Kako otpad fino izgleda!

 Kako to fino izgleda!

Slobodno me izvrijeđajte, ali meni to izgleda odlično.

Tako bih rado to pojela, nema veze što je netko to ostavio kraj kante sa otpad.

Eto, zdrava hrana koju svaki dan jedem, dovela me do toga da maštam o tome kako jedem ostatke ostavljene kraj kante za smeće.

Dok sam jela nezdravu hranu kakvu volim, nisam maštala o tome da jedem ono što je drugima ostalo.

Ili ovo...

U žutoj vreći za smeće su ostaci pizze.

Ajme, kako to dobro izgleda!

Tako sam željna fine hrane kakvu volim.

Slika je moja. 

Svi imaju, samo ja nemam

Naiđem u novinama na članak o nekakvom sredstvu za mršavljenje. Članak nisam pozorno čitala, preletjela sam ga jer mi je jasno da nemam novaca za takve lijekove koliko god oni super bili, iako ja nemam ama baš ništa protiv kemije, da imam novaca ja bih kupovala takve lijekove, ne bih gladovala na zdravoj hrani. Pred kraj članka šokirala me ova podcrtana tvrdnja, citiram:

"...oni koji ostvaraju željene rezultate često se sami našale da su prije korištenja lijeka na junk food potrošili i veće iznose mjesečno, dok neki pak odaberu lijek umjesto cigareta (na koje mnogo bolesnika troši i veće iznose od 180 eura mjesečno)..."

MOLIM???

WTF???

Od kud tim ljudima toliko novaca da su mjesečno trošili i više od 250 eura na junk food?

Sad me više ne zanima zašto sam debela, nego me zanima zašto nemam novaca??? Očito ih drugi imaju. Gdje oni svi rade? Koji faks su završili?

Ja sam očito sve krivo napravila u svom životu.

Već sam pisala o tome da mi ide na živce kad npr. na tv-u, u nekoj emisiji i sl. neki nutricionist, dijetetičar... ili koji god kurac tvrdi: ... da su ljudi debeli jer non top idu u pekare, fast food restorane/grill barove/pizzerije... 

Pisala sam i o tome, da s obzirom na to, koliko često ja idem u te fast food restorane, pekare, pizzerije, doner kabab prodavaonice... ja bih trebala biti koščato-oglodano-ispijeno-anoreksično mršava! 

Meni su ti fast food restorani, pekare, pizzerije,... uvijek bili skupi. Ja nisam nikad imala novaca za to. Moja obitelj je uvijek bila siromašna. 

Nisam čak niti svake godine išla u te fast food restorane! 

U McDonaldsu sam bila doslovno MANJE OD 10 PUTA U ŽIVOTU (a imam 43 godine)! Ne mogu točno nabrojiti koliko puta, ali sigurno manje od 10 puta u svoje 43 godine života. Meni je hrana tamo jednostavno uvijek bila skupa. Ali meni se ta hrana zaista sviđa! 

Osim u McDonaldsu, NISAM NIKAD U ŽIVOTU bila u nekom drugom fast food restoranu, koji prodaje hamburgere i sl. 

Nikad u životu nisam bila u nekom grill baru (npr. Rubelj grill, imam jedan u blizini, uvijek sam htjela otići tamo, ali meni je to skupo).

U KFC-u bila sam jednom u životu. Super je, ali fakat je skupo.

Bila sam 2 PUTA u životu u ćevapdžinici (jel se to tak kaže?) i moram priznati da mi se ćevapi baš ne sviđaju. Ok, mogu pojesti, ali nije nešto što bih poželjela. 

Bila sam JEDNOM u životu u doner prodavaonici Ali Kebaba: zaključila sam da mi se doner kebab baš nikako ne sviđa, uopće mi ne odgovara taj okus. Ne znam, možda bi mi se negdje drugdje svidio, ali bilo mi je preskupo isprobavati.

Nikad nisam bila u Burger Kingu, a htjela bih.

Nikad nisam probala Subway sendvič, a htjela bih.

U pizzerije sam išla, ali ne svake godine! Naravno, išla sam u jeftine pizzerije, ali svejedno si nisam mogla priuštiti da idem svake godine, a kamo li svaki mjesec! Daaaaa, znaaaaam, neki idu svaki tjedan!

Ne mogu reći da sam često išla u pekare, kruh sam kupovala u dućanu kad sam išla po ostali špeceraj. A peciva sam si sama pekla kod kuće! Ova zadnja rečenica sve objašnjava.

Da, ja sam uvijek bila debela, ali: debljala sam se od hrane koju sam sama PRIPREMALA KOD KUĆE. Nisam lijena, meni nije bio problem pripremiti si nešto fino za bilo koji obrok. Da, nekad sam pripremila doma pizzu, hamburger, hot dog,.., ali nisam se natrpavala takvom vrstom hrane! Ja sam si pekla krumpir u pećnici, pekla sam povrtne popečke, kuhala tjesteninu, pekla povrtne složence s puno tvrdog sira i vrhnja, mijesila pogače i peciva, pekla kolače i torte,... Nikad mi to nije bio problem.

Smeta mi kad mene, koja nisam lijena i uvijek sam si sama pripremala hranu kakvu volim, trpaju u isti koš s ovima koji pojedu cijele McDonaldse, pekare, KFC,... 

Nikako mi nije jasno kako oni imaju toliko novaca da više od 250 eura mjesečno troše na fast food.

A za ove koji troše više od 180 eura na cigarete, uopće ne znam što bih rekla. Ja nisam nikad pušila. Prije koju godinu sam probala početi pušiti s ciljem mršavljenja, ali meni se to previše gadi, pa sam odustala. Daaaaaaa, ima ljudi koji su mi rekli da očito ne želim dovoljno jaaaako biti mršava, da stvarno želim smršaviti, trudila bih se pušiti cigarete umjesto jedenja hrane! Pa, činjenica je da ja ne želim biti mršava: moji doktori žele da ja budem mršava! 

Bolnica i pekara

Pisala sam o jedenju u bolnici. Ali, to mi je i dalje interesantna tema. Idem na kojekakve pretrage i kontrole pa imam prilike vidjeti ogroooooomne redove ispred pekara u bolnicama. A u tim redovima: hrpa bolničkog osoblja! Ajme! Pa kaj oni ne znaju da je takva hrana nezdrava??? (Crvenim sam zaokružila doktore/doktorice, medicinske sestre/braću).

Ne, nije opravdanje da tamo nema ničeg drugog za kupiti: nek si nose od doma zdjelice s kuhanom hranom! Pa tako su meni i endokrinolog i nutricionist rekli!

Ok, da, nisam baš toliko glupa, shvaćam zašto oni smiju jesti pekarske proizvode i ne moraju nosati zdjelice s varivima: oni su mršavi. 

I ne, ja nisam stajala u redu za pekaru jer ja to ne smijem jesti, zato sam samo fotografirala, sa žudnjom i čežnjom.

Zabava u 21. stoljeću

Nedavno sam spomenula da nikad nisam gledala Život na vagi.

Jučer popodne (nedjelja, 12. 1.) prebacujem kanale i naletim na njemačku verziju toga. I taman 1. epizoda. Ajde, da vidim zbog čega sav taj hype oko toga.

A što da kažem, meni je to bez veze. Gledam par minuta, onda opet dalje prebacujem kanale, no, kako sam bila odlučna da odgledam veći(?) dio te epizode, opet sam prebacila na to. Ali, meni je to fakat degutantno, ne kužim taj hype. Moram priznati da me iznenadilo kako ti kandidati tamo nisu jako debeli. Ok, znam da se većina neće složit sa mnom. Kako rekoh, hrvatsku verziju nisam nikad gledala, ali sam prije 10ak(?) ili više godina vidjela neke strane varijante toga. Tamo su kandidati bili jako debeli, tj. rijetki su bili ispod 160 kila. Barem pola ih je imalo preko 180 kila ili čak preko 200 kila. A gledam jučer ove: prosjek je oko 140 kila, ili čak manje(!). Ajme. Neka ženska ima samo 110(!) kila. I to je kilaža s kojom mora divljački odjedanput smršavjeti u toj emisiji? Ja sa 114 kila nisam uopće  imala potrebu ići na dijetu.

Znam da se taj show gura kao pomoć tim ljudima, ali, to veze nema sa zdravim mršavljenjem. Svaki dan moraju divljački trenirati dok treneri urlaju na njih kako bi u 3-4(? ne znam koliko to točno traje) mjeseca smršavili i više od 50 kila. 

Ako su ti kandidati veći dio života debeli (a većina njih jest debela veći (ili cijeli) život), nije realno da moraju smršavjeti u 3-4 mjeseca. Da, znam, to je zabava za cijelu obitelj: ljudi doma vole gledati kako treneri vrijeđaju i maltretiraju te debele kandidate, to je entertainment.  

28 kila

 

Toliko sam smršavila u zadnjih, otprilike 6 mjeseci, otkad me doktori liječe dijetom.

Nit se osjećam bolje, nit mi je lakše.

Nisam sretnija.

Pizdim cijele dane.

Još nemam kila koliko oni hoće da imam pa se gladovanje nastavlja. 

Ovo sam ja, tj. moja sjena (nemam namjeru stavljat svoju sliku!). Ok, nisam ko one koščate manekenke, ali ja nisam niti željela biti mršava. To je zaista žalosno, kad ljude u 21. stoljeću liječe dijetom.

Nikakvo "blago"

Blagdane sam provela gladujući na dijeti, tj. na zdravoj hrani.

Kad negdje to kažem, svi komentiraju nešto poput: "Blago tebi, nisi se zdebljala." ili "Blago tebi, ja sam se toliko najela da mi je bilo zlo." ili "Blago tebi, da barem ja mogu tako"...

A zašto vi svi možete jesti što god hoćete i koliko god hoćete, ali onda poslije kukate zbog toga? Sigurno vas nitko nije silio da jede kojekakve blagdanske delicije. Čisto sumnjam da vam je netko uperio pištolj u glavu i šopao vas finom hranom. 

Najbolja mi je ova s komentarom "Blago tebi, da barem ja mogu tako." - pa daj i ti tako: jednostavno gladuj, umjesto fine hrane jedi ono (dijetno, zdravo) što ti se ne sviđa, ali i to u majušnim porcijicama! 

Ja ne osjećam nikakvo "blago", ja sam gladna. 

Kad si mršav, onda to nije žderanje!

Znam da sam retardirana, ali ja fakat ne razumijem zašto oni to smiju, a ja ne smijem. 

Kao što se vidi na screen shotu s jednog bloga gdje je objavljen recept za muffine, ponosna majčica hvali se kako su tri dečka za 2 sata pojela 24 maffina! Ok, piše da su i odrasli pomogli u jedenju, ali ne piše koliko odraslih je jelo. Ja fakat krepavam od znatiželje da saznam koliko muffina su pojeli odrasli, a koliko djeca (djeca imaju manje od 10 godina!).  I naravno, riječ je o pravim muffinima, normalne veličine, a ne o mini muffinima!

Gospa majčica se hvali da je smanjila količinu (kristal) šećera (osim tog nezdravog šećera među sastojcima su u receptu navedeni još i: bijelo pšenično brašno i maslac!). 

Pojesti 24 muffina za 2 sata za mene je žderanje, prežderavanje, trpanje, natrpavanje, pretjerivanje. Ok, ne znam koliko odraslih je sudjelovalo u tom žderanju, ali uz troje djece trebalo je biti barem 10 odraslih koji su trpali muffine u sebe, pa bismo se onda mogli praviti da je iole normalno da 10 odraslih i troje djece pojedu 24 muffina za 2 sata.

Da ja napišem da sam pojela npr. (samo) 2 muffina za 2 sata, krenula bi vrijeđanja i iščuđavanja: "gle ovu debelu kako ždere i trpa, kako je odvratna, ajme, sama je pojela 2 cijela muffina"! Štoviše, imam na blogu tekst o tome kako sam se nakon izgladnjivanja na zdravoj hrani počastila muffinima i u jednom danu pojela sam 6(!) muffina, znam da većina tada nije mogla doći k sebi, koliko žderem. A jel se iščuđavate i kad ova razvikana blogerica, nekoliko(?) odraslih i troje djece natrpaju 24 muffina za 2 sata u sebe?

Dobro, sama sam si odgovorila na ono pitanje s početka teksta ("zašto oni to smiju"). Oni smiju trpat (nezdravu) hranu u sebe zato što su mršavi (da, ima blogerica slike na blogu i vidi se da su i ona i djeca koščato-ispijeno-oglodano-osušeno-isušeno mršavi). 

Gledam još malo po webu i opet doživim šok. 

Druga blogerica isprobavala je recepte za muffine. Očito ima novaca, ne mora ići na posao, nego doma peče muffine (pisala sam blog s receptima, znam o čemu pričam!). I još piše da ih je ispekla preko 200 (18 x 12 = 216) i da su se svi pojeli. Ok, nije ona sama pojela više 200 muffina, nego njezina djeca, familija,... Ajme. Pa kako? Ne mogu vjerovati.

Dobro, sad uopće neću pitati otkud joj novci da si to može priuštiti (sastojci za kolače su skupi!), ali sama je napisala da je isprobala preko 18 recepata! Pa ne rastu novci na drveću (barem meni ne)! 

Ja sad pitam zašto oni to smiju pojesti???

A joj da, i ona i djeca su oglodano-koščato-ispijeno-osušeno-isušeno mršavi (da, ima slike sebe i svoje djece na blogu).  

Ja to jednostavno ne razumijem.

Čak sam išla i komentare čitat i nitko blogericu ne proziva zašto je djeci dala da žderu muffine. Ok, ne znam koliko djece, odraslih, staraca,... je sudjelovalo u žderanju i koliko dana/tjedana/mjeseci je to trajalo. Iz njezinog teksta vidljivo je da je to eksperimentiranje s muffinima trajalo duži vremenski period, ali, sudeći prema slici, u jednom danu ispekla je više tura, a budući da tvrdi da su svi muffini pojedeni - to znači da su na dnevnoj bazi poždrli po nekoliko muffina (sigurno nisu pojeli samo 1 muffin dnevno!). Koliko mjeseci bi imali 200-tinjak muffina da su jeli samo 1 muffin dnevno? Sigurno ni ti neki njezini s grizom ne mogu toliko dugo ostati svježi! I ne, to nisu zdravi muffini (iako, je li to uopće važno: čak da je i riječ o  "zdravim" muffinima, zar onda familija smije pojesti 24 komada za 2 sata?). 

S obzirom na to da je ova druga spomenuta blogerica uložila vrijeme u isprobavanje muffina, ja sam uložila vrijeme u istraživanje da saznam koliko joj je otprilike trebalo da isproba preko 18 recepata i da njezina familija (prijatelji, kolege,...) to natrpa u sebe. Iz njezinog teksta vidljivo je da je recepte počela prikupljati u rujnu jedne godine, i, na moje iznenađenje, već u travnju(!) sljedeće godine objavila je taj recept koji smatra svemirski savršenim. Dakle, nepunih 8 mjeseci! Ja sam fakat mislila da je to eksperimentiranje, isprobavanje i degustiranje trajalo barem 3-4 godine. Još je i sama napisala, citiram prema screen shotu koji se gore nalazi: "Posle dvestotinjak ispečenih muffina, ostavila sam sve sa strane na neko vreme, jer sam se malo smorila." Što joj znači ovo "...ostavila sam sve sa strane na neko vrijeme..."? Ja sam fakat mislila da je sve to ostavila na: 6 mjeseci ili 10 mjeseci ili 1-2 godine. Ali ne, u njezinom slučaju je ovo "... na neko vreme..." očito znači možda nekih mjesec dana! Svaka čast! Prema mojim iskustvima s pisanjem bloga (tu ulazi slobodno vrijeme, financije, itd.) meni bi trebale 4 godine da to sve ispečem, isprobam i degustiram (iako sam debela i svaki dan jedem nezdravu hranu!, tj. to sam radila dok me doktori nisu počeli liječiti ovom dijetom). Nisam uspjela doći do zaključka koliko odraslih je tijekom tih 8 mjeseci sudjelovalo u žderanju tih više od 200 muffina. Ne znam koliko familije, prijatelja, susjeda, kolega,... ta blogerica ima, ali nikako nije zdravo da samo npr. 5-10 ljudi pojede više od 200 muffina za nepunih 8 mjeseci. Dakle, barem 50 ljudi moralo je sudjelovati u tom jedenju!

Iskreno, meni se jebe za te recepte, i ne, nisam ih isprobavala (ne smijem jesti takvu hranu jer me doktori liječe dijetom). Ono što ja ne razumijem je: budući da se meni vječito popuje kako je zdrava hrana super i ja ju moram jesti, zašto drugi ne moraju jesti zdravu hranu, nego se prežderavaju muffinima? Baš si zamišljam te blogerice kako sebe i svoju djecu, umjesto tim muffinima, natrpavaju npr. sirovim povrćem/voćem. Ma da, njima bi kruna pala s glave da jedu zdravu hranu. Sigurno nigdje nećete naći tekst u kojem se majčica hvali: "24 rajčice (krastavca, jabuke, mrkve, kruške,...) koje inače za 3 dečka traju barem dva dana planula su u roku 2 sata!". 

Budući da je sad 21. stoljeće i ovo sve što se popuje o tome kako trebamo jesti, vježbati, paziti na prehranu,... se smatra napretkom u usporedbi s mračnim 20. vijekom kad se nije panično pazilo na zdravu prehranu - zašto onda ove brižne majčice danas  napekavaju te muffine i daju djeci da ih žderu?

Moja mama (a ni baka) nije pazila na zdravu prehranu u mračnom 20. stoljeću. 

Smjela sam jesti pohanu i prženu hranu i kolače i torte koje je moja mama radila. Morala sam jesti variva, obavezno i salatu i meso i kojekakvo povrće za ručak/večeru... itd. Variva koja sam morala(!) jesti uvijek su imala zapršku, općenito, kod nas na selu, jela se masna, teška i zasitna hrana (kakvu i danas volim, ali ne volim ona tradicijska, starinska (juhasta i varivasta) jela kakva sam morala jesti kao dijete). Ali, nisam smjela jesti Nutellu tj. Kinderladu umjesto variva, nisu mi kupovali kojekakve sokove, ni paštete, ni salame, ni nareske, nismo išli u picerije ni na hamburgere, hot dogove, itd.; nisam smjela jesti po noći (najozbiljnije: u mojoj obitelji se nikad nije jelo po noći!) i nije se jelo u koje god doba dana (ili noći) se sjetiš i koliko god puta dnevno da si gladan (znalo se u koje vrijeme su obroci).

Da se malo nadovežem na ove jedenje po noći tj. kad god osjetiš glad. Meni nisu dali da jedem po noći/kad god sam se sjetila, a koliko čujem, danas je to normalno. Kaže mi kolegica da se njezin sin tinejdžer (14 godina) oko 2-3 u jutro probudi i složi si npr. sendvič(!) ili jede neke ostatke od večere. A ako nema salame, majoneze,... u frižideru ili ako nema kruha doma, dođe nju probuditi jer je gladan(!). I ona mu stvarno ide nešto spremiti za jelo (neda mu čašu vode i pošalje ga u krevet, nego mu peče jaja, kuha kobasice itd.) Nakon jaja i kobasica u 3 u jutro, treba i nešto slatko: uvijek u kuhinjskim ormarima imaju kupovnih keksa. Kad su na akciji, ona nakupuje po 5 kutija Domaćice i to im ne traje niti 2 tjedna! I to većinom sve pojede taj sin sam i to po noći! Ajme. A najnormalnije ručaju, večeraju, tj. kolegica kuha obroke.

WTF? 

Ja nisam mogla k sebi doći, kad je to rekla. Iako nisam ništa komentirala (bila sam toliko zabezeknuta, da uopće nisam znala što bih rekla), vidjela je moju zabezeknu facu (donja čeljust mi je valjda pala do poda) pa se opravdala: "Pa on je dijete, još raste, moram mu nešto dati kad me traži!".

Naravno, on raste u visinu, tj. mršav je (štoviše, on je koščato-osušeno-ispijeno oglodan, a već sad je visok preko 180 cm) - i on zato smije jesti po noći. 

A jebiga, ja sam još u djetinjstvu više rasla u širinu, nego u visinu. Smatram da nisam kriva za to što imam takve gene, kao što ni spomenuti klinjo nije kriv (a ni zaslužan!) što je s 14 godina viši od 180 cm te je oglodano-ispijeno-mršavo koščat (iako non stop ždere, i po danu i po noći). Ja sam uvijek željela biti visoka, ali nije se ostvarilo, ostala sam niža od 170 cm. Naravno da sam odavno prestala rasti u visinu, ali rast u širinu traje već preko 40 godina. 

No, da se vratim, na ovo kako moja mama nije pazila na moju zdravu prehranu (da, za razliku od brižne majke 21. stoljeća koja u 3 u jutro peče jaja i kobasice!). Napisala sam što i kako nisam ili jesam smjela/morala jesti - i uvijek sam bila debela (kao i svi u obitelji). Danas, u 21. stoljeću, moju mamu bi vrijeđali i prozivali da ne brine o djetetovoj zdravoj prehrani - zato što sam (bila) debela! 

Hmmm, a zašto onda ove današnje, moderne, brižne majke 21. stoljeća koje pišu blogove i reklamiraju recepte i peku kobasice u 3 u jutro ne brinu o zdravoj prehrani svoje djece? A joj da: i one i njihova djeca su mršavi, pa se zato ne moraju zdravo hraniti (sorry, al nećete me uvjeriti da je zdravo peći/jesti kobasice po noći ili pojesti 24 muffina za 2 sata ili preko 200 muffina za 8 mjeseci).

Ok, ta djeca su sad mršava (pa smiju trpat muffine), to ne znači da kasnije neće imati problema sa zdravljem. Pa zašto ih onda već sad brižne majčice na praktičnim primjerima (svakodnevnim obrocima tijekom dana, a ne tijekom noći!) ne uče što znači zdravo se hraniti (da ponovim još jednom: sorry, al nećete me uvjeriti da je zdravo peći/jesti kobasice po noći ili pojesti 24 muffina za 2 sata ili preko 200 muffina za 8 mjeseci!). Neka te sadašnje majčice ne budu kao moja mama koja nije brinula o zdravoj prehrani (i zamislite, nije mi dala da jedem po noći!) pa sam ja bila i ostala debela. 

Zar te majčice ne žele biti bolje od moje mame? Neka već sad uče djecu zdravoj prehrani: za slučaj da se ta djeca s 30, 40, 50, 80... godina počnu debljati (pa će morati(?) biti na zdravoj prehrani). Govori se da se zdrave navike stječu u djetinjstvu, pa zašto ih onda majke, koje se kurče s tim kako su one super mame, (kuhaju po noći, napekavaju muffine, djetetu iz očiju iščitavaju što želi jesti i odmah šprintaju u kuhinju da bi mu to pripremile u bilo koje doba dana ili noći) - ne uče što znači zdravo se hraniti?

Ne kažem da te žene i njihova djeca, familija... ne smiju uopće jesti muffine (ili jaja i kobasice), ali ovo kako, koliko i kada ih jedu, nije normalno!

Imam odličan primjer za ovu tematiku (i za jedenje i za stjecanje zdravih navika iliti odgoj), a čak nije moj i nisam ga izmislila. Dolje je screen shot s nekog foruma. Istina, unos je od prije više od 5 godina, ali uvijek je aktualan. I ne, nisam to ja pisala po forumu, mislim da je to očito iz toga što ta baba piše da je odlučila ići na dijetu zato što je netko nešto komentirao(!) i da hoće bolje izgledati na 45. rođendan(!), nego što je izgledala na 30. Ajme, jebote glupu! Koliko sam se ja komentara na svoju debljinu naslušala  - i nisam odlučila ići na dijetu! Ja ni sad ne bih bila na dijeti, da me doktori ne izgladnjuju s tim. I pisala sam već da ja sebe ne smatram ružnom, ni kad sam imala 114 kila, nisam imala problem s tim kako izgledam. A o ovome da hoće bolje izgledati na 45., nego što je izgledala na 30. rođendan, ajme, sad se stvarno trudim ostati fina, tj. ne napisati nešto ružno, ali nisam sigurna da će mi uspjeti. Ja zaista apsolutno ne osjećam potrebu da smršavim, pa nisam Jenifer Lopez koja mora(!?) biti mršava jer dok pjeva očito bolje zvuči kad je mršava (ja ne shvaćam kakve veze mršavost ima s glasnicama, al dobro). Zašto bih ja trebala biti mršava (ja ne pjevam, ne održavam koncerte, itd.), svejedno s 45, ili s 30 ili s 20, ili s 80 godina? Bolje da prestanem pisati o tome, jer će inače ispast da sam izvrijeđala tu neku babu s foruma.

Dakle, ide debela žena cestom i jede sladoled. 

Ajme! 

Kako se samo usuđuje jesti sladoled, a debela je?! (Kako se uopće usuđuje ići cestom, tako debela, trebala bi se zabarikadirati doma u 4 zida!). 

Problem nije u tome što je dijete to komentiralo. To slatkićko dijete, naučilo je to od svoje cijenjene gospoje majčice, ili tate, dede, babe, strine,... jer je normalno tako komentirati kad vidiš nekog debelog negdje. Čak i da ta baba nije jela sladoled, bilo bi normalno prokomentirati: Gle ovu debelu! Ajme, kako je debela, koliko sala ima, ne bi trebala 3 godine ništa jesti, ima zaliha u šlaufima ko deva!

A kad netko mršav ide cestom (pločnikom, parkom... svejedno!) i jede sladoled - nitko nema potrebu to komentirati. Čak i da se radi o ovim spomenutim blogericama-muffinarkama: da one idu cestom i da jedu sladoled, iako su već natrpale u sebe, ne znam koliko muffina, ili da idu cestom i jedu te svoje muffine koje reklamiraju na blogovima - nitko ne bi ništa komentirao - jer: one su mršave.

Ovo nije tekst tipa "debeli svih zemalja, ujedinimo se i počnimo komentirati kad mršavi ljudi prolaze cestom (jedući sladoled)", ali fakat mi je interesantno da je normalno prokomentirati kad vidiš debelu osobu (koja nešto jede), a kad vidiš mršavu osobu, onda za tim nema potrebe. Štoviše, vjerojatno većina (mršavih?) ljudi koji ovo čitaju, smatra da sam izvrijeđala (i to još bez razloga!) blogerice-muffinarke i brižnu majku koja kuha kobasice u 3 u jutro. Ma zar moja debela malenkost? Zar bih se ja, debela, usudila vrijeđati te divne, svete mršavice? Ja nisam apsolutno nikoga izvrijeđala, ja sam samo primijetila i prokomentirala kako su te blogerice/majke mršave unatoč odvratnim prehrambenim navikama. Da, očito su njihove prehrambene navike odvratne, jer se meni tako govori za moje prehrambene navike: ako nije normalno da ja žderem muffine, onda nije normalno ni da one i njihove familije žderu muffine ili da uče dijete da ždere po noći! Da, unatoč njihovoj svetoj mršavosti, nije normalno: zajedno s djecom i neimenovanim brojem članova familije(?) požderati 24 muffina za 2 sata (osim, ako u tome nije sudjelovalo barem 10 odraslih!) ili da familija pojede preko 200 muffina za 8 mjeseci (osim, ako u tome nije sudjelovalo barem 50 osoba)! Nije normalno ni peći/jesti jaja i kobasice po noći! To što ovdje iznosim očito je sloboda mišljenja, isto kao kad netko na cesti kaže: "Gle debelu, jede sladoled!". 

A da, znam, znam da sam već pisala o tome, ali uvijek me iznova fascinira činjenica da se mršavi ne moraju zdravo hraniti. 

Zašto oni smiju žderati što god hoće, kad god hoće i koliko god hoće?

Vrlo jednostavno: zato što su mršavi.

Kad si mršav, jednostavno smiješ trpati hranu u sebe, onda to nije žderanje.

Ajmeeeeeeeeeeeeee, kako si smršavila!

Znam da sam već pisala o tome, ali ne mogu prešutjeti, pa idemo opet…

Zašto bi mene trebalo motivirati ili fascinirati… ili ne znam što, kad neka osoba smršavi? Ja ne mogu naći riječi koliko se meni jebe za to što je netko smršavio.

A pogotovo mi ide na živce kad ti novonastali mršavci počnu euforično hvaliti ovu ili onu dijetu, ili način prehrane ili stil života… ili kako god da zovu taj kurac na kojem su bili da bi smršavili.

Ajme, kako mene za to nije briga.

Čitam nekakav intervju s to m nekakvom bivšom debelom, a ispod članka, hrpa komentara, svi oduševljeni tim njezinim načinom prehrane, čestitaju na mršavljenju… a ja si mislim ono: WTF??? Zašto bih ja trebala biti oduševljena njezinim načinom prehrane? Na kakvoj god dijeti/načinu prehrane/stilu života bio, sigurno je jedino: odričeš se jedne hrane i jedeš drugu hranu u majušnim porcijicama i još uz to moraš vježbat. Čime bih ja tu trebala biti oduševljena? Bila sam na dovoljno dijeta (ja to zovem dijeta, a ne način prehrane ili stil života) u životu da znam kolika je to muka. I može ta sadašnja mršavica lupetat, koliko god hoće, da njoj uopće nije bilo teško, da uopće nije bila gladna i da voli vježbati itd. Ona je ona, a ja sam ja. Meni je teško odreći se hrane koju volim ili jesti majušne porcijice, a da još i vježbam – ma dajte me nemojte jebat, ja ne volim vježbat i ja to ne radim.

Čitam dalje izjave te sadašnje mršavice u intervjuu, pa tako kaže da su ju motivirali komplimenti, npr. da je mršavija, da je… a ne sjećam se sad koji je kurac još  laprdala.

Kako meni ljudi idu na živce s takvim komplimentima! Ono, kad smršavim par kila, pa sretnem nekoga koga dugo nisam vidjela pa se iščuđava i kaže npr.: "Ajme kako si smršavila!" ili "Baš se vidi da si smršavila!"... A ja si mislim: Pa pička ti materina, pa najbolje da nisam smršavila uz toliko odricanja i gladovanja! Kad mi ljudi "dijele takve komplimente", imam dojam da se iščuđavaju bez razloga: kad si na dijeti i odričeš se hrane koju voliš i jedeš minijaturne porcijice zdrave hrane koja ti se gadi – pa naravno da smršaviš. Čemu toliko iščuđavanje? 

Dijeta/način prehrane/stil života… ili kako god zvali mršavljenje je velika jebada i pišanje krvi i posljedica toga je mršavljenje. 

Mene blebetanja ove mršavice ne motiviraju kad ja ne želim biti mršava. Ja moram biti na dijeti zato što me liječnici liječe time. 

Budući da sam stara, tražila sam po webu iskustva starijih, a ne ovih dvadesetogodišnjih mršavica koje su bile na dijeti/načinu prehrane/stilu života zato  što je Teylor Swift mršava. I našla sam nekakvu stranicu, ok, ti tekstovi su stari par godina, ali ajde da vidim što zrele i pametne (barem sam tako mislila) žene pišu.  Nekakva ženska od 50ak(!) godina, pisala je da se sprema na dijetu, pa navodi da ima "preko 70 kila pa sa svojih 165 cm visine izgleda kao krafna" (tako je napisala).

WTF?

Ja u svojoj najdebljoj fazi sa 114 kila i 170 cm visine nikad nisam smatrala da izgledam kao krafna. Zar sam trebala? Zašto? 

Ajme, pa ona je prije kretanja na dijetu(!) imala oko 40 kila manje nego što sam ja imala prije par godina kad su doktori smatrali da moram na dijetu. Nije napisala koji je onda njoj uopće cilj(?). Očito i ona hoće biti mršava ko Tejlor Swift. Budući da ja uopće ne želim biti mršava, ja nemam cilj. Ali, ne moram brinuti, dijetetičarka ima cilj za mene: hoće da imam 70 kila. Da ja imam 70-i nešto kila, nema šanse da bi me doktori natjerali na dijetu! 

To je fakat žalosno kad si žena sama nametne dijetu (jer hoće izgledati ko Tajlor Swift). Ne znaš tko je danas gluplji, jel starije ili mlađe žene. Dobro da su barem telefoni pametni.

Da, ako niste shvatili, ponovit ću još jednom: svaku ženu (i mladu i staru; ali naravno i muškarce!) koja svojevoljno ide na dijetu (način prehrane, stil života ili kako god da zove taj kurac na kojem je s ciljem mršavljenja) smatram glupom. Ja nisam glupa, ja se patim gladujući na zdravoj prehrani jer me liječnici liječe time, sigurno nisam sama došla na ideju da se stavim na dijetu. 

Tekući kruh

Od 2016., (naravno, uz višemjesečne prekide!) ja nikako ne mogu shvatiti kako zdravožderi uspiju pripremiti ukusnu hranu. Držim se zdravih recepata, često, da ne bih nešto fulala, čak gledam videe na youtubeu. Ali, moj krajnji rezultat je tako oduran! Ja to ne bih štapom taknula, a kamo li stavljala u sebe. Kako zdravožderi to dožive kao ukusno, kad to stave u usta? Meni se zdrava hrana tako gadi!

Obožavala sam kuhati i peći tzv. nezdravu hranu. I smatram da sam bila dobra u tome. Osim što je meni bilo ukusno, redovito sam dobivala pohvale i komplimente te sam čak pisala food blogove i surađivala s nekim časopisima, tj. objavljivali su moje recepte i fotografije.

Ali, evo, ovo je već 9. godina i ja nikako da naučim kuhati zdravu hranu da bude ukusna. Kako se postigne da zdrava hrana bude ukusna? Kad se kaže da nešto ima okus kao da je zdravo – ja to ne doživljavam kao nešto pozitivno! Ovo što ja skuham, ima taj zdravi okus – ali, meni se to gadi! Čak sam prije par godina išla na nekakvu radionicu tog kuhanja zdrave hrane. Od toga nikakve koristi, meni nije valjalo ono što je žena tamo pripremila. 

Najviše problema imam s receptima za pripremu kruha i peciva. Nemam iskustva s integralnim i egzotičnim (kokosovo) brašnima i (mljevenim) sjemenkama. Ja nikad prije nisam to koristila. Dok nisam morala biti na dijeti, pekla sam kolače, peciva i pogače,… na tone, ali koristila sam isključivo bijelo pšenično brašno koje obožavam.

Ali, ova integralna brašna i mljevene sjemenke, ajme, kako je to odurno. Ne samo da meni to nije ukusno, nego meni to ne uspije, iako se držim recepta! Meni kruhovi u sredini ostanu tekući! Pečem ih i po sat i pol, imaju jako tvrdu koru (moram ih pokriti folijom jer potamne), ali u sredini, ne da su mekani i mljackavi, nego su čak tekući! A držim se recepta! U čemu je problem?

I što s tim tekućim kruhovima?

Budući da sam siromašna, meni su ta integralna brašna skupa i ja si ne mogu priuštiti da bacam te neuspjele kruhove, zato ih narežem na šnite (najbolje što mogu, iako to baš nije jednostavno kad se kruh pri rezanju razlijeva), poslažem na lim i pečem da ne bude tekuće. Onda ih moram jesti kao nekakav dvopek. Ili, ako se neda rezati, nadrobim na lim, pa pečem ko nekakvu granolu (nema to veze s granolom). Većinom je to tvrdo kad se ispeče, ali što mogu, ne mogu si priuštiti da to bacim. Imam i sad tog "dvopeka" i te nekakve nadrobljene "granole" od dva neuspjela kruha, ajme, sad to moram jesti sljedećih nekoliko tjedana.

Probala sam neki dan napraviti zdrave krekere. Oni nisu tekući, ali: tvrdi su ko kamen! Nisu hrskavi, nego tvrdi! Hrskavo i tvrdo nije isto. Stoje u kutiji s poklopcem već 10ak dana, ali nisu omekšali, i njih moram jesti sljedećih tjedana jer si ne mogu priuštiti da ih bacim. Osim što su tvrdi, nisu ni ukusni, imaju okus po integralnim brašnima. 

Kad si siromašan, moraš to jesti. Znam da zdravožderi nemaju takvih problema, koliko sam imala prilike vidjeti prošlih godina, većina zdravoždera je bogata pa njima nije problem baciti, ako im nešto ne uspije. Mada, budući da oni tvrde da je zdrava hrana fina, pretpostavljam da oni ni tekući kruh ne smatraju neuspjelim, nego ga piju na slamku i euforično ističu njegove prednosti i dobrobiti. 

Stvarno ne znam kako zdravožderi uspiju ispeći te zdrave kruhove, krekere i općenito, skuhati ukusnu zdravu hranu.

Meni u više od 8 godina to nije uspjelo.

Skupo?

 

Nikako da me zdravožderi prestanu fascinirati.

Tražila sam neki zdravi recept i dogugla do bloga neke hrvatske(!) zdravožderke. I ona tamo piše u uvodu u recept, citiram po sjećanju: „Danas kokosovo ulje više nije skupo.“

Ja sam blenula.

Pa gdje ona radi, za koga se udala, iz koje obitelji potječe – da ima toliko novaca da njoj kokosovo ulje nije skupo?

Gledala sam sad malo po webu, najjeftinija(?) varijanta kokosovog ulja koju sam našla košta 5,49 eura za 1 litru.

U istom web shopu ima i nekakvo organsko po cijeni 6,69 eura za 1 litru.

Ali nije tu kraj, u tom web shopu i od istog proizvođača ima i ekstra djevičansko kokosovo ulje po cijeni 7,99(!) za 1 litru.

Meni je skupo ovo za 5,49, a ovo za 8 eura, ajme, uopće neću komentirati.

Pa za 5,49 mogu kupiti barem 7 margarina (to je 1750 g, skoro 2 kile!) i to kad ni nisu na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 10 margarina (to je 2500 g, ili DVIJE I POL KILE!), naravno, kad ni nisu na akciji!

Ili, za 5,49 eura mogu kupiti npr. 4 LITRE(!) biljnog ulja, i to čak kad ni nije na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 6 LITARA(!) biljnog ulja, i to naravno kad nije ni na akciji!

Ajme.

Moram još jednom napomenuti da sam navela NAJJEFTINIJE VARIJANTE kokosovog ulja (tj. u drugim web shopovima i supermarketima ima još skupljih!). U jednom hrvatskom web shopu 1 litra kokosovog ulja košta 9,59(!) eura), pa to je 12 margarina, tj. 3 KILE!

Nikako mi nije jasno kako sam ja tako siromašna da je meni to sve skupo, a ona je tako bogata da to njoj nije skupo.

Nedavno sam čitala intervju s nekakvom zdravožderkom koja je u onoj nekakvoj emisiji puuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuno smršavila. I ona kaže, citiram po sjećanju: „Zdrava hrana uopće nije skupa“.

U tom svom odgovoru ne navodi nikakve primjere namirnica. Ali, dalje u tekstu, kad ju pitaju što jede, počne laprdati o pirovom brašnu, kako je ono super i kako ga obožava.

Ajme.

Najjeftinije pirovo brašno koja sam našla košta 2,06 eura za 1 kg. A ima i neko po cijeni 3,79 za 1 kg (nekakvo eko svašta nešto, ovo ono).

Ajme.

Najjeftinije obično pšenično brašno košta 0,75(?) eura za 1 kg (jel ima negdje jeftinije?).

Za 2,06 eura, mogu kupiti 2 kile pšeničnog brašna, i to opet, kad ni nije na akciji!

A za 3,79 eura mogu kupiti čak 5 KILA pšeničnog brašna, i to naravno kad ni nije na sniženju!

Ajme.

Fakat me fascinira otkud zdravožderima njihovo bogatstvo. Baš bi bilo fora da na svojim blogovima (ili u intervjuima) uz svoje tvrdnje tipa "Zdrava hrana nije skupa!", napišu opaske/objašnjenja, npr.:

- "Ja to tvrdim jer radim tu i tu / otkrila sam lijek protiv raka / izumila sam i patentirala to i to / snimila sam hvaljeni pornić / imam  profil na Only fans /... i zato zarađujem toliko i toliko!"

- ili "Ja to tvrdim jer je moja obitelj bogata!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam se bogato udala!"

- ili "Ja to tvrdim jer mi je umrla neka bogata teta iz Amerike koju nikad u životu nisam ni vidjela i ostavila mi je milijarde!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam dobila na lotu!"

- ...

Fakat se ja moram bogato udati da bi netko financirao ovu moje dijetu. 

"I" ona se zapustila...

Opet sam slušala gluposti. Da mi je cent za svaki put kad tako nešto slušam...

Razgovaram telefonski s jednom osobom, naravno da je na dnevni red došla i moja dijeta. Nemam volje raspredati o tome, ja samo kratko odgovaram na postavljena pitanja. I nakon nekoliko mojih odgovora vezanih uz dijetu, evo komentara: "I moja kći se zapustila. Ali, sad se malo trgnula, počela je s nekakvom dijetom..."

Nakon ovoga "i", ja uopće nisam dalje slušala što ona laprda o svojoj kćeri. A što znači ovo "i" tj. "I moja kći..."? Ovo "i" znači da se zapustio još netko osim te kćeri. Očito ja, tj. mislila je na mene. 

Tko kaže da sam se ja zapustila? 

Zar to što nisam bila na dijetama te sam uživala u životu i hrani kakvu volim i nije mi smetalo što se debljam, zar to znači da sam se zapustila?

Meni to fakat nije jasno.

Zašto postoji ta potreba da mršavci (ta žena koja laprda o svojoj kćeri je prirodno mršava - sve trpa u sebe i ostaje mršava!) uvjere debele ljude da s njihovim načinom života nešto nije u redu. Nedavno sam pisala o tome da mršavci žele uvjeriti debele ljude da su ružni jer su debeli.  

Sad su mršavci otišli korak dalje, osim što su ružni(?), sad su debeli ljudi još i zapušteni(!).

Nema veze što sam ja prije početka dijete bila sretna i što sam uživala u životu i nisam imala problem s tim što sam debela, redovito sam se prala, nosila čistu odjeću, čak sam nosila i bižuterijski nakit (imam ga podosta, nakupovala sam ga tijekom godina jer ga volim) - budući da sam debela, to automatski znači da sam se zapustila. A jebiga, ja sam debela od malena, očito sam onda cijeli život zapuštena - zašto ja to ne vidim tako?

Poznajem kćer od ove telefonske mršavice, ali nisam ju vidjela ove godine, pa ne mogu suditi o toj njezinoj navodnoj zapuštenosti tj. debljini; a niti se osjećam pozvana to činiti. Ne bi mi smetalo da je ta telefonska mršavica rekla: "Moja kći se zapustila." To bi značilo da govori o svojoj kćeri i gotovo. Iako smatram da nije u redu, to što govori o kćeri, ne bih se zamarala time, jer to nije moj problem. Meni smeta što je ovim "I" - mene strpala u tu kategoriju zapuštenih u koju svrstava svoju navodno debelu kćer. Neka ona to samo rješava sa svojom kćeri, zašto "i" mene smatra zapuštenom?

Sad mi pada na pamet da moja mama, 90godišnjem dedi (djedu), svom ocu, nije dozvolila da se ne brije i šišala ga je svaki mjesec(!) na skroz kratko. Nije se morao brijat svaki dan, ali obavezno jednom tjedno. Ja nikad nisam shvaćala zašto mu neda da pusti bradu i kosu. Ok, ne mora imati bradu i kosu do poda, ali muškarci mogu pustiti da im kosa i brada rastu.

Ona je, naime, smatrala, da: izgleda zapušteno ako je neobrijan i neošišan. 

Nosio je on čistu odjeću i redovito se prao, ali ona nikako nije mogla prihvatiti da se on ne brije svaki tjedan i da se ne šiša svaki mjesec. 

A zašto onda Jasona Momoauuu (kak se to piše?) smatraju seksi muškarcem? U zadnje vrijeme manje, ali prijašnjih godina iskakao je posvuda po webu, ko iz paštete: najzgodniji, najseksi,... 

Pa on je sav zarašten, jel se onda njega smatra zapuštenim? 

A joj da, on je nabildan.

Trebao je moj djed počet bildat u 90oj, onda bi mu mama valjda dozvolila da pusti kosu i bradu. 

Dakle, ako si nabildan i zarašten, nisi zapušten.

Ako si debeo, nema veze što si sretan i uživaš u životu, onda si automatski zapušten.

Ajme, mršavci, pa dajte me nemojte jebat sa svojim glupostima!

Gdje su divote i krasote?

Već više od 2 mjeseca patim se na strogoj dijeti od 1300 kalorija. I to više od 2 mjeseca u komadu, tj. nisam jela ništa što ne smijem, nisam imala nijedan cheat obrok, a kamo li cheat day. Više od 2 mjeseca nisam jela slatkiše, kolače, sladoled, čips, peciva, pogače, pizzu, hamburger, pommes frites, prženo, pohano, Francusku salatu,…

Svega sam tako željna. Ne znam jel mi više fale fina peciva i kruh od bijelog pšeničnog brašna ili slatkiši i kolači.

Ja još uvijek čekam.

Čekam te sve proklete divote i krasote koje se ljudima dogode uslijed jedenja zdrave hrane. Di su, u pički materinoj? Ja nikako to dočekati. U više od 2 mjeseca ja ne vidim apsolutno nikakvo poboljšanje. Prošlih godina pisala sam o tome.

Često se u ispovijestima bivših debelih može pročitati/čuti, da kad su prešli na zdravu hranu, doživjeli su takva poboljšanja, da je to za popizdit od divote.

Pa tako npr. navode: prekrasnu kožu. Ja na koži ne vidim nikakvo poboljšanje, prišteve imam i dalje. Ali, vidim pogoršanje: koža  mi se peruta. Mazuckam to kremom, ali kako to perutanje meni ide na živce. To mi se nije događalo dok sam jela nezdravu hranu.

Onda bivši debeli (a sadašnji mršavci) navode da imaju prekrasnu sjajnu kosu i nokte. Meni kosa zadnjih mjesec i pol nevjerojatni ispada! Jel to pozitivno? Ja to ne smatram pozitivnim. Najprije sam prala kosu jeftinijim šamponom (samo 70ak kn po flašici), u mjesec dana potrošila sam tu flašicu, ali nije bilo nikakvog poboljšanja. Zadnja 2 tjedna kosu nekakvim skupim šamponom (100 kn po flašici(!), a losion je 450 kn po flašici(!); zdrava prehrana je fakat skupa!), ali još nisam primijetila napredak. 

Sad će neki mršavac-pametnjaković reći da se ta promjena nabolje ne događa preko noći, da treba vremena. Pa jebote budem ćelava dok to dočekam! Koliko godina trebam jesti zdravu hranu dok dočekam ta poboljšanja? A dok sam jela nezdravu hranu imala sam takvu gustu i zdravu kosu! Baš si sad razmišljam, imam dugu kosu do ispod ramena, ali to je tako tanko i mlitavo; nikad mi kosa tako jadno nije izgledala. Da se idem šišat? A kako da se ošišam? Budući da je to tako jadno, ako se još i na kratko ošišam, pa izgledat ću kao da uopće nemam kose. Prešla sam četerdesetu i uvijek sam bila debela, ali uvijek sam imala prekrasnu, gustu, zdravu, dugu kosu. Meni je sad šok vidjeti ovo što imam na glavi. Osim toga, kosa mi je masna kao i prije. Da, dok sam se nezdravo hranila, kosa mi se brzo mastila - i to se ni sad nije promijenilo. I sad kosu perem svaki drugi, eventualno treći dan; ajme, koliko tog skupog šampona protiv ispadanja koristim (a zdravožderci se usude tvrditi da zdrava prehrana nije skupa - dok sam se nezdravo hranila, nisam trošila ovoliko novaca!).

Perut sam uvijek imala. I pogodite što: imam ju i sad! Zar uslijed jedenja zdrave hrane, perut nije trebala nestati!? Prije sam to držala pod kontrolom perući kosu šamponom protiv peruti. Sad kosu perem šampon protiv ispadanja kose. Pa ne mogu prati kosu i s ovim protiv peruti i s ovim protiv ispadanja. A nisam našla šampon koji je i protiv peruti i protiv ispadanja kose.

Što se noktiju tiče, i prije, dok sam jela nezdravu hranu, su mi se nokti listali, i sad mi se listaju. Zar se nisu trebali prestati listati uslijed jedenja zdrave hrane!?

Nadalje, sadašnji mršavci navode da super spavaju (a što, dok su bili debeli, nisu mogli spavati?). Ja nisam nikad imala problema sa spavanjem. Posao i obaveze su me iscrpljivali i bez problema sam spavala dok sam se nezdravo hranila. Meni se čini da kod tih sadašnjih mršavaca taj neki njihov problem, zbog kojeg nisu mogli spavati dok su bili debeli, nije bila debljina ni nezdrava hrana, nego nisu imali dosta obaveza i posla. Našla bih ja njima posla, makar svaki dan doma prali prozore i odmicali namještaj od zida pa isisavali prašinu! Da su se iscrpili kojekakvim obavezama, da vidiš kako bi spavali! Ali, primijetila sam razliku, o njoj u sljedećoj točki.

Sljedeća točka: mršavci navode da su puni energije i poletnosti. Ja se ne osjećam puna energije. Osjećam se kao da me netko prebio, ok, to nije dobar opis, ništa me ne boli, ali osjećam se malaksalo, iscrpljeno, umorno, bezvoljno, ja uopće nemam energije (a kako da je imam od 1300 kalorija zdrave hrane?). Uslijed te malaksalosti i iscrpljenosti, ja sam još pospanija i umornija nego prije. Kaj je to poboljšanje? Ja to ne smatram pozitivnim! Dakle, povezano s prethodnom točkom: ja sad imam potrebu još više spavati, a stalno sam umorna. Da, bila sam umorna zbog posla i obaveza i dok sam jela nezdravu hranu, ali ni približno ovoliko, kao sad, dok sam na zdravoj hrani.

Dakle, nisam puna energije i poletnosti, ja se osjećam potišteno i pomalo deprimirano. Fali mi isprobavanje finih recepata i nezdrave hrane koju volim jesti. Meni je isprobavanje finih recepata bio hobi, kojeg se moram odreći. Znam da većina ljudi ne voli kuhati, pa se sad čude, ko pura dreku, kako kuhanje može biti hobi. To je isto kako kad se ja čudim nekom tko mi kaže da mu je hobi: bavljenje sportom. Meni je to van mozga.

Ajde, probajte vi, pasionirani hobi sportaši, zamisliti da se morate odreći tog svog hobija: bavljenja sportom. Takav je osjećaj odreći se kuhanja (i jedenja) fine hrane. Mada, ne možete vi to shvatiti. Nije isto samo zamišljati da se ne možete/ne smijete baviti hobijem i stvarno se ne baviti svojim hobijem.

Daaaaaa, dobro, znaaaaaaaaaaaaam, jasno mi je da ionako nema šanse de ćete se ikad morati odreći bavljenja sportom jer taj jebeni sport je svima super i divan i krasan i nema razloga da se odreknete takve divote i krasote.

Famozno mi je da je normalno da se pasionirani hobi sportaši svako jutro dižu u 4 sata i npr. trče prije posla ili idu u teretanu itd., a kad ja kažem da mi nije problem po par sati kuhati, peći, tj. isprobavati recepte za ukusnu hranu i onda ju jesti – to se smatra nenormalnim.

Stvarno ne razumijem zašto ja ne doživljavam te kojekakve jebene divote i krasote na jedenju zdrave hrane.

Više od 2 mjeseca nisam jela bijeli šećer. Da, znam da će sad RAW-ci dreknuti da nije dovoljno što ne jedem samo šećer i slastice, jer šećera ima  i u povrće i u voću i u kruhu i u tjestenini... Ok, da, jedem crni, raženi, priznajem i polubijeli, kruh i tjesteninu i sve povrće i voće, u dozvoljenim količinama. Srećom, liječnici ne očekuju da budem RAW-ac. Pa ni ovi bivši debeli, ili kako ih zovem, sadašnji mršavci, pa nisu ni oni svi smršavili na RAW-stvu. Zapravo, po webu, među ispovijestima tih bivših debelih, naišla sam na najmanje RAW-aca (ima puno onih koji su jednostavno na zdravoj hrani i LCHF-ovaca i paleovaca). Dakle, i oni koji nisi bili RAW-ci, tj. nisu jeli samo sirovu hranu, doživjeli su kojekakve divote i krasote uslijed te svoje promjene prehrane.

Znam da je to sirovo jedenje danas popularno, ona neka oglodano-ispijeno-izmoždeno-osušena mršavica, ne znam kako se zove, ali ima je po medijima, ona je to fakat popularizirala. Sad mi je palo na pamet da spomenuta ispijeno-osušena RAW-oglodanka sigurno padne u nesvijest kad vidi što LCHF-ovci jedu. I obratno (LCHF-ovci padaju u nesvijest kad vide prehranu RAW-aca). To ide iz krajnosti u krajnost. Ali, i jedni i drugi (i treći) tvrde da su prelaskom ili na RAW ili LCHF (ili na paleo ili na veganstvo ili na bezglutenstvo,…) osim manjeg broja na vagi, doživjeli kojekakve divote i krasote koje oni svakodnevno osjećaju.

Zašto ja ne doživljavam kojekakve divote i krasote uslijed ove patnje koju živim već više od dva mjeseca?

 

Ne, neće vam uspjeti!

Budući da provodim ovu dijetu po nalogu liječnika, meni definitivno fali motivacije za to gladovanje, iliti zdravu prehranu na 1300 kalorija.

I neke „pametne“ osobice iz moje okoline su se dosjetile da se motiviram: izgledom.

A jebo vas glupe.

Te spodobe, pardon, osobe, polaze od pretpostavke da sam ja ružna jer sam debela.

A pička vam materina glupa!

Ne, neće vam uspjeti! Nećete me uvjeriti da sam ružna jer sam debela.

Ja sam sebi lijepa sa svim svojim kilama; ne govorim sad o nekakvoj unutrašnjoj ljepoti i sličnim pizdarijama, mislim na svoje stokilaško tijelo!  Znaaaam, da, znaaaaaam, da je sad većina onih koji ovo čitaju popadala sa stolca, pala u nesvijest (nadam se da nitko nije tresnuo glavom o rub stola) jer ne mogu vjerovati da ja sebe smatram lijepom iako sam debela. Moja najveća kilaža bila je 114 kila. I da, ja sam se sebi sviđala. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, bila sam lijepa i zgodna. Pisala sam već masu puta, od 2016. godine, da ja jednostavno ne osjećam potrebu da izgledam mršavo. Patim se na toj dijeti već godinama (naravno, uz višemjesečne prekide!) jer danas, u 21. stoljeću, liječnici sve liječe gladovanjem. Za sve simptome, kad odeš doktoru, terapija je: dijeta.

Znam da često (bivši) debeli ljudi tvrde da se oni sebi ne sviđaju, da su ružni itd., pa su zato, a ne iz zdravstvenih razloga, na dijetama. Znam da nikoga nije briga, ali meni se čini da njima treba psihijatar, a ne dijeta (ni nutricionist, ni dijetetičar, ni (osobni) trener).

Da, točno je da su me uvijek ljudi vrijeđali jer sam debela. Ne mogu reći da postane lakše to podnositi ili da sam se navikla na to, ali nisu me uspjeli uvjeriti da sam ružna.

Ako do 43. nisam shvatila da sam ružna jer sam debela (a trebala sam?), onda sigurno neću ni sad.

Kao što se kaže, ljepota je u očima promatrača. Ja nemam problem s tim što sam debela (sad imam oko 100 kila i ide mi na živce odjeća koja visi po meni, sviđalo mi se kako sam izgledala u toj odjeći kad sam imala 114 kila). Moram sad ovo napisati, iako ću se spustiti na razinu mršavaca koji vrijeđaju debele ljude: zar svi od vas, oglodanih mršavaca, misle da su lijepi s tom svojom mršavošću? Kako rekoh, to je stvar osobnog stava (promatranja). Kad ja vidim, npr. onu oglodano-ispijenu-osušenu-isušenu mršavku (onu koje ima puno po medijima jer reklamira svoj način prehrane; neću navodit koja je), zar bih ja trebala to doživjeti kao lijepu ženu i čak željeti izgledati tako oglodano-osušeno?

Ajme.

Pa ona izgleda ko hodajući kostur! Ne znam što sa mnom nije u redu, zašto ja, kad vidim  tu ispijeno-osušeno-mršavu oglodanku, ne pomislim: "baš je prekrasna tako koščata, tako i ja želim izgledati". Daaaaaaa, znaaaaaaaaaaaam, da je normalno tako izgledati, i većina žena želi biti poput nje, jedino sam ja očito retardirana pa ju ne smatram lijepom. 

Neću ništa više napisati jer će ispasti da sam izvrijeđala prekrasnu zdravožderku(?); iako, kad netko mršav vrijeđa debele ljude, onda je to sasvim u redu. A najbolje mi je što će sad većina reći da sam ja ljubomorna na nju, tj. njezinu mršavost (i sve mršave ljude) pa ih zato vrijeđam. Ajme, koliko sam to puta čula: kad debela osoba kaže nešto ružno o izgledu mršave osobe, automatski svi zaključe da je debela osoba ljubomorna (zavidna, itd.) na ovu mršavu osobu. Jel to onda znači, da ste vi, mršavci, ljubomorni na debele ljude, pa ih zato stalno vrijeđate?
To puno toga objašnjava.

Znam da vi, mršavi ljudi, iz kojeg god razloga, imate tu neku silnu potrebu uvjeriti debele ljude da su ružni, ali sa mnom vam to neće uspjeti. Ne glorificiram debljinu, kao što vi glorificirate mršavost, i možete se jebat: mene nećete uvjeriti da sam ružna jer sam debela.

Žderanje na Odjelu intenzivne njege (i općenito u bolnici)

Prije koji tjedan dijagnosticirana mi je plućna embolija (uz još poneki problem). Znam da će sad većina reći da je to zato što sam debela. Prema mojim saznanjima, od plućne embolije obolijevaju i mršavi ljudi. Ja sam se prošlih osam i pol godina (od 2016.) stvarno nagladovala na dijeti. Ne, nisam smršavila toliko da bih bila koščato-oglodano-manekenski-anoreksično mršava. I nemam namjeru nikome se opravdavati zbog toga.

Kao što sam već u prijašnjim tekstovima pisala, stalno pišem o stvarima kojima se čudim i koje ne razumijem. I ovaj put je tako. Bila sam na Odjelu intenzivne njege  tri i pol dana dok me nisu prebacili na Odjel. Naravno, na intenzivnoj njezi smješteni su i muškarci i žene, imaju tamo nekakve paravane, ali to je drek na šibici, nema tamo privatnosti. Ono što sam vidjela tamo na odjelu intenzivne njege me šokiralo: tip od 60ak godina, ležao je u krevetu nasuprot mojeg i – jeo kekse, čokoladu, grickalice… Ja sam blenula u čudu. Ok, da: tip je mršav. Očito ima dobre gene i zato smije na Intenzivnoj njezi trpati sve u sebe. 

Ja sam zadnji put bila na bolničkom liječenju prije više od 30 godina kad su mi vadili krajnike. Na odjelu Intenzivne njege nisam bila nikad do sad. Budući da je to bolnica, tj. zdravstvena ustanova, ja sam mislila da se u bolnici svi pacijenti moraju zdravo hraniti. Misliti je drek znati. Ja nisam znala da to u bolnici funkcionira kao i van nje: ako si mršav, smiješ trpati u sebe sve što hoćeš, nitko te ne vrijeđa i ne opominje jer se nezdravo hraniš.

Stvar je očito vrlo jednostavna: ako imaš dobre gene zbog kojih si stalno mršav, smiješ se nezdravo hraniti.

Dotični čovo ima problema sa srcem (ne znam kakvih, samo sam to načula kad je pričao s doktorom; ali očito nije  strašno kad smije jesti slatkiše i grickalice). 

Ja, naravno, nisam smjela jesti slatkiše ni grickalice jer sam debela (nemam dijabetes ni povišene masnoće). Meni je taj čovac neopisivo išao na živce jer je bio nasuprot mene i tri i pol dana imala sam direktan pogled na to kako on non stop nešto trpa u sebe.  Tip je imao troje načete kekse oko sebe, čokoladice, Kviki gric ili nekakve perece… Sestre mu nisu ništa rekle: on je mršav, on to smije jesti.

Mene i dalje maltretiraju dijetom. Moram se držati onoga što u dijeti piše. Ja ne smijem ni voće jesti kad sam gladna, jer voće sadrži šećer (dijetetičarka me upozorila na to).

Kad su me s Odjela intenzivne njege prebacili na Odjel, ista stvar. U sobi nas je bilo 3-4. I gledam ovu jednu babu, ima ona oko 70 godina, i točno je da ona ima manje kila od mene, ali nju se nikako ne može smatrati mršavom. Dolazi njoj sin u posjet i predaje joj vrećicu i čujem kako govori: “Tu su ti dva bureka s mesom i jedan sa sirom i još imaš pecivo…”

Ja sam blenula, ali ono skroz, izbečila sam oči u čudu, donja čeljust samo što mi nije pala do poda.

Mene su moji pitali jel mi trebaju donijeti voće, voćne sokove itd. - pa naravno da ne trebaju, kad ne smijem ni to jesti ni piti. Dobila sam tamo u bolnici uz obroke i voćku, obično za doručak i ručak (najčešće jabuku, jednom je bila kruška i jednom naranča). Više od toga ne smijem pojesti jer voće sadrži šećer (to mi je dijatetičarka objašnjavala).  A ovoj babi rodbina nose bureke. 

Dotičnoj gospoji ugrađena je premosnica i sad joj se skuplja voda; tako je ona rekla. Ali očito to nije strašno kad smije jesti bureke i peciva. 

Sjećam se da mi je nekad ovdje na blogu u jednom komentaru netko, tko se ne slaže s onim što pišem, napisao da se „čudim ko buva…“. Sad će opet biti da se čudim ko buva, ali meni je neshvatljivo da netko na intenzivnoj smije jesti slatkiše i općenito, u zdravstvenoj ustanovi, bureke i peciva.

Ne znam zašto je to meni nenormalno.

A da, dobro, znam zašto je to meni nenormalno: zato što ja to ne smijem jesti. 

Ne razumijem zašto ljudi smiju jesti ukusnu hranu (i to u bolnici!), a ja ne smijem. Imam osjećaj da moram ispaštati zbog nečega za što nisam kriva. Ok, ja jesam kriva što sam debela jer nisam non stop na dijeti, ali ja nisam kriva što nisam naslijedila te dobre gene koji ti omogućuju da na Odjelu intenzivne njege i općenito u bolnici, trpaš u sebe sve što hoćeš, jer si prirodno mršav ili nisi debeo kao ja.

Moj moto

 Previše volim sebe da bih jela odurnu zdravu hranu koju ne volim. 

8 godina

U siječnju 2016. liječnici su me počeli maltretirati, pardon, liječiti zdravom, dijetnom prehranom. Ja stalno čekam te divote i krasote koje se ljudima događaju kad se zdravo hrane. Sad je siječanj 2024., ali nikako da doživim koju od tih divota i krasota koje bi mi se trebale dogoditi uslijed jedenja zdrave hrane. Gdje su te sve silne divote i krasote koje nastaju uslijed gladovanja na zdravoj hrani?

Milijuni za (ne)mršavljenje

Surfam internetom i naletim na članak o glumici koja je bila debela i zarađivala milijune(!) i onda ona ima obraza cendrati u tom članku kako ona nije smjela smršaviti dok je snimala neki film jer joj je u ugovoru pisalo da ne smije smršaviti.

Ajme.

Da su meni takvi problemi.

Baš si zamišljam situaciju kako ona tamo nekome, svejedno kome, objašnjava: „Ali ja stvarno želim gladovati i krepavati od gladi i vježbati svaki dan i biti jadna i jesti samo zdravu odurnu hranu i mrcvariti se mršavljenjem!“ I onda joj netko tamo odgovori: „Ali ti ne smiješ smršaviti, jer ti tako piše u ugovoru.“

Jadna sirotica.

Moram priznati da se ne sjećam tog film Pich perfekt. Sad sam prosurfala i vidim da to ima nastavke, nešto pjevaju u tim filmovima, glumice mi nisu poznate, čak mi se čini da sam jedan film gledala(?), iako nisam sigurna da sam odgledala do kraja. A i ne mogu reći da sam upoznata s likom i djelom ove jadničke glumice kojoj nisu dali(!) da smršavi.

Kolike žene gladuju da bi paradirale modnim pistama, u filmovima itd. A ovoj jadnici plaćali su da ne smršavi(!) i ona se još žali na to!

Što se tiče ovoga, što ona nešto cendra da je morala smršaviti da bi mogla imati djecu: koliko selebretija (i muških i ženskih) posvaja djecu, zašto onda i ona nije posvojila? Barem je među selebretijima to popularno! Još bi ju slavili zbog dobročinstva, nesebičnosti, velikodušnosti, humanosti...

Ako joj je, zbog kojeg god razloga, bilo toliko važno(?) da smršavi, zašto je potpisala taj ugovor za film??? Zašto je morala glumatanjem zarađivati milijune? Mogla je raditi ko npr. čistačica i mršavjeti. Sigurno joj u ugovoru za posao čistačice ne bi pisalo da ne smije smršaviti. Nakon što je filmovima namlatila pare, sad se žali da su joj platili da ne smršavi. 

Ja fakat ne mogu shvatiti zašto su njoj plaćali da ne smršavi. Meni nitko nikad nije ponudio da mi plati da ne smršavim. 

Trauma

Pisala sam o jučerašnjem iskustvu koje zdravožderi koji obožavaju zdravu hranu, smatraju divnim i krasnim. Za one koji nisu pročitali taj tekst: radi se o tome da sam uslijed jedenja zdrave hrane dobila takav proljev kakav u životu nisam imala, i to na ulici, samo je počelo curiti i slijevati mi se niz noge i užasno je smrdjelo.

Kako me jučer bilo sram u autobusu!

I danas me stvarno bilo sram ući u autobus.

Danas sam si, prije polaska od kuće stavila ogroman uložak (za mjesečnicu, drugi nemam) i još sam stavila vatu (skuhala sam se!). Ne znam što da očekujem i  što sam točno mislila da ću time postići. I u torbu sam stavila dezodorans, ne tzv. roll on, nego onaj na špricanje; inače to ne nosam sa sobom. Ne znam što sam točno s tim mislila: valjda, špricati po odjeći ako opet proljev bude tekao na sve strane. Dobro, da, jasno mi je da dezodorans tu ne bi bio od pomoći.

Od kuće sam, srećom, danas morala ići ranije, a ne  u isto vrijeme kao i jučer. Ali kući sam se trebala vratiti istim autobusom kao i jučer, tj. voziti se s ljudima od kojih je većina i jučer sigurno bila u autobusu u to isto vrijeme. Ali, nisam imala hrabrosti. Jesu li vidjeli mrlje na mojoj majci i hlačama, jesu li znali da sam ja bila ta osoba koja je smrdjela?

Sat vremena sam danas hodala po dućanu, samo da idem autobusom koji ide sat vremena kasnije.

Srećom, ništa se nije dogodilo, tj. nisam se ukakala u gaće nasred ulice ili u busu. Najvjerojatnije zato što ništa ne jedem, pojela sam danas 6 šnita malenog dvopekića. Ne usudim se ništa jesti, a krepavam od gladi. Znam da je to sad zdravožderima romantično, misle si kako je to super i da ću tako smršaviti.

J… vas glupe.

Ja sam već umorna od ponavljanja da ja ne želim biti mršava. Ne razumijem zašto mi liječnici ne daju lijekove, nego me liječe tim gladovanjem, pardoooooooooooooon, zdravom prehranom. 

Uvijek mi je fascinantno što se ljudi uporno čude kad kažem da ne volim zdravu prehranu. A što mi se tu ima sviđati??? Em sam veći dio vremena gladna, em kad jedem, moram jesti samo hranu koja mi se gadi i koju ne volim i onda sam živčana non stop i još se onda uslijed proljeva ukakam u gaće na ulici. A vama se to sviđa??? Ja ne znam što sa mnom nije u redu, ali  meni se to ama baš niti malo ne sviđa. Meni zdrava prehrana izaziva traume. Da, za mene je to što mi se dogodilo: trauma. 

Činjenica je da se, dok sam jela nezdravu hranu, NIKAD nisam tako osramotila! Dobro, ok, naravno da su me ljudi vrijeđali u javnosti jer sam debela, ali nikad se nisam usrala u gaće na ulici i takva posrana i smrdljiva putovala busom kući. To iskustvo mogu zahvaliti samo prokletoj zdravoj prehrani.