Kako sam zahvaljujući zdravoj prehrani postala couch potato

Do siječnja ove godine (2016.) slobodno vrijeme provodila sam isprobavajući recepte, eksperimentirajući sa sastojcima, isprobavajući nove kombinacije i okuse,… Voljela sam  i isprobavati razne tehnike i načine ukrašavanje i izrade kolača i torti. Nisam svaki dan pekla kolače ni kuhala jer mi posao i druge obaveze  to nisu dozvoljavali, ali više puta tjedno satima  sam se veselo muvala po kuhinji. Doslovno sve svoje slobodno vrijeme posvetila svome hobiju: pripremi hrane. Vrijeme sam provodila kuhajući, pekući, eksperimentirajući, kombinirajući,… Naravno, nakon kuhanja, eksperimentiranja,... trebalo je i kuhinju redovito čistiti. Kuhinja nije velika, ali stvarno sam se trudila da blista, to je bilo moje carstvo i bilo mije važno da bude uredno jer sam puno vremena provodila u njoj. I svo suđe sam prala sama, na ruke (nemam perilicu). Dakle, koliko god debela bila, jednostavno nisam imala vremena da budem couch potato. Televizor nisam niti svaki dan palila, a kamo li gledala kojekakve kanale. Naravno da mi nisu trebale ni one kojekakve kerefekaste internetske televizije s morem kanala… Kad bih to gledala?

Otkad su me liječnici u siječnju 2016. počeli „liječiti“(?) zdravom dijetnom prehranom – ne kuham, ne pečem i ne ukrašavam kolače i torte. Ove godine nisam ispekla ni jedan kolač: a prije sam barem jednom tjedno napravila kolač. Zar da radim kolače i gledam kako ih drugi žderu dok ja pasem neko odurno, zdravo sranje koje mi se gadi? Nema šanse. Što se kuhanja tiče: na brzinu zbrčkam ovo neko zdravo sranje koje smijem jesti i pokupim se iz kuhinje. Znam da neki satima kuhaju, eksperimentiraju sa „zdravom hranom“ – ja apsolutno nemam volje za to jer sam se već uvjerila da zdrava hrana jednostavno ne može biti ukusna. A ako joj dodam ono što meni hranu čini ukusnom – onda to više ne spada u tu, danas popularnu, modernu i razvikanu, zdravu prehranu. Uslijed jedenja te zdrave hrane koja mi se gadi, više nemam potrebu ni čistiti kuhinju. Sad definitivno ne provodim vrijeme lickajući kuhinju, povremeno, (kad mama počne cendrati: "Pa na što kuhinja liči?"), onda počistim. Ali, meni više ni najmanje nije važno jel kuhinja uredna i čista. Za pripremanje tih zdravih odurnih splačina koje mi se gade i koje ne želim jesti, nije mi važno da kuhinja bude uredna. Boli me provoditi vrijeme u kuhinji kad ne smije jesti/pripremati hranu kakvu volim. 

I uslijed viška vremena (koje sad ne provodim u kuhinji): zalijepila sam se za kauč. Postala sam couch potato. Sad svaki dan palim televizor i gledam kojekakva sranja koja me ne zanimaju. Nisam počela gledati turske i hrvatske sapunjare i reality emisije jer mi je to jednostavno preglupo. Najviše gledam sitcome koje prikazuju po deseti put i filmove koji su isto tako već više puta bili prikazani. Otkrila sam da postoje i hrpetine kojekavih kuharskih emisija. Nisam imala pojma da ih toliko ima. Ja to prijašnjih godina nisam pratila, nisam gledala kako drugi kuhaju na televiziji – jer sam ja sama provodila vrijeme u kuhinji: pekući, kuhajući, isprobavajući, kombinirajući, eksperimentirajući,… Recepte za isprobavanje i inspiraciju nisam tražila na televiziji, nego surfajući internetom: posjećivala sam blogove i portale s receptima. Nisam surfala cijele dane, ali kad me nešto interesiralo, to sam tražila na internetu, a ne u televizijskim kuharskim emisijama. Sad, kad ne surfam u potrazi za receptima i inspiracijom, daleko manje vremena provodim surfajući internetom, a više gledam televiziju (reprize sitcoma i filmova). Jesam li time profitirala?

Ni sad ne gledam kuharske emisije jer me boli to gledati. Ja bih odmah išla isprobati neki recept kad emisija  završi – a ne smijem jesti ukusne stvari. Naravno, ima i emisija u kojima pripremaju zdravu (NEUKUSNU) hranu (danas je to moderno, razvikano i popularno): odmah promijenim kanal kad naletim na takvu! Muka mi je kad pred sobom imam tanjur zdrave hrane koju moram pojesti za neki obrok – pa mi definitivno ne pada na pamet da gledam zdravu hranu na televiziji!

Ne jedem dok gledam televiziju jer ne smijem jesti. Ali, sad fakat slobodno vrijeme provodim pred televizorom. Ne, ne čitam knjige i nemam namjeru početi čitati jer to ne volim.

Vjerojatno se od mene očekuje da se u sklopu zdrave dijetne prehrane još počnem baviti i nekim sportom. Malo sutra (pa ni tada!).

S obzirom na sva sranja koja svakodnevno doživljavam na poslu te ostale svakodnevne životne probleme i s obzirom na zdravu prehranu kojom me liječnici liječe (a ne daju mi lijekove) – smatram da sam ispunila svoju kvotu za bavljenje stvarima koje mi se gade.

Oduran posao, svakodnevni životni problemi i odurna dijeta meni su dovoljni: nije mi u životu potrebna još nešto što mi se gadi.

Da to objasnim ovako: jedenje zdrave hrane je zlo. Bavljenje sportskim aktivnostima je zlo. Ja sam od ta 2 zla odabrala ono koje je za mene manje: jedenje zdrave odurne hrane koja mi se gadi. I ne, nemam ama baš nikakvu namjeru tom jednom zlu priključiti još jedno zlo (bavljenje sportskim aktivnostima).  Meni je jedno od ta 2 zla sasvim dosta. 

Znam da nisu svi kao ja. Neki uz zdravo dijetno gladovanje i svakodnevne životne probleme, još prigrle i sport. Ja sam odlučila eliminirati iz života sve gadosti koje mogu. Oduran posao ne mogu eliminirati jer neću imati od čega živjeti, a  ne uspijevam pronaći drugi posao (tražim ga!!!). Svakodnevne životne probleme ne mogu eliminirati, neke mogu riješiti manje ili više uspješno, ali ne mogu ih izbjeći, svaki dan dogodi se neko novo sranje. Od siječnja ne mogu iz života izbaciti ni tu zdravu dijetnu prehranu (koja mi se gadi) jer me liječnici liječe(!) na taj način. S obzirom na to sve zaista ne vidim potrebu da si natrpam još neku gadost u život - kao što je  bavljenje sportom. Znam da hrpa ljudi tvrdi kako je sport divan i krasan. Slobodno se vi bavite time, meni to ne pada na pamet.

Fascinantno mi je kako se taj sport svakamo gura. Ja sam se 14 godina prisilno bavila sportskim aktivnostima: 8 godina osnovne škole uključivalo je svaki tjedan tijekom školske godine 2 sata po 45  minuta Tjelesnog odgoja, ista stvar je bila u 4 godine srednje škole. To mi je bio najgori predmet jer su nas tamo doslovno mrcvarili – barem sam ja uvijek imala takve profesore tjelesnog koji su nas drilali kao da treniramo za olimpijadu. Naravno da je bilo sretnika koji su imali normalne profesore, oni su tu i tamo nešto radili i ostatak vremena su se zafrkavali. U nekoliko navrata, mojoj prijateljici koja je išla u istu školu kao ja, ali u drugi razred, na zamjeni je bila profesorica koja je meni stalno predavala Tjelesni. Dotična prijateljica nije mogla vjerovati što sve ta profa na zamjeni traži od njih da izvode na Tjelesnom i tako dva školska sata tjedno (njihova profesorica ih nije tjerala da išta rade na Tjelesnom!). Razmišljajući na svoj dječji način rekla je da bi se ona ispisala iz škole da je njihova profa takva i da je ona zahvalna svojoj profi  jer ih ne tjera da vježbaju (bi li joj roditelji fakat dozvolili da se ispiše iz te škole da je imala profu iz Tjelesnog koja ju tjera da se bavi sportskim aktivnostima?). 
Još jedna moja frendica u srednjoj školi je fakat imala sreće: jednom tjedno imali su jedan sat Tjelesnog, no profesor ih nije maltretirao vježbanjem: par dečkiju je dobrovoljno natjeravalo loptu, a cure su sjedile okolo i ćaskale. A drugi sat se uopće nije održavao(!) - trebali su imati Tjelesni 7. sat (zadnji sat): profesor ih je redovito puštao doma! On je nešto napisao u dnevnik, kao da je sat održan, ali oni taj sat Tjelesnog nikad nisu imali! Zašto ja nikad nisam imala takvog profesora???

Naravno da sam ja, ni kriva ni dužna, „našla“ i fakultet na kojem je postojao obavezni(!) Tjelesni! Tijekom 4 semestra (prve 2 godine) svaki tjedan bio je 1 OBAVEZNI sat Tjelesnog (kao da živimo u Narodnoj Republici Kini). Kad sam to saznala, nisam mogla doći k sebi, najradije bih se bila ispisala s faksa  (nemam veze što sam krv pišala da prođem prijemni). I na faksu je to naravno bio strogi dril kao da studiram kineziologiju, a moj studijski smjer nije imao ama baš nikakve veze niti sa sportom, niti zdravljem niti zdravom prehranom. Nisam zahvalna profesorima koji su me mrcvarili tijekom osnovne i srednje škole te faksa. Ako mi se sport nekad i nije gadio, sada mi se zaista gadi. 

Zato: ne, ne mislim se baviti sportom.

Zahvaljujem zdravoj dijetnoj prehrani što sam se morala odreći svega što volim i u čemu uživam i što sam sad postala couch potato.

Sve slike preuzete su s interneta.