Zašto se rade tradicionalni kolači?

Gledam to godinu za godinom, čitam po blogovima, časopisima: svi snatre o kojekakvim receptima za kolače kakve su pripremale „naše prabake, bake i mame“ (na takve (pod)naslove nailazim). Meni se kosa diže na glavi kad se sjetim tih svih kolača koji su se pripremali za blagdane u mojoj obitelji dok sam odrastala: Mađarica, Bijela pita, Medena pita, Griz pita, Vanilin kiflice, Medenjaci, Orehnjača, Makovnjača, ili ona “–njača“ s rogačem (kak se to zove, rogačnjača?), Šape, kojekakva suhonjava zalijepljena pekmezom…

To su sve redom, jedan do drugog, kolači koje ne volim. Da, toga je bilo za svaki Uskrs i Božić i ja to nikad nisam voljela jesti. A negdje od 16-17 godine života ja sam to morala pripremati za blagdane. I jesam, ja sam to pripremala, ali ja to nisam jela, najčešće uopće nisam ni probala te kolače koje sam nabrojila. Za sebe sam radila kolače s kremama, voćem itd., a za ostatak obitelji te kojekakve tradicionalne. Imam skoro 40 godina i ja nikad nisam zavoljela sve te tradicionalne kolače za kojima svi uzdišu.

Nije mi jasno jel svi vi stvarno volite jesti te kolače il vam je jednostavno prešlo u naviku da takvih kolača mora  biti na stolu - zato što su to vaše bake i mame radile?

Svaka čast mojoj baki koja je to radila. Što se mene tiče, nikad nije trebala raditi Mađaricu, Bijelu pitu, Medena pitu, Griz pitu, Vanilin kiflice, Medenjake, Orehnjaču, Makovnjaču, Rogačnjaču, Šape, kojekakvu suhonjavu zalijepljenu pekmezom…

Voljela sam svoju  baku, ali kad se sjetim tih tradicijskih kolača, mrak mi padne na oči.

Moja draga mama još i danas radi takve kolače. Što se mene tiče, zaista ih ne treba raditi. Znam da su ukusi različiti, ali meni ti kolači stvarno nisu jasni, meni u tome ništa nije fino.
Uvijek mi je bilo žao gledati baku i danas mi je žao gledati mamu kako radi te silne tradicionalne, komplicirane kolače koji nisu fini... dobro, ispada da sam ja jedina na svijetu koja ne voli takve kolače(!?). 

Ja zaista mogu, bez ikakvih problema zamisliti blagdanski stol bez tih tradicijskih kolača – a umjesto toga, pun kolača i torti s kremama i voćem.

Zašto svi vi toliko snatrite o tim tradicionalnim kolačima? Zar se niste u stanju prisjetiti, baka, mama, prabaka, teta, strina, ujni… bez tih kolača kakve su radile?

Ja sam onda fakat za onu knjigu rekorda: ja se svojih članova obitelji mogu prisjetiti i bez hrane koju su pripremali.

No, ove godine sam, da olakšam mami, opet radila te tradicijske kolače: vanilin kiflice, šape, mađaricu, one neke zalijpljene pekmezom, orehnjaču, makovnjaču i rogačnjaču,…

Priznajem da nijedne nisam probala. Ja to jednostavno ne stavljam u usta jer se meni to ne jede, ja toga nisam željna, ja to ne volim.

A koliko sam se nazajebavala s pripremom tih tradicionalnih kolača! One proklete šape treba utiskivati u kalup, a imam 20ak kalupa, pa moram čekati da se jedna tura ispeče, kako bih izvadila kolače, ostavila kalupe da se ohlade da onda mogu raditi drugu turu (naravno da nisam prala kalupe nakon prve ture, ma da ne bih još i to prala, ne pada mi na pamet, samo sam nagurala tijesto u njih za drugu turu i dobro!).

Onda sam oblikovala kiflice, ajme kako je to umobolan posao! Ja uopće ne pazim niti da budu sve iste veličine, a kamo li još i istog oblika.

A onda ona suhonjava: razvaljaj tijesto, izreži kalupima oblike, stavi ih na lim i peci, a dotle pokupi ostatke i ponovno od njih zamijesi tijesto i ponovno to razvaljaj i ponovno reži oblike kalupima… i tako unedogled, nikad kraja, ajme. Al nije tu stvar gotova, neeeeeeee – to još treba lijepiti pekmezom i uvaljati u šećer u prahu, ajme…

Svaka čast svima vama koji to volite raditi i jesti.

No, najveća jebada od svih su gibanice: makovnjača, orehnjača i rogačnjača.

Ajme.

Ne razumijem uopće „smisao“ tih kolača. Cijeli dan se zajebavaš s tim i onda na kraju imaš kolač od dizanog tijesta s makom, orasima i rogačem. U čemu je fora? Stvarno to ne kužim.  Niti volim mak, niti volim orahe, niti volim rogač, niti volim slatko dizano tijesto. Meni se u tim kolačima apsolutno ništa ne sviđa.

Radila sam već po svakakvim receptima. Nemamo obiteljski recept, baka je to radila odokativno, i za razliku od onih koji se kurče s tim da je njihova baka to radila od oka, a uvijek je napravila jednako i savršeno – moja  baka je svaki put dobila drugačiji rezultat (jednom je gibanica bila suha, drugi put se odvojio nadjev od tijesta, treći put je pukla itd.). Slobodno vi sad popljujte moju baku, ja ne znam zašto ona nije svaki put kad je radila gibanicu odokativno, dobila isti rezultat.

Ja volim kremaste kolače i nisam nikad tvrdila da sam stručnjak za dizana tijesta. Meni uvijek nešto krene naopako. Koliko se ja napsujem dok to radim. Sad sam to radila od kile brašna, radila sam tri štruce (jednu od oraha, jednu od maka, jednu od rogača), joooooj, koliko sam se nazajebavala s tim.

Ajme, koja je to procedura: prvo se diže kvas, onda se zamijesi, pa mora odstajati, pa se onda to mlati (Kako vi ostali kažete? Klofa?; kod nas se tako ne govor),  pa se onda to diže, pa se pripremaju nadjevi, pa se onda to valja, fila nadjevima i rola, pa se onda opet diže…  Ajme. Koja je to jebada. Cijeli dan ode na to.

I što imaš nakon tog izgubljenog dana? Kolač od oraha, maka i rogača. Ne razumijem foru.

Shvatila bih i bilo bi mi normalno da nakon cijelog potrošenog dana imam finu tortu na npr. 3 kata za koju sam kuhala 5 krema na pari i pekla nekoliko biskvita ili pripremala nadjev od voća… ok, to shvaćam, to volim, to mi je fino i to mi je normalno, ali ovo s gibanicama ne razumijem.

Ne znam kako je to svima vama normalno, i svi čeznete za tim i snatrite o tome, a meni se kosa diže ne glavi na spomen gibanice  i pri pogledu na nju – nemam apsolutno nikakvu želju niti potrebu to jesti.

Ove godine sam se stvarno  nazajebavala s tim, ajme, koliko sam psovala. Dok sam radila gibanicu, sigurno sam preko 60 puta rekla „u pičku materinu“. Imala sam problema s tim mlačenjem, tj. klofanjem tijesta (boli me ruka od pranja 3 trokrilna prozora s duplim staklima, 2 dvokrilna s duplim staklima, 3 jednokrilna s duplim staklima i jednih balkonskih vrata s duplim staklima; osjećam se kao da živim u stakleniku, koliko prozora imamo). 

Onda sam imala problema s valjanjem tijesta i nanošenjem nadjeva i rolanjem, onda se to sve deformiralo dok se dizalo, pa se nikako nije htjelo ispeći… prema receptu to se peče oko 50 min. – moje se peklo preko 95 min. (na temperaturi koja je navedena u receptu!). Nisam probala, nemam pojma kakvo je, ukućani su rekli da se nije prepeklo.

Dobro da se gibanica u mojoj obitelji radi samo 2 puta godišnje (za Božić i Uskrs)! Čitala sam da to neki pripremaju više puta godišnje(!). 

Ajme. 

Nisam zapamtila koji je to blog, ali nekakva na tom svom blogu tvrdi da ona priprema te makovnjače i orahnjače više puta godišnje, nosa to na nekakve piknike (wtf?)… 
Ajme. 

Kosa mi se diže na glavi pri pomisli da to moram pripremati više puta godišnje.

Znam da neki i mađaricu ili vanilin kiflice rade nekoliko puta tijekom godine. Ajme. 

Ok, s tim nema toliko posla ko s gibanicom, ali da bih ja to radila više od 2 puta godišnje, a-a, ništa od toga.

Hm. Kad malo razmislim, ipak ima gibanica koju bih ja radila i koju volim. U BiH, Srbiji i još nekim zemljama, radi se „gibanica“, ali to nema veze s ovom orahnjačom, makovnjačom i rogačnjčom od dizanog tijesta. Ta gibanica radi se od vučenog tijesta i nadjeva se najčešće slanim sirnim nadjevom. E, to volim! To bih jela svaki dan! Obožavam takve gibanice! To se u mojoj obitelji (Hrvatska, okolica Zagreba) nikad nije radilo (u mojoj cijeloj rodbini nema nikoga tko je to pripremao!). Ja sam imala više od 20 godina kad sam to prvi put probala, ali skroz sam se zaljubila u to, to je prefino, ne znam zašto se takve finoće nikad nisu radile u mojoj obitelji. Ok, jasno mi je, to se u mojem kraju jednostavno nikad nije radilo, baka za to nije ni čula, mama je čula, ali nju to nije interesiralo.

Samouka sam što se tiče  razvlačenja kora i nisam nikakav stručnjak, ali to stvarno volim. Volim i burek! Volim sve te slane vrste „pita“. Radila sam nekoliko puta i pite s katmer korama, i ta varijanta mi se sviđa.  
Općenito, volim sve te slane pite s vučenim korama, onako lijepo masne i lisnate.

Fascinatno mi je da se riječ gibanica koristi za te dvije potpuno različite stvari. Kod nas u Prigorju (Hrvatska, okolica Zagreba) radi se štrudla  od vučenih kora i to slatka: najčešće od sira, iako se u to trpa i tikva (buča) – to ne volim, to mi nikad nije valjalo, ne znam jel mi taj slatki sir gori sam il kad mu se još doda i buča. Naravno ta štrudla (savijača) radi se i od jabuka, višanja itd. Nisam ljubitelj ove s jabukama, al ova s višnjama mi je ok.

Vidjela sam po internetu da ima i recepata pod nazivom Štrudla od oraha ili maka, pritom se misli na orehnjaču i makovnjaču od dizanog tijesta.

Stvarno mi je nevjerojatno da se ti nazivi gibanica i štrudla tako preklapaju – i nikad ne možeš biti siguran na koje jelo se misli.

No, ja sam sigurna: ne volim gibanicu od dizanog tijesta (makovnjaču, orehnjaču i rogačnjaču), a ne volim ni slatke štrudle od vučenih kora.

Kad je riječ o slatkom, volim biskvitne kolače s finim kremama i voćem.

I takve sam sad sebi napravila. Minimalno biskvita, maksimalno kreme. To je zaista bila divota.

Al ne, fakat ne razumijem kako se svi tako raspekmezite kad je riječ o tim tzv. tradicionalnim kolačima. I mi smo ih imali svake godine za blagdane na stolu, ali ja to ne povezujem s nečim lijepim: da, bilo je tih kolača i ja ih nisam htjela jesti jer mi se nisu sviđali, bilo mi je žao bake i mame što to uopče pripremaju. Ni danas ne volim takve kolače i ne jedem ih, ali ih moram raditi.

Slika je preuzeta s interneta.