Zašto ste svi tako osjetljivi i sve preozbiljno shvaćate?

Kad sam počela raditi posao koji radim, koji ne volim, ali radim jer time plaćam račune, ja sam bila šokirana činjenicom da me ljudi smiju ponižavati, vrijeđati i maltretirati. Znala sam da je to posao gdje radiš s ljudima, znam da nisu svi ljudi divni i krasni, ali nisam znala da se ti ljudi smiju tako iživljavati na meni. Dok sam studirala meni to nitko nikad nije rekao. Razgovarala sam s kolegicama i kolegama o tome i oni svi kažu da nama na faksu to nitko nije rekao. Ne znam na kojem kolegiju smo to trebala čuti, ali nitko nam nije rekao da nama, službenicima, koji rade sa strankama svi smiju reći sve što hoće, smiju nas psovati, smiju nam prijetiti... Ok, ne bi nas baš smjeli udarati, rečeno nam je da onda smijemo pozvati policiju, ali, ako npr. netko pljune na nas, to je normalno.

Ja sam zaista, fakat, uistinu bila šokirana kad sam počela raditi, ja nisam bila pripremljena za to.  

Koliko mene svaki dan izvrijeđaju, ispsuju i ponize! A najbolji su mi oni koje susrećem svake godine, i onda svaki put ponižavanje ide ispočetka. Baš mi je na pameti jedan primjer, ta osoba me zlostavlja već četvrtu godinu zaredom, ali nikome ništa. Ispada da je meni to u opisu posla. 

Meni nitko nikad na faksu nije upozorio da će to tako biti.

Tražim ja stalno drugi posao, ali nemam veza, nemam novaca da nekome platim da me zaposli, nemam iskustva za radna mjesta na koja se prijavljujem (naravno da  tražim posao van struke(!), ovoga u struci mi je fakat dosta) i od svega ništa.

Prije koju godinu imala sam jedan veći „cirkus“ na poslu, evo priznajem rasplakala sam se od muke, došla je šefica i neke starije kolegice i rečeno mi je da sam preosjetljiva i sve preozbiljno shvaćam. Nije bio problem u tome što je meni netko napravio i rekao, nego što je to meni smetalo.

Budući da mene svaki dan na poslu vrijeđaju, psuju, maltretiraju i ponižavaju i da se to smatra normalnim, fascinantno mi je kako vama ovdje na mojem blogu smeta što i kako ja pišem.

To je blog, nešto što radim u privatno vrijeme, nešto što je zapravo nebitno i nevažno i nikoga ne prisiljavam da to čita. Ja blogom ne zarađujem ništa, a sigurna sam ni da oni koji ga čitaju, ne zarađuju na čitanju mog bloga.

Dakle, zašto čitate blog, ako vam se ne sviđa? I onda još ispada da ste vi uvrijeđeni onime što ja pišem. Pa čemu onda to čitate? Tko vas sili?

Najbolji su mi oni koji ovdje čitaju tekstove koji im se ne sviđaju, ali onda se još čak trude napisati komentar(!). Onda oni meni u komentare pišu da im se ne sviđa što i kako pišem, da su oni uvrijeđeni ovime ili onime što sam napisala… 

E pa dragi moji, zašto ste vi tako osjetljivi i zašto sve preozbiljno shvaćate?

Pa čak i ako se vi smatrate uvrijeđenima, mene nije briga. Na poslu, koji ne volim, ali mi je važan jer mi omogućuje plaćanje računa, rečeno je da je to, kako se ljudi odnose prema meni, posve normalno.
Zašto to onda ne bi bilo normalno i ovdje na posve nebitnom i nevažnom blogu?

Slika je preuzeta s interneta.