To je život! III

I dalje uživam u tzv. nezdravoj hrani i svemu onome što volim jesti.  Debljam se i uživam. To je život!

To je život! II

I dalje uživam u tzv. nezdravoj hrani i svemu onome što volim jesti.  Debljam se i uživam, presretna sam što danima nisam ni vidjela onu ogavnu i usranu zdravu hranu koju sam jela više od 2 godine. To je život!

Buketić od muffina za mene

Pretpostavljam da su zdravožderi, koji su zalutali na ovaj blog, popadali u nesvijest, možda čak doživjeli i srčani udar uslijed šoka, a neki su se možda srušili i mrtvi kad su vidjeli ovu sliku. Baš si zamišljam tijek misli nekog zdravoždera kad je vidio sliku: Ajme, kako je to nezdravo, masno, kalorično, nezdravo, prenezdravo, prepreprenezdravo, puno glutena, "eova", praznih kalorija, a tek masno i kalorično i nezdravo i prepreprenezdravo… ajme... kako je to odurno, kako netko može to jesti...

To je sve točno i meni se baš zato sviđa! Muffine sam napravila isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera, ne upotrebljavam integralno brašno, steviju, med i slične pizdarije! A glazura (ruža) je klasična: od šećera u prahu i maslaca.

I da, svih 6 muffina pojela sam sama, ne za jedna obrok, ali tijekom jednog dana! Naime, prije par dana slavila sam svoj rođendan. I to sa zakašnjenjem, jer sam za vrijeme rođendana bila na onom odurnom, prokletom, gadnom, usranom i kretenskom lchf-u. Ok, za to sam si sama kriva, ali nedugo nakon što sam došla k pameti i odustala od lchf-a odlučila sam konačno proslaviti rođendan. Nakon 3 tjedna na onom prokletom lchf-u, zaslužila sam počastiti se hranom (tzv. nezdravom) hranom kakvu volim. Da, meni je jedenje nezdrave hrana nagrada! Znam da se zdravožderi kurče onom frazom: jedenje nezdrave hrane nije nagrada nego kazna; no, meni je svaki zalogaj nezdrave hrane koji si priuštim NAGRADA!!! – više od 2 godine jedenja proklete, usrane, ogavne zdrave hrane me uvjerilo u to.

Ja sam zadovoljna izgledom ovog buketa. Naravno, može to i ljepše izgledati, ali treba uzeti u obzir da više od 2 godine nisam držala slastičarsku vrećicu za ukrašavanje u rukama (otkad me liječnici maltretiraju zdravom prehranom, ne pripremam kolače jer ih ne smijem jesti). Priznajem, izašla sam iz štosa, kao da imam dvije lijeve ruke, uopće nisam bila u stanju ravnomjerno rasporediti pritisak na slastičarsku vrećicu tijekom istiskivanja kreme, zato ruže nisu baš najbolje. Ali, što je tu je. Bolje i nesavršeni, prefini, nezdravi kolači, nego zdravi (s integralnim brašnom, stevijom itd.) ili nikakvi!

Što više gledam sliku (da, mogla sam speglati stolnjak), to mi se moj jestivi buket više sviđa! Sjećam se da mi je ona neka „gospođa“ napisala u komentaru ovdje na blogu da nemam smisla za estetiku. Što da kažem?
Napravila sam ove ruže najbolje što sam mogla. Ja sam amaterka u izradi slastica i kuhanju. Nisam se nikad za to školovala niti mi je itko pokazao kako se to radi. Moglo bi se reći da sam se sve sama naučila tj. samouka sam. S obzirom na životne okolnosti (siromaštvo, obaveze, nerazumijevanje okoline itd.) moram biti zadovoljna koliko sam samu sebe uspjela naučiti.

Naravno, uvijek bi moglo bolje: da protekle, više od 2 godine, nisam gladovala na zdravoj hrani kojom me liječnici „liječe“(???), bila bih isprobavala različite recepte, tehnike ukrašavanja itd. i mogla sam vježbati i napredovati u izradi i ukrašavanju slastica. Ali jebiga, morala sam jesti zdrave splačine i nisam smjela jesti ukusne kolače kakve volim.

Pisala sam već da ne razumijem zašto sam tako kažnjena, zašto me liječnici maltretiraju dijetom. Ja sama uopće ne osjećam potrebu da budem mršava i nisam imala problema sa svojih 114 kila, a najbolje je što zdrava hrana uopće ne liječi sve. Ja sam više od 2 godine na toj zdravoj hrani  čekala sve te divote i krasote koje se ljudima dogode kad su na zdravoj hrani - ali ja to nisam dočekala.
Osim toga, milijuni ljudi u svijetu su debeli i uživaju u tzv. nezdravoj hrani – i njih liječnici ne liječe zdravom prehranom!

No dobro. Dakle, meni se moj buket sviđa i baš je bio ukusan!

Pretpostavljam da je dotična gospođa koja ima potrebu kritizirati moju razinu estetike (tj. prema njezinim riječima: potpuni nedostatak estetike kod mene), izučila slastičarski zanat u Parizu kod nekog fensi i razvikanog chefa čije ja ime ne znam ni izgovoriti. Blago njoj. Priznajem da joj zavidim. Znatiželjna sam kako bi njezin buket od muffina izgledao? 
Ok, da, jasno mi je: ona je očito davnih dana izučila taj slastičarski zanat kod tog nekog fensi chefa, ali je nakon toga otkrila zdravožderstvo pa otkad se zdravo hrani - ona ne bi došla ni na ideju da napravi ovakav i ovako ukrašen nezdravi kolač. No, zaista me fakat zanima, da pod nekim uvjetom bude prisiljena napraviti ovakave nezdrave ukrašene muffine – kako bi izgledali? Zaista bih voljela vidjeti navodni dijapazon estetike kojim ta gospođa  raspolaže.

To je život!

I dalje uživam u ukusnoj hrani i debljam se. Zadnjih dana nisam ni pogledala nešto zdravo, a kamoli to jela. To je život! Osjećam se odlično!

Zašto neki ljudi smiju raditi ono što vole?

Što više o tome razmišljam to mi je fascinantnije kako neki ljudi smiju uživati u ukusnoj, tzv. nezdravoj harni, isprobavati recepte, pisati blogove...

Gledala sam, a valjda je to nekakva serija, ne pratim to, ali ovaj put sam čak odgledala dio jer me interesiralo kako će liječnici postupiti. Liječnici su imali kao pacijenta nekakvog glazbenika koji je tvrdio da je glazba njegova ljubav, njegov život itd. Trebao je ići na nekakvu opasnu i kompliciranu operaciju da bi mogao nastaviti svirati, no, ako se odrekne sviranja, može živjeti bez da se podvrgne toj opasnoj operaciji(!). Naravno, on je izjavio da je glazba njegov život i on ne može zamisliti život bez glazbe itd. i liječnici su se pretrgnuli operirajući ga kako bi on mogao nastaviti svirati. 

Ok, to je serija. 
Ali zašto on mora biti sretan te i dalje svirati? Mogao je nastaviti živjeti bez te operacije bez da više ikad svira. Nek odustane od svog sna, ljubavi strasti… tako to funkcionira u stvarnom životu. Ja volim kuhati peći, isprobavati recepte, pisati food blog… to je bio moj život, moja ljubav, moja strast, i u tome sam zaista uživala. Ali od siječnja 2016. liječnici me izgladnjuju, pardoooooooooooooooooooooooooon „liječe“ tzv. zdravom prehranom, pička im materina. Mene nitko nije pitao što ja volim, što je moja ljubav i što je moja strast. Ima (profesionalnih) kuhara koji također razmišljaju o hrani kao o životu, strasti itd., imaju restorane, kuharske emisije itd. Većina tih kuhara je debela, njih liječnici ne liječe zdravom prehranom (što oni svi imaju tako dobre gene da ne boluju od nikakvih bolesti koje uzrokuje tzv. nezdrava hrana???). Zašto oni ne moraju odustati od svoje strasti, ljubavi i života? 

Pa nisam ja kriva što sam naslijedila ovakve gene.

Ok, sad nisam na dijeti, jedem sve, i to me podsjetilo koliko mi nedostaje sva ona ukusna hrana koju mi liječnici ne daju jesti, isprobavanje finih tj. nezdravožderskih recepata, kombiniranje sastojaka… To je bila moja ljubav, moj život, moja strast, ali nikoga za to nije briga. Danas se sve liječi gladovanjem, joj, pardoooon zdravom hranom. Znam da ću opet morati ići na dijetu, pardooooon, puno bolje zvuči kad se kaže zdrava prehrana, jelda? 
Moš´ mislit. 
Znam da moram opet smršaviti prije sljedeće kontrole (da se doktorica opet ne bi derala na mene) i ne smijem se posvetiti svojem životu, svojoj ljubavi, svojoj strasti.

Ne razumijem zašto sam tako kažnjena. Nisam pušila i trovala time ljude oko sebe. A što se nezdrave hrane koju  volim pripremati tiče – nisam nikoga šopala time. Svi ljudi su dobrovoljno jeli tzv. nezdravu hranu koju sam pripremila, ja nisam nikad nikoga silila (ni u mojoj široj ni užoj obitelji zdravoždera apsolutno nema!). Da im ja nisam pripremala tu tzv. nrzdravu hranu, kupili bi ju u slastičarnama, restoranima itd. A ovu zdravu hranu koju si pripremam kad sam na dijeti, pardoooon, na zdravoj hrani – nitko iz moje okoline neće jesti, to si sama jedem. Ta zdrava hrana koju sebi s gađenjem pripremam i koju si s gađenjem jedem - svi to samo sa zgražanjem gledaju i nemaju potrebu to ni probati, a kamo li se prebaciti na zdravu prehranu. 
Dakle, kad sam na dijeti pardooon, na zdravoj hrani, ne pripremam ono što osobe iz moje okoline vole tzv. nezdravu hranu - ali oni to svejedno jedu: sve to si i dalje ili pripremaju ili kupuju.

Zdrava hrana samo za debele?

I dalje nisam na dijeti i uživam u svoj onoj nezdravoj hrani koju volim.

Baš mi je interesantna ona tema vezana uz food blogove o kojoj sam prošli put pisala. 

Sjećam se da je prije koju godinu jedna food-blogerica skupila svoje recepte za sladolede i još neke ljetne slastice u e-knjigu koja se mogla preuzeti na njezinom blogu. Ne sjećam se koliko je recepata za sladoled bilo u tome, ali sigurno ih je bilo  30ak.

U komentaru ju je netko pitao koliko je osoba pojelo sav taj sladoled i u kojem vremenskom razdoblju. I mene je jako zanimao odgovor na to pitanje, svaka čast osobi koja je to pitala, da ne ispadne da samo ja postavljam takva pitanja. Blogerica je brzo odgovorila da su sladoled jeli ona i njezin muž te dvoje maloljetne djece i to u razdoblju od oko 3 mjeseca.

Hm. Ok, sve super. No, gledala sam ja sliku te blogerice. Ona je, ne znam kako da to točno dočaram, ali probat ću:  koščato-žgoljavo-oglodano-ispijeno-mršavo koščata i žgoljava i mršava. Na znam jeste li pomoću opisa uspjeli shvatiti koliko je ta žena mršava, ali fakat je mršava! Na znam kakvi su joj muž i djeca (nema njihovih slika na blogu), ali ona je zaista, uistinu, stvarno i u punom smislu te riječi: mršava (ima njezinih slika na blogu).

Netko će sad reći da su npr. ti njezini sladoledi zdravi jer su rađeni doma pa znaš što je u njima. Ja sam proučavala te recepte:  većina sladoleda  radila se od (sirovih) jaja , slatkog vrhnja i bijelog šećera. Moji liječnici tvrde da to nije zdravo. Pa ja sad onda ne razumijem kako su vama svima ti sladoledi zdravi?

Meni je bilo fascinantno što ona i inače, nevezano uz te recepte za sladoled, mjesečno na svom blogu objavljuje i preko 40 recepata. Recepti na njezinom blogu nisu bili zdravožderski – zato sam i pratila njezin blog, imala je (ili ima još uvijek? – nisam zadnjih godina, dok su me liječnici izgladnjivali zdravom hranom, pratila njezin blog) zaista odličnih  recepata za tzv. nezdravu hranu kakvu ja volim.

Ok, sve super: mislila sam  si da ona valjda hranu pripremi, fotografira, baci u smeće, a recept stavi na blog. Ali ne, ona je tvrdila da ona i njezina obitelj to sve pojedu(!). Meni nije jasno kako ona može biti tako mršava, ako to sve jede? 

Čak i da se bavi sportom, zar svaki dan vježba 10ak sati da bi bila mršava?

Godinama sam pratila njezin blog, ona o sportu pisala nije, a iz recepata je bilo vidljivo da se zdravo ne hrani.

Stvar je jednostavna: ona ima dobre gene i smije jesti nezdravu hranu.

Da su barem meni takvi geni: kuhaš i jedeš sve ono što voliš, a ne debljaš se. 

Ja ne razumijem zašto ona smije jesti nezdravu hranu, a ja ne smijem? Da, ja ju ne smijem jesti zbog zdravstvenih problema. A zar ona nema baš nikakvih zdravstvenih problema, a na sve strane se non stop kokodače kako je ta nezdrava hrana nezdrava i izaziva kojekakve boleštine?

Dakle, u 90 dana ona je oko 30 puta radila sladoled. Pa, to znači da ga je radila više puta tjedno i oni su to sve pojeli! Ok, od nekih njezinih recepata za sladoled dobije se oko pola litre sladoleda, ali od nekih i više od litru. Ona i njezin muž i dvoje djece to su sve pojeli tijekom 3 mjeseca??? Ajme. Ok, ona jest mršava, ali jesu li muž i djeca te sreće?  Jel mogu njezin muž i djeca uopće proći kroz vrata? Ne znam.

Jel normalno u 3 mjeseca pojesti toliko sladoleda? Pa, da pitam svoje doktore, oni bi se zgrozili i naravno da bi rekli da to nije normalno (nevažno što su to domaći sladoledi). Ali praksa je drugačija: ako imaš dobre gene (i nemaš nikakvih zdravstvenih problema) možeš jesti kakve god nezdrave  hrane, koliko god hoćeš i kada god hoćeš i nitko ti ništa neće reći niti će ti popovati. 

Čula sam prije koji mjesec za jedan događaj koji me podsjetio na ovu priču sa sladoledima. Jedna susjeda, ne poznajem ju dobro i nisam tu priču čula od nje, nego usmenom predajom – od druge susjede, susrela se s problemom (ne)zdrave hrane.

Ta spomenuta  susjeda koju ne poznajem dobro, pozvana je u školu jer joj je kćer debela. Klinka ide 4. razred osnovne škole i ima oko 70 kila pa je školska pedagoginja u dogovoru s razrednicom pozvala mamu na razgovor: neka se obrati školskoj liječnici vezano uz zdravu prehranu kako bi klinka smršavila itd. Najzanimljivije u tome je što ta ista susjeda  ima i sina koji ide u 2. razred u toj istoj školi. On je koščato-žgočljavo-osušeno-oglodano mršav i njega na tom razgovoru pedagoginja spominjala nije (tako se ova p(r)ozvana mama jadala ovoj susjedi koja je meni to pričala).

Mene zanima, polazi li pedagoginja od pretpostavke da ta žena tom sinu kuha zdravu hranu koju on jede i zato je mršav, a sebi, mužu i kćeri kuha nezdravu hranu pa su zato oni debeli? Točno je da su i ta žena i njezin muž debeli  (imaju preko 100 kila; ne zajedno nego svaki za sebe).

Činjenica je da je klinjo pobrao dobre gene i on je mršav.

A ja se kladim sa svima vama, da ta žena nema tu debelu kćer - nikad ju pedagoginja ne bi pozvala na razgovor da mora mršavog sina hraniti zdravo! On zahvaljujući dobrim genima zbog kojih je mršav, ima dozvolu da smije jesti nezdravu hranu kakva se u toj obitelji kuha (i u mojoj obitelji se takva hrana kuha samo što ju ja ne smijem jesti)!

Ok, znam da život nije pošten, ali ja fakat ne razumijem zašto neki ljudi smiju jesti tzv. nezdravu hranu.

Hm, da se vratim opet sladoledarskoj blogerici s početka teksta... Pa kad se toliko forsira ta zdrava prehrana djece, baš bi bilo zgodno da je netko toj sladoledarskoj blogerici natovario onaj neki centar za socijalnu skrb (il kak se to zove?) na vrat. Što ima veze ako njezina djeca možda i jesu mršava, smatra se da nije normalno da se jede toliko sladoleda (a tu je i sva ona nezdrava hrana za koju je blogerica objavljivala recepte koji su se meni sviđali  – očito su njezina djeca to jela). Zašto neka socijalna služba/ustanova nije uključena u tu priču i zašto nije toj blogerici oduzela djecu, a nju uputila na neki tečaj roditeljstva i zdrave prehrane? 

Na sve strane se popuje o toj zdravoj prehrani – zašto se to nameće samo debelima, a za one koji imaju dobre gene to ne vrijedi? Oni smiju jesti što hoće i pišu blogove na koje stavljaju pregršt tzv. nezdravih recepata (koji se meni zaista sviđaju!). 

Zašto da djeca spomenute sladoledarske blogerice, osim što su nagrađena dobrim genima pa se ne debljaju, još budu nagrađena i time da smiju jesti nezdravu hranu kad god hoće i koliko god hoće i ne moraju jesti zdravu hranu?

Ako ja ne smijem jesti ukusnu tzv. nezdravu hranu kakvu volim, zašto ona, njezin muž i njezina djeca smiju to jesti i zašto da prođu nekažnjeno (bez bolesti za koje se tvrdi da ih nezdrava hrana uzrokuje)?