Što s nutribulletom?

Kako imam malu kuhinju, stalno imam problema sa smještanjem stvari. Nemam ni perlicu suđa ni mikrovalnu jer nemam to kamo staviti u kuhinju. Hrpu posuda i pekača i pomagala imam u ormaru u hodniku, a neke stvari su smještene i u spavaću sobu, jer ja to jednostavno nemam kamo staviti u kuhinji. Uvijek sam htjela imati smočnicu, ali nemam ju gdje imati.

Neki dan otvorim jedan ormar u spavaćoj sobi prekapam po dnu gdje imam kojekakvih stvari (nešto stare odjeće, obuće, knjiga…), i što nađem: nutribullet. Pisala sam već o tome da sam odustala od onih ogavnih sokića, pardoooooooooooon, smutija. Prošlo je više od godinu dana otkad nisam popila smuti, i presretna sam što više ne nalijevam to u sebe.

Stvarno mi je žao što sam potrošila novce na to. Što ću sad s tim? Vidi se da je korišten. One kojekakve kiseline i šećeri i što ja znam što… iz voća, povrća ostavili su mrlje. Najbolje  mi je bilo kad je u reklami rečeno da se taj nutribullet lako održava: nalije se voda u posudu i to se onda „promiksa“ i čisto je. Moš´ mislit! Ja sam svaki put, dok sam to koristila,  nakon upotrebe, osim što sam u tome „promiksala“ tu vodu još to i oprala deterdžentom i svejedno je imalo mrlje.

Svi vjerojatno imate iskustva barem s ribežima, ako ne s kojekakvim multiprakticima i sjeckalicama pa dobro znate da voće i povrće ostavlja trag na tome čak i kad to svaki put operete deterdžentom.

Da, ok, treba to namakati u sodi. 

Svakih par mjeseci ostavila bih posudu i nož da se preko noći namaču u sodi, i onda bi mrlje otišle. Ali ja to nisam nakon svake upotrebe namakala!  

Vi svi, sve te sjeckalice i multipraktike i štapne miksere i nutribulete… nakon svake upotrebe namačete u sodi?

Svaka čast.

Osim tih mrlja, još više mi je na živce išlo što su se „niti“ (konci), od kojekakvog vlaknastog voća i povrća namatali oko noža. I to se nije dalo  odstraniti na način da se nalije voda u posudu pa se to malo „promiksa“, nego sam tijekom pranja u sudoperu to pokušavala izvući (iščeprkati) van i pomoću noževa i pomoću čačkalica i igala…

I da, pod gumu u poklopcu su se također non stop navlačile i te kojekakve niti i koštice od npr. ribizla i drugog bobičastog voća… To sam također morala čeprkati van čačkalicama i kojekakvim štapićima.  

Ja nisam niti malo bila oduševljena načinima na koje sam taj nutribullet morala čistiti i održavati (kao što nisam bila oduševljena niti tim ogavnim sokićima koje sam nalijevala u sebe). 

Na mojem nutribuletu vidi se da je korišten (ali još funkcionira). I što sad da radim s tim? Meni to samo zauzima prostor. Pisala sam već o tome: Jel meni to trebalo?

Svi debeli u isti koš!

Uvijek mi je fascinantno što se sve debele ljude trpa u isti koš. A to je onaj koš: oni su debeli jer cijele dane žderu kupovnu (fast food) hranu, slatkiše itd.

Ja sam uvijek bila debela i sad sam debela. No, pisala sam već o tome da ja ne provodim dane jedući kupovnu hranu. U fast food restorane ne idem niti svake godine, jer je to meni preskupo, ja nemam novaca da bih tamo jela. Volim ja hranu u tim restoranima, ali to je skupo. Osim toga, ne bih mogla baš svaki dan za svaki obrok jesti hamburger  jer ja volim drugačiju nezdravu hranu (zapravo, uopće ne volim meso, osim u hamburgerima/cheesburgerima, sendvičima i sl., više od 16 godina bila sam vegetarijanka; a ne volim ni pommes frites  - krumpir se može pripremiti na ukusniji način). 

A kad je riječ o toj drugačijoj nezdravoj hrani koju volim: to sam si uvijek sama pripremala kod kuće. 

Volim (dizane) pogače: većinu ovih pogača sam isprobala, na žalost nisam sve, a kako to ne smijem jesti, vjerojatno ni neću; ali obožavam to pripremati i jesti! Stvarno volim peciva od dizanog tijesta!
Volim slane (lisnate) pite od bijelog pšeničnog brašna, masne, fine, mirisne… (u mojem kraju, okolica Zagreba, to se ne priprema; ali mene su pite, i pogače kakve se jedu u BiH, Srbiji... itd., oduševile, nisam stručnjak za njihovu pripremu, nikad mi nitko nije pokazao kako se to radi, samouka sam, ali obožavam ih i raditi i jesti!)! 
Volim teške, masne povrtne složence (bez mesa!) s puuuuno sira, milerama ili bešamel umaka.
Volim povrtne popečke (pržene u dubokoj masnoći, a ne ono nešto osušeno u pećnici!).
Volim sendviče od bijelog  kruha s masnim sirnim namazom i masnim tvrdim sirevima.
Volim krumpir iz pećnice (ali mastan, ne onaj osušeni koji se peče bez dodavanja masnoće, na papiru za pečenje).
Volim prženu hranu.
Volim kolače s kremama!  Isključivo od bijelog šećera i s bijelim brašnom! I nije mi problem ispeći nekoliko biskvita i kuhati i po 3 kreme na pari!

Volim isprobavati recepte za tu hranu koju volim.

Volim raditi dizane pogače, svaki put ih oblikujem na drugi način, ili punim drugačijim nadjevom,  volim i maaaaaaasne, lisnate pite, volim složence, volim popečke...

Kad radim povrtni složenac, nikad ga ne radim na isti način, uvijek probam nešto drugo: kombiniram različite vrste povrća, nekad stavim hrpu jednog  tvrdog sira, drugi put nekog drugog, pa stavim neki masni  sirni namaz, pa sljedeći put sve zalijem litrom fiiiiiiinog bešamel umaka (obožavam ga!),… Nekad tom povrću dodam tjesteninu (isključivo od bijelog brašna!, integralna mi se gadi), nekad kruh (bijeli!) pa sve lijepo zapečem…  Ili napravim složenac od prženih povrtnih popečaka…

To sve što sam nabrojala je teška, masna, kalorična, slatka... hrana kakvu ja obožavam! I ja sam to sve sama uvijek radila i pripremala i nije mi teško. Ja uživam u pripremi, a uživam i u rezultatu.

E sad, zašto ja pripremam baš tu nezdravu, masnu, kaloričnu… hranu? Jednostavno: zato što mi je ukusna.  

Naravno, mogla bih ja sebi pripremati i zdravu hranu – i jesam, dok sam bila na dijetama. Nakon tih eksperimentiranja sa zdravom hranom - zaključila sam da se nikad ne želim zdravo hraniti. Zdrava hrana meni nije ukusna. 

Ok, znam da ove kojekakve zdravoždrke danas propagiraju tu lijenost i da što manje vremena treba provoditi u kuhinji i npr. ljeti nikako ne uključivati pećnicu (da, one se bave sportom, čitaju, gledaju turske sapunice…) - to nisam ja. Ja volim biti u kuhinji i nije mi problem u jednom danu (pod uvjetom da imam vremena) isprobati i 2-3 nova recepta. Ja u tome uživam. Kod mene pećnica najnormalnije radi cijelo ljeto. Ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, sve suđe perem ručno (imam malu kuhinjicu, i da imam novaca za perilicu, nemam ju kamo staviti, morala bih izbaciti cijeli sudoper).

Imam dojam da se od mene očekuje da se ispričavam zato što nisam lijena.

Ja se ispričavam, što nemam apsolutno nikakvu namjeru ispričavati se zbog toga što nisam lijena.

Pa gledam po zdravožderkim blogovima, stranicama, pišu bombastične naslove: Ručak za 15 minuta, Cijeli obrok za pola sata – i bez pećnice, Zdravi kolač za 10 minuta…

Ajme. Mene je sram što sam žensko kad vidim da ima takvih žena. Ali ta njihova lijenost je danas svima super. Ne razumijem ovo vrijeme u kojem živim.

Odlučila sam malo bolje popratiti onu emisiju, na hrv. bi to bilo Moj život s 300 kila. Primijetila sam da svi ti ljudi (Amerikanci) koji imaju i preko 300 kila većinom idu su dućan s onim kojekakvim vozilima, (motorčićima/autićima za nepokretne? kak se to zove?) jer ne mogu hodati. I natrpaju u kolica kojekakvu gotovu hranu, hrpetinu jela koja se odmrzavaju u mikrovalnoj, smrznute pizze, kupovne kolače, kupovna peciva(!), litre sladoleda,  itd.

Ili ak su tako debeli da ne mogu iz kreveta, onda im ukućani donose na pladnju hranu iz fast food restorana.

Zaključila sam da meni smeta kad me se utrpava u isti koš s takvima. Ja nemam mikrovalnu (imam malu kuhinju!) pa takva gotova jela za mikrovalnu stvarno nikad životu nisam jela. Nikad u životu nisam probala tu smrznutu pizzu, stvarno nemam pojam kakvo je to. Ja sam pizzu uvijek sama radila (ok, bila sam u pizzerijama – ali nisam išla u pizzeriju svake godine, meni je to skupo, a kako rekoh – volim sve sama pripremati!). Nisam probala ni ono nekakvo kupovno tijesto za pizzu. Obožavam raditi peciva i pogače od dizanog tijesta. Ok, da, dobro, kupim i ja ponekad u pekari nekakvo pecivo, jer nemam vremena svaki dan to pripremati i peći. 

Ok, da dobro, kupujem i ja sladoled i kekse i čokolade i čips… u dućanu. Ali ja kupim 1-2 čokolade, 1-2 kutije kesa - i kod kuće to jede nas nekoliko, ne pojedem ja to sama!!!  Ok, kupim i 1-2 litru sladoleda – i taj sladoled, više nas jede nekoliko dana! (ne pojedemo to sve u jednom danu!).

Ok, da, ja jesam debela od masne, kalorične, teške, tzv. nezdrave hrane koju obožavam i pripremati i jesti! Ali, ja nisam ko ti Amerikanci koji cijeli dan žderu tu gotovu kupovnu hranu.

Slušala sam i što ti ljudi kažu u toj emisiji, zašto su oni debeli. Ja nisam doktor, pa nisam kompetentna prosuditi kakvi su njihovi razlozi, ali koliko sam čula u tim emisijama, najčešći razlog je zlostavljanje. Većina njih tvrdi da je nekako zlostavljana u djetinjstvu i da zato jedu.

Ne morate vjerovati, ali ja nisam zlostavljana. I kako rekoh, ja volim pripremati i jesti hranu, ja uživam u tome. Volim isprobavati recepte, kombinirati okuse, promijeniti nešto u receptima... – ja jednostavno uživam u tome, koliko god vama svima to nenormalno bilo.

Nadalje, i oni koji nisu zlostavljani, tvrde u toj emisiji da jedu jer se tako osjećaju bolje. 

Ok, i ja uživam u hrani, ali ja se ne prežderavam gotovom hranom. Da, ja uživam u hrani, ali ja volim taj cijeli proces pripreme i eksperimentiranja; a ti Amerikanci u toj emisiji  natrpaju kolica u dućanu i onda to odmrzavaju u mikrovalnoj i jedu – meni zapravo nije jasno gdje je tu užitak? Dobro, kako rekoh, nemam mikrovalnu i nikad nisam probala takvu odmrznutu hranu. Je li to zaista tako ukusno? Meni je draže kad sama nešto pripremim. Kad smo već kod tog silnog kupovanja te gotove hrane i prehrane po fast food restoranima, pisala sam već da meni nije jasno otkud njima novci za to.

Oni koji jedu jer se osjećaju bolje čak tvrde da su oni uvijek, kad im se nešto lijepo, dobro... dogodilo u životu sebe nagrađivali nekakvom hranom pa su se i zato debljali(!).

Meni je to totalna nebuloza. Ja volim pripremati i jesti ukusnu hranu, neovisno o tome je li se meni nešto lijepo dogodilo. Ja ne shvaćam zapravo, kako se oni nagrađuju tom hranom. Jedna Amerikanaka je rekla da su nju njezini roditelji nagrađivali npr. sladoledom ili odlaskom u Mcdonalds kad je npr. dobila dobru ocjenu. 

Ajme. Ja sam ljubomorna na to! Mene moji roditelji uopće nisu nagrađivali za dobre ocjene. Oni su smatrali da je moj “posao“ (zadatak) kao učenice da postižem što bolje rezultate, i nisu smatrali da to treba nagrađivati. Ne znam što da uopće kažem na takav razlog za debljinu (to nagrađivanje hranom kad se nešto dobro ili lijepo dogodi). U mojoj obitelji se nije nagrađivalo hranom za uspjeh u školi. Po toj logici ja sam onda kao dijete (a i sad) trebala biti mršava!?

Ok, kad sam na dijeti, pa si onda priuštim nešto fino i ukusno što volim – da, to mi je tada nagrada! Smatram da sam nakon nekoliko dana izgladnjivanja na zdravoj hrani koja mi se gadi, zaslužila da se počastim nečim ukusnim što obožavam. U redu, da, to je za mene tada nagrada!

Da, meni je nakon mrcvarenja na odurnoj zdravoj hrani -  jedenje nezdrave hrane: nagrada!

Stvarno mi smeta što se sve debele ljude trpa u isti koš. Ok, ne smatram da su moji razlozi za debljinu bolji, ljepši… ili ne znam što u usporedbi s razlozima Amerikanaca iz spomenute emisije. No, ipak postoji razlika.

Nije svejedno trpaš li u sebe svaki dan odmrznutu gotovu hranu ili hranu iz fast food restorana jer si zlostavljan ili jer se nagrađuješ za nešto itd.

Ili voliš uživati u okusima, isprobavati recepte, kombinirati okuse, eksperimentirati, kreirati nove recepte, pisati o tome na blogu koji si osmislio, amaterski surađivati s nekim časopisima vezano uz recepte (pritom i malo zaraditi)… kao što sam ja to radila dok me liječnici nisu počeli maltretirati, pardoooooooooooooooooooooon, liječiti(???) zdravom prehranom.

Jeste li uspjeli najesti se tih vaših jagoda?

Meni je fakat fascinantno kako ljudi trpaju te jagode u sebe, kao da danima nisu ništa jeli. 

Sjećam se da sam prije 2-3 godine bila kod kolegice. Kupila  je onu plastičnu posudu, tj. mjericu u kojoj je pola kile tih bio/eko/svašta-nešto jagoda. Oprala ih je, očistila i donijela ih je na stol u zdjeli. Ona je to tako trpala u sebe, kao da par dana nije ništa jela. Ok, ne znam jel bila na dijeti, jel joj njezini nisu dali jesti il što, ali meni je to bilo nenormalno, kako je ona to  žderala!

Ja sam (na kolegičino inzistiranje!) pojela jednu jagodu – ustanovila sam da to  (gle čuda!) ima okus, kakav jagode imaju i da ja ne osjećam potrebu da to jedem. A ona je u nešto više od sat vremena (koliko smo sjedile i razgovarale) sama utrpala u sebe tih pola kile jagoda (minus ona jedna jagoda koju sam ja pojela na njezino inzistiranje). Pojela je ama baš sve jagode iz zdjele! 

Ajme. Ja pola kile jagoda nisam sveukupno pojela u zadnjih 10 godina. Meni to nije fino.

Ja sam jela kekse dok smo razgovarale (uz jagode, donijela je na stol i kekse). I ne, nisam pojela cijelu kutiju keksa. Volim kekse, i da, pojedem 5-6 komada. I dobro. Ja to volim i neću se ispričavati zbog toga, koliko god vama svima nenormalno bilo da netko voli kekse više od jagoda.