Živim život

Ovo je život. Kao što sam napisala u prošlom postu (Pojest ću sve kolačiće), već par dana jedem sve ono zabranjeno što mi je nedostajalo: kalorično, masno, teško,… hranu od isključivo bijelog pšeničnog brašna (bez onih raženih i integralnih gadosti!)… I naravno, slastice s isključivo  bijelim šećerom (tonom bijelog šećera!!!), pravi kremasti sladoled (a ne one nekakve smrznute banane koje neuspješno glume sladoled),... Nema riječi kojima bih opisala koliko uživam.

Ovih dana sam jednostavno presretna! Od siječnja  se nisam ovako dobro osjećala! Svaki dan, od doručka do večere jedem samo ono što volim i želim! Zadnjih par dana nisam ni vidjela nešto od tzv. zdrave hrane, a kamoli jela. 

I ne, nisam imala nikakvih problema s prijelazom sa „zdrave“ na „nezdravu“ hranu. Zadnjih dana jedem sve tzv. „nezdravo“ što volim i niti mi je zlo, niti mi je muka,  niti mi se povrća,  niti imam osjećaj da sam se prenajela, niti mi se spava,… - a jedem, ne duplo, nego sigurno tri puta više dnevno, nego što sam jela na onoj usranoj zdravoj prehrani.

Baš sam neki dan išla na pizzu – ove godinu još nisam jela pizzu! Naručila sam veliku pizzu s puuuno masnog sira i pojela sam ju bez problema. Za stolom nasuprot mogu bili su, valjda sin (oko 16ak godina) i tata (deda?) preko 50 godina: svaki je naručio za sebe veliku pizzu. Kad su se najeli(?) zvali su konobara da im to presipa u kutije za ponijeti kući – i jednom i drugom je ostalo oko pola pizze. Ne znam jel oni stvarno ne mogu pojesti veliku pizzu il je stvar u “samokontroli“: oni „znaju da ne smiju“ pojesti cijelu veliku pizzu!?
Zašto su onda uopće naručili veliku pizzu???

Nema riječi kojima bih opisala kako se dobro osjećam jedući hranu koju volim! Reći da volim ukusnu, masnu, kaloričnu, tešku,… hranu  i da uživam  u njoj – jednostavno ne izriče dovoljno dobro u kojoj mjeri ja zapravo obožavam takvu hranu!

Čak me ni problemi na poslu ne diraju! Na poslu stalno imam nekakvih sranja (ok, nisam ja jedina i drugi imaju problema na poslu). Al, npr. prije 2 tjedna, nakon jednog odurnog dana na poslu, kad sam došla doma, stavila sam si u tanjur odurnu juhu koju moram jesti jer je to navodno zdravo. I tako jedem ja tu neku slankastu povrtnu vodurinu i suze mi klize niz lice od jada. Ne znam jel mi veća muka bila od problema na poslu ili zbog te odurne juhaste vodurine koju sam morala jesti. Slana juha u tanjuru – slane suze na obrazima. Da i nemam problema na poslu - kad se sjetim zdrave hrane, lila bih suze u tu zdravu, odurnu juhetinu!

Sada, kad dođem s posla, uživam u hrani koju volim! Naravno da se i sad, dok jedem nešto što volim,  sjetim problema na poslu, ali sad si mislim: ma tko ih jebe!!! I sutra ću opet imati problema i opet će me maltretirati i kinjiti i ponižavati i vrijeđati i provoditi mobing,…  Ali ovog trenutka ću uživati u ukusnoj hrani koju volim!!! Nema ni kolege ni šefa ni ne znam koga - tko bi me spriječio da uživam u ovoj masnoj, teškoj, kaloričnoj,…  hrani od bijelog brašna i bijelog šećera koju obožavam!!!

Neki dan na poslu, slušam „popovanje“ o ovome ili onome – meni to sve ide na jedno uho unutra na drugo van i mislim si: samo ga ti seri koliko te volja! Danas kad dođem s posla, jest ću nešto ukusno što volim - masno, kalorično, prženo u litrama ulja,...

I nije mi žao i ne osjećam grižnju savjeti. Štoviše, zamišljam kako bi ona doktorska glupača koja mi je propisala zdravu dijetnu prehranu  izbečila oči i zabezeknuto piljila u mene da me vidi kako jedem sve ono što mi je zabranila. Joj, da mi je vidjeti njezinu facu u takvoj situaciji! Neprocjenjivo.

Znam da ću se za par dana morati vratiti na odurnu „zdravu“ prehranu. Al´ u stilu Scartlett O'Hare: O tome ću misliti sutra.

Sve slike preuzete su s interneta.

Pojest ću sve kolačiće

i postat ću debela!

Ok, ja ne trebam postati debela, ja već jesam debela. Al´ odlučila sam da par (tje)dana neću biti na toj zdravoj, dijetnoj prehrani na kojoj me liječnici drže od siječnja ove (2016.) godine. Već mjesecima pišem kako je meni zdrava hrana odurna i kako  mi se gadi i kako se svaki dan patim jedući ta odurna, prokleta, zdrava sranja koja mi se gade! Pisala sam već i kako apsolutno ne osjećam potrebu da budem mršava. Ovo pišem u svakom (drugom) postu, pa evo i opet ću: zadnji put bila sam na dijeti prije 16 godina i kad sam smršavila moj život nije bio ništa ni bolji ni ljepši – iako svi tvrde da kad smršaviš onda ti je sve divno i krasno i „sve ti se posloži u životu“(!). Meni se ništa u životu nije „posložilo“ i shvatila sam da nisam ništa sretnija kad sam mršavija. Poučena vlastitim iskustvom, zaključila sam da nemam apsolutno nikakvu namjeru ikad više ići na dijetu.  U sljedećih 16 godina udebljala sam se preko 50 kg i tijekom tih 16 godina o dijeti nisam ni razmišljala. Prihvatila sam sebe takvu kakva jesam.

A što se tiče one medicinske demagogije da zdrava prehrana sve liječi – takva sranja ne uspijevam popušiti. Da rezimiram: od siječnja me liječnici „liječe“, ali ne daju mi lijekove nego me drže na zdravoj prehrani jer se u 21. stoljeću sve liječi zdravom prehranom(!). I rekli su mi da trebam smršaviti i onda održavati tu težinu, ni više ni manje, nego do kraja života(!). A najbolja je stvar što tvrde da meni zapravo nije ništa (ozbiljno) pa me zato niti ne liječe ničim drugim nego zdravom prehranom! A kao što sam već pisala: ja apsolutno nisam osjetila poboljšanje u životu tijekom  ovih 8 mjeseci otkad sam na toj prokletoj zdravoj prehrani.

Kad kažem da se meni zdrava hrana gadi i da je jednostavno odurna – imam dojam da ne uspijevam izraziti koliko se meni ta hrana zapravo ne sviđa. Ovo „gadi“ i „odurna“ nisu dovoljno snažne riječi kojima bih opisala što ja mislim o zdravoj prehrani. 

Nisam ja nikad imala u planu prihvatiti taj njihov „plan“ i do kraja života gladovati na toj odurnoj zdravoj hrani. Naručuju me na kontrolu oko svakih 6 mjeseci, a prije svake kontrole moram obaviti hrpu pretraga: a fakat mi i treba par mjeseci da uopće obavim te sve pretrage! Ja sam i do sada svaki tjedan(!) imala dan kada sam jela nešto što ne smijem. Ali moj dugoročni plan nije uključivao samo jedan jedni dan tzv. nezdrave prehrane tjedno! Moj plan je bio: doći iole blizu te neke težine koju oni očekuju pa onda par (tje)dana uživati u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani koju volim, a onda opet par dana (nažalost!) jesti to sranje od zdrave prehrane. Daleko sam ja još od te neke težine koju oni očekuju da imam: smršavila sam preko 20 kila, a oni očekuju da smršavim još toliko. Meni treba još preko godinu dana da toliko smršavim!

Nemam apsolutno ama baš nikakvu namjeru čekati još godinu dana da u prehranu uvedem dane/tjedne posvećene hrani koju obožavam! Želim sada jesti svu onu ukusnu (tzv. nezdravu) hranu koju volim! I want it all, and I want it now. I jedem ju i jest ću je. Sljedećih dana jest ću sve ono čega sam se odricala proteklih mjeseci! Već sam počela s provođenjem tog plana! Naravno da ću se udebljati! Ali ova ukusna, tzv. nezdrava hrana koju zadnjih dana jedem, vrijedi svake dobivene kile!!! Ovo je život.

Sve fotografije preuzete su s interneta.

Druga osoba(?)

Susrela sam  kolegicu koju nisam vidjela skoro 2 mjeseca. Kad me vidjela, pozdravile smo se, zagrlile, poljubile se u obraz kako to žene čine. Susret je doslovno izgledao ovako:

Bok!-Bok!

hug-hug (eng. zagrljaj)

cmok-cmok

i onda je krenula: Ajmeeeeeeeeeeeeeeeeeeee,

                           paaaaaa

                           koooooliiiiiikooooooooo

                           si smršavilaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

                           Sad si skroz druga osoba!

                           (Naravno, to je mislila u pozitivnom naj, naj, naj, najboljem smislu.)

Dakle, pozdravile smo se, zagrlile i poljubile, ja sam ju zabezeknuto gledala dok se ona „snebivala“ (ne znam kako bih drugačije to nazvala) koliko sam smršavila i ona je po tome što sam ja smršavila (na prisilnoj zdravoj prehrani na kojoj me liječnici drže) – zaključila da sam  ja sad druga (bolja!) osoba. Doslovno nisam ni riječ rekla, osim „Bok!“. Zbog čega ona smatra da sam sad druga („bolja“) osoba? Zbog manjeg konfekcijskog broja? To osobu čini osobom?

Ok, jasno je meni kako svijet funkcionira: svi moraju/žele biti mršavi, lijepi, zgodni, seksi, jebozovni,… Al` stvarno sam se razočarala kad je dotična kolegica na osnovu manjeg konfekcijskog broja zaključila da sam sad druga („bolja“) osoba. A što sam bila npr. prije siječnja ove godine, kad sam imala oko 24 kile više?  Onda sam  u očima te kolegice valjda bila govno. Pretpostavljam da sam i sad (iako sam „bolja“ osoba), još uvijek donekle(?) govno u očima te kolegice, jer ja ni sad nisam mršava, liječnici očekuju da skinem još preko 20 kila.

Malo je „sjašila“ sa svog oduševljenja i prestala se snebivati kad smo počele razgovarati. Prvo me pitala: „Kako si?“. Ja sam iskreno odgovorila: „Gladno.“.  Onda ju je euforija (zbog toga što sam postala „druga osoba“(?) u manjem konfekcijskom broju) popustila, shvatila je da meni nije romantično ni seksi svaki dan jesti odurnu zdravu hranu.

Po mojem ponašanju i nastupu većina ljudi može zaključiti da se ne osjećam dobro. Ne osjećam bolove ili simptome neke bolesti, ali kako da budem dobro kad sam na zdravoj, dijetnoj prehrani na kojoj ne želim biti, svaki dan jedem odurne, nemasne, niskokalorične,… zdrave splačine koje mi se gade i tako već 8 mjeseci, a apsolutno ne osjećam potrebu da budem mršava, a i ne vjerujem u medicinske demagogije koje danas sve liječe zdravom prehranom (pisala sam o zdravstvenim aspektima dijete i o tome kako meni zapravo ništa nije(!)). Kako da se osjećam dobro kad se moram odricati svega što volim??? 

Jesam li ja sada drugačija osoba? 
Jesam, osjećam se ogorčeno, tužno, razočarano,… ljuta sam na sve oko sebe. Naravno da se svatko povremeno tako osjeća, svi imamo problema u životu, ali ja se stalno tako osjećam zadnjih 8 mjeseci otkad sam na toj prisilnoj zdravoj prehrani koja mi se gadi. Dok sam bila deblja (posljednjih 16 godina), nisam se non stop tako osjećala.

I ne postaje ništa lakše.

Zašto ja moram biti mršava?

Zašto ne smijem uživati u hrani koju volim?

Zašto ne smijem biti sretna?

Još sam primijetila da se često pitam i: Zašto bi drugima život bio ljepši nego meni? Ovo „ljepši“ odnosi se na jedenje ukusne hrane koju ja ne smijem jesti. Zaključila sam da nema razloga da njima život bude ljepši („ukusniji“). Nemam djece, nisam udana, ali ne živim sama, imam ukućane – otkad sam na toj zdravoj dijetnoj prehrani ne pripremam obroke za druge. Mama je kuhanje za ostatak obitelji preuzela ne sebe i oni jedu sve (ukusno) kako su i do sada jeli, a ja sama sebi kuham ove odurne zdrave splačine koje jedem svaki dan. Nitko nije pokazao ni interes ni želju da bi jeo ove zdrave splačine koje ja jedem. Ne krivim ih, ni ja to ne bih jela da me liječnici nisu stavili na to. Dok nisam bila na toj tzv. zdravoj prehrani, pekla sam kolače za cijelu obitelj – sada ne pečem kolače (pisala sam već o tome). Nigdje „ne piše“ da ja moram jesti kolač, ako ga napravim; no ruku na srce, ja nisam u stanju ispeći kolač i ne jesti ga! Pitam se: Zašto da ja radim fine kolače, torte,… za druge i gledam kako oni to žderu dok ja jedem neko zdravo, odurno sranje??? Apsolutno nema razloga za to. Ja nikome ništa ne dugujem. Zato sam prestala peći kolače, jednostavno nemam potrebu ugađati drugima i uljepšavati im život. Zašto bi njima bilo ljepše nego meni? Oni svejedno jedu kolače, ako ih npr. mama napravi, ali ja im kolače radit neću. 

A pogotovo mi ne pada na pamet da radim one neke tzv. zdrave/zdravije (ili čak sirove) kolače – imala sam priliku to probati – to je preodurno, to veze nema s ukusnim kolačem - sramota je to uopće nazivati kolačem, nema šanse da to jedem ili pripremam!

Neki će reći da nije ostatak obitelji kriv što ja moram biti na zdravoj prehrani. Nisam ni ja kriva što moram biti na zdravoj prehrani. Nisam si ja sama izabrala ove loše gene koje sam naslijedila: ne samo da sam sklona debljanju, nego zbog zdravstvenih razloga moram biti na zdravoj prehrani i mršaviti. U obitelji (i s mamine i s tatine strane) ima doslovno hrpetina onih koji su kost i koža što god žderali, ali ima i onih koji su debeli (svatko od njih ima preko 100 kg): no nemaju zdravstvenih tegoba i nitko ih ne tjera na dijetu (i o tome sam već pisala). Otkud su oni pokupili te gene da „smiju“ biti debeli i ne moraju se zdravo hraniti? Od koga sam ja pokupila i gene za sklonost debljanju i gene za zdravstvene tegobe? Jesam li ja posvojena???

Nadalje, stekla sam dojam da svi(?) osim mene vide kilograme i raspoloženje u nekakvom obrnuto proporcionalnom odnosu:

- kad gubiš kile – onda ti raste raspoloženje,

- kad dobivaš kile (debljaš se) – onda ti pada raspoloženje.

Ja se nikako ne znam „ukalupiti“ u to. Dok sam imala 20ak kila više nego sad, nisam bila ovako jadna kao što sam zadnjih mjeseci otkad „mršavim“. Zadnjih godina jela sam sve što volim i debljala sam se, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam, o dijetama nisam ni razmišljala. Zato mene gubitak kila ne usrećuje: ja uopće nemam želju mršaviti, a morala sam se odreći hrane koju volim da bih smršavila jer liječnici me „liječe“ na taj način. Kako da budem „raspoložena“, kad ne smijem jesti ono što volim, nego  svaki dan jedem odurnu zdravu hranu koja mi se gadi (nemasno, „lagano“, niskokalorično,…)? 

Sve slike preuzete su s interneta.

Neka svi pate na zdravoj prehrani!

Nikad nisam shvaćala zašto sam baš ja pokupila loše gene. U mojoj cijeloj (široj) obitelji i s mamine i s tatine strane uvijek se „dobro“ jelo. „Dobro“ znači: masno, kalorično, prženo,  slano, slatko, teško, zasitno, hrana od bijelog brašna i bijelog šećera (apsolutno lišena namirnica poput ribe ili maslinovog ulja,…). Ja sam uvijek sam bila debela, ali hrpa mojih rođakinja i rođaka doslovno je bila koščata i žgoljava koliko god su jeli, a nisu se bavili nikakvim sportom(!). Nikad nisam shvaćala zašto su oni tako (na)građeni. Naravno da nisu sve moje rođakinje mršave, ima i debelih, žderu sve redom, ne bave se sportom, ali: njih nitko ne tjera na dijetu/zdravu prehranu jer nemaju zdravstvenih tegoba i one unatoč višku kila i dalje uživaju u hrani koju vole.

Kaže se da u tzv. zdravoj prehrani treba imati 5 obroka dnevno i svaki bi trebao uključivati voće/povrće…  Hmm, imam nekoliko rođakinja koje imaju 15ak(!) obroka dnevno, od kojih 12ak obroka uključuje: čokoladice, keksiće, bombone, napolitanke, čips,…  - one non stop nešto žvaču; svakih 20ak minuta trpaju u usta slatkiše ili čips, smoki, slane krekere i štapiće, perece, grisine,...! Ali one se smiju tako hraniti: one su koščato-žgoljave i nemaju zdravstvenih problema. Jedna od njih je npr. u trudnoći dobila 7-8 kila koje je onda isprdila, pardon, nije ih isprdila, citirat ću što je odgovorila na pitanje kako se riješila tih 8 kila: "Izdojila sam ih."(!) Ne bavi se ona sportom, nema ravan trbuh, visi joj koža pod pazuhima, ima i strije i celulit, ali je jednostavno koščato-žgoljavo-mršava! 
Jasno je da imam i drugih rođakinja koje imaju slične prehrambene navike kao i ove žgoljave, ali ove druge nisu žgoljave, imaju preko 100 kila (ne sve zajedno, nego svaka pojedinačno) – no liječnici ih ne tjeraju na dijetu jer nemaju zdravstvenih tegoba (tako barem tvrde liječnici i one same). Savjetovali su liječnici svakoj od njih da „skine koju kilu“, ali njima na liječničkim nalazima nigdje(!) ne piše „dijeta“ kao što su meni napisali. 

Kad uzmem u obzir tu genetiku, do siječnja ove godine vjerovala sam da je najveća kazna to što sam pokupila loše gene zbog kojih se debljam. Prevarila sam se. Ove godine dobila sam još veću kaznu. Valjda nije bilo dovoljno što se debljam, iako sam ja tu kaznu odavno prihvatila: ja ću uživati u hrani, pa što mora biti, neka bude. Pisala sam već da sam zadnji put bila na dijeti prije 16 godina i tada sam zaključila da ne želim cijeli život paziti što jedem i prihvatila sam da ću biti debela. U tih 16 godina udebljala sam se 50ak kila, ali na dijetu nisam ni pomišljala. U siječnju ove godine, moja kazna je „proširena“: sada sam kažnjena time da više ne smijem uživati u hrani koju volim - liječnici me „liječe“ dijetom. Pa nisam si ja izabrala loše gene zbog kojih se debljam te sad još moram biti na zdravoj, dijetnoj prehrani kako bih smršavila jer imam zdravstvenih tegoba. Ja ne razumijem zašto sam dvostruko kažnjena.

To je kao ono: iz zla u gore - naslijedila sam gene zbog kojih sam sklona debljanju, a sad još moram na dijetu zbog tih gena koje sam, ni kriva ni dužna, naslijedila. Pa nisam ja kriva što sam naslijedila te gene. Zašto moje koščate sestrične i bratične nisu naslijedile te gene???

Hrpetine ljudi nezdravo se hrane. Neki se ne debljaju od takve hrane pa zato nitko ne očekuje da se zdravo hrane ili da se bave sportom. Naravno, postoje i hrpetine onih koji se debljaju od nezdrave hrane, ali navodno nemaju zdravstvenih problema pa njima na nalazima ne piše "dijeta". 

Svim svojim rođacima, prijateljima, kolegama, poznanicima,… koji non stop žderu sve redom, ne bave se sportom, a uvijek su mršavi, te onima koji sve žderu i debeli su, ali nemaju zdravstvenih tegoba: od srca želim da obole od kojekakvih bolesti pa da i njih liječnici liječe tzv. zdravom dijetnom prehranom. Netko tko ovo čita možda misli da nisam normalna, dobro, imate pravo na svoje mišljenje. Ja polazim od toga da ako je ta zdrava prehrana tako divna i krasna kao što se danas tvrdi, neka se i moja rodbina tako hrani! Zašto da samo ja ispaštam??? U ovih 8 mjeseci imali su prilike vidjeti na kakvoj sam ja zdravoj dijetnoj prehrani: ali nitko od rodbine (ili prijatelja, kolega s posla) nije izrazio želju da promijeni svoje prehrambene navike! Nekima sam kopirala taj svoj plan prehrane jer ih je zanimalo kako izgleda. Ne znam jesu li uopće bacili pogled na to. Čini mi se da su bacili taj papir u smeće! Nitko nije ni pokušao biti na tome. Ni moji ukućani nisu izrazili želju da jedu ovo što ja jedem: od siječnja ove godine ja kuham sama sebi te zdrave gadosti (nemasno, neslano, dijetno, niskokalorično, raženo i sve tzv. zdravo,...) i sama si ih jedem, a mama kuha ukusnu hranu za ostatak obitelji (i ja bih voljela jesti to što oni jedu!!!). Ni članovi obitelji, ni rodbina ni prijatelji, ni kolege,... ne žele biti na zdravoj prehrani jer im se ne sviđa. Razumijem ih: ni meni se ta hrana apsolutno ne sviđa, itekako sam imala prilike uvjeriti se u to zadnjih 8 mjeseci budući da svaki dan jedem te odurne zdrave gadosti. 

Svi vide, da sam smršavila, ali jasno im je kako živim: zdrava hrana je dijetna, neukusna hrana, od toga moraš mršaviti. Jedini način da moja rodbina (prijatelji, kolege) iskusi jedenje te tzv. zdrave hrane je da ih liječnici liječe tom prehranom kao što liječe mene. Zašto bi moje rođakinje, rođaci, kolege, prijatelji,... uživali u ukusnoj hrani koju vole??? Zašto bi oni bili pošteđeni jedenja odurne zdrave hrane??? Zar su oni svete krave??? Neka se i one pate na zdravoj odurnoj hrani kao što se ja patim!!! Ali, neeeeeeeee, liječnici ne sile njihova presveta visočanstva da jedu ta prokleta, zdrava sranja koja ja moram jesti svaki dan. 

Fakat to ne razumijem! Nikako ne mogu shvatiti zašto su oni pošteđeni jedenja zdrave hrane??? Danas je ta zdrava prehrana ionako popularna, moderna, razvikana, trendy,... – pa neka moja rodbina, kolegice, prijatelji,... budu „u trendu“, neka jedu zdrave splačine!!! Neka im se život zgadi (kao što se meni gadi) kad vide tanjur tzv. zdrave (nemasne, neslane, nepržene,...) hrane koju moraju jesti! To im želim iz dna srca i iz dubine duše. 

Sve slike preuzete su s interneta.

Spiralizator (2. dio)

Pisala sam o spiralizatoru koji je navodno super jer djeca vole jesti (sirovo) povrće narezano/naribano  u obliku špageta.

Jedna moja poznanica kupila je spiralizator kako bi njezino dijete jelo povrće u obliku špageta. Napravila je nekakav tzv. povrtni bolonjez: sirovo povrće (tikvice, mrkva,...) narezano kao špagete i obični, kuhani, mesni bolonjez. Klinac je naravno skužio da je bolonjez na sirovom povrću: samo je vilicom čeprkao to meso s umakom. Još je i oblizao par špageta koje su bile prekrivene bolonjezom: primio ih je prstom i provukao među usnama da pokupi bolonjez i lijepo je povrtne špagete vratio na tanjur.

Nisam prisustvovala tom njihovom ručku, nego mi je poznanica ispričala da je to tako izgledalo. Ja sam crkla od smijeha! Da mi je to bilo vidjeti!!! 

Pogotovo bih bila voljela vidjeti facu dotične poznanice koja je kupila taj spiralizator zato što reklama na tv kaže da djeca obožavaju povrće kad je narezano kao špagete(!). 

Čini se da ima (pametne) djece koja ne nasjedaju na reklame (za razliku od mama). 

Hmmm, je li problem u reklami ili u djetetu??? Možda bi klinju trebalo odvesti psihologu jer je nenormalan: tvrdi se da sva djeca obožavaju povrće kad je narezano kao špagete, a njemu se, eto, nije svidjelo. Možda s njim nešto nije u redu budući da neda da se njime manipulira te uporno tvrdi da mu se povrće narezano na špagete ne sviđa kao ni povrće narezano na kockice. 

Sve slike preuzete su s interneta.