Skupo?

 

Nikako da me zdravožderi prestanu fascinirati.

Tražila sam neki zdravi recept i dogugla do bloga neke hrvatske(!) zdravožderke. I ona tamo piše u uvodu u recept, citiram po sjećanju: „Danas kokosovo ulje više nije skupo.“

Ja sam blenula.

Pa gdje ona radi, za koga se udala, iz koje obitelji potječe – da ima toliko novaca da njoj kokosovo ulje nije skupo?

Gledala sam sad malo po webu, najjeftinija(?) varijanta kokosovog ulja koju sam našla košta 5,49 eura za 1 litru.

U istom web shopu ima i nekakvo organsko po cijeni 6,69 eura za 1 litru.

Ali nije tu kraj, u tom web shopu i od istog proizvođača ima i ekstra djevičansko kokosovo ulje po cijeni 7,99(!) za 1 litru.

Meni je skupo ovo za 5,49, a ovo za 8 eura, ajme, uopće neću komentirati.

Pa za 5,49 mogu kupiti barem 7 margarina (to je 1750 g, skoro 2 kile!) i to kad ni nisu na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 10 margarina (to je 2500 g, ili DVIJE I POL KILE!), naravno, kad ni nisu na akciji!

Ili, za 5,49 eura mogu kupiti npr. 4 LITRE(!) biljnog ulja, i to čak kad ni nije na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 6 LITARA(!) biljnog ulja, i to naravno kad nije ni na akciji!

Ajme.

Moram još jednom napomenuti da sam navela NAJJEFTINIJE VARIJANTE kokosovog ulja (tj. u drugim web shopovima i supermarketima ima još skupljih!). U jednom hrvatskom web shopu 1 litra kokosovog ulja košta 9,59(!) eura), pa to je 12 margarina, tj. 3 KILE!

Nikako mi nije jasno kako sam ja tako siromašna da je meni to sve skupo, a ona je tako bogata da to njoj nije skupo.

Nedavno sam čitala intervju s nekakvom zdravožderkom koja je u onoj nekakvoj emisiji puuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuno smršavila. I ona kaže, citiram po sjećanju: „Zdrava hrana uopće nije skupa“.

U tom svom odgovoru ne navodi nikakve primjere namirnica. Ali, dalje u tekstu, kad ju pitaju što jede, počne laprdati o pirovom brašnu, kako je ono super i kako ga obožava.

Ajme.

Najjeftinije pirovo brašno koja sam našla košta 2,06 eura za 1 kg. A ima i neko po cijeni 3,79 za 1 kg (nekakvo eko svašta nešto, ovo ono).

Ajme.

Najjeftinije obično pšenično brašno košta 0,75(?) eura za 1 kg (jel ima negdje jeftinije?).

Za 2,06 eura, mogu kupiti 2 kile pšeničnog brašna, i to opet, kad ni nije na akciji!

A za 3,79 eura mogu kupiti čak 5 KILA pšeničnog brašna, i to naravno kad ni nije na sniženju!

Ajme.

Fakat me fascinira otkud zdravožderima njihovo bogatstvo. Baš bi bilo fora da na svojim blogovima (ili u intervjuima) uz svoje tvrdnje tipa "Zdrava hrana nije skupa!", napišu opaske/objašnjenja, npr.:

- "Ja to tvrdim jer radim tu i tu / otkrila sam lijek protiv raka / izumila sam i patentirala to i to / snimila sam hvaljeni pornić / imam  profil na Only fans /... i zato zarađujem toliko i toliko!"

- ili "Ja to tvrdim jer je moja obitelj bogata!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam se bogato udala!"

- ili "Ja to tvrdim jer mi je umrla neka bogata teta iz Amerike koju nikad u životu nisam ni vidjela i ostavila mi je milijarde!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam dobila na lotu!"

- ...

Fakat se ja moram bogato udati da bi netko financirao ovu moje dijetu. 

Baš je lijepo biti bogat.

Nisam sad otkrila nikakvu toplu vodu, znam ja to odavno, ali fascinantno mi je koliko podsjetnika svaki dan dobijem o tome da je lijepo biti bogat i kako ja to nisam.

Kaže kolegica na poslu da je njoj svega dosta i da se mora maknuti odavde i: ide za Uskrs u Italiju s mužem i dvoje djece.

Zanimljivo. I meni je svega dosta! I te odurne, proklete, gadne, usrane zdrave hrane i posla i života. Svega mi je dosta. Al ja ne idem nikamo. Posljednjih 18 godina nisam doslovno bila nigdje, ali zaista ama baš nigdje. Otkud bih ja plaćala putovanja i odmore? Ne znam jel ova kolegica bogato udana ili je njezina obitelj bogata. Jedno je sigurno: sama nije zaradila te novce, radim isti posao kao i ona pa znam o čemu govorim. Rintam otkad znam za sebe i nemam ništa od toga. 

A zapravo, nije mi jasno: toj jadnoj jadnici – je dosta. A čega je to njoj dosta??? Nju liječnici ne izgladnjuju zdravom prehranom, ona bezbrižno uživa u svemu onome što voli jesti. Gledam ju kako na poslu ždere sve ono čega sam ja željna, a ne smijem jesti: ona dovlači škarnicle s pecivom iz pekare, za gablec na poslu u kantini jede sve ono prženo, pohano itd. što je u ponudi. Te ima i novaca da može otići u Italiju na odmor jer je njoj dosta. A što bi ona???  Pa da ja smijem jesti hranu kakvu želim i volim i da još imam novaca za odlazak na odmor – pa meni je to san snova. Gdje ćeš bolje od toga??? Ja sam skromna, kad bih smjela jesti sve što želim i volim, ja ne bih tražila da još uz to imam i novaca za odmor. Meni bi bilo dovoljno da mi se ispuni samo jedno od toga: uživanje u hrani kakvu volim (valjda bih imala novaca za takvu prehranu, ionako ne bih kupovala kavijar i jastoge itd., uostalom, tzv. nezdrava hrana uopće nije skupa, a prefina je). 

Kad sam već kod toga, zašto se spomenuta putujuća bogatašica ne hrani zdravo? Pa ona ima novaca da si može priuštiti sve one kerefeke koje se prodaju u trgovinama zdrave hrane. Kaj ona nije čula da je danas zdrava hrana moderna i razvikana? Kaj ona ne želi biti u trendu??? Ja sam već, ne znam koliko puta napisala, da ja apsolutno ne osjećam potrebu da budem u trendu, ali znam da ljudi danas jako pate za tim, pa mi je čudno kako ova bogatašica nije opsjednuta zdravom prehranom. 

A dobro, toj jadnici je svega dosta pa ide na odmorčić u Italiju. Ne mora gladovati na zdravoj prehrani i još i putuje okolo.  Kak je njoj teško u životu!

Njoj je dosta, ima novaca i ide na odmor.

Meni je dosta, ja nemam novaca i ne idem na odmor.

Baš je lijepo biti bogat.

Još malo o nutricionistima...

Svi imamo kojekakvih „interesantnih“ dogodovština sa zaposlenicima u zdravstvu. Iz ovog „zaposlenici u zdravstvu“ očito je da ne mislim na liječnike, nego u ovom konkretnom slučaju mislim ne osobice koje su po zanimanju nutricionisti. Oni su stvarno skupina za sebe.

Tijekom ovog gladovanja, pardoooooooooooooon „liječenja zdravom prehranom“ na kojem me liječnici drže imala sam tu ne-čast, ne-sreću i ne-zadovoljstvo u nekoliko navrata ići nutricionistu u bolnicu gdje me liječe. Upoznala sam dvije nutricionistice, nemam pojma kako se zovu. Posebno mi je u sjećanju ostalo druženje s jednom od njih. Žena je mlađa od mene 10ak godina, za glavu je niža od mene i kad sam prvi put bila kod nje, sigurno je imala 70ak kila manje od mene (ja sam tada imala 114 kila). Ona je mršava, ali ono zaista, fakat, potpuno, totalno i skroz-naskroz mršava. Ali stvarno je mršava! I ok, nemam ja ništa protiv njezine mršavosti. Ja ne osjećam potrebu da ja budem mršava, ali nemam ništa protiv da ona bude mršava ak ju to veseli (ne znam jel  ju veseli sama mršavost ili činjenica da jede zdravu hranu, živi zdravo i slične pizdarije koje nutricionisti propovijedaju). Neki ljudi se fakat lože ne ono: ja se zdravo hranim, ja zdravo živim, meni je to tak super!  Ja to nikad nisam shvaćala, a pogotovo to ne razumijem sada: nakon što 19 mjeseci i sama gladujem na toj odurnoj, prokletoj, zdravoj, ogavnoj hrani koja mi se gadi.  Al dobro.

Nutricionistica je sjedila za stolom u toj svojoj kancelariji, ja sam sjela nasuprot nje. I ona je počela trkeljati o zdravim namirnicama, zdravom načinu pripreme hrane, receptima itd. I objašnjava ona meni kako je lijepo mogu na lim za pečenje staviti papir za pečenje i na njega narezano povrće i ne trebam (ona je rekla „ne trebam“, ali u prijevodu to znači da ne smijem) dodavati masnoću, samo to malo posolim, popaprim i mogu dodati još neki začin. I onda to stavim u pećnicu i imat ću zdravi prilog bez masnoća. Dok je ona to objašnjavala, gestikulirala je, tj. pokazivala rukama na stolu za kojim je sjedila. Dok je pričala o limu i papiru za pečenje, ona je rukama pokazivala kako u taj imaginarni  lim stavlja imaginarni papir za pečenje i nije potrebna nikakva masnoća i onda je rukama stavljala na to neko imaginarno povrće…

Dok je ona to tako pokazivala svojim ručicama ja sam osjetila neopisiv nagon da sa svoje obje ruke primim njezinu glavu i svom snagom tresnem njezinom glavom o stvarni stol, tj. o taj imaginarni lim, imaginarni papir za pečenje i imaginarno povrće – koji se „nalaze“  na stvarnom stolu.

Zar ona stvarno misli da je ne znam pripremiti zdravi i neukusni obrok? Meni je teorija zdrave hrane jasna. Stvar je uistinu prejednostavna: zdravo je ono što se meni nikad nije sviđalo i što ne volim. Ja kad vidim recept, odmah po sastojcima i po načinu pripreme znam da je to zdravo – tj. odmah mi je jasno kakvog je to okusa – i baš zbog tog razloga meni se ta hrana ne sviđa. Isprobala sam dovoljno takvih recepata da to znam. Zdrava hrana je jednostavno neukusna – jedem ju već 19 mjeseci i dobro znam o čemu pričam. Pisala sam već da sam si platila i radionicu pripreme zdrave hrane; ajme kakvo je to bilo bacanje novaca i gubljenje vremena.

Ok, ima danas različitih pravaca u prehrani, neki ih smatraju dijetom, neki stilom života: RAWci jedu samo sirovo i osušeno, LCHFovci  i paleovci ne jedu hrpu namirnica poput krumpira, riže, mahunarki itd., vegetarijanci ne jedu meso, vegani ne jedu ništa životinjskog podrijetla, makrobiotičari imaju svoje teorije…  Svi oni tvrde da je njihov način prehrane najzdraviji unatoč ogromnim razlikama među tim načinima.  

Medicina se drži kvazi-svežderstva, tj. skoro sve je dozvoljeno, ali treba paziti na unos masnoća, izbjegavati bijelo brašno i (bijeli) šećer itd., a treba jesti hrpetine sirovog voća i povrća itd. Mene već 19 mjeseci liječe tim „zdravim kvazi-svežderstvom“  i uistinu sam  spoznala koliko je zdrava hrana ogavna. Nikad nisam voljela zdravu hranu, ali jesti ju 6 dana u tjednu, ajmeee… Naravno da ja svaki tjedan imam barem jedan dan kad jedem sve ono što mi je zabranjeno, a u par navrata imala sam i više takvih dana u tjednu, a nedavno, kad mi se zdrava hrana tako zgadila da ju vidjeti nisam mogla, uzela sam skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane i tada sam pripremala i jela isključivo, jedino i samo nezdravu hranu kakvu volim.

Stvarno ne razumijem, jel toj nutricionistici (ne samo njoj, nego i drugim zdravožderima) zdrava hrana zaista ukusna??? Meni je ogavna. 

Slika preuzeta s interneta. 

Znači, ima se… (pošast u obliku trgovina zdrave hrane)

Kad je 2003. godine otvorena prva bio & bio trgovina u Zg., sjećam se da sam baš ciljano otišla vidjeti o čemu se radi: i brže bolje sam izjurila iz dućana kad sam vidjela cijene (nisam ništa kupila!). Mislila sam si: ovo će propasti za 6 mjeseci, tko bi tu mogao kupovati??? Danas je naravno svima jasno u kolikoj mjeri  nisam bila u pravu! Očito postoje hrpetine ljudi koji kupuju u takvim trgovinama jer ne samo da se bio & bio razgranao na sve strane nego su tijekom zadnjih godina iznikli i Garden i Green i tko zna kako se još zovu…

Najfascinantnija mi je Maksimirska cesta na koju se nastavlja Vlaška ulica (u Zg.). Na tom potezu je raj za zdravoždere. U Maksimirskoj su Green i Garden praktički jedan do drugog. Kad sam prvi put to vidjela, opet sam mislila: propast će bar jedan, ako ne i oba. Al´ figu! Valjda se ima novaca(?) i obje trgovine posluju. Par metara dalje od njih, na istoj strani ulice, iznikao je nekakav Zdravi… ne znam točno kako se zove, ali ima riječ zdravo u nazivu. Zatim, na Kvatriću je bio & bio. Čula sam da i u Heinzelovoj ima nekakav zdravi dućan, al´ nisam već dugo prolazila tom ulicom pa nisam vidjela na svoje oči. Par metara nakon Kvatrića je Eko Sever, pa onda nekakav Juicebox, koji metar dalje je Bio Marica i tako redom… Sva sila dućana s tom tzv. zdravom hranom. Ovih nekoliko trgovina koje sam spomenula, to je tek par kapi u moru takvih dućana po Zg. Naravno da je bilo takvih dučančića i prije, al´ koliko ih danas ima!

Pogrešno procjenjujem situaciju: ja mislim da ni drugi nemaju novaca kao što ih ja nemam, ali nisam u pravu.  Očito je: ima se…  Stvarno mi nije jasno otkud ljudima novci da kupuju u takvim dućanima.

Znam da će se sad neki preseravati s onom frazom: zdravlje nema cijene. Za nas koji nemamo novaca u novčaniku, zdravlje ima cijenu, mi si ne možemo priuštiti da kupujemo u takvim dućanima. Čak i da kupim na karticu, jednom bih to morala platiti. A otkud??? Čime???

Ok, uvijek ima ljudi koji imaju novaca, al´ da ih ima baš tooooooooooooooooooliko da sve te silne trgovine tzv. zdravom hranom opstaju – to mi je neshvatljivo.

Al´ dobro, ti koji imaju novaca kupuju te stvari kao što su: chia sjemenke, acai bobice (il´ kak´ god se to zove), spirulina, maca, goji bobice,… To je tzv. superhrana. Joooooooooooooooooooooooj pardoooooooooooooooooooooooooooooon, nije pristojno upotrebljavati hrvatske riječi za to, to je superfoods!

Kako god to zvali, meni je svejedno, za mene je to jednostavno samo:  skupo sranje. 

Možda ste gledali epizodu Teorije velikog praska u kojoj Penny i Sheldon idu u trgovinu. Penny hoće kupiti vitamine, a Sheldon uzdahne na svoj specifični način kad ju vidi da prekapa po polici s vitaminima. I bla, bla, bla… kaže joj da ona zapravo kupuje sastojke za skupu mokraću. Tako je i ovaj superfoods: pregršt sastojaka za skupu stolicu/mokraću. 

Sve slike preuzete su s intermeta.