."

U ovoj zadnjoj rečenicu kao da je netko radio popis stvari koje ne volim, ta osoba kao da točno zna što se meni gadi: „juhe, variva, salate, voćni kupovi“.

Ja definitivno ne bih zamijenila svoju hranu zdravom hranom jer je takva hrana meni odurna! Da mogu birati, ja bih odabrala masnu, kaloričnu, tešku, zasitnu, slatku hranu punu bijelog šećera i bijelog brašna,…  Ja volim takvu hranu.

Svaka čast vama kojima vrućina stvara osjećaj sitosti pa ste odmah siti čim vidite tanjur npr. nemasne povrtne salatice! Ja nisam takva. Ja se rasplačem od muke kad vidim tanjur salate. A i kad pojedem tu majušnu porcijicu nemasne salatice, i dalje sam gladna. A opet, kad se sjetim te salatice „sita sam je“! Sita sam i nje i te odurne, zdrave prahrane!!!

Sve slike preuzete su s interneta.

Smrznuti smuti

Pisala sam već o smutiju (pardoooooooooon smoothieju, il´ kak se to već piše), a sad ću malo o „smrznutom smutiju“.

Zadnjih godina Hrvatsku je zahvatila invazija onoga što ja zovem  „smrznuti sokići“ ili "smrznuti smutiji". Ti smrznuti sokići popularno su nazvani  sladoled, al´ to nije sladoled (no valjda u hrv. jeziku ne postoji bolja riječ za to?). Spomenuti smrznuti sokići sastoje se uglavnom od ispasiranog voća i vode (naravno, možete dodati med ili kojekakvo sjemenje i sl.) – i to se onda zamrzne. Zato je to u biti "smrznuti smuti" - da to ne zamrznete, imali biste jednu od varijanti običnog smutija. Ok, to jest smrznuto, ali to nije sladoled. Na engleskom jeziku ta stvar zove se ice pop, te ima brandova poput npr. Popsicle. U engleskom govornom području nitko to ne smatra sladoledom (u eng. jeziku sladoled je ice cream, a ne ice pop). Čak i ako umjesto vode stavite jogurt ili mlijeko, opet nećete dobiti sladoled, možete eventualno dobiti neku varijantu tzv. smrznutog jogurta (o toj gadosti neki drugi put).

Za popularnost tog "smrznutog smutija" u Hrvatskoj zaslužna je činjenica da se to reklamira kao zdravi sladoled, a kao što znamo to neko sranje od zdrave prehrane je danas jako popularno (svi pričaju o tome, čak i ako to ne primjenjuju; tj.neki nisu prakticirajući zdravožderi, ali su pričajući zdravožderi). 

Ta smrznuta stvar jest zdrava: nema masnoća, slatkog vrhnja (šećera ima „u tragovima“, kao da je neko (ne)pisano(?) pravilo da ti smrznuti sokići baš moraju biti kiseli), ali to jednostavno nije sladoled. 
Da rezimiramo, sastoji se samo od  izmrvljenog voće i vode – od toga se stvarno nećete zdebljati. Al´dok to jedete - itekako ste svjesni činjenice da ne ližete sladoled, nego smrznutu vodu. Sladoled je nešto fino i kremasto – ova smrznuta vodica sa zgnječenim voćem – niti je fina niti je kremasta (još je i kisela). Probala sam to napraviti jednom. I što sam dobila: smrznutu vodicu s voćem. To nitko nije htio jesti pa sam jednostavno to ostavila u sudoperu da se odmrzne i sve je lijepo „isteklo“ u odvod (nema masnoće, nije kremasto ni gusto – da se lijepo „zbrinuti“ u odvodu).

Naravno, uvijek u trgovinama ima jeftinih sladoleda - koji bi trebali biti pravi (kremasti) sladoledi, ali sastoje se uglavnom od vodurine. Fascinantno mi je kako neke osobice prigovaraju takvom sladoledu, kažu da ne valja, da je vodenast, jeftin,… A kad se istim osobicama posluži ova spomenuta tvorevina od zgnječenog voća i vode, te im se to servira (pod pogrešnim nazivom) kao zdravi "sladoled" – onda je to hit!

Zanimljivo je i da se za smoothie (il´ kako se to već piše) i u Hrvatskoj koristi ta engleska riječ. A za smrznuti sokić koji se u eng. jeziku zove ice pop – u hrv. jeziku se pogrešno koristi riječ (zdravi) sladoled. 

Je l´ riječ smoothie u hrvatskom jeziku bolje zvuči od ice pop? 

Smuti

Muka mi je kad mi netko spomene te kojekakve sokiće, ups, joooooooooooooooj pardoooooooon, ispričavam se: to nisu sokići to su smoothie-ji (il´kak se to već piše). Jel´ da, kad kažeš smoothee (i još to napišeš tako na engleskom) onda to valjda zvuči  ukusnije nego kad kažeš sokić.

Sokić (joj dobro, dobro: smoothie) je nekakvo izmiksano (sirovo) voće/povrće, može i nekakvo sjemenje i nekakva tekućina. I onda neki ljudi tvrde da kad naliju taj sokić u sebe – to je cjelokupni obrok il´ međuobrok. To su opet oni neki ljudi s drugačijim mentalnim sklopom – koji su siti od 2 deci sokića!? To nisam ja! Probala sam!

Najgora je stvar što u te sokiće u pravilu ne ide ništa slatko. Eventualno se trpa med (koji mi se ionako gadi) ili suho voće (koje mi se također gadi, a kad ga i stavim u sokić, nemam dojam da je slađi, koliko kila suhog voća bih trebala staviti da bi taj jedan sokić bio iole sladak???).

To je nešto preužasno! To ima taaaaaaaaaaaaako oduran okus da ne mogu naći riječi kojima bih to opisala. Kad gledam te ljude koji (dobrovoljno?) to nalijevaju u sebe, mislim si: „To se zove snaga volje!“.  Skidam kapu! Stvarno treba imati volje da naliješ taj odurni sokić u sebe i da ga doživiš kao međuobrok! Još kad bi se barem stavila koja jušna žlica šećera! (naravno, bijelog šećera, ona smeđa muskovado sranja i slične pizdarije mi se gade – probala sam ih!, a kako je tek to odurno sranje skupo!!!).

No, blago vama koji tvrdite da vas ti sokići zasite, nije čudo da ste mršavi, od tih sokića se ne možete zdebljati (pogotovo ako vam je samo taj sokić - obrok/međuobrok). Ali ne volimo svi zdravu prehranu, ima nas kojima se takva prehrana gadi i nismo na toj tzv. zdravoj, dijetnoj prehrani dobrovoljno (nego nas liječnici liječe dijetom) i mi nismo u stanju lagati sami sebi da su ti sokići fini ili zasitni.