"Kuhanje je za mene život."

Uvijek sam uživala pripremajući hranu kakvu volim (ukusnu: masnu, tešku, kaloričnu, zasitnu, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera…) i naravno, uživala sam jedući takvu hranu. Više puta pisala sam o tome.

Baš sam nedavno na televiziji čula kako neki kuhar objašnjava što za njega znači kuhanje. Nisam prevoditelj, ali znam dovoljno da mogu prenijeti ono što je rekao: „Kuhanje je za mene život. To je moj način da se izrazim, time obogaćujem druge ljude. Vjerojatno ću umrijeti u kuhinji.“

Ja sam se rasplakala kako je to lijepo rekao. Ja sam također voljela svaki svoj slobodni trenutak provesti pripremajući hranu kakvu volim. Možda nekome ovo s umiranjem u kuhinji zvuči glupo, ali meni se zaista svidjelo: gdje ćeš nešto ljepše nego da umreš radeći ono što voliš i u čemu uživaš. Za usporedbu: ja imam velike šanse da krepam u kuhinji pripremajući odurnu, usranu, prokletu, gadnu zdravu hranu koja mi se gadi. Zaista nemam želju umrijeti kuhajući nešto zdravo. Ja ne vidim ništa niti romantično niti seksi u tome da umrem nad loncem karfiola. Ok, ispravak pogrešnog navoda, ima nešto i dobro u tome: ak umrem, neću morati jesti taj prokleti karfiol.

Taj kuhar (ne znam kako se zove), je baš po zanimanju kuhar, ima svoj (uspješni!) restoran itd. i kuha svu onu normalnu, preukusnu hranu kakva se danas smatra nezdravom. Stalno isprobava nove recepte, kombinacije okusa, uživa u ukusnoj hrani, i da: debeo je.

Baš me zanima, da njega liječnici počnu „liječiti“ tom svom, danas modernom i razvikanom zdravom hranom, bi li on u svom restoranu kuhao zdravo i bi li i dalje tvrdio da je kuhanje njegov život itd. 

Otkad mene liječnici „liječe“ zdravom hranom, kuhanje nije moj život. Ok, ja nisam po zanimanju kuhar, ja sam kuhala hranu kakvu volim i pekla kolače u svoje slobodno vrijeme, ali zaista sam to voljela i uživala sam u tome. Otkad jedem zdravu hranu, gadi mi se uopće biti u kuhinji! Ne znam što je gore. Jel gore što si moram pripremiti tu zdravu hranu, il je gore što ju još moram i jesti kad ju pripremim.

Isto tako, na televiziji sam vidjela i neku staru epizodu Ramsayeve emisije Hells kitchen (pisala sam već kako imam vremena za gledanje televizije otkad se patim na zdravoj hrani).

To je ona emisija, kad ga vlasnici polupropalog restorana zovu da ih spašava. I hoda on tim gradom (ne znam gdje je to bilo) i smišlja kako da pomogne tom restoranu, tj. kakvu hranu da imaju na meniju. I dođe on na briljantnu ideju da nude tzv. zdravu hranu jer tamo u okolici nigdje nema restorana koji nudi takvo nešto.

Vlasnici su to prihvatili i sve je završilo super.

Ajme.

Da ja imam polupropali restoran i da je spas za taj restoran: zdrava hrana – ja bih odmah proglasila bankrot i završila cijelu priču. Ok, meni očito fali poduzetnički duh: nije bitno jel se meni zdrava hrana sviđa, nego jel se drugima to sviđa, a budući da znamo da je zdrava hrana danas moderna – nije čudo da se to s restoranom zdrave hrane smatra dobrom idejom. Priznajem, na prvu i meni to zvuči kao odlična ideja: pa gdje ćeš bolje nego da zarađuješ na kretenskim zdravožderima! To je odlična ideja, zaslužuju da se iz njih izmuze svaka para koja se može! Al, onda kad razmislim da bih svaki dan morala biti tamo u tom restoranu s tim čudnovatim zdravožderima, okružena tonama odurne zdrave hrane… ajme, prosula bih si mozak. 

Ja sad imam posao koji mi se gadi i koji ne volim, pa znam kakav je to osjećaj kad radiš nešto što ne voliš. Kao što sam rekla, ja nisam po struci ni kuhar ni slastičar i ni moje zanimanje ni moj posao s tim nemaju nikakvih dodirnih točaka. Ja sam amaterka  u kuhinji, sve što znam naučila sam sama. Ima stvari koje ne znam, ima jela koja nisam uspjela uspješno napraviti (završila su u smeću), ali, ja sam uvijek zaista uživala provodeći vrijeme u kuhinji i pripremajući hranu kakvu volim. No, nisam nikad razmišljala o tome da bih otvorila restoran, slastičarnu itd., iako su mi često to govorili. Naravno, voljela bih i ja biti jedna od onih ljudi koji u životu rade ono što vole, a ne da idem na posao samo zato da bih preživljavala. 

Baš bi bilo zgodno imati restorančić, ali takav, u kojem bih posluživala hranu kakvu ja volim: masne, kalorične delicije, prženu hranu, ukusne kremaste, kalorične kolače isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,… Možda se to ne čini kao dobra ideja, jer je danas zdrava hrana razvikana, ali koliko ja vidim: milijuni (milijarde?) ljudi uživaju u tzv. nezdravoj hrani i njih liječnici ne liječe zdravom prehranom. Osim toga, nisam primijetila ni da se restorani koji poslužuju tu hranu koja se danas smatra nezdravom (a koju zapravo svi vole) – masovno zatvaraju. Naravno, ima restorana koji propadaju, ali to je tako u svakom biznisu. 

Hmmm, kako bi izgledao taj moj imaginarni restoran koji nikad neću imati? Voljela bih da zdravožder jednostavno nema što naručiti u mojem restoranu! Npr. uopće ne bih posluživala zdrave salate itd. (mogli biste dobiti npr . Francusku salatu s tonom majoneze i sl.). Ok, da, fali mi poduzetnički duh, trebala bih musti zdravoždere gdje god mogu. Joooooj, al meni oni toliko idu na živce sa svojim zdravožderskim sranjima da mi ih je pun kufer, zaista ih ne bih htjela cijele dane gledati u svom restoranu. No, nema veze, ionako se nikad nisam vidjela u tim poduzetničkim vodama, lijepo je maštati, ali (hrvatska) stvarnost je nešto drugo. Nisam razmišljala o otvaranju biznisa dok sam uživala, provodeći sve svoje slobodno vrijeme u kuhinji, pa zaista nema razloga da sad razmišljam o tome, jer sad kuhinju zaobilazim u velikom luku. Gadi mi se biti u kuhinji i pripremati zdravu hranu koju si onda još  moram i jesti.

Slika je preuzeta s interneta.