Kaj zdravožderstvo ne štiti od korone???

Kad je počelo to sve s koronom, po medijima se postavljalo pitanje treba li otkriti identitet umrlih. Ja smatram da ne treba. Ono što mene zanima je: kilaža, visina i spol umrlih od korona virusa. 

Uvijek se navodi da su debeli ljudi skloni kojekakvim bolestima itd. Pa kad su mene, dok sam bila dijete, druga djeca maltretirala, vrijeđala i ponižavala zbog kilaže – oni su zapravo bili zabrinuti za moje zdravlje. Isto tako, kad odrasli nekoga vrijeđaju, maltretiraju i ponižavaju zbog debljine – oni se zapravo zdušno brinu za zdravlje te osobe. Da, da...

Dobro. Mene zaista  zanima zar stvarno od korone obolijevaju (većinom) debeli ljudi. Zato me zanima težina, a uz to visina i spol. Visina i spol me zanima zato jer nije isto je li preminula osoba od 80 kila žena koja je visoka 150 cm  ili je to muškarac visok 2 metra.

Onda sam prošli tjedan u 24 sata pročitala ovaj članak.

Dakle, pretili muškarci (u Britaniji?) obolijevaju od korone. A pretile žene?

Što je s ostatkom svijeta?

Onda sam neki dan našla ovaj članak.

Dakle, ta nepušeća i nepijuća, valjda i nedrogirajuća(?) veganka-zdravožderka koja se sportom bavi 5(!) puta tjedno: zarazila se i razboljela od korone i oporavljala se 22 dana.

Znam, da, znam, potpuno mi je jasno što će većina vas reći: razboljela se zato što je veganka, to nije zdravo.

Pisala sam već o tome da mi je fascinantno kako vegani i vegetarijanci svoju prehranu smatraju najkrasnijom, paleovci i LCHFovci svoju prehranu smatraju najkrasnijom, RAWci svoju prehranu smatraju najkrasnijom, zdravožderi koji umjereno jedu sve (osim bijelog brašna, tjestenine, masne hrane itd.) svoju prehranu smatraju najkrasnijom… a sve oni sve druge načine prehrane popljuju.

Ja nisam kompetentna da prosudim jel se ta zdravožderka razboljela jer je veganka.

Meni je nevjerojatno ovo da ona vježba 5 puta tjedno. Ajme. Ja proteklih 20 godina nisam sveukupno toliko vježbala. Ma više od 20 godina! Ne znam kad sam zadnji put uopće vježbala. Ja ne volim vježbati, ja ne volim nikakav sport – i ja se time jednostavno ne bavim.

Budući da ta žena ima 45 godina, vjerojatno će neki reći da se razboljela jer je stara: danas se osobu od 45 godina života smatra prastarom - a stalno slušamo kako stariji češće obolijevaju od korone

Ni za to nisam kompetentna.

A zaista mi je interesantno kako se ta zdravožderka razboljela. Pa takvi vječito po svojim blogovima, facebook-profilima… trjkeljaju kako se oni zdravo hrane, kako je njima sve suuuuuuuuuper, kako se oni ne razbolijevaju, kako će oni duuuuuugo živjeti. Kaj zdravožderstvo ne štiti od korone? Ma nije moguće!

Fakat mi je neshvatljivo to zašto se od mene očekuje da stalno budem na dijeti, pardooooooooooooooooooooooooooooon, na zdravoj prehrani.

Sve ovisi o tome jeste li naslijedili dobre gene. Neki non stop trpaju u sebe ogromne količine onoga što se smatra nezdravim (masno, prženo, jela od bijelog brašna, bijeli šećer…) i non stop su mršavi. Što je najbolje, njima nitko ne govori da se trebaju zdravo hraniti.

Ja sam 16ak godina bila vegetarijanka. Naravno, da većina kaže da sam zato  počela osjećati zdravstvene probleme.

Moja poznanica je veganka. Nikad nije bila vegetarijanka, ona je bila svežder: trpala je u sebe sve nezdravo, bila je uvijek mršava i nije imala zdravstvenih problema. S tog svežderstva je naglo prešla na veganstvo jer je čitala nekakvu literaturu o duhovnosti, povezanosti s prirodom i svašta-nešto…  I sad je već 14ak godina veganka, i dalje je mršava i nema nikakvih zdravstvenih problema. Zašto ona nema zdravstvenih problema? Za mene je veganstvo ekstremnije od vegetarijanstva. Ja ne bih mogla biti vegan. Da, dobro, nitko od mene to ni ne očekuje, od mene se "samo" očekuje da do kraja života patim na dijeti, pardooooooooooooooooon, nikako da zapamtim da to zapravo nije dijeta, nego je to zdrava prehrana.

Slike su moje. 

Voljena "nezdrava" hrana kao moj lijek

Zadnjih 15ak godina svake zime prehlađena sam po dva puta i to uglavnom prehodam, bez ležanja i obično nemam temperaturu. Nikad se nisam cijepila protiv gripe, zadnji put sam ju imala u osnovnoj školi (prije, oko 21 godinu). I ne, nisam nikad običavala uzimati kojekakva sredstva za imunitet i slična sranja, a nisam se ni zdravo hranila ili konzumirala namirnice za koje se kaže da su divne i krasne te navodno štite od prehlade (a ne vjerujem ni u narodnu/pučku medicinu).

Zadnjih godinu dana (od siječnja 2016.), otkad me liječnici „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom jedem hrpetine (sirovog) povrća i voća. I prije sam  ja jela povrće (16 godina sam bila vegetarijanka!), ali termički obrađeno, pripremljeno na ukusne (kalorične,  masne) načine (zapečeno, s puuuuuuuuuuuno masnog sira, bešamel umakom,...). Voće sam jela u kolačima (volim voćne kolače!), ali nisam običavala to konzumirati sirovo. Sad uslijed te odurne zdrave prehrane kojom me navodno liječe, pijem i tzv. smutije – to su sokići od izmiksanog voća i povrća; meni se to gadi i ne volim ih. Ne pijem ih baš svaki dan, ali prisilim se 4-5 tjedno to progutati. Trpam u te sokiće svašta: od sirove cikle i špinata do jabuka, naranči, ananasa, kakaa – al to je sve jedno gore od drugog. Naravno, da ja dodajem nekakvo sladilo u to! Vidim po zdravožderskim blogovim teorije tipa "voćeko je dovoljno slatko pa ne treba dodavati sladilo u smuti"; ajme, meni mozak stane kad to pročitam, uz dodatak sladila smuti je oduran, al bez sladila je preoduran.

I da, tim sokićima dodajem sva ona zdrava sranja koja se danas reklamiraju kao zdrava: đumbir, kurkuma, cejlonski cimet… Đumbir sam i prije koristila u kuhanju, ali nisam ga stavljala u sve. Sad ga stavljam i u te sokiće i u kojekakva jela – i na kraju sve ima okus po đumbiru; ajme užasa. Kurkumu nisam nikad obožavala, povremeno bih ju stavila u neko jelo, ali meni je ona pregorka. I sad mi pokvari sve u što ju stavim (kao da zdrava hrana nije dovoljno odurna i bez nje). Cejlonski cimet mi se ne sviđa; smeta mi što svemu pokvari okus. Osim što se tvrdi da su te stvari poput đumbira, kurkume, cimeta,… općenito zdrave, redovito se tvrdi kako oni poboljšavaju imunitet, štite od prehlade, itd., itd., itd. Koliko sam ja tog sveg „zdravog“ u prošlih godinu dana pojela i popila – ja se više nikad u životu ne bih smjela  prehladiti. Moš´ mislit.

Gle čuda! Prije par tjedana uhvatila me prehlada. Nos začepljen, ne mogu disati, cijedi mi se u grlo, ali nisam imala temperaturu. Da sam popušila one fore: zdrava prehrana liječi sve i štiti od svega, vjerojatno bih se iznenadila što sam prehlađena, ali budući da nisam ni glupa ni naivna i apsolutno ne vjerujem da zdrava prehrana liječi – uopće me nije iznenadilo što sam se prehladila.

I takva prehlađena, nastavila sam s tom zdravom prehranom i sokićima od sirove cikle i špinata… i kurkumom i đumbirom i cimetom, čajem i limunom (i kojekakvim agrumima)… Inhalirala sam se 2-3 puta svaki dan… Najprije sam oko tjedan dana nastojala prehodati tu prehladu tj. išla sam na posao i sl., osjećala sam se užasno. Nakon toga sam sljedećih 5 dana preležala – i bilo mi je malo lakše disati, ali još uvijek mi nije bilo dobro. Tada sam se odvukla doktoru. To je velika stvar, kad ja idem doktoru zbog prehlade – inače ju kompletno prehodam, ali kako mi sad nije baš bilo bolje ni nakon 5 dana ležanja, nisam znala što bih. Nisam imala temperaturu i što mi je doktorica rekla: čaj, med, limun…

Ajmeeeeeee. Koga je ikad čaj, med, limun izliječio. Ali propisala mi je neke tablete za (upaljene) sinuse. I opet sam ja nastavila s ležanjem kod kuće, sa zdravom dijetnom prehranom i sokićima i kurkumom i đumbirom i cimetom i čajem i limunom (i kojekakvim agrumima)… inhalirala se i uzimala te tablete. Za 5 dana popila sam sve tablete i meni nije bilo ništa bolje. I što, da opet idem doktorici? Odlučila sam da neću, neda mi se čekati tamo satima da dođem na red. 
Nisam znala što bih, odlučila sam doma čekati još par dana da vidim što će biti s tom mojom prehladom...

Budući da sam se užasno osjećala, donijela sam odluku da ću udovoljiti sama sebi: na par dana zaboravit ću zdravu prehranu! Pisala sam da sam tijekom blagdana gladovala na zdravoj hrani (iako sam imala ona svoja 2 dana tijekom 2 tjedna kad jedem sve), ali sad sam odlučila da ću si priuštiti sve ono što mi fali i za čime žudim. Ako se užasno osjećam zbog prehlade, nema razloga da se još užasno osjećam i jedući zdravu hranu koju ne volim i koja mi se gadi. I tako sam ja punih 6 dana(!) – uživala u ukusnoj, tzv. nezdravoj, masnoj, teškoj, kaloričnoj, zasitnoj hrani… isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera!  

Fakat je bilo dobro! Zakon! Jela sam sve ono što mi liječnici brane: kreeemaste kolače s tonom bijelog šećera (npr. šampite, punč-kolač, majmunski kolač, ledene kocke - ali ne ravno iz hladnjaka, smetalo mi je za grlo), za ručak sam pojela par šnita kruha isključivo od bijelog brašna(!) uz pommes frites(!) i majonezu, tone čipsa od krumpira (kupovnog, maaasnog), kojekakve maaaasne složence od krumpira i maaaaaasnog sira, preeeeeeeefini marshmallow, čokoladne napolitanke, masni topljeni sir namazan na kruh isključivo od bijelog brašna,...!!! Nakon 3-4 dana jedenja te tzv. nezdrave hrane koju volim - i prehlada se polako povlačila, a 6. dana mi je bilo super, više nije bilo ni traga prehladi. Tijekom tih 6 dana smuti nisam ni vidjela, a kamo li pila pa nisam konzumirala ni đumbir ni kurkumu, ni cimet ni agrume, ni med,..., nisam jela niti sirovo voće ili povrće. To je bio život!!! Odmarala sam se od sve one odurne zdrave hrane koju sam jela od siječnja 2016. (al prekratak mi je bio taj odmor!)

Ne tvrdim da sam izliječila prehladu jedenjem tzv. nezdrave hrane. No, činjenica je da godina dana jedenja zdrave hrane i smutiji od sirovog voća i povrća (đumbira, kurkume,…)  nisu spriječili nastanak prehlade. A dok sam tijekom te prehlade jela zdravu hranu  -  nisam imala dojam da mi je bolje.

Dakle, zdrava hrana ne sprečava prehladu niti ju liječi – to sam zaključila na temelju vlastitog iskustva.

Kao što sam već napisala, prijašnjih godina, dok sam živjela na tzv. nezdravoj prehrani, debljala se itd., ja sam svake zime prehodala jednu-dvije prehlade i nikad nijedna moja prehlada nije trajala tako dugo kao ova (koju sam pokupila nakon godinu dana života na zdravoj prehrani!) i koju sam morala preležati te zbog koje sam čak išla doktoru.

I ne, apsolutno nemam grižnju savjesti što sam 6 dana jela sve ono što mi je zabranjeno. Pa već godinu dana me liječe tom zdravom odurnom prehranom kakvu ne volim, imam pravo par dana jesti ono što volim. Nije to prvi put da sam ja sebi priuštila par dana tzv. nezdrave prehrane, pisala sam već o tome. Neće mene nitko spriječiti da jedem ono što volim! I udebljala sam se. I dobro. Ja nemam problem s tim jer ionako ne želim biti mršava. Znam da će liječnici imati problem s tim kad dođem na kontrolu, al tko ih jebe.

Sve slike preuzete su s interneta.

Druga osoba(?)

Susrela sam  kolegicu koju nisam vidjela skoro 2 mjeseca. Kad me vidjela, pozdravile smo se, zagrlile, poljubile se u obraz kako to žene čine. Susret je doslovno izgledao ovako:

Bok!-Bok!

hug-hug (eng. zagrljaj)

cmok-cmok

i onda je krenula: Ajmeeeeeeeeeeeeeeeeeeee,

                           paaaaaa

                           koooooliiiiiikooooooooo

                           si smršavilaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

                           Sad si skroz druga osoba!

                           (Naravno, to je mislila u pozitivnom naj, naj, naj, najboljem smislu.)

Dakle, pozdravile smo se, zagrlile i poljubile, ja sam ju zabezeknuto gledala dok se ona „snebivala“ (ne znam kako bih drugačije to nazvala) koliko sam smršavila i ona je po tome što sam ja smršavila (na prisilnoj zdravoj prehrani na kojoj me liječnici drže) – zaključila da sam  ja sad druga (bolja!) osoba. Doslovno nisam ni riječ rekla, osim „Bok!“. Zbog čega ona smatra da sam sad druga („bolja“) osoba? Zbog manjeg konfekcijskog broja? To osobu čini osobom?

Ok, jasno je meni kako svijet funkcionira: svi moraju/žele biti mršavi, lijepi, zgodni, seksi, jebozovni,… Al` stvarno sam se razočarala kad je dotična kolegica na osnovu manjeg konfekcijskog broja zaključila da sam sad druga („bolja“) osoba. A što sam bila npr. prije siječnja ove godine, kad sam imala oko 24 kile više?  Onda sam  u očima te kolegice valjda bila govno. Pretpostavljam da sam i sad (iako sam „bolja“ osoba), još uvijek donekle(?) govno u očima te kolegice, jer ja ni sad nisam mršava, liječnici očekuju da skinem još preko 20 kila.

Malo je „sjašila“ sa svog oduševljenja i prestala se snebivati kad smo počele razgovarati. Prvo me pitala: „Kako si?“. Ja sam iskreno odgovorila: „Gladno.“.  Onda ju je euforija (zbog toga što sam postala „druga osoba“(?) u manjem konfekcijskom broju) popustila, shvatila je da meni nije romantično ni seksi svaki dan jesti odurnu zdravu hranu.

Po mojem ponašanju i nastupu većina ljudi može zaključiti da se ne osjećam dobro. Ne osjećam bolove ili simptome neke bolesti, ali kako da budem dobro kad sam na zdravoj, dijetnoj prehrani na kojoj ne želim biti, svaki dan jedem odurne, nemasne, niskokalorične,… zdrave splačine koje mi se gade i tako već 8 mjeseci, a apsolutno ne osjećam potrebu da budem mršava, a i ne vjerujem u medicinske demagogije koje danas sve liječe zdravom prehranom (pisala sam o zdravstvenim aspektima dijete i o tome kako meni zapravo ništa nije(!)). Kako da se osjećam dobro kad se moram odricati svega što volim??? 

Jesam li ja sada drugačija osoba? 
Jesam, osjećam se ogorčeno, tužno, razočarano,… ljuta sam na sve oko sebe. Naravno da se svatko povremeno tako osjeća, svi imamo problema u životu, ali ja se stalno tako osjećam zadnjih 8 mjeseci otkad sam na toj prisilnoj zdravoj prehrani koja mi se gadi. Dok sam bila deblja (posljednjih 16 godina), nisam se non stop tako osjećala.

I ne postaje ništa lakše.

Zašto ja moram biti mršava?

Zašto ne smijem uživati u hrani koju volim?

Zašto ne smijem biti sretna?

Još sam primijetila da se često pitam i: Zašto bi drugima život bio ljepši nego meni? Ovo „ljepši“ odnosi se na jedenje ukusne hrane koju ja ne smijem jesti. Zaključila sam da nema razloga da njima život bude ljepši („ukusniji“). Nemam djece, nisam udana, ali ne živim sama, imam ukućane – otkad sam na toj zdravoj dijetnoj prehrani ne pripremam obroke za druge. Mama je kuhanje za ostatak obitelji preuzela ne sebe i oni jedu sve (ukusno) kako su i do sada jeli, a ja sama sebi kuham ove odurne zdrave splačine koje jedem svaki dan. Nitko nije pokazao ni interes ni želju da bi jeo ove zdrave splačine koje ja jedem. Ne krivim ih, ni ja to ne bih jela da me liječnici nisu stavili na to. Dok nisam bila na toj tzv. zdravoj prehrani, pekla sam kolače za cijelu obitelj – sada ne pečem kolače (pisala sam već o tome). Nigdje „ne piše“ da ja moram jesti kolač, ako ga napravim; no ruku na srce, ja nisam u stanju ispeći kolač i ne jesti ga! Pitam se: Zašto da ja radim fine kolače, torte,… za druge i gledam kako oni to žderu dok ja jedem neko zdravo, odurno sranje??? Apsolutno nema razloga za to. Ja nikome ništa ne dugujem. Zato sam prestala peći kolače, jednostavno nemam potrebu ugađati drugima i uljepšavati im život. Zašto bi njima bilo ljepše nego meni? Oni svejedno jedu kolače, ako ih npr. mama napravi, ali ja im kolače radit neću. 

A pogotovo mi ne pada na pamet da radim one neke tzv. zdrave/zdravije (ili čak sirove) kolače – imala sam priliku to probati – to je preodurno, to veze nema s ukusnim kolačem - sramota je to uopće nazivati kolačem, nema šanse da to jedem ili pripremam!

Neki će reći da nije ostatak obitelji kriv što ja moram biti na zdravoj prehrani. Nisam ni ja kriva što moram biti na zdravoj prehrani. Nisam si ja sama izabrala ove loše gene koje sam naslijedila: ne samo da sam sklona debljanju, nego zbog zdravstvenih razloga moram biti na zdravoj prehrani i mršaviti. U obitelji (i s mamine i s tatine strane) ima doslovno hrpetina onih koji su kost i koža što god žderali, ali ima i onih koji su debeli (svatko od njih ima preko 100 kg): no nemaju zdravstvenih tegoba i nitko ih ne tjera na dijetu (i o tome sam već pisala). Otkud su oni pokupili te gene da „smiju“ biti debeli i ne moraju se zdravo hraniti? Od koga sam ja pokupila i gene za sklonost debljanju i gene za zdravstvene tegobe? Jesam li ja posvojena???

Nadalje, stekla sam dojam da svi(?) osim mene vide kilograme i raspoloženje u nekakvom obrnuto proporcionalnom odnosu:

- kad gubiš kile – onda ti raste raspoloženje,

- kad dobivaš kile (debljaš se) – onda ti pada raspoloženje.

Ja se nikako ne znam „ukalupiti“ u to. Dok sam imala 20ak kila više nego sad, nisam bila ovako jadna kao što sam zadnjih mjeseci otkad „mršavim“. Zadnjih godina jela sam sve što volim i debljala sam se, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam, o dijetama nisam ni razmišljala. Zato mene gubitak kila ne usrećuje: ja uopće nemam želju mršaviti, a morala sam se odreći hrane koju volim da bih smršavila jer liječnici me „liječe“ na taj način. Kako da budem „raspoložena“, kad ne smijem jesti ono što volim, nego  svaki dan jedem odurnu zdravu hranu koja mi se gadi (nemasno, „lagano“, niskokalorično,…)? 

Sve slike preuzete su s interneta.

Spiralizator (2. dio)

Pisala sam o spiralizatoru koji je navodno super jer djeca vole jesti (sirovo) povrće narezano/naribano  u obliku špageta.

Jedna moja poznanica kupila je spiralizator kako bi njezino dijete jelo povrće u obliku špageta. Napravila je nekakav tzv. povrtni bolonjez: sirovo povrće (tikvice, mrkva,...) narezano kao špagete i obični, kuhani, mesni bolonjez. Klinac je naravno skužio da je bolonjez na sirovom povrću: samo je vilicom čeprkao to meso s umakom. Još je i oblizao par špageta koje su bile prekrivene bolonjezom: primio ih je prstom i provukao među usnama da pokupi bolonjez i lijepo je povrtne špagete vratio na tanjur.

Nisam prisustvovala tom njihovom ručku, nego mi je poznanica ispričala da je to tako izgledalo. Ja sam crkla od smijeha! Da mi je to bilo vidjeti!!! 

Pogotovo bih bila voljela vidjeti facu dotične poznanice koja je kupila taj spiralizator zato što reklama na tv kaže da djeca obožavaju povrće kad je narezano kao špagete(!). 

Čini se da ima (pametne) djece koja ne nasjedaju na reklame (za razliku od mama). 

Hmmm, je li problem u reklami ili u djetetu??? Možda bi klinju trebalo odvesti psihologu jer je nenormalan: tvrdi se da sva djeca obožavaju povrće kad je narezano kao špagete, a njemu se, eto, nije svidjelo. Možda s njim nešto nije u redu budući da neda da se njime manipulira te uporno tvrdi da mu se povrće narezano na špagete ne sviđa kao ni povrće narezano na kockice. 

Sve slike preuzete su s interneta.

Spiralizator i špageti koji to nisu

Delimano spiralizator zadnjih se dana non stop vrti u tv prodaji (a tv prodaja se non stop vrti koji god kanal uključim!). Ako ne znate: spiralizator je uređaj za rezanje (ribanje) povrća. I točka. Pametnom dosta.

Al´ ne, spiralizator je uređaj za rezanje/ribanje povrća u obliku špageta(!). Na engleskom su popularno nazvani: vegetti (veggie + spaghetti). Postoje i zoodles; to su zucchini noodles, tj. tjestenina od tikvica). 

Ja sam od onih zatucanih ljudi koji vjeruju da – ako netko želi jesti sirovo povrće – onda će ga jesti kako god narezano bilo: na ploškice, kolutiće, kockice, kvadratiće, trokutiće, srčeka, štapiće,... Ali neeeeeeee, sirovo povrće je ukusnije kad je narezano u obliku špageta (rezanaca). Moš´ mislit.

Da se nekim osobicama koje poznajem stvarno jede sirovo povrće, jele bi ga i bez kupnje spiralizatora. Ali ne, one moraju povrće rezati/ribati u obliku špageta. Kako li je čovječanstvo (pre)živjelo toliko godina bez spiralizatora??? Kako li smo samo uspjeli rezati i jesti povrće bez toga???

Nemam ja ništa protiv da oni kojima to "treba" - to kupuju (meni ni iz džepa ni u džep).

Ali, ne mogu shvatiti da stvarno  ima ljudi – kojima to treba.

Kao objašnjenje za kupnju toga, čujem - da djeca vole jesti tako narezano sirovo povrće.

To je zaista zabrinjavajuće.

Zar su današnja djeca toliko povodljiva, glupa i podložna manipulaciji – da jedu povrće ako je narezano (naribano) kao špageti???

Ja nemam djece pa ne znam, ali sjećam se sebe dok sam bila dijete: kad ja neko povrće nisam htjela jesti – ja ga nisam jela kako god narezano/naribano bilo. Koliko god mlad bio i koliko god malen mozak imao, svakome bi trebalo biti jasno da naribane tikvice nisu špageti – to su jednostavno naribane tikvice.

Često čujemo da su djeca zaglupljena kojekakvim elektroničkim uređajima koje ne ispuštaju iz ruku, ali da su baš tako glupa – da jedu sirovo povrće zato što izgleda kao špageti, to ne mogu shvatiti.

Da meni netko servira tikvicu, mrkvu, peršin, celer, pastrnjak,… izrezan u obliku Georga Clooneyja – ne bih to jela jer ne volim to povrće (druga je stvar što sam ja sad na zdravoj dijetnoj prehrani pa prisilno jedem kojekakvo odurno povrće - nemam spiralizator, ali sam probala pomoću gulilice za krumpir narezati neke vrste povrća na tanke rezance/špagete: ustanovila sam da tako narezano povrće nije ništa ukusnije nego kad je narezano na npr. kockice; koje čudo!!!). 

Kad smo već kod toga: mrkvu sam ove godine jela jednom, tikvicu sam jela par puta (ne znam koliko točno), a peršin, celer i pastrnjak ove godine (sad je kolovoz) još nisam takla. Da mi netko nariba peršin, celer i pastrnjak u obliku špageta (ili u obliku Clooneya) – ja ih svejedno ne bih jela. 
Još malo o spiralizatoru: Spiralizator (2. dio).

Sve slike preuzete su s interneta.

Zdravožderstvo i ja

Da malo rezimiram proteklih 6 mjeseci u najkraćim crtama:

- liječnici su me stavili na zdravu dijetnu prehranu i ja gladujem na tome

- meni se zdrava hrana uvijek gadila i sad mi se gadi

- ja uopće ne želim smršavjeti (zadnjih 16 godina nisam niti razmišljala o dijeti, tijekom tog razdoblja nakupila sam oko 50 kg viška, ali nikad se nisam uspjela deprimirati zbog toga), zašto bih ja morala biti mršava, zašto ne smijem biti sretna onakva kakva jesam?

Otkad me liječnici liječe gladovanjem, gledala sam ima li na internetu blogova (na hrvatskom i eventualno srpskom jeziku) koje pišu ti neki ljudi koji se zdravo hrane. Naravno da ih ima (99% su žene!). Al´ mene je šokiralo ono što ljudi pišu na tim blogovima: svi su oduševljeni zdravom prehranom! Kao da su otkrili religiju. Tako pobožno slijede, propagiraju i propovijedaju tu zdravu prehranu da je to nevjerojatno!

No, idemo otpočetka. Te blogove, tj. ljude koji pišu te blogove o zdravoj prehrani možemo podijeliti u tri skupine:

1. oni koje su liječnici stavili na prehranu jer imaju nekih zdravstvenih problema
2. oni koji su se sami stavili na  zdravu prehranu zbog izgleda (žele biti mršavi, stati u neku majušnu haljinicu itd.)
3. oni koju su se sami stavili na zdravu prehranu jer je to danas moderno i popularno,  vjeruje se da nitko nikada ni od čega neće oboljeti, ako zdravo živi i da će živjeti zauvijek (npr. neki jedu samo sirovo – liječnici ih na to sigurno nisu stavili, a i oni sami  tvrde da izgled nije razlog promjena u prehrani(?)).

Svima njima je zajedničko da su nakon par mjeseci bivanja na toj zdravoj prehrani jednostavno oduševljeni time.

Prva skupina (oni koje su liječnici stavili na to zbog zdravlja) tvrdi da im se zdravlje drastično poboljšalo. Super.

Mene su liječnici također stavili na zdravu prehranu zbog zdravstvenih problema. „Problem“ koji sam ja osjetila sama na sebi je:  neredovita mjesečnica. Prema liječničkim nalazima imam još nekih problema: visoka razina šećera u krvi (nije dijabetes iako razina jest visoka) te povišena masnoća. To su „problemi“ koje ja nisam osjećala na sebi. Ja sam uvijek bila debela, no nisam imala zdravstvenih problema, tj. nisam imala simptoma zbog kojih bih išla liječniku. Ja jednostavno nisam išla svake godine liječniku jer nisam imala razloga. A i kad sam išla to je bilo zbog prehlade popraćene temperaturom i grloboljom ili zbog upale uha/sinusa ili neki problem s očima (konjunktivitis). I to su, otkad znam za sebe, jedini razlozi zbog kojih sam svakih par godina išla liječniku. Ja sam zadnjih 20ak godina sveukupno bila kod doktora manje od 10 puta.

Čitala sam po tim „zdravim“ blogovima da su neki prije prelaska na zdravu prehranu imali kojekakve tegobe koje su osjećali sami na sebi (barem oni tako tvrde): lupanje srca, problemi s disanjem, umor i sl., a naravno tu su i oni koji osjećaj samopoštovanja i vrijednosti povezuju s izgledom pa su bili deprimirani i bezvoljni, suicidalni,… zato što su debeli(!).

S lupanjem srca, disanjem, umorom zaista nisam imala problema, a još manje problema imala sam sa samopoštovanjem. Ja nikako ne uspijevam shvatiti zašto bih ja trebala biti deprimirana i suicidalna zato što sam debela?! Znam da npr. mediji to svakodnevno poručuju, ali ja sam uvijek bila tako nekako, ah, valjda glupa i zato se nikako nisam uspijevala deprimirati zbog svoje debljine. Drugim debelim ljudima ta deprimiranost dolazi nekako prirodno, sama po sebi, valjda im je urođena, ali ja nikako da postanem deprimirana zbog kilograma. 

Točno je (o tome sam već pisala) da sam u srednjoj školi i ja bila na dijeti samo zbog izgleda! Ali, sad sam starija i pametnija, kad se sjetim sebe tada: sama se sebi ne mogu načuditi kao sam glupa bila! Da se barem mogu vratiti u prošlost! Ili da barem mogu poslati poruku samoj sebi, rekla bih si: nemoj ni u ludilu ići na dijetu! Od završetka srednje škole prošlo je oko 16 godina i u tom razdoblju nisam nikad  ni pomislila na to da idem na dijetu ili da mijenjam svoj način prehrane iako sam se u tom razdoblju udebljala više od 50 kilograma)! Ja nisam imala problema sa svojim kilama!

No, da se vratim na probleme/tegobe/simptome: otkada gladujem na tim odurnim, zdravim splačinama (od siječnja 2016.), imam redovitu mjesečnicu. I to je to. To je jedino što sam ja ne sebi primijetila kao promjenu otkad sam na toj odurnoj, zdravoj prehrani. Na vađenje krvi i druge pretrage moram ići za koji mjesec  jer opet moram na kontrolu endokrinologu pa ne znam kakvo je sad stanje sa šećerom i masnoćom.

Neki tvrde da oni na zdravoj prehrani imaju prekrasnu kosu i nokte i ten i nemaju prišteve(!). U ovih 6 mjeseci otkad me liječnici drže na zdravom gladovanju – ja apsolutno ne primjećujem ama baš nikakvo poboljšanje što se kose tiče, primijetila sam jedino da mi kosa ispada više nego prije. Što se prišteva tiče, njih sam imala uvijek, smanjili su se nakon puberteta, ali uvijek su tu – i sada nakon 6 mjeseci gladovanja na zdravoj prehrani: prištevi su i dalje tu u jednakom broju te nisam primijetila apsolutno nikakvo poboljšanje tena.

Dakle, nakon 6 mjeseci dijetnog gladovanja na zdravoj prehrani jedino poboljšanje je redovita mjesečnica. Famozno.

Ipak, ima još nešto, ima promjena, ali na gore. Otkad sam na toj odurnoj, zdravoj prehrani ja sam: gladna, bezvoljna, jadna, umorna, pospana, slaba,  iscrpljena, lako se rasplačem (uzimam Xanax za smirenje), možda bi se čak moglo reći da sam na granici depresije. Ja nisam doktor pa si ne mogu dijagnosticirati depresiju, ali kad pomislim koliko se puta dnevno rasplačem, recimo pri pogledu na tanjur zdrave hrane koju smijem jesti, a koja je meni odurna – samo mi suze krenu. Neki dan me mama gleda dok ja jedem zdrave splačine - meni samo suze klize niz lice dok to jedem, a razmišljam o  masnoj, zasitnoj, kaloričnoj, teškoj hrani koju bih željela jesti. Mojoj mami, naravno, nije jasno zašto tako reagiram na zdravu hranu. Pa kad je odurna!!! Ne izlazim ni s prijateljima jer nisam u stanju gledati kako oni jedu svu onu ukusnu, masnu, kaloričnu, tešku hranu od bijelog brašna i bijelog šećera,... koju bih željela jesti, a ne smijem. Iz istog razloga ne idem ni na obiteljske ručkove/proslave,... Kad nakon radnog vremena imamo domjenak na poslu, pokupim se s radnog mjesta pa se ne družim ni s kolegama jer znam da neću smjeti jesti sve one ukusne masne, slane, teške, kalorične, slatke... divotice od bijelog brašna i bijelog šećera koje će biti servirane. Nisam u stanju gledati druge kako uživaju u ukusnoj (tzv. nezdravoj) hrani dok ja pasem neku zdravu gadost. Zbog navedenih razloga ne idem ni na kolektivne ili bilo kakve druge izlete, svugdje se nudi ukusna, masna, slana, kalorična,.. hrana; i to potpuno podržavam(!!!) - ne želim na izletu jesti zdrave splačine(!!!). Ali liječnici mi ne dozvoljavaju da jedem ono što volim i želim (a tako bih željela to jesti). Možda nisam skroz depresivna, ali idem u tom pravcu. Napisala sam već da nikad nisam uspijevala biti depresivna zbog viška kila. Otkad sam na zdravoj prehrani, uspjela sam (bravo ja!), imam razlog da budem depresivna: zdrava hrana mi se gadi, a moram ju svaki dan jesti – to me zaista deprimira. Naravno da sam i bezvoljna, jadna, umorna, pospana, slaba,  iscrpljena,…  Od čega da budem poletna, puna energije? Ta sva zdrava, nemasna, neslana hrana u majušnim  porcijicama: i tako iz dana u dan.

Neki će reći da ja brkam pojmove dijeta i zdrava prehrana. Točno je da su mene liječnici (tj. dijetetičarka) stavili na dijetu od 1300 kalorija dnevno. Ali, to podrazumijeva ono što je danas popularno kao zdrava prehrana: minimalna upotreba masnoće, integralni, raženi itd. proizvodi, kojekakva zelenjava,…  To zapravo jest zdrava prehrana. Jedina razlika između moje dijete i zdrave prehrane je u tome, što je ta moja „zdrava dijetna prehrana“ ograničena brojem kalorija. Dakle, ja smijem jesti sve te odurne, zdrave splačine koje mi se gadi u iznosu 1300 kalorija dnevno, a oni koji nisu na dijeti nego se jednostavno zdravo hrane, oni mogu jesti zdrave, odurne splačine u većim količinama. Točno je da su meni porcije male i da sam svaki dan gladna, ali ne bih mogla reći da zavidim ovima koji nisu na dijeti pa smiju jesti veće količine zdravih splačina. Nekad se jedva natjeram da pojedem svoju majušnu porcijicu - nakon koje sam ionako gladna. Kad bih na repertoaru imala veću porciju te zdrave odurne hrane koja mi se gadi, kako bih se natjerala da to pojedem?

U koju god skupinu spadali (prvu, drugu ili treću), svi(!) pisci „zdravožderskih“ blogova   tvrde da im je zdrava prehrana divna i krasna. Većina priznaje da im je isprva bilo teško, ali tvrde da im je sad zdrava prehrana super. 
???

Kad to pročitam, ja ne mogu vjerovati! Nakon 6 mjeseci te  zdrave prehrane, meni je ona i dalje jednostavno, neopisivo odurna. Kad se sjetim početka dijete (siječanj, 2016.): tada sam lakše izlazila na kraj s tim nego sad. Onda zapravo nisam bila svjesna da mene čekaju mjeseci i mjeseci  (ili godine???) jedenja odurne, zdrave hrane.  Meni jedenje te zdrave hrane nije postalo navika, meni se ta zdrava, nemasna, neslana, neslatka, integralna, ražena,… hrana gadi!

Čitam na jednom od „zdravih“ blogova autorica tvrdi - da je totalno odustala od jedenja nezdrave hrane (ne jede ni pizzu, ni prženi krumpir, ni bijeli šećer, ni bijelo brašno, ni fine kolače ni torte (ona jede samo one nekakve navodno „zdravije“, čak i sirove kolače  – ja sam ih probala prijašnjih godina iz znatiželje, meni se apsolutno ne sviđaju!)). Ok, nek´ ona ne jede to sve „nezdravo“, ali ona tvrdi(!) da njoj uopće ne fali nezdrava hrana! Ne znam što bih uopće rekla na to. Meni svaki dan fali: masno, prženo, slano, teško, kalorično, zasitno, bijelo brašno, bijeli šećer, fini kolači,…  Meni se to svaki dan jede i svaki dan mi fali – pogotovo kad bacim pogled na ono zdravo i odurno što smijem jesti.

Druga zdravožderačica tvrdi - da njoj ne fali nezdrava hrana, ali da joj nekad u gradu, kad npr. vidi pekaru i osjeti miris, dođe da joj se jede pizza. I onda ona (budući da nije na dijeti, niti su ju liječnici stavili na zdravu prehranu, nego ona jednostavno „voli jesti zdravo“ (???)) ali si može priuštiti da se ne drži slijepo zdrave prehrane)  –  kupi sebi pizzu (od bijelog brašna). Kad ju počne jesti -  ona ustanovi da: „to uopće nije to“ – njoj se to zapravo ne jede i uopće joj nije fino i onda to najčešće baci. 
???  
Ja takvih iskustava nemam. Pisala sam već o tome da se meni dogodi da pojedem nešto što ne smijem jer jednostavno ne mogu izdržati na toj odurnoj, zdravoj prehrani. Meni zaista fali to sve „nezdravo“ što volim, kad ja pojedem komad pizze (od finog bijelog brašna, s debelim tijestom(!!!), s puuuuuuno masnog sira!!!)  - TO JE ITEKAKO TO!!! To je ono za čim čeznem! To je ono što mi svaki dan fali! To je ono što volim! Ja sigurno ne dođem na ideju da bacim taj komad pizze. Nakon što pojedem taj jedan komad, ja razmišljam kako nisam sita i kako bih voljela pojesti još barem jedan komad te divote!!!

Ne mogu ni zamisliti razlog zbog kojeg njoj ne fali pizza!? No, na blogu neke zdravožderačice našla sam čudnjikavo(???) objašnjenje zašto osobama koje su prešle na zdravu hranu ne fali nezdrava hrana. Dotična blogerica to objašnjava na vlastitom primjeru, ona kaže - da se njezin organizam navikao na zdravu hranu i sad njoj okus te zdrave hrane u potpunosti odgovora, a nikako joj ne odgovara okus nezdrave hrane, čak tvrdi da joj se sad nikako ne sviđa okus masne ili (jako) slatke hrane - čim to stavi u usta, njoj je to užasno i ne može se prisliti da proguta zalogaj, njezino tijelo automatski odbacuej nezdravu hranu. 
??? WTF???
Ja nemam takvih problema. Nakon više od 6 mjeseci jedenja zdravih splačina koje mi se gade, moj organizam nije se navikao na zdravu prehranu i svaki dan mi neopisivo fali masna, teška, zasitna, kalorična hrana, te sve one divotice od bijelog brašna i bijelog šećera... Kako mi samo fali masnoća koja se razlijeva po tanjuru, nema veze ako curi i po podu - polizala bih ju!!! 

Baš gledam neki dan na satelitu emisiju u kojoj nekakav razvikani kuhar dolazi u pomoć nekom restoranu koji je na rubu propasti. Pa onda taj neki fensi kuhar ukazuje na nedostatke u restoranu vezano uz higijenu, ambijent, poslugu te pripremu jela... Ako ste to kad gledali, znate da ima svakakvih „nehigijenskih“ restorana, hrana je pripremljena od starih, pokvarenih namirnica itd. Naravno da to nije u redu, meni se nekad zgade restorani kad vidim takve emisije. Ali nekad su namirnice u redu, ali hrana je npr. pripremljena u puno masnoće i onda ovaj fensi kuhar naginje tanjur na sve strane i pokazuje kako je uz rub tanjura sve puno masnoće, kako je nešto raskuhano, kako to ne valja… - a meni cure sline!!!  Ja volim masnu hranu! A ako je dobro zamašteno, ne bih prigovarala ni ako je raskuhano, uz par šnita isključivo bijelog kruha, sve bih pojela! I gledam ja kako se ovaj fensi razvikani kuhar sprda s tim – a ja bih to tako rado jela, pogotovo kad se sjetim ovih zdravih, nemasnih splačina i integralnog/raženog kruha koji smijem jesti. Zatim taj fensi kuhar osmisli novi menu za taj restoran i onda hrana ne pliva u masnoći, pripremljena je od svježih namirnica, kojekakve zelenjave,.. i onda su svi gosti oduševljeni. Ne znam gdje nađu sve te goste koji ne vole masnu hranu pa nahvale ovaj novi nemasni, zdravi menu koji je fensi kuhar osmislio. 

Pogotovo mi ide na živce kad vidim kakve „zdrave“ deserte ovaj fensi razvikani kuhar osmisli. Znam da ti restorani kojima dolazi pomoći nisu skupi/vrhunski niti ciljaju takve goste, često niti nemaju profesionalnog kuhara, nego vlasnik restorana (koji ne zna kuhati!) kuha jer ne može platiti kuhara. Ne očekujem u takvim restoranima čokoladne fonatne, kolače ukrašene listićima  zlata, itd. ali ove zdrave splačine koje taj fensi kuhar osmisli su odurne. Jednom kad sam to gledala u nekom restoranu desert je bio: grčki jogurt nakapan medom i posipan orašastim plodovima(!). Da mi se jede jogurt polijan medom, ostala bih doma, ne bih po to išla u restoran!  Ne znam kolika je cijena tog deserta, ali ja im ne bih 1 cent platila za to! Ali, da, gdje ćeš zdravijeg  deserta od jogurta, meda i orašastih plodova. Dobro, za mene nema ni odurnijeg deserta, taj baš sadrže redom sve(!) sastojke koje ne volim: jogurt zaslađen medom i orašaste plodove.

Ne razumijem ljude koji tvrde da im ne fali „nezdrava“  hrana. Ok, njihov je izbor da to ne jedu. 

Ali tvrditi da ti to ne fali???

Jel´ oni zaista vjeruju da im to ne fali ili pokušavaju sami sebe uvjeriti u to - uporno ponavljajući kako im to ne fali? Zašto takvi ljudi onda nisu i prije jeli samo zdravu hranu??? Većina tih novonastalih zdravožderača veći dio života jela je „nezdravu“ hranu. Zar nikad prije nisu došli na ideju da u usta utrpaju nešto zdravo i onda došli do zaključka da je to divno i krasno? 

Ja sam i do sada, povremeno, stjecajem obiteljskih okolnosti (pročitajte o tome u postovima Sarma i Prehrana moje bake i djeda) pojela nešto „zdravo“, ali brzo sam došla do zaključka da se meni ta zdrava sranja gade. I to je oduvijek tako. Sad kad su me liječnici stavili na tu odurnu zdravu prehranu: ona se meni i dalje gadi.

Ima još nekih blogerica koje pišu „zdrave“ blogove i tvrde da se one ničega ne odriču jer odricanje od „nezdrave“ hrane zapravo nije odricanje, jer “nezdrava“ hrana nije zdrava… - moram priznati da nisam shvatila tu teoriju. Ako ste vi zdravožderačice shvatile same sebe, dobro.

Čitala sam nedavno članak o bolesti koja se zove orthorexia (ok, to nije službeno priznato kao bolest!). Da sad ne prepisujem nekakve definicije s interneta, ukratko ću svojim riječima objasniti što je to. To je bolest ljudi koji su opsjednuti zdravom hranom: izbjegavaju ama baš sve nezdravo i smisao i cilj života im je samo, jedino i isključivo zdrava prehrana. Naravno, da su pobornici zdrave hrane odmah dreknuli da se njih proziva zato što se zdravo hrane. Ima po internetu članaka, pogotovo na stranicama zdravoždera  i kojekakvih portala, trgovina zdravom hranom, itd. u kojima su zdravožderi popljuvali ideju da ta „bolest“  postoji  te se oni osjećaju uvrijeđeni jer se njih proziva zbog zdrave prehrane, a zdrava prehrana je tako divna i krasna, i onima koji se zdravo hrane je sve tako divno i krasno...

Naravno da ne boluju svi koji se hrane zdravo od te bolesti. Ali neki definitivno boluju! Kakvih sam  se gluposti načitala po tim blogovima, portalima,…  koji propagiraju zdravu hranu! To zaista mogu napisati samo ozbiljno bolesni ljudi. Kako su oni opsjednuti zdravom prehranom! Kako trube non stop o tome! Oni liježu i ustaju s mislima o zdravoj prehrani. Cijeli život im se vrti samo oko toga. Panično izbjegavaju sve što bi možda moglo biti nezdravo. 
Čitajući kojekakve gluposti po zdravožderskim blogovima/portalima, uvjerila sam se na vlastite oči da ta „bolest“ postoji.

Malo sam izgubila nit, ali nastavit ću s drugom skupinom zdravožderača. To su oni s majušnim haljinicama i bikinijima itd.

Ja jednostavno ne shvaćam da netko želi biti ili na dijeti ili na zdravoj prehrani - kako god to zvali, da bi stao u manji konfekcijski broj. Ok, u srednjoj školi je to i meni bio jedini(!) cilj dijete. Ali nismo više u srednjoj školi! Sad odrasle žene masovno idu na dijetu kako bi bile mršave i stale u neku majušnu oblekicu. Ja zadnjih 16 godina nisam poželjela stati u majušnu oblekicu. Zašto da ja nosim neku majušnu veličinu (za kojom veličinom zapravo patite sve vi žene koje ste dobrovoljno na dijeti)? Meni obleka definitivno ne može biti motivacija za dijetu. U bliskoj okolini ima ljudi s kojima sam podijelila koliko je meni teško biti na zdravoj prehrani i kako ja uopće ne želim smršavjeti. Kakvih sam se bisera naslušala od tih ljudi (žena!). Neke od tih pametnjakovićki rekle su mi da sad kad su me liječnici stavili na zdravu prehranu iz zdravstvenih razloga – neka ja sebe motiviram izgledom, ako već ne mogu zdravljem – da će mi sigurno biti drago kad ću izgledati mršavije, da ću biti zadovoljnija sobom… Kad su mi to rekle, gledala sam ih kao da su pale s Marsa! Uopće ne razumijem takvu motivaciju. Zašto bih trebala biti zadovoljnija ako izgledam mršavije??? Ja tu uopće ne vidim uzročno-posljedičnu vezu!!! Nikako ne uspijevam svoju debljinu doživjeti kao problem. Stvarno ne znam kako te žene razmišljaju!!! Ne mogu shvatiti da je netko toliko jadan zbog svog izgleda, da se osjeća zadovoljno kad je mršav(iji)??? WTF??? Kako vi žene onda funkcionirate, ako vam je toliko važno da budete mršave??? Vi nemate nikakvih drugih problema u životu??? 

Do sada sam smršavila oko 20 kg i što s tim? Ja bih sad trebala osjećati neko zadovoljstvo??? Na koju foru??? A kako se tek patim jedući svaki dan te odurne, zdrave splačine!!! Vi, žene, koje dobrovoljno idete na te kojekakve dijete da biste stale u neku majušnu oblekicu - vas stvarno usrećuje navlačenje minijaturne haljinice na sebe??? Vama je to izvor sreće i veselja??? WTF?? Zaista ne mogu razumjeti da netko želi biti dobrovoljno na zdravoj prehrani kako bi stao u neku haljinicu.

Ima i onih žena koje tvrde - da im se, kad su smršavile, život iz temelja promijenio, sve im se posložilo i na poslu i privatno, u obitelji, ljubavi, sve je odmah bilo super! 
WTF??? Kad sam zadnji put bila na dijeti (prije 16 godina), a kao što sam rekla, na dijeti sam bila samo zbog izgleda - da, tada sam bila sretna jer sam smršavila preko 20 kila. Ali brzo sam se suočila sa stvarnošću: ništa u mojem životu nije se promijenilo; niti na poslu, niti privatno, svi problemi su ostali i nije ih bilo ništa lakše riješiti. Samo sam imala još jedan dodatni problem: morala sam paziti na kilažu, meni je to bilo veliko opterećenje. Brzo sam shvatila da izgled nije vrijedan sveg tog odricanja i udabljela sam se. Otada je prošlo 16 godina tijekom kojih sam skupila 50ak kilograma, ali nisam ni pomišljala na dijetu. 

Ok, ja si sad ponavljam da moram biti zadovoljna gubitkom kilograma - jer ona doktorska glupača očekuje od mene da smršavim - pa budući da sam nešto smršavila neće urlati na mene kad dođem na kontrolu. Jupi. Ali meni ta doktorska glupača nije neki bitan faktor u životu tako da ja nisam u stanju raspizditi se od veselja što sam smršavila. A kad se tek sjetim koliko sam se patila zadnjih 6 mjeseci na toj zdravoj prehrani!!! I nisam gotova s tim, moram nastaviti dalje patiti na toj odurnoj, zdravoj prehrani.

Opet sam izgubila nit. No dobro, ostala mi je treća skupina zdravožderača. Njima je to jedenje zdrave hrane divno jer je danas moderno i popularno biti prehrambeno osviješten – a to znači jesti zdrave splačine. Što da kažem o tome? Mene ne zanima što je moderno i popularno.

Ako se pitate zašto čitam zdravožderske tekstove po blogovima, portalima,... ako mi se takva prehrana ne sviđa, odgovor je da tražim zdravožderske recepte. Meni je zdrava hrana odurna i u potrazi sam za receptima jer sama ne znam skuhati nešto zdravo, a da bude ukusno. Ruku na srce, tijekom 6 mjeseci eksperimentiranja ustanovila sam i da ja ne znam skuhati nešto zdravo - da bude ukusno ni kad radim po receptima sa zdravožderskih blogova: na kraju to opet ispadne zdravo i neukusno. To što se servira kao ukusno po zdravim blogovima, to je prestrašno! Ti ljudi kao da nemaju okusne receptore. Zdrava hrana meni jednostavno nije ukusna. Pisala sam već da sam (dok sam smjela jesti što volim) voljela peći kolače, a jako sam voljela i kuhati. Uvijek mi je ono što sam skuhala bilo ukusno (sve one masne, slane, teške, zasitne divote od bijelog brašna i bijelog šećera,...). Danas se sama sebi čudim kad nešto skuham: pa zar ja ne znam kuhati, zašto je sve što pripremim tako neukusno??? Onda se sjetim: to je zdrava hrana, zato je takvog odurnog okusa. Danas me kuhanje uopće ne veseli: baš zbog toga što je sve što pripremim neukusno. No, do tih recepata po zdravožderskim blogovima treba se probiti kroz more tekstova u kojima autori(ce) objašnjavaju svoje zdravožderske teorije. Tako da ih nisam uspjela izbjeći.  

Sve slike preuzete su s interneta.

Od gladovanja se mršavi (koje čudo!)

Ide mi na živce kad me netko vidi i onda onako zaprepašteno glumata(?): Ajme kaaaaaaaaaaaaaaako si smršavila, kaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako se to vidi… 
Pa nije  čudo da sam smršavjela – pa već više od četiri mjeseca crkavam od gladi na toj zdravoj prehrani kojom me liječnici liječe! Budući da sam non stop gladna na svem tom zdravom sranju - pa naravno da mršavim!  Najbolje još da ne mršavim od toliko gladovanja!!! Zaista mi nije jasno zašto se svi tako iščuđavaju!

Kad gladuješ na zdravoj prehrani – onda mršaviš. Vrlo jednostavna računica.

Druga je stvar ako se netko ne drži propisane dijete.

Lagala bih kad bih rekla da tijekom proteklih mjeseci nikad nisam pojela nešto što nisam smjela.

Naravno da jesam! Svaka čast vama koji godinu za godinom samo pasete sve zdravo, nezačinjeno, nemasno, neslano,  dijetno (ili čak sirovo, taj raw pokret je prestrašan, ne razumijem kao se netko može dobrovoljno godinama patiti na tome!) i nikad ne pojedete nešto nezdravo!

Dakle, bilo je dana kad sam jela što mi zdrava dijetna, prehrana zabranjuje. Uživala sam u hrani koju ne smijem jesti.  I ne samo u hrani…  Zamišljala sam  kako me one doktorske  glupače iz bolnice koje su me stavile na tu dijetu gledaju s visoka, sa zgražanjem i gađenjem dok ja jedem ono što mi one zabranjuju, tj. što mi zabranjuje zdrava dijetna prehrana na koju su me stavile. Koliko sam uživala u njihovim zabezeknutim pogledima! Da su me vidjele, sigurno bi me zabezeknuto gledale, jer doktori su Bogovi, svi do jednog, kad se netko usprotivi nečemu što oni kažu (kao ja ovoj zdravoj dijetnoj prehrani), to  vrijeđa njihova božanstva.

Jednom sam navalila na polubijeli kruh (radije bih bijeli, ali nije ga bilo). Nakon što sam za doručak, ručak i večeru pojela za taj dan propisanu porciju krušnih integralno-raženih i povrtnih, voćnih, mesnih splačina, nakon večere bila sam gladna i pojela sam tri šnite polubijelog kruha (same, bez ikakvog dodatka).

Kaže se da kupovni integralni, raženi… kruh nije dobar jer nema tog raženog ili integralnog brašna, nego mu dodaju boju…  da bi bio taman, aditive, itd. I onda ti isti tvrde da bi kruh trebalo peći kod kuće. Probala sam ja to. Došla sam do zaključka da su ta kupovna integralno-ražena sranja barem koliko-toliko jestiva. Ne znam jel´ razlog tome što zaista(?) ne sadrže raženo i integralno brašno, nego navodno boju da bi bili tamni i kojekakve aditive. Meni je to u redu, nemam ništa protiv, barem se natjeram da to pojedem: valjda ti kojekakvi aditivi kruhu daju pristojan okus. Za razliku od domaćeg kruha – koji je oduran! Pekla sam raženo-integralni kruh od (skupog) raženog i integralnog pšeničnog brašna. Ajme, koja je to gadost! Kad usporedim taj kruh s nekim kupovnim, ovaj domaći zaista ništa ne valja.

Drugi put, navalila sam na tjesteninu od bijelog pšeničnog brašna koja je plivala u masnoći. Pojela sam ja za svoje  obroke ono sve propisano: dijetno, zdravo, nemasno, neslano. Ali ta tjestenina me tako privlačila, pogotovo kad sam se sjetila one integralne, kartonske, neslane, nezamaštene tjestenine koju sam  ja imala na repertoaru koji dan prije toga.

Uz ova „čuđenja čudom“ što sam smršavila od gladovanja(!), redovito dolaze umobolni komentari tipa: "Sada ti je već sigurno lakše jer želudac ti se smanjio, pa i da hoćeš ne možeš toliko jesti, ja to znam po sebi..." 

A ja šutim i mislim si: WTF???

Odzvanja mi u glavi ono:"…i da hoćeš, ne možeš toliko jesti…"

WTF???

Vi ste stvarno to doživjeli???

SVAKA ČAST! - svima vama kojima se nakon par mjeseci dijete želudac smanji da vi imate potrebu manje jesti i ne osjećate glad! Ja i nakon skoro 5 mjeseci gladovanja na toj zdravoj dijetnoj prehrani mogu jesti koliko sam jela i prije te zdrave dijetne prehrane (druga stvar je što ja to ne smijem!). Dogodi se da pošaljem tu zdravu prehranu u ... - i pojedem obilan, mastan, slan, začinjen, sladak, nezdrav,… obrok – kakav sam običavala pojesti prije ove dijetne zdrave prehrane. Nakon takvog obroka niti imam osjećaj da sam se prenajela, niti mi je zlo,  niti mi se povraća, niti mi je slabo, niti mi se spava. I mogla bih tako jesti svaki dan! I bih, da me ona odurna, prokleta, doktorska gamad ne drži na zdravoj dijetnoj prehrani. 

Sorry, al´ moj želudac nije dobio dopis o tome da se smanjio pa mu ne treba ista količina hrane koja mu je trebala prije dijete!

Osim navedenih situacija, ima i dana kad ne pojedem ništa zabranjeno(!), ali pojedem previše "dozvoljenog" i time prekoračim dopuštenih 1300 kalorija (jer kako rekoh, ja zaista ne osjećam da se meni nakon skoro 5 mjeseci gladovanja želudac smanjio te i dalje osjećam glad!). 
Više puta se dogodilo da sam bila gladna pa sam navalila na nekakvo voće. Naravno, voće sadrži  šećer  i ja zbog toga ne mršavim.

Na početku sam pisala o tome kako mršaviš, ako se držiš tog propisanog gladovanja. No, moram spomenuti da mi doktorska gamad, koja me stavila na tu zdravu dijetnu prehranu, kaže da ne mršavim dovoljno brzo. Oni očekuju da smršavim 0,5-1 kg tjedno. Na početku je to donekle i funkcioniralo, al´ sad više niš´ od toga. Točno je da: kad sam gladna, pojedem više voća nego je dozvoljeno. I sad ja presporo mršavim.

A što bih onda trebala? 

Gladovati. 

Tko me pita jel´ sam ja gladna, to nije bitno. Bitno je da sam ja na zdravoj prehrani, jer to valjda svima (osim meni) zvuči neopisivo seksi, moderno, privlačno, romantično… 

Sve slike preuzete su s interneta.