Nikakvo "blago"

Blagdane sam provela gladujući na dijeti, tj. na zdravoj hrani.

Kad negdje to kažem, svi komentiraju nešto poput: "Blago tebi, nisi se zdebljala." ili "Blago tebi, ja sam se toliko najela da mi je bilo zlo." ili "Blago tebi, da barem ja mogu tako"...

A zašto vi svi možete jesti što god hoćete i koliko god hoćete, ali onda poslije kukate zbog toga? Sigurno vas nitko nije silio da jede kojekakve blagdanske delicije. Čisto sumnjam da vam je netko uperio pištolj u glavu i šopao vas finom hranom. 

Najbolja mi je ova s komentarom "Blago tebi, da barem ja mogu tako." - pa daj i ti tako: jednostavno gladuj, umjesto fine hrane jedi ono (dijetno, zdravo) što ti se ne sviđa, ali i to u majušnim porcijicama! 

Ja ne osjećam nikakvo "blago", ja sam gladna. 

Topljenje i tesanje

 

U hrvatskom jeziku se riječi topiti (otopiti, istopiti) i tesati (istesati) koriste kao izraz za mršavljenje. Meni se kosa diže na glavi kad to čujem.

topiti kile – meni bi značilo da ja ne radim apsolutno, ali ama, baš ništa s ciljem mršavljenja (jedem sve što hoću, kad hoću i koliko hoću) i kile se tope, tj. mršavim. To kod mene tako ne funkcionira. Ja se patim, gladujem i mrcvarim da bih smršavila.

Zato, ja ispravljam ljude kad kažu npr.: „Ajme, kako su se kile istopile!“ Ja na to kažem: „Nisu se istopile, ja sam se itekako nagladovala i namrcvarila da smršavim.“

Ja to stvarno tako kažem. I daaaaaaaaa, vidjela sam da me ljudi jaaaaaaaaaaaaaaaaaako čudno gledaju kad to kažem, baš me briga, i dalje ću ih ispravljati.

istesati se – tesati inače znači (prema Rječniku hrv. jezika) obrađivati drvo teslom/sjekirom i sl., skidajući sloj po sloj. U slučaju mršavljenja, to bi značilo da je netko(?) uzeo npr. sjekiru i stesao (isjekao, odstranio) s mene slojeve tijela, tj. salo, tj. kile (bez da sam ja mrdnula prstom, jela sam sve što hoću, kad hoću i koliko hoću). Super.  Jedini problem: što onda više ne bih bila živa. Dakle, ja ispravljam ljude kad komentiraju npr. „Kak si se stesala!“ Na to kažem: „Nisam se stesala, ja sam se nagladovala, namrcvarila i napatila." I da, opet me čudno gledaju.

Ide mi na živce i kad netko kaže: „Ajme, kako si smršavila!“ A ja na to kažem: „Ma, najbolje da nisam smršavila, nakon toliko gladovanja, patnje i mrcvarenja.“

Živcira me i kad se kaže: "Kile idu dolje same od sebe!". WTF??? Kome kile idu dolje same od sebe??? Meni se to ne događa!

Blesavo mi je i kad netko za nekoga komentira (za mene tako ne komentiraju jer još imam previše kila): „Kako ona ima vitku liniju!“

imati liniju - u hrv. jeziku znači biti mršav

biti vitak - u hrv. jeziku znači biti mršav

Dakle, imati vitku liniju znači biti "mršavo mršav". To su valjda one oglodane manekenke koje na 180 cm visine imaju manje od 50 kila.

Pojmovi imati liniju i biti vitak imaju isto značenje, nema potrebe da ih se spaja i koristi zajedno. Ionako se ne može reći imati debelu liniju. Što bi to značilo? "Biti debelo mršav." A što je to?

Čitanje tekstova i komentiranje

Pišem ovaj tekst već nekoliko mjeseci, i nikako da ga dovršim. Sad ću se potruditi.

Ispod jednog teksta na bloga, neka žena mi je ostavila komentar. Odgovorila sam joj na komentar, ali moram se još jednom osvrnuti na to što je napisala.

Ok, samo vi pišite komentare, ako vas to veseli. Ali, čini mi se da bi bilo zgodno da prije toga pročitate bar neke od mojih tekstova, ili ako ih čitate: trebate uključiti mozak dok ih čitate.  Ja od 2016. pišem kako mi se zdrava hrana gadi, koliko je odurna, koliko pizdim i živčanim što to moram jesti, te koliko mi fali nezdrava hrana kakvu obožavam.  A ta osobica meni napiše da je rješenje mog problema: „… smanji šećer i bijelo brašno i bit ćeš manje živčana. Nećeš se imati razloga čuditi kao buva k svima onima koji vole zdravo.“

A jebote glupu. Ja se od siječnja 2016. (uz pauze!!!), po naredbi liječnika, odričem svega što volim jesti (tj. nezdrave hrane: šećera, brašna, masnog, prženog…) i jedem tu odurnu, prokletu, gadnu, usranu zdravu hranu. I ne , nisam manje živčana, nego svakim danom sve više pizdim i  svakim danom se sve više čudim ljudima koji tvrde da vole zdravu hranu. Koji kurac volite u tome svemu zdravom??????????????????????????????????????????????????????????? Ja pokušavam shvatiti da ta žena i svi ti ljudi koje vole zdravu hranu – oni su jednostavno psihički bolesni. 

I onda je ta osobica još napisala: „Naravno da govorim iz iskustva. Ovo tvoje kad čitam kao da sam ja pisala prije nekog vremena dok sam se "drogirala" šećerima i ugljikohidratima i varala sebe kako volim ukusno papati“.

Što da ja sad njoj napišem na to? Ja se ne drogiram, ja uživam u ukusnoj hrani: šećerim, ugljikohidratima, bijelom brašnu, prženoj hrani… I ja ne varam sebe da volim ukusno papati.

Kako izgleda to „varanje sebe da voliš ukusno papati“? Baš si zamišljam tu osobicu kako ona, ne znam, sjedi, stoji, leži, ili što već i ponavlja sama sebi: ja volim ukusno papati, ja volim ukusno papati,  ja volim ukusno papati – a zapravo se, kako sama kaže, vara da voli ukusno papati jer ona valjda zapravo ne voli ukusnu hranu. Ona je valjda cijeli život žudjela za time da pase svu onu zdraaaavu hranu samo nije toga bila svjesna. 

A dobro, to je njezina stvar, meni je općepoznata činjenica da mi se zdrava hrana istinski gadi. I isto tako, općepoznata mi je činjenica da obožaaavam nezdravu hranu i ne moram se varati da volim ukusno papati. Ja zaista stvarno, istinski i apsolutno volim ukusno papati – tj. jesti sve ono što sadrži bijeli šećer, bijelo brašno, ugljikohidrate, masno, prženo…

Zato, stvarno bi baš bilo fora, da vi koji ostavljate komentare, uključite mozak dok čitate tekstove koje sam napisala. Ili odustanite od pisanja komentara i liječite se na psihijatriji.

Činjenica

Ljubav ne poznaje godine.

Ljubav ne poznaje granice.

Ljubav poznaje kile. 

Svi debeli u isti koš!

Uvijek mi je fascinantno što se sve debele ljude trpa u isti koš. A to je onaj koš: oni su debeli jer cijele dane žderu kupovnu (fast food) hranu, slatkiše itd.

Ja sam uvijek bila debela i sad sam debela. No, pisala sam već o tome da ja ne provodim dane jedući kupovnu hranu. U fast food restorane ne idem niti svake godine, jer je to meni preskupo, ja nemam novaca da bih tamo jela. Volim ja hranu u tim restoranima, ali to je skupo. Osim toga, ne bih mogla baš svaki dan za svaki obrok jesti hamburger  jer ja volim drugačiju nezdravu hranu (zapravo, uopće ne volim meso, osim u hamburgerima/cheesburgerima, sendvičima i sl., više od 16 godina bila sam vegetarijanka; a ne volim ni pommes frites  - krumpir se može pripremiti na ukusniji način). 

A kad je riječ o toj drugačijoj nezdravoj hrani koju volim: to sam si uvijek sama pripremala kod kuće. 

Volim (dizane) pogače: većinu ovih pogača sam isprobala, na žalost nisam sve, a kako to ne smijem jesti, vjerojatno ni neću; ali obožavam to pripremati i jesti! Stvarno volim peciva od dizanog tijesta!
Volim slane (lisnate) pite od bijelog pšeničnog brašna, masne, fine, mirisne… (u mojem kraju, okolica Zagreba, to se ne priprema; ali mene su pite, i pogače kakve se jedu u BiH, Srbiji... itd., oduševile, nisam stručnjak za njihovu pripremu, nikad mi nitko nije pokazao kako se to radi, samouka sam, ali obožavam ih i raditi i jesti!)! 
Volim teške, masne povrtne složence (bez mesa!) s puuuuno sira, milerama ili bešamel umaka.
Volim povrtne popečke (pržene u dubokoj masnoći, a ne ono nešto osušeno u pećnici!).
Volim sendviče od bijelog  kruha s masnim sirnim namazom i masnim tvrdim sirevima.
Volim krumpir iz pećnice (ali mastan, ne onaj osušeni koji se peče bez dodavanja masnoće, na papiru za pečenje).
Volim prženu hranu.
Volim kolače s kremama!  Isključivo od bijelog šećera i s bijelim brašnom! I nije mi problem ispeći nekoliko biskvita i kuhati i po 3 kreme na pari!

Volim isprobavati recepte za tu hranu koju volim.

Volim raditi dizane pogače, svaki put ih oblikujem na drugi način, ili punim drugačijim nadjevom,  volim i maaaaaaasne, lisnate pite, volim složence, volim popečke...

Kad radim povrtni složenac, nikad ga ne radim na isti način, uvijek probam nešto drugo: kombiniram različite vrste povrća, nekad stavim hrpu jednog  tvrdog sira, drugi put nekog drugog, pa stavim neki masni  sirni namaz, pa sljedeći put sve zalijem litrom fiiiiiiinog bešamel umaka (obožavam ga!),… Nekad tom povrću dodam tjesteninu (isključivo od bijelog brašna!, integralna mi se gadi), nekad kruh (bijeli!) pa sve lijepo zapečem…  Ili napravim složenac od prženih povrtnih popečaka…

To sve što sam nabrojala je teška, masna, kalorična, slatka... hrana kakvu ja obožavam! I ja sam to sve sama uvijek radila i pripremala i nije mi teško. Ja uživam u pripremi, a uživam i u rezultatu.

E sad, zašto ja pripremam baš tu nezdravu, masnu, kaloričnu… hranu? Jednostavno: zato što mi je ukusna.  

Naravno, mogla bih ja sebi pripremati i zdravu hranu – i jesam, dok sam bila na dijetama. Nakon tih eksperimentiranja sa zdravom hranom - zaključila sam da se nikad ne želim zdravo hraniti. Zdrava hrana meni nije ukusna. 

Ok, znam da ove kojekakve zdravoždrke danas propagiraju tu lijenost i da što manje vremena treba provoditi u kuhinji i npr. ljeti nikako ne uključivati pećnicu (da, one se bave sportom, čitaju, gledaju turske sapunice…) - to nisam ja. Ja volim biti u kuhinji i nije mi problem u jednom danu (pod uvjetom da imam vremena) isprobati i 2-3 nova recepta. Ja u tome uživam. Kod mene pećnica najnormalnije radi cijelo ljeto. Ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, sve suđe perem ručno (imam malu kuhinjicu, i da imam novaca za perilicu, nemam ju kamo staviti, morala bih izbaciti cijeli sudoper).

Imam dojam da se od mene očekuje da se ispričavam zato što nisam lijena.

Ja se ispričavam, što nemam apsolutno nikakvu namjeru ispričavati se zbog toga što nisam lijena.

Pa gledam po zdravožderkim blogovima, stranicama, pišu bombastične naslove: Ručak za 15 minuta, Cijeli obrok za pola sata – i bez pećnice, Zdravi kolač za 10 minuta…

Ajme. Mene je sram što sam žensko kad vidim da ima takvih žena. Ali ta njihova lijenost je danas svima super. Ne razumijem ovo vrijeme u kojem živim.

Odlučila sam malo bolje popratiti onu emisiju, na hrv. bi to bilo Moj život s 300 kila. Primijetila sam da svi ti ljudi (Amerikanci) koji imaju i preko 300 kila većinom idu su dućan s onim kojekakvim vozilima, (motorčićima/autićima za nepokretne? kak se to zove?) jer ne mogu hodati. I natrpaju u kolica kojekakvu gotovu hranu, hrpetinu jela koja se odmrzavaju u mikrovalnoj, smrznute pizze, kupovne kolače, kupovna peciva(!), litre sladoleda,  itd.

Ili ak su tako debeli da ne mogu iz kreveta, onda im ukućani donose na pladnju hranu iz fast food restorana.

Zaključila sam da meni smeta kad me se utrpava u isti koš s takvima. Ja nemam mikrovalnu (imam malu kuhinju!) pa takva gotova jela za mikrovalnu stvarno nikad životu nisam jela. Nikad u životu nisam probala tu smrznutu pizzu, stvarno nemam pojam kakvo je to. Ja sam pizzu uvijek sama radila (ok, bila sam u pizzerijama – ali nisam išla u pizzeriju svake godine, meni je to skupo, a kako rekoh – volim sve sama pripremati!). Nisam probala ni ono nekakvo kupovno tijesto za pizzu. Obožavam raditi peciva i pogače od dizanog tijesta. Ok, da, dobro, kupim i ja ponekad u pekari nekakvo pecivo, jer nemam vremena svaki dan to pripremati i peći. 

Ok, da dobro, kupujem i ja sladoled i kekse i čokolade i čips… u dućanu. Ali ja kupim 1-2 čokolade, 1-2 kutije kesa - i kod kuće to jede nas nekoliko, ne pojedem ja to sama!!!  Ok, kupim i 1-2 litru sladoleda – i taj sladoled, više nas jede nekoliko dana! (ne pojedemo to sve u jednom danu!).

Ok, da, ja jesam debela od masne, kalorične, teške, tzv. nezdrave hrane koju obožavam i pripremati i jesti! Ali, ja nisam ko ti Amerikanci koji cijeli dan žderu tu gotovu kupovnu hranu.

Slušala sam i što ti ljudi kažu u toj emisiji, zašto su oni debeli. Ja nisam doktor, pa nisam kompetentna prosuditi kakvi su njihovi razlozi, ali koliko sam čula u tim emisijama, najčešći razlog je zlostavljanje. Većina njih tvrdi da je nekako zlostavljana u djetinjstvu i da zato jedu.

Ne morate vjerovati, ali ja nisam zlostavljana. I kako rekoh, ja volim pripremati i jesti hranu, ja uživam u tome. Volim isprobavati recepte, kombinirati okuse, promijeniti nešto u receptima... – ja jednostavno uživam u tome, koliko god vama svima to nenormalno bilo.

Nadalje, i oni koji nisu zlostavljani, tvrde u toj emisiji da jedu jer se tako osjećaju bolje. 

Ok, i ja uživam u hrani, ali ja se ne prežderavam gotovom hranom. Da, ja uživam u hrani, ali ja volim taj cijeli proces pripreme i eksperimentiranja; a ti Amerikanci u toj emisiji  natrpaju kolica u dućanu i onda to odmrzavaju u mikrovalnoj i jedu – meni zapravo nije jasno gdje je tu užitak? Dobro, kako rekoh, nemam mikrovalnu i nikad nisam probala takvu odmrznutu hranu. Je li to zaista tako ukusno? Meni je draže kad sama nešto pripremim. Kad smo već kod tog silnog kupovanja te gotove hrane i prehrane po fast food restoranima, pisala sam već da meni nije jasno otkud njima novci za to.

Oni koji jedu jer se osjećaju bolje čak tvrde da su oni uvijek, kad im se nešto lijepo, dobro... dogodilo u životu sebe nagrađivali nekakvom hranom pa su se i zato debljali(!).

Meni je to totalna nebuloza. Ja volim pripremati i jesti ukusnu hranu, neovisno o tome je li se meni nešto lijepo dogodilo. Ja ne shvaćam zapravo, kako se oni nagrađuju tom hranom. Jedna Amerikanaka je rekla da su nju njezini roditelji nagrađivali npr. sladoledom ili odlaskom u Mcdonalds kad je npr. dobila dobru ocjenu. 

Ajme. Ja sam ljubomorna na to! Mene moji roditelji uopće nisu nagrađivali za dobre ocjene. Oni su smatrali da je moj “posao“ (zadatak) kao učenice da postižem što bolje rezultate, i nisu smatrali da to treba nagrađivati. Ne znam što da uopće kažem na takav razlog za debljinu (to nagrađivanje hranom kad se nešto dobro ili lijepo dogodi). U mojoj obitelji se nije nagrađivalo hranom za uspjeh u školi. Po toj logici ja sam onda kao dijete (a i sad) trebala biti mršava!?

Ok, kad sam na dijeti, pa si onda priuštim nešto fino i ukusno što volim – da, to mi je tada nagrada! Smatram da sam nakon nekoliko dana izgladnjivanja na zdravoj hrani koja mi se gadi, zaslužila da se počastim nečim ukusnim što obožavam. U redu, da, to je za mene tada nagrada!

Da, meni je nakon mrcvarenja na odurnoj zdravoj hrani -  jedenje nezdrave hrane: nagrada!

Stvarno mi smeta što se sve debele ljude trpa u isti koš. Ok, ne smatram da su moji razlozi za debljinu bolji, ljepši… ili ne znam što u usporedbi s razlozima Amerikanaca iz spomenute emisije. No, ipak postoji razlika.

Nije svejedno trpaš li u sebe svaki dan odmrznutu gotovu hranu ili hranu iz fast food restorana jer si zlostavljan ili jer se nagrađuješ za nešto itd.

Ili voliš uživati u okusima, isprobavati recepte, kombinirati okuse, eksperimentirati, kreirati nove recepte, pisati o tome na blogu koji si osmislio, amaterski surađivati s nekim časopisima vezano uz recepte (pritom i malo zaraditi)… kao što sam ja to radila dok me liječnici nisu počeli maltretirati, pardoooooooooooooooooooooon, liječiti(???) zdravom prehranom.

Zašto ste svi tako osjetljivi i sve preozbiljno shvaćate?

Kad sam počela raditi posao koji radim, koji ne volim, ali radim jer time plaćam račune, ja sam bila šokirana činjenicom da me ljudi smiju ponižavati, vrijeđati i maltretirati. Znala sam da je to posao gdje radiš s ljudima, znam da nisu svi ljudi divni i krasni, ali nisam znala da se ti ljudi smiju tako iživljavati na meni. Dok sam studirala meni to nitko nikad nije rekao. Razgovarala sam s kolegicama i kolegama o tome i oni svi kažu da nama na faksu to nitko nije rekao. Ne znam na kojem kolegiju smo to trebala čuti, ali nitko nam nije rekao da nama, službenicima, koji rade sa strankama svi smiju reći sve što hoće, smiju nas psovati, smiju nam prijetiti... Ok, ne bi nas baš smjeli udarati, rečeno nam je da onda smijemo pozvati policiju, ali, ako npr. netko pljune na nas, to je normalno.

Ja sam zaista, fakat, uistinu bila šokirana kad sam počela raditi, ja nisam bila pripremljena za to.  

Koliko mene svaki dan izvrijeđaju, ispsuju i ponize! A najbolji su mi oni koje susrećem svake godine, i onda svaki put ponižavanje ide ispočetka. Baš mi je na pameti jedan primjer, ta osoba me zlostavlja već četvrtu godinu zaredom, ali nikome ništa. Ispada da je meni to u opisu posla. 

Meni nitko nikad na faksu nije upozorio da će to tako biti.

Tražim ja stalno drugi posao, ali nemam veza, nemam novaca da nekome platim da me zaposli, nemam iskustva za radna mjesta na koja se prijavljujem (naravno da  tražim posao van struke(!), ovoga u struci mi je fakat dosta) i od svega ništa.

Prije koju godinu imala sam jedan veći „cirkus“ na poslu, evo priznajem rasplakala sam se od muke, došla je šefica i neke starije kolegice i rečeno mi je da sam preosjetljiva i sve preozbiljno shvaćam. Nije bio problem u tome što je meni netko napravio i rekao, nego što je to meni smetalo.

Budući da mene svaki dan na poslu vrijeđaju, psuju, maltretiraju i ponižavaju i da se to smatra normalnim, fascinantno mi je kako vama ovdje na mojem blogu smeta što i kako ja pišem.

To je blog, nešto što radim u privatno vrijeme, nešto što je zapravo nebitno i nevažno i nikoga ne prisiljavam da to čita. Ja blogom ne zarađujem ništa, a sigurna sam ni da oni koji ga čitaju, ne zarađuju na čitanju mog bloga.

Dakle, zašto čitate blog, ako vam se ne sviđa? I onda još ispada da ste vi uvrijeđeni onime što ja pišem. Pa čemu onda to čitate? Tko vas sili?

Najbolji su mi oni koji ovdje čitaju tekstove koji im se ne sviđaju, ali onda se još čak trude napisati komentar(!). Onda oni meni u komentare pišu da im se ne sviđa što i kako pišem, da su oni uvrijeđeni ovime ili onime što sam napisala… 

E pa dragi moji, zašto ste vi tako osjetljivi i zašto sve preozbiljno shvaćate?

Pa čak i ako se vi smatrate uvrijeđenima, mene nije briga. Na poslu, koji ne volim, ali mi je važan jer mi omogućuje plaćanje računa, rečeno je da je to, kako se ljudi odnose prema meni, posve normalno.
Zašto to onda ne bi bilo normalno i ovdje na posve nebitnom i nevažnom blogu?

Slika je preuzeta s interneta. 

Buketić od muffina za mene

Pretpostavljam da su zdravožderi, koji su zalutali na ovaj blog, popadali u nesvijest, možda čak doživjeli i srčani udar uslijed šoka, a neki su se možda srušili i mrtvi kad su vidjeli ovu sliku. Baš si zamišljam tijek misli nekog zdravoždera kad je vidio sliku: Ajme, kako je to nezdravo, masno, kalorično, nezdravo, prenezdravo, prepreprenezdravo, puno glutena, "eova", praznih kalorija, a tek masno i kalorično i nezdravo i prepreprenezdravo… ajme... kako je to odurno, kako netko može to jesti...

To je sve točno i meni se baš zato sviđa! Muffine sam napravila isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera, ne upotrebljavam integralno brašno, steviju, med i slične pizdarije! A glazura (ruža) je klasična: od šećera u prahu i maslaca.

I da, svih 6 muffina pojela sam sama, ne za jedna obrok, ali tijekom jednog dana! Naime, prije par dana slavila sam svoj rođendan. I to sa zakašnjenjem, jer sam za vrijeme rođendana bila na onom odurnom, prokletom, gadnom, usranom i kretenskom lchf-u. Ok, za to sam si sama kriva, ali nedugo nakon što sam došla k pameti i odustala od lchf-a odlučila sam konačno proslaviti rođendan. Nakon 3 tjedna na onom prokletom lchf-u, zaslužila sam počastiti se hranom (tzv. nezdravom) hranom kakvu volim. Da, meni je jedenje nezdrave hrana nagrada! Znam da se zdravožderi kurče onom frazom: jedenje nezdrave hrane nije nagrada nego kazna; no, meni je svaki zalogaj nezdrave hrane koji si priuštim NAGRADA!!! – više od 2 godine jedenja proklete, usrane, ogavne zdrave hrane me uvjerilo u to.

Ja sam zadovoljna izgledom ovog buketa. Naravno, može to i ljepše izgledati, ali treba uzeti u obzir da više od 2 godine nisam držala slastičarsku vrećicu za ukrašavanje u rukama (otkad me liječnici maltretiraju zdravom prehranom, ne pripremam kolače jer ih ne smijem jesti). Priznajem, izašla sam iz štosa, kao da imam dvije lijeve ruke, uopće nisam bila u stanju ravnomjerno rasporediti pritisak na slastičarsku vrećicu tijekom istiskivanja kreme, zato ruže nisu baš najbolje. Ali, što je tu je. Bolje i nesavršeni, prefini, nezdravi kolači, nego zdravi (s integralnim brašnom, stevijom itd.) ili nikakvi!

Što više gledam sliku (da, mogla sam speglati stolnjak), to mi se moj jestivi buket više sviđa! Sjećam se da mi je ona neka „gospođa“ napisala u komentaru ovdje na blogu da nemam smisla za estetiku. Što da kažem?
Napravila sam ove ruže najbolje što sam mogla. Ja sam amaterka u izradi slastica i kuhanju. Nisam se nikad za to školovala niti mi je itko pokazao kako se to radi. Moglo bi se reći da sam se sve sama naučila tj. samouka sam. S obzirom na životne okolnosti (siromaštvo, obaveze, nerazumijevanje okoline itd.) moram biti zadovoljna koliko sam samu sebe uspjela naučiti.

Naravno, uvijek bi moglo bolje: da protekle, više od 2 godine, nisam gladovala na zdravoj hrani kojom me liječnici „liječe“(???), bila bih isprobavala različite recepte, tehnike ukrašavanja itd. i mogla sam vježbati i napredovati u izradi i ukrašavanju slastica. Ali jebiga, morala sam jesti zdrave splačine i nisam smjela jesti ukusne kolače kakve volim.

Pisala sam već da ne razumijem zašto sam tako kažnjena, zašto me liječnici maltretiraju dijetom. Ja sama uopće ne osjećam potrebu da budem mršava i nisam imala problema sa svojih 114 kila, a najbolje je što zdrava hrana uopće ne liječi sve. Ja sam više od 2 godine na toj zdravoj hrani  čekala sve te divote i krasote koje se ljudima dogode kad su na zdravoj hrani - ali ja to nisam dočekala.
Osim toga, milijuni ljudi u svijetu su debeli i uživaju u tzv. nezdravoj hrani – i njih liječnici ne liječe zdravom prehranom!

No dobro. Dakle, meni se moj buket sviđa i baš je bio ukusan!

Pretpostavljam da je dotična gospođa koja ima potrebu kritizirati moju razinu estetike (tj. prema njezinim riječima: potpuni nedostatak estetike kod mene), izučila slastičarski zanat u Parizu kod nekog fensi i razvikanog chefa čije ja ime ne znam ni izgovoriti. Blago njoj. Priznajem da joj zavidim. Znatiželjna sam kako bi njezin buket od muffina izgledao? 
Ok, da, jasno mi je: ona je očito davnih dana izučila taj slastičarski zanat kod tog nekog fensi chefa, ali je nakon toga otkrila zdravožderstvo pa otkad se zdravo hrani - ona ne bi došla ni na ideju da napravi ovakav i ovako ukrašen nezdravi kolač. No, zaista me fakat zanima, da pod nekim uvjetom bude prisiljena napraviti ovakave nezdrave ukrašene muffine – kako bi izgledali? Zaista bih voljela vidjeti navodni dijapazon estetike kojim ta gospođa  raspolaže.

Od zdrave hrane se ne mršavi…

... mršavi se od minijaturnih porcijica zdrave hrane. 

Čitala sam na nekom zdravožderskom blogu kako jedna zdravožderka trkelja o divotama zdrave hrane. I ta zdravožderka – zeljarka/kupusarka trkelja do beskonačnosti, a jedna od bombastičnijih rečenica je bila otprilike: od kupusa (zelja) se nitko nije zdebljao. To je bio zaključak te njezine litanije o tome kako se debeli ljudi non stop žale da su debeli, te im ona predlaže rješenje: neka jedu kupus (zelje) i neće se zdebljati. Ta kupusarka ni na jednom mjestu ne precizira kakav kupus treba jesti. Ali, očito kupus mora biti nemastan i nezačinjen da bi to njezino rješenje imalo smisla. 

Pa, ok, ne bi se ljudi zdebljali od nemasnog kupusa, ali ne bi ni smršavili. Najbolje mi je kad se kaže da, ako se zdravo hraniš, onda mršaviš. Pritom svi (namjerno?) „zaborave“ napomenuti da ne smiješ jesti zdrave hrane koliko hoćeš, nego moraš jesti minijaturne porcije. Često se zdravo mršavljenje reklamira krilaticama:"ne moraš jesti manje, nego jedi pravilno" (tj. zdravije). Šipak.

Ok, kod nekih zdravoždera koji ne žele smršaviti, nego ostati na istoj težini, navodno funkcionira to da ne moraju jesti manje - ali moraju stalno jesti samo  i jedino tu zdravu hranu. 
No, većina ljudi koja je na tim zdravim prehranama – na toj je dijeti da bi smršavili. 

Može reći tko god što hoće, no, meni kupus nije ukusan. Ipak, postoje totalno neukusna jela od kupusa i malo manje neukusna. Totalno neukusno je: kupus, malo soli, malo papra, pola čajne žlice ulja i jedi (može sirovo, može i izdinstano) – to je ta dijetna varijanta koju spomenuta kupusarka/zeljarka očito preporuča.

Malo manje je neukusno, ako se recimo kupus izdinsta u masnoći pa stavi na razvaljano dizano tijesto (od fiiinog bijelog brašna) i posipa s tonom masnog tvrdog sira i ispeče kao neka pita. Ili da se kupus izdinsta i prokuha s vrhnjem ili topljenim sirom. Ili da se ispeku (pivski) kupus-popečci u dubokoj masnoći. Ili da se kupus pomiješa s krumpirom ili tjesteninom ili kruhom, pa zapeče s bešamel umakom i tonom naribanog tvrdog sira i fiiiiiino zapeče (meso nisam stavljala jer ga ne volim). Takve varijante barem su ukusnije od dijetne varijante. Ne treba ni naglašavati da te varijante (pržene i zapečene!) s tvrdim sirom, masnoćom, vrhnjem, krumpirom, tjesteninom, dizanim tijestom... nisu dijetne! Od spomenutih varijanti se itekako može zdebljati! Ja sam dokaz za to. Kad nisam bila na dijeti, sve to povrće poput kupusa (kelj, ali i blitva, špinat, brokula,...) stalno sam trpala u jela s puuuuuuno krumpira, tjestenine, vrhnja, masnog sira, ili sam radila pržene popečke (ne one odurne: osušene u pećnici!) kako bih prikrila okus tog kupusa i sličnog povrća. I onda sam to mogla jesti. Ali, to ima milijardu kalorija! 

Zato crkavam na zeljarkinu/kupusarkinu izjavu da se od kupusa nitko nije zdebljao. Kad ja spremam jelo od kupusa i sličnog povrća, to nema ni D od dijetno, a ni Z od zdravo u sebi! Najradije bih stavila link za njezin blog, ali će onda gospoja biti uvrijeđena pa ću se suzdržati.  

Ja sam već, valjda stotinu puta napisala, da ja nisam na toj zdravoj dijetnoj hrani dobrovoljno – mene liječnici u 21. stoljeću „liječe“(???) tim zdravim gladovanjem (meni ne smeta što sam debela i ne vjerujem u demagogije da zdrava hrana sve liječi).

Zadnjih mjesec dana bila sam na toj zdravoj hrani, ali nisam se držala propisanih 1300 kalorija, nego sam jela više – jer sam bila gladna! Ali, nisam jela nešto nezdravo, nego ono što spada u zdravo. Npr. smijem pojesti pola banane dnevno. Jebiga, ja sam pojela i po 3 banane u jednom danu (najprije pojedem pola, pa sam opet  gladna i za sat vremena, pa pojedem još pola, pa onda opet za 2 sata pojedem pola banane, i do večeri fakat pojedem 3 cijele banane). Za obrok smijem pojesti pola šnite integralnog kruha. Jebiga, ja sam pojela cijelu šnitu. Onda smijem 200 g povrća za ručak (npr. dijetni, nezačinjeni kupus!). Jebiga, ja sam pojela više! Nije meni nezačinjeni kupus uopće ukusan (stvarno mi se gadi!), ali ja sam gladna!

I što sam ustanovila? U zadnjih mjesec dana dobila sam 2 kile od te neograničene zdrave hrane, očito nisam ništa smršavila. 

Dakle, nije točno da se nećeš zdebljati ili da ćeš mršaviti, ako se zdravo hraniš. Nećeš se debljati i mršavit ćeš jedino, ako ćeš jesti minijaturne porcijice zdrave hrane svaki dan.

To sam iskusila i kao srednjoškolka. Pisala sam već da sam zadnji put bila na dijeti kad sam imala 18ak godina. I da, onda sam zdravom hranom smršavila preko 20 kila. Ali, kad sam bila krenula na tu dijetu (meni je zdrava hrana = dijeta!) ispočetka je išlo kako-tako, ali ja sam stalno bila gladna. Kad sam bila gladna, pojela sam to nešto zdravo. Jedva da sam mršavila (1 kilu u mjesec dana; da, točno je da se nisam zdebljala u mjesec dana pa nisam ni očekivala da ću smršaviti u 20 kila u mjesec dana, ali ipak sam se nadala da ću mršaviti više od 1 kile mjesečno jer sam se odrekla svega što volim; tada nisam jela ništa masno, prženo, kalorično, slatko – fakat sam se svega odrekla). Budući da sam imala osjećaj da ta moja dijeta ne napreduje, išla sam kod svoje liječnice. I što mi je rekla? Da ja to sve super radim i samo neka nastavim, ali neka smanjim porcije. Tada  sam prvi put saznala da se ne mršavi od zdrave hrane, nego se mršavi od minijaturnih porcijica zdrave hrane. I jesam, tada sam se držala liječničkih uputa: gladovala sam na majušnim porcijicama zdrave hrane i mršavila sam. U nekoliko mjeseci (ne sjećam se više koliko) smršavila sam oko 24 kile.

Da, to fakat pali: samo moraš jesti minijaturne porcijice zdrave hrane! (A ako ste ko ja, onda ćete uz tu zdravu hranu uzimati sredstva za smirenje i pizditi cijele dane.)

Pa draga moja zeljaro/kupusarko (kako god hoćeš): ja sam se zdebljala jedući kupus i ostalu zdravu hranu u količinama koje su mi bile potrebne da ne bih cijeli dan živčanila zbog gladi. Blago tebi kad ti možeš živjeti na minijaturnim porcijicama kupusa!

Sad će neki reći da sam se ja zdebljala zato što nisam jela samo kupus u tih mjesec dana, nego sam pojela previše banana, previše integralnog kruha i ostale tzv. zdrave hrane.  A zar kupusarkina teorija počiva na tome da se jede samo, jedino i isključivo kupus? Znači, nemasni, nezačinjeni kupus treba jesti i za doručak i za međuobrok i za ručak i za drugi međuobrok i za večeru – i ne jede se ama baš ništa osim nemasnog kupusa? A jebiga, tu varijantu nemam namjeru apsolutno nikad isprobavati. 

Slika je preuzeta s interneta.

Budi osoba kakvu želiš upoznati.

Kakvu ja osobu želim upoznati?

Želim upoznati osobu koja obožava, voli… ukusnu, tzv. nezdravu kaloričnu, masnu, zasitnu, tešku hranu i svaki dan uživa u njoj; osobu koju nije briga kad ljudi popuju o tome kako je ta hrana nezdrava. 
Želim upoznati nekoga kome zdravožderi sa svojim zdravožderskim sranjima idu na živce. 
Želim upoznati nekoga tko bi radije crko, nego jeo zdravu hranu.

Pretpostavljam da se na ovo dubokoumno pitanje ne očekuje ovakav odgovor kakav sam ja dala. Većina ljudi bi odgovorila da želi upoznati manekenku, visoku 180 cm koja ima max. 50 kila ili da želi upoznati, ne znam… Georga Clooneya itd. – i onda je poanta da se ta osoba koja je to zaželjela – sam(a) potrudi da izgleda ko manekenka ili ko Clooney (da se zdravo hrani, vježba i slične pizdarije).

Po uzoru na „dubokoumnost“ dotične fraze: ja bih zaista voljela da mogu biti  takva osoba kakvu želim upoznati. Ne razumijem zašto mene liječnici liječe zdravom hranom, a ne daju mi lijekove – te ja zato ne mogu biti osoba kakva želim biti (tj. kakvu želim upoznati): ne smijem uživati u ukusnoj nezdravoj hrani i moram gladovati na zdravožderskim sranjima.

Ajme, kako sam ja tako nenormalna da ne znam razmišljati ko svi ti normalni ljudi oko mene koji bi htjeli upoznati manekenku ili Clooneya?

Slika preuzeta s interneta.

Doktori mi ne daju to jesti

Čitam prije par tjedana u novinama savjete kako odbiti hranu koju „ne smijete“ jesti jer ste na dijeti, tzv. zdravoj prehrani ili čemu god. Pa tako piše da treba reći: „Ne hvala.“, a treba izbjegavati „Ne smijem.“ ili „Ne mogu. Doktor mi je zabranio.“.

WTF???

Zašto da lažem???

Pa kad meni netko nudi nešto fino, tzv. nezdravo što ja istinski, stvarno i zaista želim jesti, ja kažem: „Doktori mi ne daju to jesti.“ – i to je istina. Zašto da kažem samo: „Ne hvala.“? Ako odbijem na taj način, odmah će me pitati:  „A zašto nećeš? Pa daj si uzmi.“ Onda ću ionako morati objašnjavati zašto neću (iako, uopće nije točno da je neću, ja itekako hoću, itekako žarko želim i ja bih itekako rado to jela) pa ću objašnjavanjem opet doći do onoga: „Doktori mi ne daju to jesti.“

Točno je da meni doktori ne daju jesti ono što volim, te me izgladnjuju zdravom prehranom. Kad me netko pita ili nudi ukusnom hranom koju ne smijem prihvatiti, ja kažem istinu.

Slika preuzeta s interneta.

Domaći junk food vs. kupovni junk food?

Gledajući po internetu kojekakve (ne)zdravožderske nebulozne izreke, fraze,… naišla sam i na ovu.

U prijevodu: Možeš jesti junk fooda koliko god hoćeš, ako ga pripremaš sam.

I tu se navodi ime tog nekog tipa (Michael Pollan) koji ima neku svoju teoriju, filozofiju(?) vezanu uz prehranu. Nisam imala pojma tko je on (i ustanovila sam da nije nitko bitan), ali zabavila me njegova filozofija, ima tekstova po internetu, čitajte ako vas zanima. On smatra da ako netko želi jesti junk food (nezdravu hranu, fast food) – samo nek ju slobodno jede, ali neka ju obavezno kuha/pripremi kod kuće – i neće imati problema s debljinom, viškom kila i sl. 
Naravno, trkelja on o tome da kad doma pripremaš tu hranu, onda nema toooliko štetnih sastojaka itd., to nije ništa novo, o tome se staaaaaalno priča. Ali on odnekud izvlači još jedan aspekt - on „računa“ na lijenost ljudi: smatra da se ljudima, koji usvoje tu njegovu „filozofiju“, neće dati pripremati nezdravu hranu kod kuće pa ju onda neće ni jesti, nego će posegnuti za nečim zdravi(ji)m(?) što se kratko priprema, za što nije potrebno puno suđa itd. te će na taj način rjeđe jesti nezdravu hranu.

WTF???

Ok, meni je jasno da ima zdravoždera koji se ponose svojom lijenošću i ističu ju i nije ih sram.

Ja nisam lijena. Ja sam uvijek nezdravu hranu pripremala kod kuće i nikad mi nije bio problem si nešto fino, nezdravo… kakvo volim. Ok, bilo je trenutka kad mi se nije dalo pripremiti si nešto, ali kod mene je to rijetkost. Pisala sam već da nikad nisam obilazila fast food restorane. I pizze i hamburgere i sendviče,… u većini slučajeva pripremala sam kod kuće. Pisala sam već i da sam tijekom 18 godina – u piceriji bila 10ak puta. Ja nisam išla u picerije jer sam više puta tjedno(!) pizzu pripremala kod kuće! A tek razna (slana) peciva, buhtle, sirnice, krumpiruše, maaasne pogače,… ja sam sama mijesila, razvlačila kore, oblikovala tijesta… Nisam bila lijena pripremati si hranu kakvu obožavam.

Spomenuti gospodin Pollan navodi primjer s pommes fritesom. On smatra da, ako ćeš pommes frites raditi kod kuće – onda ćeš ga rjeđe jesti: neće ti se dati guliti, prati i rezuckati krumpir i onda ga još pržiti, a nakon toga prati i to masno suđe. I na taj način (zahvaljujući lijenosti) bit ćeš mršaviji, zdraviji itd.

WTF?

Meni njegova logika nije jasna. Mene su roditelji odgajali tako da su mi utuvili u glavi – da ako nešto želim imati – za to se moram naraditi. Svejedno je li riječ o hrani, poslu, školi…

I zato meni nikad nije bio apsolutno ama baš nikakav problem: oguliti krumpir, oprati ga, narezati, ispržiti i onda oprati suđe. Još sam čak i preskočila jedan korak. Pisala sam već da živim na selendri. To znači da prije guljenja krumpira: tijekom ljeta moram ići u vrt iskopati(!) krumpir. Naravno, ne kopamo krumpir u vrtu cijele godine, ali baš u ovo ljetno vrijeme: nemamo više krumpira od prošle godine i ne kupujemo ga u dućanu, nego iskapamo krumpir u vrtu (još nije potpuno dozrio pa nismo iskopali sav, to će biti na repertoaru za koji dan). Zar stvarno ima ljudi koji su taaako lijeni da bi (ako žive po filozofiji spomenutog gospodina) radije odustali od jedenja pommes fritesa nego išli iskopati krumpir u vrtu??? 

Ja to ne mogu shvatiti. Ja sam kao dijete, kad sam imala 7-8 godina, tijekom ljeta, morala npr. iskopati oko pola kantice krumpira za ručak/večeru: mama (ili baka) dala bi mi kantu i motiku i poslala me u vrt po krumpir. Nisam ja bila luda za tim kopanjem krumpira (pogotovo ako me npr. mama prekinula u gledanju televizije), ako sam odgovorila da „Neću.“  - dobila bih šamar, pa sam onda išla iskopati krumpir, cmizdreći. Kad sam donijela taj iskopani krumpir iz vrta – morala sam ga guliti, prati i rezati (nisam ga još tada pržila, nisam imala pristup vatri tj. štednjaku itd., ali ovo guljenje, pranje i rezanje – morala sam raditi).

Znam da je to danas zabranjeno (ma ne zabranjeno, nego protuzakonito). Djeca su jako dobro upoznata sa svojim pravima u školi im i liječnici i policajci i pedagozi i psiholozi,… drže predavanja o njihovim pravima i oni znaju da ako ih roditelji tjeraju da obavljaju fizičke poslove ili ako ih kažnjavaju batinama: djeca smiju (moraju!) nazvati Plavi telefon, policiju... i to se stvarno shvaća ozbiljno.

Dok sam ja bila mala Plavog telefona nije ni bilo, a policajci bi se sigurno strgali od smijeha da sam nazvala i rekla: „Mene mama tjera da u vrtu nakopam kanticu krumpira za ručak i ošamarila me kad sam rekla da neću.“. Najbolje u toj priči je što sam odrasla u selendri – nismo ni imali telefon! Što se mobitela tiče, ja sam stara, sada imam 36 godina, dok sam ja bila mala, mobitel nije bio u širokoj uporabi kao danas.
Tako da o zvanju policije nije bilo ni govora. 
Blago današnjoj djeci, smiju biti lijena i ne obavljati kućanske poslove - zakon im to omogućava.

No, dobro...

Da, zaboravila sam spomenuti još jedan korak: ako je taj iskopani krumpir blatan, onda ga treba oprati prije guljenja, i onda još jednom nakon guljenja. To se ne događa često. Svi znamo kako je vruće ovih dana i nema kiše, ali bila je pala kiša prije kojih tjedan dana kod nas i iskopani krumpir, morao je biti opran prije guljenja.

I da, nakon jela: treba oprati suđe. Već sam gore napisala da živim na selendri (nemam novaca da se selim u grad). Živim u derutnoj kući (nemam novaca da ju uređujem) s minijaturnom, starom mini kuhinjicom u kojoj nema mjesta za perilicu. Nikad nismo imali perilicu jer – osim što je to financijski izdatak, nemamo u kuhinji ni mjesta za nju. Da imamo perilicu u kuhinji, morali bismo izbaciti cijeli sudoper – a meni je nezamislivo da baš nemam nikakav sudoper u kuhinji (da, da: trebala bih dati izraditi neki minijaturni mini-sudoper po mjeri; ako imaš novaca (ja nemam), tj. ako možeš platiti, izradit će ti funkcionalni sudoper i veličine kutije šibica; jedino takav bi meni stao pored perilice).

Pisala sam već da sam (dok me u siječnju 2016. nisu počeli liječiti(???) dijetom), obožavala peći i kuhati i sve sam to radila u toj minijaturnoj kuhinjici i sve suđe sam uvijek prala ja sama, ručno. Ja nikad nisam bila lijena i nije mi bio problem oprati ni npr. pet posuda od masnih krema (buttercream) raznih boja kojima sam ukrašavala tortu i hrpu različitih nastavaka za ukrašavanje, hrpu spatula za zaglađivanje, limove za pečenje, i sl. Nije mi nikad mama (ili baka) pomagala da operem suđe nakon što sam radila kolače ili torte. Ja sam se bavila izradom kolača/torti (a ne mama ili baka) – pa je na meni bilo da sama operem i suđe – tako je to funkcioniralo u mojoj obitelji. Ako sam ostavila prljavo suđe u sudoperu – čekalo me dok ga nisam oprala.

Možete reći što god hoćete o meni, ali ne možete reći da sam lijena. Način na koji su me odgajali, izbio je lijenost iz mene (doslovno: kad nešto nisam htjela napraviti, dobila sam batine).

Trebala bih još nešto spomenuti, to mi je sad palo na pamet dok sam čitala što sam natipkala ovdje. Napisala sam da živim u staroj, derutnoj kući: moram spomenuti da nemamo klimu (nikakvu, nigdje u kući; kuća je stara s blesavim (starinskim) rasporedom prostorija, problematičnim instalacijama i nemamo novaca da nešto poduzmemo u vezi toga). Da, u ovoj starinskoj kući je ljeti vruće (a zimi hladno). Vjerojatno bi spomenuti gospodin Pollan i vrućinu naveo kao faktor koji treba spriječiti ljude u pripremi pommes fritesa. Hm.

Moja baka je više od 50 godina svaki dan u majušnoj kuhinjici bez klime i to uglavnom na peći na drva pripremala hranu (imala je i plinski šrednjak, ali više je koristila ovaj na drva – i ljeti i zimi). Mama također kuha u malenoj kuhinjici bez klime (ona koristi plinski štednjak). Ja imam 36 godina i više od 15 godina (prije nego su me počeli liječiti(???) dijetom) kuhala sam i pekla delicije kakve volim (tzv. nezdravu hranu) u malenoj kuhinjici bez klime.

Da, ljeti je vruće. U mojoj obitelji je to najnormalnija stvar. Ja ne znam stvoriti problem iz toga.

Da utvrdimo gradivo, uključit ću baš sve korake kojih se moram držati ako želim jesti pommes frites. Znam da postoje svakakvi recepti za pommes frites u kojima se npr. krumpir prije prženja kuha itd. U mojoj obitelji se nikad nije tako radilo, ja ću navesti korake za pripremu onoga što se u mojoj obitelji smatra pommes fritesom:

1. iskopati krumpir u vrtu (sada, tijekom ljeta kad nemamo u kući prošlogodišnjeg krumpira) i ako je padala kiša te je blatan – oprati ge prije guljenja. Ako je krumpir iskopan: spremljen je u podrumu, to znači da ga samo trebam donijeti iz podruma u kuhinju

2. oguliti krumpir

3. oprati krumpir

4. obrisati krumpir

5. narezati krumpir

6. začinit krumpir

7. zagrijati masnoću (ja to radim u dubokoj tavi, nemam fritezu)

8. ispržiti krumpir

9. nakon jela: oprati suđe (u mojem slučaju na ruke, jer nemam perilicu)

- i kao što sam rekla: u mojoj obitelji to sve se radi bez klime u kući.

Ok, u čemu je problem? Bi li mene ti koraci (tj. za neke ljude navodno ogroman(???) broj tih koraka) – trebali spriječiti da si pripremam i jedem pommes frites nekoliko puta tjedno??? Ne razumijem ni kako ni zašto bi se to „trebalo“ dogoditi.

Meni su ti koraci u pripremi najnormalnija stvar. Fakat ne razumijem tog gospodina, tj. njegovu filozofiju.

Što uopće znači ono da „nećeš tako često jesti pommes frites ako ga sam radiš“? Koliko često je normalno, a koliko nenormalno?

U mojoj obitelji pommes frites pripremao se nekoliko puta tjedno. Znam da su, ako zdravožderi ovo čitaju, oni sad popadali u nesvijest od šoka, kao što bi pao i dotični gospodin koji je izmislio tu svoju nebuloznu teoriju, ali u mojoj obitelji je bilo tako.

Dakle, nije se kod nas pommes frites pekao svih 7 dana u tjednu, tj, svaki dan, no bilo je tjedana kad se pekao 2-3 puta tjedno, al bilo je i tjedana kad se pekao samo 1 tjedno. Ali činjenica je da se kod nas pommes frites pekao – nije se njegova priprema izbjegavala (jer sadrži „puno koraka“(???) ili „jer je vruće“). I da, dok sam bila klinka – bilo nas je petero u kući. Tako da se pripremao pommes frites od oko 1-2 kg krumpira (ovisno uz što se jeo). Da: gulila se, rezala, i pekla veća količina krumpira, a ne neka malecka porcijica za 1 osobu (veličine kao u fast food restoranu).

Meni nije problem ni peći ga dva puta dnevno. Štoviše, prije mjesec dana pekla sam ga 2 puta u istom danu. Pisala sam da sam bila na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Za ručak sam si ispekla pommes frites i to je bilo tako dobro: da sam ga pekla i za večeru (taj isti dan!) u malenoj, starinskoj kuhinjici bez klime. 
Nisam taj dan gledala/pratila/pamtila... kolika je bila temperatura. Al tih dana je obično bilo oko 34°C. Pretpostavljam da je i tag dana, kad sam ja dva puta pekla pommes frites bilo 34°C; u kuhinji je sigurno bilo i više. Al meni je tijekom ljeta normalno da je vruće i normalno mi je pripremati hranu kakvu volim u takvim uvjetima.

Moram priznati da, dok me liječnici nisu počeli „liječiti"(???) zdravom dijetnom prehranom: meni pommes frites nije bio omiljeno jelo niti sam ikad mislila da je pommes frites najbolje nešto se od krumpira može napraviti (obožavam krumpir i može ga se pripremiti na milijun ukusnih načina!). Čini mi se da bih liječnicima trebala zahvaliti što su mi ukazali na to koliko je pommes frites ukusan: to sam shvatila nakon što su mi zabranili svu ukusnu hranu koju volim. Baš razmišljam, da me netko pita je li mi pommes frites sada najbolja, najdraža… hrana – što bih mu rekla?

Stvarno mi je falio, zato sam ga i pekla i jela dva puta u istom danu. No, ne bih mogla reći da mi je baš pommes frites omiljena hrana: moja omiljena hrana je skoro sve prženo (ili pohano) u dubokoj masnoći (tj. sve ono što su mi zabranili). Volim prženu, masnu hranu. Pritom mislim na pravu prženu hranu, a ne na ono kad je nešto pečeno u pećnici pa onda zdravožderi uporno to nazivaju prženo ili pohano, iako je to zapravo, samo is(pečeno) u pećnici; o tome malo kasnije.

U nekom tekstu tog gospodina Pollana (nemam link) pisalo je (prevedeno na hrvatski, to je moj prijevod): „nećeš pommes frites peći doma svaki dan jer za to treba vremena, truda, itd. pa ga nećeš ni jesti svaki dan“. Ok, kao što sam napisala, u mojoj obitelji se pommes frites nikad nije pripremao/jeo svih 7 dana u tjednu, ali jeo se/pripremao više puta tjedno.

Što dotični gospodin želi reći? 

Znači, ako pripremaš pommes frites doma, onda ga nećeš peći/jesti svaki(???) dan, a ako jedeš vani ili naručuješ dostavu itd.– onda ćeš ga jesti svaki dan??? Nemam pojma kakve su cijene u fast food restoranima (picerijama itd.) u Americi, ali u Hrvatskoj: meni su ti restorani užasno skupi!!! Zato sam ja, kao što sam  već pisala: praktički svu nezdravu hranu koju volim – pripremala kod kuće! Nisam išla u fast food restorane i picerije jer za to nisam imala novaca. Meni su i dan-danas fast food restorani skupi. Svaka čast Amerikancima, ako si oni mogu priuštiti da svaki dan jedu u fast food restoranima. 

Čitajući teorije tog gospodina zaključila sam da kod mene vrijedi sasvim suprotna teorija.

Da analiziramo moj slučaj: ja bih tijekom svog života bila pojela daleko manje tzv. nezdrave hrane - da sam ju jela isključivo u fast food restoranima. Jer: meni su oni skupi i nisam si mogla priuštiti da tamo jedem više od jednom mjesečno. Zato sam svu nezdravu hranu (skoro svaki dan) pripremala kod kuće. Ja sam našla vremena i bila spremna uložiti i trud i volju da nekoliko puta tjedno (ili čak dva puta dnevno) pečem pommes frites. A pržila sam i pohala i razna druga jela. Ja sam skoro svaki dan pripremala i jela nešto prženo i masno jer takvu hranu volim i obožavam. Al ne bih si nikada bila mogla priuštiti da svaki dan u fast food restoranima kupujem takvu hranu.

Ok, ovisno o tome gdje sam radila itd. nisam svaki dan kod kuće pripremala hranu koju volim jer nisam imala vremena. U tom slučaju napravila bih tzv. nezdravu hranu koju volim za više dana unaprijed. Ispržila bih npr. povrtne popečke u dubokoj masnoći. Naravno da su ti popečci najfiniji svježi, ali kad nisam imala vremena svaki dan pripremati hranu: napravila bih popečke od npr. 2 kg povrća i sl. te bih to ispržila u npr. litri masnoće – i imala sam onda što jesti 2-3 dana. Ja sam popečke pripremala isključivo u dubokoj masnoći. Tijekom godina, isprobala sam i tzv. zdravije varijante, ali zaključila sam da to ne valja i nisam samu sebe htjela mučiti neukusnom hranom. Zato nisam radila po onim receptima u kojima se tava premaže s pola čajne žlice ulja pa se na tome ispeče deset tura popečaka ili još veća nebuloza: kad se popečci "prže" ili "pohaju" u pećnici (ajme!). Zahvaljujući zdravožderima internet je pun takvih recepata, ali svakome tko ima barem malo iskustva u kuhinji jasno je da se u pećnici hrana ne može pržiti ni pohati. Pommes frites iz pećnice ne postoji. To je jednostavno pečeni krumpir. A još je gora ona varijanta kad zdravožderi krumpir namackaju bjelanjkom i ispeku u pećnici onda tvrde da je to isto ko prženi pommes frites. Kad čujem tu tvrdnju, uvjerena sam da ti ljudi nikad u životu nisu niti probali pravi prženi, prefini masni pommes frites. 
Ovaj krumpir s bjelanjkom trebalo bi nazvati pravim imenom: Zapečeni krumpir s bjelanjkom. Ista stvar vrijedi i za npr. Pohane tikvice iz pećnice - da, jesu iz pećnice, ali nisu pohane, jednostavno su ispečene.

Ne razumijem zašto se zdravožderi boje(?, ne znam koju bih riječ upotrijebila) nazvati stvari pravim imenom. Neka oni jedu to što jedu, i neka zovu tu hranu pravim imenom. 

Ako ne jedu pohane tikvice ispržene u dubokoj masnoći, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pohane tikvice, nego jedem Pečene tikvice iz pećnice.“.

Ako ne jedu pommes frites, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pommes frites, nego jedem Pečeni krumpir iz pećnice ili Zapečeni krumpir s bjelanjkom itd.“. 

Ako ne jedu pravi sladoled, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pravi sladoled, nego jedem smrznute banane ili smrznuti jogurt koji meni glume sladoled.“.

...

No dobro, da se vratim onome kako sam pripremala sebi hranu za nekoliko dana unaprijed. Uz popečke bih obično imala u hladnjaku pripremljenu finu zasitnu, tešku, tzv. nezdravu, masnu (baš onakvu kakvu volim) salatu: od krumpira, isključivo bijele tjestenine, graha… ili francusku salatu s puuuno majoneze  – uz par šnita čisto bijelog kruha 2-3 dana uživala sam u hrani kakvu volim, a nisam ju pripremala svaki dan i nisam trošila novce na fast food restorane.

Zaista ne shvaćam gospodina Pollana i njegove tvrdnje. Zar on fakat polazi od činjenice da su ljudi lijeni? Ok, znam da je danas zdravožderstvo popularno, moderno i razvikano, a jedan od temelja tog zdravožderstva je lijenost kojom se zdravožderi hvale i busaju o prsa. Meni to nije normalno, ne mogu ni zamisliti kako je to kad si lijen pripremati si ukusnu (tzv. nezdravu) hranu kakvu voliš.

Slika je preuzeta s interneta.

Zašto mi je oduzeta moja strast?

Gledam nekog sportaša na televiziji. Nemam pojma ni kako se zove ni kojim sportom se bavi. Al očito je uspješan, tj. bogat, cool (barem on tako misli), vozi skupi auto ima par skupih kuća… i sve što ide uz to. I trkelja on nešto o ostvarenju svojih snova, u prijevodu na hrvatski to bi bilo: Kad imaš strast, nema granica.

Hmmmm.

Meni je priprema ukusne hrane (masne, teške, zasitne, kalorične,…), kolača, torti,… kakve volim jesti, bila strast kojoj sam posvetila više od 17 godina života. I sad mi je to oduzeto jer me liječnici „liječe“(?) zdravom prehranom.

Zašto se on smije baviti svojom strašću, a ja svojom ne smijem? 

Nisam ja kriva što osjećam strast prema nečemu što se danas smatra nezdravim. Nikad nisam namjeravala baviti se profesionalno pripremom hrane ili slastičarstvom ili otvarati slastičarne, restorane i nisam sanjarila da bih time mogla zarađivati (milijune). Ja sam samo željela usrećivati samu sebe pripremom i jedenjem ukusne hrane kakvu volim. Meni je to jednostavno bio hobi u kojem sam uživala. Nikad nisam željela pretvoriti to u posao. Predlagali su mi često da otvorim neki biznis vezan uz pripremu hrane, kolača… - dobro da nisam! Što bih sad da mi je posao: svaki dan kuhati, peći, biti okružena kolačima, tortama – a ne smijem ih jesti?

Ne razumijem zašto sam ja tako kažnjena. Zašto ne smijem uživati u svojoj strasti?

Zašto se tom sportašu ne dogodi nešto da se mora odreći svoje strasti? Što bi bilo  da mu npr. amputiraju obje ruke i noge? Pretpostavljam da se on ni tada ne bi odrekao svoje strasti: onda bi igrao nogomet, košarku (kojim se sportom on uopće bavi?) – trepavicama i jezikom.

Šteta što moja strast ima granicu. Ja ne mogu svoju strast prema pripremi ukusne (tzv. nezdrave) hrane – ispoljiti na neki drugi način. Mene ne veseli priprema te hrane za druge – zar da gledam kako drugi žderu sve ono čega sam željna, a ne smijem to jesti? Ma da ne bi! Otkad moram jesti tu odurnu, zdravu hranu  - ne pripremam ni za koga ukusnu hranu ni kolače, ni torte.

A da se posvetim pripremi sve te danas razvikane, moderne i popularne zdrave hrane? Ma da ne bi! Nikad nisam voljela zdravu hranu, al tek otkad ju jedem već 15 mjeseci – postala sam svjesna koliko je zapravo takva hrana odurna. Ja ne znam razviti strast prema nečem što je tako odurno kao zdrava hrana. Jedva prisilim sebe da to jedem, moji ukućani to ne žele jesti. Bilo bi me sram govoriti da je zdrava hrana ukusna i predlagati drugima da ju jedu.