Što s nutribulletom?

Kako imam malu kuhinju, stalno imam problema sa smještanjem stvari. Nemam ni perlicu suđa ni mikrovalnu jer nemam to kamo staviti u kuhinju. Hrpu posuda i pekača i pomagala imam u ormaru u hodniku, a neke stvari su smještene i u spavaću sobu, jer ja to jednostavno nemam kamo staviti u kuhinji. Uvijek sam htjela imati smočnicu, ali nemam ju gdje imati.

Neki dan otvorim jedan ormar u spavaćoj sobi prekapam po dnu gdje imam kojekakvih stvari (nešto stare odjeće, obuće, knjiga…), i što nađem: nutribullet. Pisala sam već o tome da sam odustala od onih ogavnih sokića, pardoooooooooooon, smutija. Prošlo je više od godinu dana otkad nisam popila smuti, i presretna sam što više ne nalijevam to u sebe.

Stvarno mi je žao što sam potrošila novce na to. Što ću sad s tim? Vidi se da je korišten. One kojekakve kiseline i šećeri i što ja znam što… iz voća, povrća ostavili su mrlje. Najbolje  mi je bilo kad je u reklami rečeno da se taj nutribullet lako održava: nalije se voda u posudu i to se onda „promiksa“ i čisto je. Moš´ mislit! Ja sam svaki put, dok sam to koristila,  nakon upotrebe, osim što sam u tome „promiksala“ tu vodu još to i oprala deterdžentom i svejedno je imalo mrlje.

Svi vjerojatno imate iskustva barem s ribežima, ako ne s kojekakvim multiprakticima i sjeckalicama pa dobro znate da voće i povrće ostavlja trag na tome čak i kad to svaki put operete deterdžentom.

Da, ok, treba to namakati u sodi. 

Svakih par mjeseci ostavila bih posudu i nož da se preko noći namaču u sodi, i onda bi mrlje otišle. Ali ja to nisam nakon svake upotrebe namakala!  

Vi svi, sve te sjeckalice i multipraktike i štapne miksere i nutribulete… nakon svake upotrebe namačete u sodi?

Svaka čast.

Osim tih mrlja, još više mi je na živce išlo što su se „niti“ (konci), od kojekakvog vlaknastog voća i povrća namatali oko noža. I to se nije dalo  odstraniti na način da se nalije voda u posudu pa se to malo „promiksa“, nego sam tijekom pranja u sudoperu to pokušavala izvući (iščeprkati) van i pomoću noževa i pomoću čačkalica i igala…

I da, pod gumu u poklopcu su se također non stop navlačile i te kojekakve niti i koštice od npr. ribizla i drugog bobičastog voća… To sam također morala čeprkati van čačkalicama i kojekakvim štapićima.  

Ja nisam niti malo bila oduševljena načinima na koje sam taj nutribullet morala čistiti i održavati (kao što nisam bila oduševljena niti tim ogavnim sokićima koje sam nalijevala u sebe). 

Na mojem nutribuletu vidi se da je korišten (ali još funkcionira). I što sad da radim s tim? Meni to samo zauzima prostor. Pisala sam već o tome: Jel meni to trebalo?

Opet na gadnoj, zdravoj prehrani...

Nisam više na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Vratila sam se na dijetu kojom me „liječe“(???). Jedem svu onu odurnu, prokletu, gadnu zdravu hranu koja mi se gadi.

Dok sam bila na godišnjem od jedenja zdrave hrane, osim svakodnevnog uživanja u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani, imala sam i konkretne planove: uživati u fast food restoranima te si ispeći pravu kalorični, kremastu, tešku, zasitnu tortu isključivo od bijelog brašna, bijelog šećera, margarina, biljnog šlaga,… ukrašenu ticinom – tj. onakvu prefinu tortu kakvu volim.

Nisam to uspjela ostvariti, to uopće nije lako organizirati. Skoro 2 mjeseca jela sam ukusnu, prefinu, tzv. nezdravu hranu koju volim i za to vrijeme jednom sam bila u McDonaldsu i American donatu, a konačno sam bila i u KFC-u. U Burger kingu i Subwayu nisam bila. Tih restorana nema u blizini mog mjesta stanovanja, treba mi preko 2 sata da dođem do njih i fakat nisam uspjela otići tamo. Zapravo, u Burger kingu i Subwayu nisam bila nikad u životu, žao mi je zbog toga. Ne razumijem zašto mene liječnici „liječe“(???) zdravom prehranom, a drugi ljudi smiju jesti tzv. nezdravu hranu.

Nisam si ni stigla ispeći kolač/tortu. Pisala sam da ne želim neki kolač „na brzaka“ nego pravu tortu od nekoliko slojeva biskvita, po 3 kreme kuhane na pari,..., ukrašenu ukrasima od ticina, itd. Ja nisam lijena i meni nije problem to napraviti (znam da je pogrešno to što nisam lijena, danas su cijenjeni lijeni zdravožderi). Za takvu tortu treba imati vremena, ali zbog obaveza nisam si to stigla pripremiti u zadnja (skoro) 2 mjeseca. No, ipak sam uživala u kupovnim kolačima i pravom sladoledu (a ne onim zdrobljenim, smrznutim bananama – koje glume sladoled ili smrznutom grčkom jogurtu na koji je pobacano kiselo bobičasto voće - pa takav pripravak također glumi sladoled).

Naravno da sam se udebljala. Pisala sam već da nemam namjeru vagati se – vagat ću se kad ću morati ići na kontrolu. Ne znam koliko sam se udebljala: 5 – 10 kila? Znam da moje rođakinje koje su naslijedile dobre gene: u 9 mjeseci trudnoće dobiju oko 8 kila, tj. udebljaju se manje od 1 kile mjesečno (a onda, kad se porode, te kile: izdoje bez dijeta i bez sporta). 

Ja nemam takvih „problema“, tj. ja nemam takvu sreću kakvu one imaju,  ja bez trudnoće u skoro 2 mjeseca mogu dobiti 10ak kila (to sam isprobala tijekom prijašnjih godina). 

Budući da sam si zadnja 2 mjeseca fakat dala oduška i jela apsolutno, doslovno, uistinu i isključivo samo tzv. nezdravu hranu koju volim i obožavam – pretpostavljam da sam dobila najmanje 7-8 kila. Vrijedilo je svake dobivene kile! 
Uistinu sam uživala u ukusnoj, kaloričnoj, teškoj, masnoj, zasitnoj… hrani od isključivo bijelog brašna: nisam dobrovoljno ni prismrdila integralnom, crnom… kruhu. Ali, u pekari sam kupila sendvič: i nisu imali niti jedan jedini sendvič(!!!) napravljen s pecivom od isključivo bijelog brašna - jer danas je zdrava hrana razvikana pa onda u pekarama prodaju ta zdravožderska odurna zdravija sranja kako bi usrećili zdravoždere kojih ima na svakom ćošku i koji iskaču iz paštete (pardooooooon, zdravožder nikad ne bi iskočio iz paštete - on pašteti ne bi ni prismrdio jer je nezdrava). 
Jela sam pravu hranu prženu i pohanu u litrama masnoće (zaista prženu i pohanu, a ne ono nešto što je osušeno tj. samo ispečeno u pećnici pa zdravožderi kažu da je to pohano/prženo u pećnici - u pećnici se hrana ne može pržiti ni pohati).
Juhu nisam jela jer ne volim juhe, ali jela sam salate (francusku salatu s brdom majoneze, salatu od krumpira, salatu od isključivo bijele tjestenine, a ne one integralne gadosti,…).
Svježi sir nisam niti vidjela (jela sam isključivo jedino i samo masne i kalorične sireve).
Svježe voće nisam jela, osim ako je bilo u kolaču (jela sam prefine kremaste, kalorične kolače - napravljene isključivo, jedino i samo s bijelim kristal šećerom(!!!)).
Ukratko: jela sam sve ono što mi srce želi, a što zadnjih 16 mjeseci na zdravoj prehrani kojom me liječnici „liječe“(???) nisam smjela jesti.

Uslijed 16 mjeseci jedenja zdrave hrane – jedina korist koju sam ja primijetila - je to da sam spoznala koliko obožavam, volim i želim jesti tzv. nezdravu hranu te koliko mi takva hrana nedostaje, koliko za njom žudim i čeznem. Zato sam zadnja (skoro) 2 mjeseca jela svu onu tzv. nezdravu hranu koju jednostavno obožavam i koja mi je falila.

No, svemu lijepom dođe kraj – pa je tako došao i kraj mojem uživanju u ukusnoj, prefinoj tzv. nezdravoj hrani koju volim i obožavam.

Zaista mi fali i pečenje kolača i torti po narudžbi i pisanje bloga s receptima (za tzv. nezdravu hranu). Fakat sam prije koju godinu mislila da ću se jednom u budućnosti više baviti time, kako bih uz odurni posao imala i nešto što me usrećuje, a i kako bih podebljala budžet. Nisam nikad željela otvarati slatičarne ili pokrenuti biznis za proizvodnju kolača, nego sam mislila da ću se time baviti amaterski, kod kuće, kao i prijašnjih godina i pisati blog na tu temu. Misliti je drek znati. Morala sam se odreći svoje strasti. Baš gledam te hrpe potrepština  i pomagala za izradu slastica koje sam nakupovala proteklih 15ak godina, sad to sve skuplja prašinu. 

Ili u prijevodu: SREĆA JE…

kad kuhaš i netko uđe u kuhinju te kaže: „To odlično/ukusno miriše!“.

Ja sam zaista bila sretna kad se nekome sviđalo kako kuća miriše po onome što sam skuhala, ispekla, pripremila.... I naravno: onda smo svi to degustirali!!! 

A sad, što, da kuham za druge, pa neka oni uživaju dok ja jedem neko zdravo sranje? Nema šanse. Zato više ne kuham i ne pečem. Kuća više ne miriše lijepo: u tome se slažu svi koji su imali priliku pošnjofati te zdrave, lagane, niskokalorične, odurne, proklete gadosti koje sebi kuham jer jedino to smijem jesti.

Čitam neki dan kako nekakav life coach (kak se to piše?) objašnjava da ljudi nisu rođeni samo da bi plaćali račune te onda jednog dana umrli (tu se, naravno, misli na one ljude koji nisu rođeni u bogatoj obitelji i kojima ne pada sve s neba). 
Slažem se – bilo bi prejednostavno da samo plaćaš račune i umreš. Ljudi su rođeni da bi rintali cijele dane za crkavicu i plaćali račune (još moraju biti zahvalni ako uopće imaju posao i dobivaju plaću), odricali se svega što vole i u čemu uživaju, gladovali na zdravoj prehrani, svaki dan patili i prolazili kroz kojekakva sranja  - i tek onda umrli. Ja odrađujem to sve po spisku - još samo čekam da umrem.

Slika preuzeta s interneta.

Svega sam željna

Pisala sam već da proteklih 15 mjeseci, otkad me liječnici „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom, ja svaki tjedan imam jedan dan kad jedem sve ono što mi ne dozvoljavaju jesti. U nekoliko navrata: to nije bio samo jedan dan u tjednu, nego nekoliko dana za redom – i o tome sam pisala  više puta. To je moj izbor i nije mi žao zbog toga.

10ak mjeseci to s tim jednim danom kad jedem sve što želim - je kako-tako funkcioniralo. Ali zadnjih 5 mjeseci – katastrofa: ja sam tako postala željna svega onoga što ne smijem jesti. Jako teško mi je samo jedan dan u tjednu jesti ono što volim i želim – a ostalih 6 dana jesti zdrava gadna sranja koja mi se gade. Ako sam u proteklih godinu dana, svaki tjedan jedan dan jela to sve što mi je zabranjeno: onda sam u godinu dana imala oko 52 takva dana. Budući da sam nekoliko puta imala i više od jednog takvog dana u tjednu, ok, zaokružimo to na: 70 dana uživanja u ukusnoj hrani u jednoj godini, a ostalih 295(!!!) dana jela sam zdrave gadosti.

Namirnica, tj. jela koje volim i obožavam, a ne smijem jesti ima tako puno: u tih 70ak dana nije se na repertoaru našla ni 1/3 onoga što volim i što mi je zabranjeno. I zato mi sve to tako fali.

Kad dođem u dućan, ja sam kao malo dijete: ja bih i čips i slane krekere i napolitanke i čokoladu i marshmallows i munchmallow i sladoled i slano pecivo od bijelog pšeničnog brašna i slatko pecivo od bijelog pšeničnog brašna i neki kremasti kolač… i sve redom… 

Ima nekih zdravožderskih blogera koji također u svojim tekstovima tvrde da oni požele razne tzv. „nezdrave“ namirnice kad ih vide u dućanu i onda to kupe, ali kad to počnu jesti zaključe da to uopće nije to, i uopće im nije fino i onda to ne pojedu, nego bace(???). Neki navode, da je njima, zlo, muka, slabo itd., ako nakon višednevnog (višemjesečnog?) uzastopnog jedenja zdrave hrane pojedu tu (ukusnu) tzv. „nezdravu“ hranu. Ja takvih problema nemam. Ja kupim te tzv „nezdrave“ namirnice koje želim i kad počnem jesti – ne mogu stati, kaaaaaako je to doooooobro!!! To je to, to je ono što želim i što mi fali! Nisam još nikad došla na ideju da to bacim. I ne, nije mi niti zlo, niti muka, niti mi se povraća, niti mi se spava… - ja se tada jednostavno tako dobro osjećam da ne znam kako bih to riječima opisala.

Neki zdravožderski blogeri tvrde da kad se njima jede to nešto tzv. „nezdravo“, oni nađu neku tzv. „zdravu/zdraviju(?)“ alternativu. Npr. kad im se jede sladoled, oni hrdaju pločice smrznutog grčkog jogurta zaslađenog medom (bljak) na koji je pobacano kiselo bobičasto voće.

Svaka čast. Kad se meni jede sladoled – meni se zaista jede fini sladoled, a ne smrznuti jogurt s kiselim voćem. Ali priznajem: nasjela sam na ta zdravožderska bajanja i probala sam i ja umjesto finog sladoleda jesti taj smrznuti grčki jogurt. Malo sam hrdala taj zaleđeni jogurt koji se meni apsolutno nije sviđao (to veze sa sladoledom nema!!!), a onda sam tako popizdila da sam bacila sve smrznute pločice tog jogurta. Kako nisam imala doma pravog sladoleda niti čokolade za kuhanje (otkad ne pečem kolače, ne kupujem ju) itd., pojela sam 5-6 žlica (jušnih, ne čajnih!) bijelog šećera - jer je to jedino slatko što sam imala doma. Kako je taj šećer bio fin! Ne mogu opisati koliko je to bilo dobro! Imam negdje meda - ali meni se med gadi, nema šanse da njega jedem. Dakle, kad nema sladoleda i šećer je dobar (uopće me nije briga niti me zanima koliko je to nezdravo).

Nadalje, umjesto hrdanja tog jogurta neki zdravožderi hrdaju smrznute banane. Da ponovim ono što ponavljam 15 mjeseci: smrznute banane nisu sladoled, to su jednostavno zdrobljene smrznute banane.

Osim ovih kupovnih tzv. „nezdravih“ namirnica, pekarskih proizvoda itd. fale mi i ukusna jela:

- lazanje - maaaasne, s puuuuuuuuuuuno bešamel umaka (napravljneog na mlijeku) i s puno maaaaasnog sira

- prefine maaasne, lisnate pogače i pite (Pogača pahuljica, Suncokret-pogača, Pogača s kiselim vrhnjem, Cvjetna pogača, Pupoljak-pogača, Harmonika-pogača, Pletena pogača, Sečenica, Masna pogača, Rol-pogača, Gerber-pogača, Lisnata pogača, Česnica, Svečana pogača, razne varijante povrtnih prhkih i biskvitnih pita od isključivo bijelog brašna s puuuuno maaaasnog sira i kiselog vrhnja, Katmer-pita, Sirnica,… - prije sam svaki tjedna napravila barem jednu takvu pogaču ili pitu i naravno da sam ju jela – a sad, već 15 mjeseci nisam niti napravila niti jela niti jednu pogaču ili pitu. 
Kupila sam si jednom komad sirnice u pekari, tj. ono što se prodaje kao burek od sira; ali bilo bi mi draže da sam si ju sama napravila).

Možda se pitate zašto si nisam  napravila tu neku pogaču ili pitu taj jedan dan u tjednu kad jedem ono što ne smijem: ako napravim tu pogaču/pitu, ja samo jedan dan smijem uživati u njoj, a moji ukućani će to jesti i sljedećih dana (kad se takva pogača ili pita radi, radi se od veće količine brašna pa je imamo 2-3 dana; to se ne radi od 100 g brašna!). Zašto da ja gledam ukućane kako 2-3 dana uživaju u toj piti/pogači, a ja ne smijem jer ja 6 dana u tjednu moram jesti zdrava sranja. Bacanje pogače/pite u smeće nakon jednog dana ne dolazi u obzir; ja ne bacam hranu – osim smrznutog grčkog jogurta s bobičastim voćem ili nekih tzv. zdravih kolača koje nitko nije htio jesti pa nisam znala što bih s njima. 

Osim toga, u nekoliko spomenutih slučajeva kad sam više dana za redom jela sve što ne smijem: nisam napravila ni pogaču ni pitu jer sam tih dana imala ludnicu na poslu, s poslom i oko posla pa nisam imala vremena kuhati ni peći. 

Osim toga, fali mi:

- povrće zapečeno s puuuuuuuuuuuno masnog sira i bešamel umaka ili s puuuuuno maaaasnog kiselog vrhnja

- povrtni popečci prženi u duuuubokoj masnoći (a ne oni nemasni, osušeni u pećnici – takve sam jela zadnjih mjeseci, zaista su odurni)

- francuska salata s puuuno majoneze i krumpira (uz mrvicu graška i mrkve te bez jaja!)

- pohani maaaasni sir

- složenci od tjestenine s puuuuno maaaaasnog sira, bešamel umaka ili kiselog vrhnja

- zapečeni sendviči od isključivo bijelog kruha s puuuno masnog sira

- a tek svi oni fiiiiini, kreeeeeemasti kolači i torte... (ne one raw ili veganske ili lchf gadosti i slična sranja!)
...

365 dana u godini ne bi mi bilo dovoljno za varijacije na temu finih stvari… A s druge strane – varijacije na temu zdrave hrane, iscrpila sam jako brzo: što sam god probala, tako mi se zgadilo da nisam poželjela to ponovno jesti niti eksperimentirati s tim. 


Sve slike preuzete su s interneta.

Divote od bijelog brašna i bijelog šećera…

Godinama sam pekla, voljela i obožavala PRAVE (danas poznate kao "nezdrave") kolače i torte. Uvijek su mi se gadili ti neki  tzv. zdravi kolači i deserti. Prestrašno je to što se smatra tim zdravim ili zdravijim desertom.

Ok, ima ljudi koji boluju od nečega pa ne smiju jesti ukusnu hranu, nego moraju jesti to što se smatra zdravim. Ali zaista je začuđujuće što masa ljudi koja ne boluje od kojekakvih bolesti: dobrovoljno(!) jede te, danas popularne i razvikane, zdrave splačine. To je sve bez bijelog šećera, bez bijelog brašna, s malo masnoće, ili sirovo… jednostavno: to je katastrofa.

Npr.:

- Chia sjemenke zalijane mlijekom i prelijane pireom od nekakvog voća i to se onda zove puding. TO JE DESERT???

- ili izmiksano voće kao sok, tzv smuti. TO JE DESERT??? (neki tvrde da je to međuobrok(!), baš čitam kod neke zdravožderske blogerice koja reklamira neki svoj smuti, kaže da je ukusan, osvježavajuć i zasitan. Hmmmm. 
Ukusan? Moš´ mislit, al ok, kome se sviđa, nek pije. 
Osvježavajuć? A dobro.
ZASITAN??? Koga je ikad sok zasitio??? Ima li u tom smutiju kruha, krumpira... ili bilo čega zasitnog??? (Pročitala sam recept: u njemu je samo izmiksano voće i mlijeko, čak nema ni šećera - ova spomenuta, zdravom hranom opsjednuta, blogerica - to čak posebno ističe(!).) Opet pitam: Tko je ikad bio sit nakon što je popio čašu neslatkog soka? 

- Ili smrznuto izmiksano voće koje glumi sladoled. TO JE SLADOLED???

- Ili sirove ili kuhane ploške voća (tzv. kompot) bez ičega: bez biskvita, kreme, pudinga, itd. TO JE DESERT???

- Ili plastelinski-raw-šik: nekakva sirova masa od orašastih plodova, meda, datulja itd. na kojoj je još nekakva sirova masa od orašastih plodova, kakaa i koječaga. TO JE KOLAČ???

Imala sam priliku probati takve recepte: doslovno mi se želudac okreće kad se toga sjetim.

Slike preuzete s interneta.

Živim život

Ovo je život. Kao što sam napisala u prošlom postu (Pojest ću sve kolačiće), već par dana jedem sve ono zabranjeno što mi je nedostajalo: kalorično, masno, teško,… hranu od isključivo bijelog pšeničnog brašna (bez onih raženih i integralnih gadosti!)… I naravno, slastice s isključivo  bijelim šećerom (tonom bijelog šećera!!!), pravi kremasti sladoled (a ne one nekakve smrznute banane koje neuspješno glume sladoled),... Nema riječi kojima bih opisala koliko uživam.

Ovih dana sam jednostavno presretna! Od siječnja  se nisam ovako dobro osjećala! Svaki dan, od doručka do večere jedem samo ono što volim i želim! Zadnjih par dana nisam ni vidjela nešto od tzv. zdrave hrane, a kamoli jela. 

I ne, nisam imala nikakvih problema s prijelazom sa „zdrave“ na „nezdravu“ hranu. Zadnjih dana jedem sve tzv. „nezdravo“ što volim i niti mi je zlo, niti mi je muka,  niti mi se povrća,  niti imam osjećaj da sam se prenajela, niti mi se spava,… - a jedem, ne duplo, nego sigurno tri puta više dnevno, nego što sam jela na onoj usranoj zdravoj prehrani.

Baš sam neki dan išla na pizzu – ove godinu još nisam jela pizzu! Naručila sam veliku pizzu s puuuno masnog sira i pojela sam ju bez problema. Za stolom nasuprot mogu bili su, valjda sin (oko 16ak godina) i tata (deda?) preko 50 godina: svaki je naručio za sebe veliku pizzu. Kad su se najeli(?) zvali su konobara da im to presipa u kutije za ponijeti kući – i jednom i drugom je ostalo oko pola pizze. Ne znam jel oni stvarno ne mogu pojesti veliku pizzu il je stvar u “samokontroli“: oni „znaju da ne smiju“ pojesti cijelu veliku pizzu!?
Zašto su onda uopće naručili veliku pizzu???

Nema riječi kojima bih opisala kako se dobro osjećam jedući hranu koju volim! Reći da volim ukusnu, masnu, kaloričnu, tešku,… hranu  i da uživam  u njoj – jednostavno ne izriče dovoljno dobro u kojoj mjeri ja zapravo obožavam takvu hranu!

Čak me ni problemi na poslu ne diraju! Na poslu stalno imam nekakvih sranja (ok, nisam ja jedina i drugi imaju problema na poslu). Al, npr. prije 2 tjedna, nakon jednog odurnog dana na poslu, kad sam došla doma, stavila sam si u tanjur odurnu juhu koju moram jesti jer je to navodno zdravo. I tako jedem ja tu neku slankastu povrtnu vodurinu i suze mi klize niz lice od jada. Ne znam jel mi veća muka bila od problema na poslu ili zbog te odurne juhaste vodurine koju sam morala jesti. Slana juha u tanjuru – slane suze na obrazima. Da i nemam problema na poslu - kad se sjetim zdrave hrane, lila bih suze u tu zdravu, odurnu juhetinu!

Sada, kad dođem s posla, uživam u hrani koju volim! Naravno da se i sad, dok jedem nešto što volim,  sjetim problema na poslu, ali sad si mislim: ma tko ih jebe!!! I sutra ću opet imati problema i opet će me maltretirati i kinjiti i ponižavati i vrijeđati i provoditi mobing,…  Ali ovog trenutka ću uživati u ukusnoj hrani koju volim!!! Nema ni kolege ni šefa ni ne znam koga - tko bi me spriječio da uživam u ovoj masnoj, teškoj, kaloričnoj,…  hrani od bijelog brašna i bijelog šećera koju obožavam!!!

Neki dan na poslu, slušam „popovanje“ o ovome ili onome – meni to sve ide na jedno uho unutra na drugo van i mislim si: samo ga ti seri koliko te volja! Danas kad dođem s posla, jest ću nešto ukusno što volim - masno, kalorično, prženo u litrama ulja,...

I nije mi žao i ne osjećam grižnju savjeti. Štoviše, zamišljam kako bi ona doktorska glupača koja mi je propisala zdravu dijetnu prehranu  izbečila oči i zabezeknuto piljila u mene da me vidi kako jedem sve ono što mi je zabranila. Joj, da mi je vidjeti njezinu facu u takvoj situaciji! Neprocjenjivo.

Znam da ću se za par dana morati vratiti na odurnu „zdravu“ prehranu. Al´ u stilu Scartlett O'Hare: O tome ću misliti sutra.

Sve slike preuzete su s interneta.

Pojest ću sve kolačiće

i postat ću debela!

Ok, ja ne trebam postati debela, ja već jesam debela. Al´ odlučila sam da par (tje)dana neću biti na toj zdravoj, dijetnoj prehrani na kojoj me liječnici drže od siječnja ove (2016.) godine. Već mjesecima pišem kako je meni zdrava hrana odurna i kako  mi se gadi i kako se svaki dan patim jedući ta odurna, prokleta, zdrava sranja koja mi se gade! Pisala sam već i kako apsolutno ne osjećam potrebu da budem mršava. Ovo pišem u svakom (drugom) postu, pa evo i opet ću: zadnji put bila sam na dijeti prije 16 godina i kad sam smršavila moj život nije bio ništa ni bolji ni ljepši – iako svi tvrde da kad smršaviš onda ti je sve divno i krasno i „sve ti se posloži u životu“(!). Meni se ništa u životu nije „posložilo“ i shvatila sam da nisam ništa sretnija kad sam mršavija. Poučena vlastitim iskustvom, zaključila sam da nemam apsolutno nikakvu namjeru ikad više ići na dijetu.  U sljedećih 16 godina udebljala sam se preko 50 kg i tijekom tih 16 godina o dijeti nisam ni razmišljala. Prihvatila sam sebe takvu kakva jesam.

A što se tiče one medicinske demagogije da zdrava prehrana sve liječi – takva sranja ne uspijevam popušiti. Da rezimiram: od siječnja me liječnici „liječe“, ali ne daju mi lijekove nego me drže na zdravoj prehrani jer se u 21. stoljeću sve liječi zdravom prehranom(!). I rekli su mi da trebam smršaviti i onda održavati tu težinu, ni više ni manje, nego do kraja života(!). A najbolja je stvar što tvrde da meni zapravo nije ništa (ozbiljno) pa me zato niti ne liječe ničim drugim nego zdravom prehranom! A kao što sam već pisala: ja apsolutno nisam osjetila poboljšanje u životu tijekom  ovih 8 mjeseci otkad sam na toj prokletoj zdravoj prehrani.

Kad kažem da se meni zdrava hrana gadi i da je jednostavno odurna – imam dojam da ne uspijevam izraziti koliko se meni ta hrana zapravo ne sviđa. Ovo „gadi“ i „odurna“ nisu dovoljno snažne riječi kojima bih opisala što ja mislim o zdravoj prehrani. 

Nisam ja nikad imala u planu prihvatiti taj njihov „plan“ i do kraja života gladovati na toj odurnoj zdravoj hrani. Naručuju me na kontrolu oko svakih 6 mjeseci, a prije svake kontrole moram obaviti hrpu pretraga: a fakat mi i treba par mjeseci da uopće obavim te sve pretrage! Ja sam i do sada svaki tjedan(!) imala dan kada sam jela nešto što ne smijem. Ali moj dugoročni plan nije uključivao samo jedan jedni dan tzv. nezdrave prehrane tjedno! Moj plan je bio: doći iole blizu te neke težine koju oni očekuju pa onda par (tje)dana uživati u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani koju volim, a onda opet par dana (nažalost!) jesti to sranje od zdrave prehrane. Daleko sam ja još od te neke težine koju oni očekuju da imam: smršavila sam preko 20 kila, a oni očekuju da smršavim još toliko. Meni treba još preko godinu dana da toliko smršavim!

Nemam apsolutno ama baš nikakvu namjeru čekati još godinu dana da u prehranu uvedem dane/tjedne posvećene hrani koju obožavam! Želim sada jesti svu onu ukusnu (tzv. nezdravu) hranu koju volim! I want it all, and I want it now. I jedem ju i jest ću je. Sljedećih dana jest ću sve ono čega sam se odricala proteklih mjeseci! Već sam počela s provođenjem tog plana! Naravno da ću se udebljati! Ali ova ukusna, tzv. nezdrava hrana koju zadnjih dana jedem, vrijedi svake dobivene kile!!! Ovo je život.

Sve fotografije preuzete su s interneta.

Crappy zdrava hrana

Čula sam već ovu šuplju frazu:

Znači: Eating crappy food isn´t a reward - it´s a punishment ili u mom slobodnom prijevodu: Jedenje usrane hrane nije nagrada, nego kazna. Kao prvo, trebamo definirati što je crappy food, naravno da je iz aviona očito da se u toj frazi misli da je crappy food nezdrava hrana.

Ja se s tim apsolutno ne slažem. Za mene je crappy food ono što ne volim i što mi se gadi – za mene je crappy food = zdrava hrana!

Dakle, budući da me liječnici liječe odurnom, prokletom, crappy, zdravom prehranom – očito je da svakodnevno do kraja života moram jesti tu odurnu, zdravu hranu koja  mi se gadi. Kad nakon višednevne patnje na toj odurnoj, zdravoj, crappy prehrani – jedan dan pojedem nešto ukusno (masno, slano, slatko,…)  što ne bih smjela ni pogledati, a kamoli jesti, meni je to nagrada!!!  Jer znam da ću nakon toga opet morati nastaviti jesti samo onu odurnu, neukusnu, crappy zdravu hranu koja mi se gadi.

Već sam više puta priznala da ima dana kad pojedem nešto nezdravo što volim (masno, slano, od bijelog  brašna, bijelog  šećera,…). Meni je to nagrada za sve one dane kada se patim na prokletoj, odurnoj crappy zdravoj prehrani! I ne, nemam grižnju savjesti. Zašto da mi bude žao što sam pojela nešto ukusno što volim i u čemu uživam?

Nikad ne planiram npr. dan ranije da sutra neću jesti onu odurnu, zdravu hranu koja mi je na repertoaru, nego ću pojesti nešto ukusno što volim. Kod mene se to dogodi spontano, vidim nešto što volim i što nisam jela mjesecima i što mi svakodnevno fali. Da, meni fali sva ona masna, slana, slatka, ukusna hrana od bijelog brašna, s bijelim šećerom… Ona neka zdrava hrana koja se servira kao adekvatna zamjena za nešto nezdravo (ali ukusno!) je jednostavno prestrašna, jednostavno je odurna i gadi mi se! 

U te odurne zdrave stvari koje mi se gade, spadaju npr. med i agavin sirup kao zamjena za bijeli šećer. Ništa nije tako ukusno kao bijeli šećer! Zatim, gade mi se sva ona odurna integralna, ražena i sl. brašna! Nema boljeg od bijelog pšeničnog brašna!

Joooooooj, a kad se sjetim tzv. „zdrave, nemasne, pržene hrane iz pećnice“ – mrak mi padne na oči. U pećnici se hrana ne može pržiti! Pommes frites iz pećnice ne postoji! To je obični pečeni krumpir.

A tek ona izmiksana banana s još nekakvim voćem, sve bez šećera, slatkog vrhnja,...! Ta masa se zamrzne pa se to servira kao zdravi sladoled. To nije sladoled, to je jednostavno smrznuto izmiksano voće! Nemam ja ništa protiv da oni, koji tvrde da je to izmiksano smrznuto voće fino, to jedu. Samo neka slobodno to žderu svaki dan. Al´ nek zovu stvari pravim imenom! Nemojte govoriti da jedete sladoled, recite istinu: vi jedete smrznuto izmiksano voće. Ima još puno tzv. zdravih namirnica (jela) za koje zdravožderi tvrde da nadomještaju  sve ono ukusno, ali nezdravo. No ta teorija meni nema veze s mozgom. Zdrava hrana ima okus takav kakav ima – zato meni i jest odurna! Nezdrava hrana je jednostavno ukusna!

Moram napomenuti da sam prvih mjesec i pol (44 dana) kad su me liječnici stavili na tu odurnu zdravu, dijetnu prehranu: stvarno pasla samo, isključivo i jedino tu odurnu zdravu hranu! U ta 44 dana (najduža u mom životu) nisam pojela ama baš ništa što nisam smjela!!! Dobro, gutala sam Xanax ko´ bombone, al´ nisam pojela ništa što mi je bilo zabranjeno (odnosno ništa što mi je ukusno!)! Al´ i uz Xanax to je bio čisti pakao!

Ja ne mogu izdržati na toj odurnoj, crappy zdravoj prehrani koja mi se gadi, a da se povremeno ne bih nagradila nečim što volim (masnim, slanim, slatkim, od bijelog brašna i bijelog šećera,…).

Evo još jedne šuplje fraze:

Dakle: Just remember, in 20 seconds that junk food will be gone, the taste will be over, and all that will be left is regret, just like last time! Ili u mojem slobodnom prijevodu: Samo se sjeti da će u 20 sekundi ta junk food hrana biti pojedena, njen okus u tvojim ustima će nestati, jedino što će ti ostati je žaljenje kao i prošlog puta!

Ja nemam tih nekih problema sa žaljenjem, ali navodno ima ljudi kojima je žao kad pojedu nešto nezdravo za čim su žudjeli. Ja ih ne mogu shvatiti jer ja nisam kao oni. Ti ljudi dobrovoljno gladuju na tim kojekakvim dijetama, zdravim prehranama i sličnim sranjima, kako bi bili mršavi i stali u nekakvu minijaturnu obleku ili  živjeli kvalitetno (jer navodno svakodnevno gladovanje na zdravoj prehrani čini život kvalitetnim(???)), a ima i onih koji dobrovoljno gladuju na zdravoj prehrani kako bi se poudali, poženili itd.

Ja sam već, ne znam koliko puta, napisala da ovo gladovanje na toj zdravoj prehrani nije moja ideja: na to su me stavili liječnici jer danas je moderno ne davati lijekove, nego liječiti zdravom prehranom! Ja ni u ludilu ne bih došla na ideju da idem na nekakvu dijetu ili na tu, danas modernu, popularnu i razvikanu zdravu prehranu i ja uopće ne želim smršavjeti! Meni nije ni najmanje žao kad pojedem nešto ukusno, nezdravo, masno, zašećereno bijelim šećerom…, ukratko, nešto što volim!  ZASLUŽILA SAM POJESTI NEŠTO ŠTO VOLIM JER DANIMA JEDEM SAMO ODURNU, CRAPPY ZDRAVU HRANU KOJA MI SE GADI!!! Zašto da meni bude žao??? Sjetim se ja i one doktorske gamadi koja me stavila na tu zdravu prehranu! Dok jedem to nešto nezdravo što volim, ne znam što mi je slađe: uživanje u toj ukusnoj,  masnoj, slatkoj,… hrani ili zabezeknuti liječnički pogledi liječnika koji su me stavili na zdravu crappy hranu. Znam da me liječnici ne vide, ali guštam kako bi zabezeknute face složili da me mogu vidjeti!

Pogled na njihove zgroženo-zabezeknute face - neprocjenjivo!

Sve slike preuzete su s interneta.

Smrznuti smuti

Pisala sam već o smutiju (pardoooooooooon smoothieju, il´ kak se to već piše), a sad ću malo o „smrznutom smutiju“.

Zadnjih godina Hrvatsku je zahvatila invazija onoga što ja zovem  „smrznuti sokići“ ili "smrznuti smutiji". Ti smrznuti sokići popularno su nazvani  sladoled, al´ to nije sladoled (no valjda u hrv. jeziku ne postoji bolja riječ za to?). Spomenuti smrznuti sokići sastoje se uglavnom od ispasiranog voća i vode (naravno, možete dodati med ili kojekakvo sjemenje i sl.) – i to se onda zamrzne. Zato je to u biti "smrznuti smuti" - da to ne zamrznete, imali biste jednu od varijanti običnog smutija. Ok, to jest smrznuto, ali to nije sladoled. Na engleskom jeziku ta stvar zove se ice pop, te ima brandova poput npr. Popsicle. U engleskom govornom području nitko to ne smatra sladoledom (u eng. jeziku sladoled je ice cream, a ne ice pop). Čak i ako umjesto vode stavite jogurt ili mlijeko, opet nećete dobiti sladoled, možete eventualno dobiti neku varijantu tzv. smrznutog jogurta (o toj gadosti neki drugi put).

Za popularnost tog "smrznutog smutija" u Hrvatskoj zaslužna je činjenica da se to reklamira kao zdravi sladoled, a kao što znamo to neko sranje od zdrave prehrane je danas jako popularno (svi pričaju o tome, čak i ako to ne primjenjuju; tj.neki nisu prakticirajući zdravožderi, ali su pričajući zdravožderi). 

Ta smrznuta stvar jest zdrava: nema masnoća, slatkog vrhnja (šećera ima „u tragovima“, kao da je neko (ne)pisano(?) pravilo da ti smrznuti sokići baš moraju biti kiseli), ali to jednostavno nije sladoled. 
Da rezimiramo, sastoji se samo od  izmrvljenog voće i vode – od toga se stvarno nećete zdebljati. Al´dok to jedete - itekako ste svjesni činjenice da ne ližete sladoled, nego smrznutu vodu. Sladoled je nešto fino i kremasto – ova smrznuta vodica sa zgnječenim voćem – niti je fina niti je kremasta (još je i kisela). Probala sam to napraviti jednom. I što sam dobila: smrznutu vodicu s voćem. To nitko nije htio jesti pa sam jednostavno to ostavila u sudoperu da se odmrzne i sve je lijepo „isteklo“ u odvod (nema masnoće, nije kremasto ni gusto – da se lijepo „zbrinuti“ u odvodu).

Naravno, uvijek u trgovinama ima jeftinih sladoleda - koji bi trebali biti pravi (kremasti) sladoledi, ali sastoje se uglavnom od vodurine. Fascinantno mi je kako neke osobice prigovaraju takvom sladoledu, kažu da ne valja, da je vodenast, jeftin,… A kad se istim osobicama posluži ova spomenuta tvorevina od zgnječenog voća i vode, te im se to servira (pod pogrešnim nazivom) kao zdravi "sladoled" – onda je to hit!

Zanimljivo je i da se za smoothie (il´ kako se to već piše) i u Hrvatskoj koristi ta engleska riječ. A za smrznuti sokić koji se u eng. jeziku zove ice pop – u hrv. jeziku se pogrešno koristi riječ (zdravi) sladoled. 

Je l´ riječ smoothie u hrvatskom jeziku bolje zvuči od ice pop?