Još uvijek čekam…

… te (navodne?) divote i krasote koje se dogode ljudima koji su na zdravoj (dijetnoj) prehrani. Ja sam od siječnja ove godine (2016.) prisilno na toj prehrani jer mi liječnici ne daju lijekove, nego me liječe dijetom(!).

Dakle, na tome sam već 10 mjeseci i mogu reći da mi se zdrava hrana totalno, potpuno i skroz naskroz gadi. To je jednostavno odurno! Muka mi je kad vidim tanjur zdrave hrane koju moram pojesti. Da ne bi bilo zabune, pisala sam već više puta da ja nisam 10 mjeseci u komadu na zdravoj prehrani: barem jednom tjedno priuštim si nešto (nezdravo") što ne bih smjela niti vidjeti, a kamo li jesti!

Ne razumijem ljude koji govore da je zdrava hrana ukusna. No, dobro, time se sad neću baviti. Mene zanima kad ću (hoću li?) doživjeti sve te divote i krasote koje se događaju ljudima na zdravoj prehrani.

Da ne bi bilo da očekujem čuda, idem malim koracima (baby steps) - očekujem ono što svi(?) navode da im se dogodi već prvih tjedana uslijed zdrave prehrane: prekrasna koža, prekrasni nokti, prekrasna kosa i neopisivo dobar osjećaj što se baš samog raspoloženja tiče (sve im je super divno, krasno, jednostavno se super osjećaju).

Ja u 10 mjeseci nisam doživjela apsolutno ama baš ništa od toga.

No, idemo redom:

1. Prekrasna koža: prišteve (akne, mitesere, kojekakve bubuljice) imala sam uvijek i imam ih i sad - nakon 10 mjeseci zdrave prehrane. Nisam primijetila da su se imalo smanjili. Ako je to ona fora da nisam na zdravoj prehrani imala bih ih 20, a sad, budući da jesam na zdravoj prehrani, imam ih npr. 19, dakle, u 10 mjeseci 1 prišt manje – ja to jednostavno nisam uočila (ne provodim dane brojeći prišteve po sebi).

2. Prekrasni nokti – kad god sam bila na dijeti imala sam problema s noktima. Situacija nije ništa drugačija ni nakon 10 mjeseci ove zdrave dijetne prehrane, meni se nokti sad listaju ko ludi. Čak mi se čini da je situacija čak malo gora, nego kad sam prije 16 godina bila na kojekakvim dijetama. Tijekom proteklih 16 godina, kad na dijetu nisam ni pomišljala, imala sam lijepe, duge, njegovane nokte. Sad na zdravoj prehrani - nokti su mi užasni. Kao i do sad koristim kojekakve kremice, uzimam vitamine, i za razliku od prišteva za koje ne mogu sa sigurnošću tvrditi da se nisu smanjili (sa 20 na 19?) – za nokte mogu tvrditi da se stanje apsolutno nije nimalo popravilo (kako rekoh, čini mi se da se čak pogoršalo).

3. Prekrasna kosa – uvijek sam imala masnu kosu. Zadnjih godina perem ju u pravilu svaki drugi dan. I to se apsolutno nije promijenilo zadnjih 10 mjeseci, ako ju ne oprem: treći dan je užasno masna.

4. Neopisivo dobro raspoloženje i sve te divote i krasote od dobrog raspoloženja. Meni je svaki dan muka kad vidim zdravu hranu na tanjuru: sve nemasno, neslano, niskokalorično, ono odurno integralno ili raženo što mi se gadi itd. Dođe mi da se zbljujem. Svaki dan par puta se rasplačem kad vidim hranu koju želim jesti, a znam da ju ne smijem jesti. Da bih se rasplakala, ne moram uopće uživo vidjeti tu hranu za kojom žudim, dovoljno je da u časopisu ili na internetu vidim sliku nečega što bih htjela jesti i kad se sjetim da to ne smijem jesti – odmah se rasplačem. Da, smršavila jesam (oko 27 kg), ali mene to uopće ne usrećuje niti shvaćam zašto bi mene to trebalo veseliti jer kao što pišem već mjesecima: ja uopće ne želim smršavjeti, nemam takvih potreba. Kad su me u siječnju liječnici stavili na dijetu, imala sam 50ak kg viška, ali ja nisam imala u planu više ikad u životu ići na dijetu, nije mi nikad ni na kraj pameti bilo da će me liječnici liječiti(?) dijetom!!! Zadnji put bila sam na dijeti prije 16ak godina i tada sam se uvjerila da mršavost ne donosi ni sreću ni zadovoljstvo. Sve ostane isto kad smršavim; svi problemi ostanu, plus još jedan veeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeliki dodatni: održavanje težine. Ne vjerujem u demagogije koje tvrde da zdrava prehrana sve liječi. Zbog ovog „liječenja“(?) dijetom, morala sam se odreći svog načina života. Kako da osjećam sreću i zadovoljstvo kad se svaki dan odričem ukusne hrane koju volim? Željna sam sve te ukusne hrane i užasno mi fali.

Dakle, gdje je ta sva silna divota i krasota koju svi(?) dožive prelaskom na zdravu prehranu???

Sve slike preuzete su s interneta.

Top 5 nebuloznih razloga za dijetu

Svatko ima svoj (nebulozni) razlog zbog kojeg je na dijeti ili se „zdravo“ hrani ili živi takav (tzv. zdravi) "stil života". Surfajući po internetu načitala sam se svega! Neću navoditi linkove, niti nazive blogova, ili korisničke nickove, ali fakat, da ti pamet stane kad vidiš što su ljudi napisali! Podijelila sam te razloge u 5 grupa. Počet ću s 5. mjestom, pa onda napredovati do 1. mjesta.

5. Tu su oni ljudi koje liječnici(!) "liječe" tzv. zdravom (dijetnom) prehranom.

Ja ne pušim te demagogije da zdrava prehrana sve liječi pa je meni to kretenski razlog za dijetu. No, ja sam i sama sada na toj zdravoj dijetnoj prehrani jer mi liječnici ne žele dati lijekove, nego me liječe dijetom(!).

4. Ovdje su oni koji idu na dijetu ili tzv. zdravu prehranu ili odabiru takav „stil života“(?) iako nisu bolesni(!) niti su ih liječnici stavili na dijetu – nego su te osobe popušile medicinske demagogije da ljudi koji se zdravo hrane nikad ni od čega ne obolijevaju, cijeli život se osjećaju divno i krasno te prktički žive vječno, itd.

Tu je svaki komentar suvišan.

3. Ovdje se radi o ljudima kojima nije dijagnosticirana nikakav bolest niti su im liječnici rekli da idu na zdravu (dijetnu) prehranu, nego su oni sami  krenuli u to jer smatraju da će biti sretniji kad budu mršaviji(!). Misle da će im se sve u životi posložiti kad smršave te da će se osjećati  divno i krasno i da će im sve biti super(!) i zdrava (dijetna) prehrana riješit će sve njihove probleme. Naravno, da je ova točka povezana s izgledom: neki ljudi, dok su debeli, imaju nekakvih psihičkih problema sami sa sobom, a onda kad smršave – psihički su super i sve im je u životu divno i krasno...(???)

Hmmmm, činjenica je da i kad su mršavi – nisu svi ljudi lijepi: nisu lijepo građeni, nemaju lijepe crte lica itd. A činjenica je i da nisu svi mršavi ljudi sretni u ljubavi, u poslu, općenito, u životu... Bila sam na dovoljno dijeta i prije 16ak godina smršavila sam dovoljno da znam da mršavost ne donosi ni sreću ni zadovoljstvo. Tako da meni ovaj razlog apsolutno veze nema s mozgom.

2. Na drugom mjestu su oni koji su na tim zdravim (dijetnim) sranjima isključivo zbog izgleda. Što reći na to? Maloprije sam gore (pod br. 3) navela da sam na vlastitom iskustvu ustanovila da mršavost ne donosi ni sreću ni zadovoljstvo.

1. Na prvom mjestu je najblesaviji razlog za zdravu (dijetnu) prehranu koji sam ikad čula. Toj osobi to nije jedini razlog, ali navodi ga među popisom razloga. Pa evo što je dotična osoba napisala: „S obzirom na situaciju s islamizmom u Europi, 3. svjetski rat je neizbježan. Pa kad do njega dođe ja ne želim da me šlaufeki ili spoticanje sprečavaju u bijegu od silovatelja.“.

Ja sam doslovno blenula kad sam ovo pročitala!!!

Trebala bih sad nekakvu statistiku o silovanim ženama, ali ne da mi se kopati po internetu. Dotična osoba smatra da su debele žene silovane: zato što su debele – a same su si krive što su debele (nisu se zdravo hranile) te nisu uspjele pobjeći silovatelju. Ajme!!! A što je onda s mršavim ženama – zašto one nisu pobjegle silovatelju? Ako je razlog silovanjima to što debele žene imaju previše kila pa nisu u stanju otšprintati od silovatelja, zašto onda uopće mršavice budu silovane???

Ja sam bila šokirana izjavom te osobe. I još sam šokirana činjenicom da ima ljudi koji tako razmišljaju. Na stranu svi ovi razlozi za tzv. zdravu (dijetnu) prehranu, mene je ova izjava zaista zaprepastila.  Napisala sam gore za 4. razlog da je svaki komentar suvišan. Ali uz ovaj razlog koji sam stavila na prvo mjesto (nebuloznih) razloga, stvarno je svaki komentar suvišan. 

Sve slike preuzete su s interneta.

Neka se zadave tom tortom…

Gledam na nekakvom blogu, nekakva blogerica prezentira recept za rođendansku tortu koju je radila, i to baš, onu pravu tortu, tzv. „nezdravu“ od bijelog brašna, bijelog šećera, itd. I rastegnula ona post o toj torti i to sve uz „parolu“: Danas je rođendan mog sina…    

…bla, bla, bla,…

Zašto ona, njezin sin i njihovi uzvanici smiju jesti takvu tortu, a ja ne smijem???

I ja sam nečija kćer, zašto ja nisam u poziciji da meni mama napravi ukusnu, tzv. nezdravu tortu i da ju smijem jesti? Ok, ne treba ju meni raditi mama - ja si ju sama napravim!!!

Ja bih u najboljem slučaju smjela jesti onu nekakvu raw-plastelin-gadost: samljeveni orašasti plodovi s datuljama i žlicom kakaa uz još poneki dodatak - i onda se ta masa koja liči na plastelin ostavi da se koliko-toliko stvrdne i onda je to kolač(???). Moš´ mislit! Znam da je takav plastelinski-raw-šik popularan, ali ja se takvih odurnih kolača dragovoljno odričem (probala sam ih!).

Ja bih jela fine, tzv. nezdrave kolače… od bijelog brašna, bijelog šećera, koje sadrže preko 10 jaja, više od pola kile margarina (nikako maslaca! - to mi se gadi),...

Zaista ne razumijem zašto ta blogerica, njezino čedo, njihovi uzvanici, itd. smiju jesti ukusnu tortu? Zašto oni smiju uživati u ukusnoj hrani, a ja ne smijem? Danas je zdrava prehrana moderna, popularna i trendy. Ja nikad nisam pratila modu i trendove, to me uopće ne zanima i ja apsolutno ne želim biti moderna i u trendu. Ali vidim da ljudi jako pate za trendovima, modom, za svime što je in..., ne žele biti out. Zar ova spomenuta blogerica ne želi biti moderna i trendy? Zašto ona ne jede zdrave splačine i te sve raw-plastelinske kolače? Ako već ona sama ne želi biti moderna i trendy i in, zašto ju liječnici ne tjeraju da se zdravo hrani kao što tjeraju mene???

Sve fotografije preuzete su s interneta.

Kako sam zahvaljujući zdravoj prehrani postala couch potato

Do siječnja ove godine (2016.) slobodno vrijeme provodila sam isprobavajući recepte, eksperimentirajući sa sastojcima, isprobavajući nove kombinacije i okuse,… Voljela sam  i isprobavati razne tehnike i načine ukrašavanje i izrade kolača i torti. Nisam svaki dan pekla kolače ni kuhala jer mi posao i druge obaveze  to nisu dozvoljavali, ali više puta tjedno satima  sam se veselo muvala po kuhinji. Doslovno sve svoje slobodno vrijeme posvetila svome hobiju: pripremi hrane. Vrijeme sam provodila kuhajući, pekući, eksperimentirajući, kombinirajući,… Naravno, nakon kuhanja, eksperimentiranja,... trebalo je i kuhinju redovito čistiti. Kuhinja nije velika, ali stvarno sam se trudila da blista, to je bilo moje carstvo i bilo mije važno da bude uredno jer sam puno vremena provodila u njoj. I svo suđe sam prala sama, na ruke (nemam perilicu). Dakle, koliko god debela bila, jednostavno nisam imala vremena da budem couch potato. Televizor nisam niti svaki dan palila, a kamo li gledala kojekakve kanale. Naravno da mi nisu trebale ni one kojekakve kerefekaste internetske televizije s morem kanala… Kad bih to gledala?

Otkad su me liječnici u siječnju 2016. počeli „liječiti“(?) zdravom dijetnom prehranom – ne kuham, ne pečem i ne ukrašavam kolače i torte. Ove godine nisam ispekla ni jedan kolač: a prije sam barem jednom tjedno napravila kolač. Zar da radim kolače i gledam kako ih drugi žderu dok ja pasem neko odurno, zdravo sranje koje mi se gadi? Nema šanse. Što se kuhanja tiče: na brzinu zbrčkam ovo neko zdravo sranje koje smijem jesti i pokupim se iz kuhinje. Znam da neki satima kuhaju, eksperimentiraju sa „zdravom hranom“ – ja apsolutno nemam volje za to jer sam se već uvjerila da zdrava hrana jednostavno ne može biti ukusna. A ako joj dodam ono što meni hranu čini ukusnom – onda to više ne spada u tu, danas popularnu, modernu i razvikanu, zdravu prehranu. Uslijed jedenja te zdrave hrane koja mi se gadi, više nemam potrebu ni čistiti kuhinju. Sad definitivno ne provodim vrijeme lickajući kuhinju, povremeno, (kad mama počne cendrati: "Pa na što kuhinja liči?"), onda počistim. Ali, meni više ni najmanje nije važno jel kuhinja uredna i čista. Za pripremanje tih zdravih odurnih splačina koje mi se gade i koje ne želim jesti, nije mi važno da kuhinja bude uredna. Boli me provoditi vrijeme u kuhinji kad ne smije jesti/pripremati hranu kakvu volim. 

I uslijed viška vremena (koje sad ne provodim u kuhinji): zalijepila sam se za kauč. Postala sam couch potato. Sad svaki dan palim televizor i gledam kojekakva sranja koja me ne zanimaju. Nisam počela gledati turske i hrvatske sapunjare i reality emisije jer mi je to jednostavno preglupo. Najviše gledam sitcome koje prikazuju po deseti put i filmove koji su isto tako već više puta bili prikazani. Otkrila sam da postoje i hrpetine kojekavih kuharskih emisija. Nisam imala pojma da ih toliko ima. Ja to prijašnjih godina nisam pratila, nisam gledala kako drugi kuhaju na televiziji – jer sam ja sama provodila vrijeme u kuhinji: pekući, kuhajući, isprobavajući, kombinirajući, eksperimentirajući,… Recepte za isprobavanje i inspiraciju nisam tražila na televiziji, nego surfajući internetom: posjećivala sam blogove i portale s receptima. Nisam surfala cijele dane, ali kad me nešto interesiralo, to sam tražila na internetu, a ne u televizijskim kuharskim emisijama. Sad, kad ne surfam u potrazi za receptima i inspiracijom, daleko manje vremena provodim surfajući internetom, a više gledam televiziju (reprize sitcoma i filmova). Jesam li time profitirala?

Ni sad ne gledam kuharske emisije jer me boli to gledati. Ja bih odmah išla isprobati neki recept kad emisija  završi – a ne smijem jesti ukusne stvari. Naravno, ima i emisija u kojima pripremaju zdravu (NEUKUSNU) hranu (danas je to moderno, razvikano i popularno): odmah promijenim kanal kad naletim na takvu! Muka mi je kad pred sobom imam tanjur zdrave hrane koju moram pojesti za neki obrok – pa mi definitivno ne pada na pamet da gledam zdravu hranu na televiziji!

Ne jedem dok gledam televiziju jer ne smijem jesti. Ali, sad fakat slobodno vrijeme provodim pred televizorom. Ne, ne čitam knjige i nemam namjeru početi čitati jer to ne volim.

Vjerojatno se od mene očekuje da se u sklopu zdrave dijetne prehrane još počnem baviti i nekim sportom. Malo sutra (pa ni tada!).

S obzirom na sva sranja koja svakodnevno doživljavam na poslu te ostale svakodnevne životne probleme i s obzirom na zdravu prehranu kojom me liječnici liječe (a ne daju mi lijekove) – smatram da sam ispunila svoju kvotu za bavljenje stvarima koje mi se gade.

Oduran posao, svakodnevni životni problemi i odurna dijeta meni su dovoljni: nije mi u životu potrebna još nešto što mi se gadi.

Da to objasnim ovako: jedenje zdrave hrane je zlo. Bavljenje sportskim aktivnostima je zlo. Ja sam od ta 2 zla odabrala ono koje je za mene manje: jedenje zdrave odurne hrane koja mi se gadi. I ne, nemam ama baš nikakvu namjeru tom jednom zlu priključiti još jedno zlo (bavljenje sportskim aktivnostima).  Meni je jedno od ta 2 zla sasvim dosta. 

Znam da nisu svi kao ja. Neki uz zdravo dijetno gladovanje i svakodnevne životne probleme, još prigrle i sport. Ja sam odlučila eliminirati iz života sve gadosti koje mogu. Oduran posao ne mogu eliminirati jer neću imati od čega živjeti, a  ne uspijevam pronaći drugi posao (tražim ga!!!). Svakodnevne životne probleme ne mogu eliminirati, neke mogu riješiti manje ili više uspješno, ali ne mogu ih izbjeći, svaki dan dogodi se neko novo sranje. Od siječnja ne mogu iz života izbaciti ni tu zdravu dijetnu prehranu (koja mi se gadi) jer me liječnici liječe(!) na taj način. S obzirom na to sve zaista ne vidim potrebu da si natrpam još neku gadost u život - kao što je  bavljenje sportom. Znam da hrpa ljudi tvrdi kako je sport divan i krasan. Slobodno se vi bavite time, meni to ne pada na pamet.

Fascinantno mi je kako se taj sport svakamo gura. Ja sam se 14 godina prisilno bavila sportskim aktivnostima: 8 godina osnovne škole uključivalo je svaki tjedan tijekom školske godine 2 sata po 45  minuta Tjelesnog odgoja, ista stvar je bila u 4 godine srednje škole. To mi je bio najgori predmet jer su nas tamo doslovno mrcvarili – barem sam ja uvijek imala takve profesore tjelesnog koji su nas drilali kao da treniramo za olimpijadu. Naravno da je bilo sretnika koji su imali normalne profesore, oni su tu i tamo nešto radili i ostatak vremena su se zafrkavali. U nekoliko navrata, mojoj prijateljici koja je išla u istu školu kao ja, ali u drugi razred, na zamjeni je bila profesorica koja je meni stalno predavala Tjelesni. Dotična prijateljica nije mogla vjerovati što sve ta profa na zamjeni traži od njih da izvode na Tjelesnom i tako dva školska sata tjedno (njihova profesorica ih nije tjerala da išta rade na Tjelesnom!). Razmišljajući na svoj dječji način rekla je da bi se ona ispisala iz škole da je njihova profa takva i da je ona zahvalna svojoj profi  jer ih ne tjera da vježbaju (bi li joj roditelji fakat dozvolili da se ispiše iz te škole da je imala profu iz Tjelesnog koja ju tjera da se bavi sportskim aktivnostima?). 
Još jedna moja frendica u srednjoj školi je fakat imala sreće: jednom tjedno imali su jedan sat Tjelesnog, no profesor ih nije maltretirao vježbanjem: par dečkiju je dobrovoljno natjeravalo loptu, a cure su sjedile okolo i ćaskale. A drugi sat se uopće nije održavao(!) - trebali su imati Tjelesni 7. sat (zadnji sat): profesor ih je redovito puštao doma! On je nešto napisao u dnevnik, kao da je sat održan, ali oni taj sat Tjelesnog nikad nisu imali! Zašto ja nikad nisam imala takvog profesora???

Naravno da sam ja, ni kriva ni dužna, „našla“ i fakultet na kojem je postojao obavezni(!) Tjelesni! Tijekom 4 semestra (prve 2 godine) svaki tjedan bio je 1 OBAVEZNI sat Tjelesnog (kao da živimo u Narodnoj Republici Kini). Kad sam to saznala, nisam mogla doći k sebi, najradije bih se bila ispisala s faksa  (nemam veze što sam krv pišala da prođem prijemni). I na faksu je to naravno bio strogi dril kao da studiram kineziologiju, a moj studijski smjer nije imao ama baš nikakve veze niti sa sportom, niti zdravljem niti zdravom prehranom. Nisam zahvalna profesorima koji su me mrcvarili tijekom osnovne i srednje škole te faksa. Ako mi se sport nekad i nije gadio, sada mi se zaista gadi. 

Zato: ne, ne mislim se baviti sportom.

Zahvaljujem zdravoj dijetnoj prehrani što sam se morala odreći svega što volim i u čemu uživam i što sam sad postala couch potato.

Sve slike preuzete su s interneta.

13 papalina

To sam jela neki dan. I to ne svih 13 za jedna obrok. Ne, ne, ma kakvi! Nikako! Za obrok smijem pojesti 60 g ribe. Vagala sam ih: tih 13 papalina imalo je 122 g. Dakle, pola toga za ručak, pola za večeru. E sad, njih je neparan broj. Hoću li za ručak pojesti (čak) 7 komada, pa onda za večeru „samo“ 6? Ili ću se zadovoljiti sa „samo“ 6 za ručak, pa ću se onda za večeru „raspištoljiti“ i pojesti  čak 7 papalina?

Kako god to rasporedila, meni je to premalo za obrok. Nije čudo da su zdravožderi mršavi, kad se tako hrane. I naravno da sam to pekla u  pećnici, bez masnoće i bez dodatak brašna ili krušnih mrvica. I bez okusa. 

Od 6-7 neukusnih papalina uz malo povrća i mrvicu kruha po obroku – fakat moraš bit mršav! Svaka čast vama koji dobrovoljno živite na tome. Ovo „dobrovoljno“ znači da vas nisu liječnici stavili na takvu prehranu (kao što su mene), nego ste si vi to sami odabrali (nametnuli?) zbog kojekakvih vlastitih (meni apsolutno nerazumljivih) pobuda. Ja sigurno sama ne bih nikad došla na ideju da idem na zdravu prehranu. Zdrava prehrana na koju su me liječnici stavili ove godine – osvijestila mi je koliko se meni zapravo zdrava hrana gadi i koliko ne želim nikad biti na njoj. Ali, mene nitko ništa ne pita, liječnici me „liječe“(???) takvom prehranom, ne daju mi lijekove.

Što se ribe tiče, ona mi se uvijek gadila i to se nije promijenilo ni sad, kad me liječnici „liječe“ zdravom prehranom. Fascinantno mi je da ima ljudi koji dobrovoljno(???) prihvate i počnu primjenjivati nešto zato što su čuli da je to zdravo. Meni je takvo ponašanje van pameti. Čitam negdje u komentarima (na blogu ili na Face-u?) neke zdravožderke kako joj neka žena zahvaljuje jer je pod utjecajem(?) dotične blogerske-facebook-zdravožderke počela jesti ribu. Ne sjećam se sad, što je napisala, čini mi se da tvrdi da ju je počela jesti dva puta tjedno, a prije ju je jela jednom mjesečno. Ne razumijem zašto ju je sad počela toliko jesti? Zar zato što ova blogerska-facebook-zdravožderka tvrdi da je divno i krasno jesti rubu?

Ja prije ribu nisam jela niti svake godine. Sad kad me liječnici drže na toj zdravoj prehrani, imala sam u planu jesti ju jednom mjesečno, ali evo, iskreno priznajem da se apsolutno ne držim toga (niti imam apsolutno ikakvu namjeru početi se držati toga!).

U ovih 9 mjeseci otkad sam na toj zdravoj prehrani, ribu sam jela 4-5 puta. I to mi je bilo previše. A opet, kad se sjetim ovih 6-7 ribica po obroku: onda mi je premalo.

Sve slike preuzete su s interneta.