Lijenost i nepodnošenje vrućine kao posljedica mršavljenja i zdravožderstva

Prije par dana razgovaram s rođakinjom o kuhanju i sl. I kaže ona: nije sad vrijeme za kuhati grah, ko bi satima stajao u kuhinji, vruće je.

Ja sam krajem srpnja kuhala grah i pisala sam o tome. 

Ta rođakinja je mršavo-koščato-oglodana.

Meni je fascinatno kako vi svi mršavi zdravožderi ne možete, jadni, tijekom ljeta satima biti za štednjakom jer vam je vruće. 

Očigledno zdravožderstvo i mršavljenje za posljedicu ima  lijenost i nekakvu nemogućnost podnošenja vrućina. 

Ja sam debela i nisam lijena i mogu sate i sate provoditi kuhajući i pekući za štednjakom (pisala sam već da nemam klimu). Da, vruće je. Ali ljeto je, meni je to normalno. 

Kuhanje za one s klimom

Opet malo nebuloza o ljetnoj prehrani koje u ovo vrijeme susrećemo u medijima…

U redu, jasno mi je da ja nisam ciljna publika tog teksta. Tekst je namijenjen onima koji imaju klimu: oni moraju nešto na brzinu pripremiti za jelo da bi im ostalo dovoljno vremena - za provođenje tog vremena pod klimom.

Ja klimu nemam, dakle meni se ne žuri da brzo nešto pripremim, ja mogu kuhati i po nekoliko sati dnevno. Jučer sam kuhala grah. Da, bilo je vruće, ali ja sam svejedno gladna. Već sam pisala o  tome da meni vrućina ne stvara osjećaj sitosti (ovdje). A kako nisam na dijeti, mogu si pripremati hranu koju volim. I zato sam jučer kuhala grah, i nije mi smetalo što je vani 38°C (unutra je bilo i više, baš si razmišljam da moram naći nekakav termometar da ga stavim u kuhinju, baš me zanima kolika je temperatura). Obožavam grah i baš sam ga se zaželjela. 

Fotografije su moje. 

Domaći junk food vs. kupovni junk food?

Gledajući po internetu kojekakve (ne)zdravožderske nebulozne izreke, fraze,… naišla sam i na ovu.

U prijevodu: Možeš jesti junk fooda koliko god hoćeš, ako ga pripremaš sam.

I tu se navodi ime tog nekog tipa (Michael Pollan) koji ima neku svoju teoriju, filozofiju(?) vezanu uz prehranu. Nisam imala pojma tko je on (i ustanovila sam da nije nitko bitan), ali zabavila me njegova filozofija, ima tekstova po internetu, čitajte ako vas zanima. On smatra da ako netko želi jesti junk food (nezdravu hranu, fast food) – samo nek ju slobodno jede, ali neka ju obavezno kuha/pripremi kod kuće – i neće imati problema s debljinom, viškom kila i sl. 
Naravno, trkelja on o tome da kad doma pripremaš tu hranu, onda nema toooliko štetnih sastojaka itd., to nije ništa novo, o tome se staaaaaalno priča. Ali on odnekud izvlači još jedan aspekt - on „računa“ na lijenost ljudi: smatra da se ljudima, koji usvoje tu njegovu „filozofiju“, neće dati pripremati nezdravu hranu kod kuće pa ju onda neće ni jesti, nego će posegnuti za nečim zdravi(ji)m(?) što se kratko priprema, za što nije potrebno puno suđa itd. te će na taj način rjeđe jesti nezdravu hranu.

WTF???

Ok, meni je jasno da ima zdravoždera koji se ponose svojom lijenošću i ističu ju i nije ih sram.

Ja nisam lijena. Ja sam uvijek nezdravu hranu pripremala kod kuće i nikad mi nije bio problem si nešto fino, nezdravo… kakvo volim. Ok, bilo je trenutka kad mi se nije dalo pripremiti si nešto, ali kod mene je to rijetkost. Pisala sam već da nikad nisam obilazila fast food restorane. I pizze i hamburgere i sendviče,… u većini slučajeva pripremala sam kod kuće. Pisala sam već i da sam tijekom 18 godina – u piceriji bila 10ak puta. Ja nisam išla u picerije jer sam više puta tjedno(!) pizzu pripremala kod kuće! A tek razna (slana) peciva, buhtle, sirnice, krumpiruše, maaasne pogače,… ja sam sama mijesila, razvlačila kore, oblikovala tijesta… Nisam bila lijena pripremati si hranu kakvu obožavam.

Spomenuti gospodin Pollan navodi primjer s pommes fritesom. On smatra da, ako ćeš pommes frites raditi kod kuće – onda ćeš ga rjeđe jesti: neće ti se dati guliti, prati i rezuckati krumpir i onda ga još pržiti, a nakon toga prati i to masno suđe. I na taj način (zahvaljujući lijenosti) bit ćeš mršaviji, zdraviji itd.

WTF?

Meni njegova logika nije jasna. Mene su roditelji odgajali tako da su mi utuvili u glavi – da ako nešto želim imati – za to se moram naraditi. Svejedno je li riječ o hrani, poslu, školi…

I zato meni nikad nije bio apsolutno ama baš nikakav problem: oguliti krumpir, oprati ga, narezati, ispržiti i onda oprati suđe. Još sam čak i preskočila jedan korak. Pisala sam već da živim na selendri. To znači da prije guljenja krumpira: tijekom ljeta moram ići u vrt iskopati(!) krumpir. Naravno, ne kopamo krumpir u vrtu cijele godine, ali baš u ovo ljetno vrijeme: nemamo više krumpira od prošle godine i ne kupujemo ga u dućanu, nego iskapamo krumpir u vrtu (još nije potpuno dozrio pa nismo iskopali sav, to će biti na repertoaru za koji dan). Zar stvarno ima ljudi koji su taaako lijeni da bi (ako žive po filozofiji spomenutog gospodina) radije odustali od jedenja pommes fritesa nego išli iskopati krumpir u vrtu??? 

Ja to ne mogu shvatiti. Ja sam kao dijete, kad sam imala 7-8 godina, tijekom ljeta, morala npr. iskopati oko pola kantice krumpira za ručak/večeru: mama (ili baka) dala bi mi kantu i motiku i poslala me u vrt po krumpir. Nisam ja bila luda za tim kopanjem krumpira (pogotovo ako me npr. mama prekinula u gledanju televizije), ako sam odgovorila da „Neću.“  - dobila bih šamar, pa sam onda išla iskopati krumpir, cmizdreći. Kad sam donijela taj iskopani krumpir iz vrta – morala sam ga guliti, prati i rezati (nisam ga još tada pržila, nisam imala pristup vatri tj. štednjaku itd., ali ovo guljenje, pranje i rezanje – morala sam raditi).

Znam da je to danas zabranjeno (ma ne zabranjeno, nego protuzakonito). Djeca su jako dobro upoznata sa svojim pravima u školi im i liječnici i policajci i pedagozi i psiholozi,… drže predavanja o njihovim pravima i oni znaju da ako ih roditelji tjeraju da obavljaju fizičke poslove ili ako ih kažnjavaju batinama: djeca smiju (moraju!) nazvati Plavi telefon, policiju... i to se stvarno shvaća ozbiljno.

Dok sam ja bila mala Plavog telefona nije ni bilo, a policajci bi se sigurno strgali od smijeha da sam nazvala i rekla: „Mene mama tjera da u vrtu nakopam kanticu krumpira za ručak i ošamarila me kad sam rekla da neću.“. Najbolje u toj priči je što sam odrasla u selendri – nismo ni imali telefon! Što se mobitela tiče, ja sam stara, sada imam 36 godina, dok sam ja bila mala, mobitel nije bio u širokoj uporabi kao danas.
Tako da o zvanju policije nije bilo ni govora. 
Blago današnjoj djeci, smiju biti lijena i ne obavljati kućanske poslove - zakon im to omogućava.

No, dobro...

Da, zaboravila sam spomenuti još jedan korak: ako je taj iskopani krumpir blatan, onda ga treba oprati prije guljenja, i onda još jednom nakon guljenja. To se ne događa često. Svi znamo kako je vruće ovih dana i nema kiše, ali bila je pala kiša prije kojih tjedan dana kod nas i iskopani krumpir, morao je biti opran prije guljenja.

I da, nakon jela: treba oprati suđe. Već sam gore napisala da živim na selendri (nemam novaca da se selim u grad). Živim u derutnoj kući (nemam novaca da ju uređujem) s minijaturnom, starom mini kuhinjicom u kojoj nema mjesta za perilicu. Nikad nismo imali perilicu jer – osim što je to financijski izdatak, nemamo u kuhinji ni mjesta za nju. Da imamo perilicu u kuhinji, morali bismo izbaciti cijeli sudoper – a meni je nezamislivo da baš nemam nikakav sudoper u kuhinji (da, da: trebala bih dati izraditi neki minijaturni mini-sudoper po mjeri; ako imaš novaca (ja nemam), tj. ako možeš platiti, izradit će ti funkcionalni sudoper i veličine kutije šibica; jedino takav bi meni stao pored perilice).

Pisala sam već da sam (dok me u siječnju 2016. nisu počeli liječiti(???) dijetom), obožavala peći i kuhati i sve sam to radila u toj minijaturnoj kuhinjici i sve suđe sam uvijek prala ja sama, ručno. Ja nikad nisam bila lijena i nije mi bio problem oprati ni npr. pet posuda od masnih krema (buttercream) raznih boja kojima sam ukrašavala tortu i hrpu različitih nastavaka za ukrašavanje, hrpu spatula za zaglađivanje, limove za pečenje, i sl. Nije mi nikad mama (ili baka) pomagala da operem suđe nakon što sam radila kolače ili torte. Ja sam se bavila izradom kolača/torti (a ne mama ili baka) – pa je na meni bilo da sama operem i suđe – tako je to funkcioniralo u mojoj obitelji. Ako sam ostavila prljavo suđe u sudoperu – čekalo me dok ga nisam oprala.

Možete reći što god hoćete o meni, ali ne možete reći da sam lijena. Način na koji su me odgajali, izbio je lijenost iz mene (doslovno: kad nešto nisam htjela napraviti, dobila sam batine).

Trebala bih još nešto spomenuti, to mi je sad palo na pamet dok sam čitala što sam natipkala ovdje. Napisala sam da živim u staroj, derutnoj kući: moram spomenuti da nemamo klimu (nikakvu, nigdje u kući; kuća je stara s blesavim (starinskim) rasporedom prostorija, problematičnim instalacijama i nemamo novaca da nešto poduzmemo u vezi toga). Da, u ovoj starinskoj kući je ljeti vruće (a zimi hladno). Vjerojatno bi spomenuti gospodin Pollan i vrućinu naveo kao faktor koji treba spriječiti ljude u pripremi pommes fritesa. Hm.

Moja baka je više od 50 godina svaki dan u majušnoj kuhinjici bez klime i to uglavnom na peći na drva pripremala hranu (imala je i plinski šrednjak, ali više je koristila ovaj na drva – i ljeti i zimi). Mama također kuha u malenoj kuhinjici bez klime (ona koristi plinski štednjak). Ja imam 36 godina i više od 15 godina (prije nego su me počeli liječiti(???) dijetom) kuhala sam i pekla delicije kakve volim (tzv. nezdravu hranu) u malenoj kuhinjici bez klime.

Da, ljeti je vruće. U mojoj obitelji je to najnormalnija stvar. Ja ne znam stvoriti problem iz toga.

Da utvrdimo gradivo, uključit ću baš sve korake kojih se moram držati ako želim jesti pommes frites. Znam da postoje svakakvi recepti za pommes frites u kojima se npr. krumpir prije prženja kuha itd. U mojoj obitelji se nikad nije tako radilo, ja ću navesti korake za pripremu onoga što se u mojoj obitelji smatra pommes fritesom:

1. iskopati krumpir u vrtu (sada, tijekom ljeta kad nemamo u kući prošlogodišnjeg krumpira) i ako je padala kiša te je blatan – oprati ge prije guljenja. Ako je krumpir iskopan: spremljen je u podrumu, to znači da ga samo trebam donijeti iz podruma u kuhinju

2. oguliti krumpir

3. oprati krumpir

4. obrisati krumpir

5. narezati krumpir

6. začinit krumpir

7. zagrijati masnoću (ja to radim u dubokoj tavi, nemam fritezu)

8. ispržiti krumpir

9. nakon jela: oprati suđe (u mojem slučaju na ruke, jer nemam perilicu)

- i kao što sam rekla: u mojoj obitelji to sve se radi bez klime u kući.

Ok, u čemu je problem? Bi li mene ti koraci (tj. za neke ljude navodno ogroman(???) broj tih koraka) – trebali spriječiti da si pripremam i jedem pommes frites nekoliko puta tjedno??? Ne razumijem ni kako ni zašto bi se to „trebalo“ dogoditi.

Meni su ti koraci u pripremi najnormalnija stvar. Fakat ne razumijem tog gospodina, tj. njegovu filozofiju.

Što uopće znači ono da „nećeš tako često jesti pommes frites ako ga sam radiš“? Koliko često je normalno, a koliko nenormalno?

U mojoj obitelji pommes frites pripremao se nekoliko puta tjedno. Znam da su, ako zdravožderi ovo čitaju, oni sad popadali u nesvijest od šoka, kao što bi pao i dotični gospodin koji je izmislio tu svoju nebuloznu teoriju, ali u mojoj obitelji je bilo tako.

Dakle, nije se kod nas pommes frites pekao svih 7 dana u tjednu, tj, svaki dan, no bilo je tjedana kad se pekao 2-3 puta tjedno, al bilo je i tjedana kad se pekao samo 1 tjedno. Ali činjenica je da se kod nas pommes frites pekao – nije se njegova priprema izbjegavala (jer sadrži „puno koraka“(???) ili „jer je vruće“). I da, dok sam bila klinka – bilo nas je petero u kući. Tako da se pripremao pommes frites od oko 1-2 kg krumpira (ovisno uz što se jeo). Da: gulila se, rezala, i pekla veća količina krumpira, a ne neka malecka porcijica za 1 osobu (veličine kao u fast food restoranu).

Meni nije problem ni peći ga dva puta dnevno. Štoviše, prije mjesec dana pekla sam ga 2 puta u istom danu. Pisala sam da sam bila na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Za ručak sam si ispekla pommes frites i to je bilo tako dobro: da sam ga pekla i za večeru (taj isti dan!) u malenoj, starinskoj kuhinjici bez klime. 
Nisam taj dan gledala/pratila/pamtila... kolika je bila temperatura. Al tih dana je obično bilo oko 34°C. Pretpostavljam da je i tag dana, kad sam ja dva puta pekla pommes frites bilo 34°C; u kuhinji je sigurno bilo i više. Al meni je tijekom ljeta normalno da je vruće i normalno mi je pripremati hranu kakvu volim u takvim uvjetima.

Moram priznati da, dok me liječnici nisu počeli „liječiti"(???) zdravom dijetnom prehranom: meni pommes frites nije bio omiljeno jelo niti sam ikad mislila da je pommes frites najbolje nešto se od krumpira može napraviti (obožavam krumpir i može ga se pripremiti na milijun ukusnih načina!). Čini mi se da bih liječnicima trebala zahvaliti što su mi ukazali na to koliko je pommes frites ukusan: to sam shvatila nakon što su mi zabranili svu ukusnu hranu koju volim. Baš razmišljam, da me netko pita je li mi pommes frites sada najbolja, najdraža… hrana – što bih mu rekla?

Stvarno mi je falio, zato sam ga i pekla i jela dva puta u istom danu. No, ne bih mogla reći da mi je baš pommes frites omiljena hrana: moja omiljena hrana je skoro sve prženo (ili pohano) u dubokoj masnoći (tj. sve ono što su mi zabranili). Volim prženu, masnu hranu. Pritom mislim na pravu prženu hranu, a ne na ono kad je nešto pečeno u pećnici pa onda zdravožderi uporno to nazivaju prženo ili pohano, iako je to zapravo, samo is(pečeno) u pećnici; o tome malo kasnije.

U nekom tekstu tog gospodina Pollana (nemam link) pisalo je (prevedeno na hrvatski, to je moj prijevod): „nećeš pommes frites peći doma svaki dan jer za to treba vremena, truda, itd. pa ga nećeš ni jesti svaki dan“. Ok, kao što sam napisala, u mojoj obitelji se pommes frites nikad nije pripremao/jeo svih 7 dana u tjednu, ali jeo se/pripremao više puta tjedno.

Što dotični gospodin želi reći? 

Znači, ako pripremaš pommes frites doma, onda ga nećeš peći/jesti svaki(???) dan, a ako jedeš vani ili naručuješ dostavu itd.– onda ćeš ga jesti svaki dan??? Nemam pojma kakve su cijene u fast food restoranima (picerijama itd.) u Americi, ali u Hrvatskoj: meni su ti restorani užasno skupi!!! Zato sam ja, kao što sam  već pisala: praktički svu nezdravu hranu koju volim – pripremala kod kuće! Nisam išla u fast food restorane i picerije jer za to nisam imala novaca. Meni su i dan-danas fast food restorani skupi. Svaka čast Amerikancima, ako si oni mogu priuštiti da svaki dan jedu u fast food restoranima. 

Čitajući teorije tog gospodina zaključila sam da kod mene vrijedi sasvim suprotna teorija.

Da analiziramo moj slučaj: ja bih tijekom svog života bila pojela daleko manje tzv. nezdrave hrane - da sam ju jela isključivo u fast food restoranima. Jer: meni su oni skupi i nisam si mogla priuštiti da tamo jedem više od jednom mjesečno. Zato sam svu nezdravu hranu (skoro svaki dan) pripremala kod kuće. Ja sam našla vremena i bila spremna uložiti i trud i volju da nekoliko puta tjedno (ili čak dva puta dnevno) pečem pommes frites. A pržila sam i pohala i razna druga jela. Ja sam skoro svaki dan pripremala i jela nešto prženo i masno jer takvu hranu volim i obožavam. Al ne bih si nikada bila mogla priuštiti da svaki dan u fast food restoranima kupujem takvu hranu.

Ok, ovisno o tome gdje sam radila itd. nisam svaki dan kod kuće pripremala hranu koju volim jer nisam imala vremena. U tom slučaju napravila bih tzv. nezdravu hranu koju volim za više dana unaprijed. Ispržila bih npr. povrtne popečke u dubokoj masnoći. Naravno da su ti popečci najfiniji svježi, ali kad nisam imala vremena svaki dan pripremati hranu: napravila bih popečke od npr. 2 kg povrća i sl. te bih to ispržila u npr. litri masnoće – i imala sam onda što jesti 2-3 dana. Ja sam popečke pripremala isključivo u dubokoj masnoći. Tijekom godina, isprobala sam i tzv. zdravije varijante, ali zaključila sam da to ne valja i nisam samu sebe htjela mučiti neukusnom hranom. Zato nisam radila po onim receptima u kojima se tava premaže s pola čajne žlice ulja pa se na tome ispeče deset tura popečaka ili još veća nebuloza: kad se popečci "prže" ili "pohaju" u pećnici (ajme!). Zahvaljujući zdravožderima internet je pun takvih recepata, ali svakome tko ima barem malo iskustva u kuhinji jasno je da se u pećnici hrana ne može pržiti ni pohati. Pommes frites iz pećnice ne postoji. To je jednostavno pečeni krumpir. A još je gora ona varijanta kad zdravožderi krumpir namackaju bjelanjkom i ispeku u pećnici onda tvrde da je to isto ko prženi pommes frites. Kad čujem tu tvrdnju, uvjerena sam da ti ljudi nikad u životu nisu niti probali pravi prženi, prefini masni pommes frites. 
Ovaj krumpir s bjelanjkom trebalo bi nazvati pravim imenom: Zapečeni krumpir s bjelanjkom. Ista stvar vrijedi i za npr. Pohane tikvice iz pećnice - da, jesu iz pećnice, ali nisu pohane, jednostavno su ispečene.

Ne razumijem zašto se zdravožderi boje(?, ne znam koju bih riječ upotrijebila) nazvati stvari pravim imenom. Neka oni jedu to što jedu, i neka zovu tu hranu pravim imenom. 

Ako ne jedu pohane tikvice ispržene u dubokoj masnoći, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pohane tikvice, nego jedem Pečene tikvice iz pećnice.“.

Ako ne jedu pommes frites, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pommes frites, nego jedem Pečeni krumpir iz pećnice ili Zapečeni krumpir s bjelanjkom itd.“. 

Ako ne jedu pravi sladoled, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pravi sladoled, nego jedem smrznute banane ili smrznuti jogurt koji meni glume sladoled.“.

...

No dobro, da se vratim onome kako sam pripremala sebi hranu za nekoliko dana unaprijed. Uz popečke bih obično imala u hladnjaku pripremljenu finu zasitnu, tešku, tzv. nezdravu, masnu (baš onakvu kakvu volim) salatu: od krumpira, isključivo bijele tjestenine, graha… ili francusku salatu s puuuno majoneze  – uz par šnita čisto bijelog kruha 2-3 dana uživala sam u hrani kakvu volim, a nisam ju pripremala svaki dan i nisam trošila novce na fast food restorane.

Zaista ne shvaćam gospodina Pollana i njegove tvrdnje. Zar on fakat polazi od činjenice da su ljudi lijeni? Ok, znam da je danas zdravožderstvo popularno, moderno i razvikano, a jedan od temelja tog zdravožderstva je lijenost kojom se zdravožderi hvale i busaju o prsa. Meni to nije normalno, ne mogu ni zamisliti kako je to kad si lijen pripremati si ukusnu (tzv. nezdravu) hranu kakvu voliš.

Slika je preuzeta s interneta.

(Ne)kuhanje ljeti?

Zadnjih godina odnekud se masovno pojavljuju ljudi (žene) kojima je problem ljeti uključiti štednjak ili pećnicu kad treba pripremiti hranu. Ne znam otkad je točno taj stav postao moderan i  popularan, prije 20ak godina ljeti se normalno sve kuhalo i peklo, al´ danas je to nezamislivo. A ja nikako ne shvaćam zašto. Stalno se u hrvatskom tisku, na blogovima, internetskim portalima,… pojavljuju članci i recepti s bombastičnim naslovima, npr. „jela bez pećnice i štednjaka“. A ja nikako da skužim foru. Zašto se tijekom ljeta „ne smije“ upotrebljavati pećnica i štednjak??? Navodno je razlog „vrućina“. Pa konačno je ljeto(!!!), naravno da je vruće, ali ja ne vidim razlog da zbog vrućine ne bih pripremala hranu na štednjaku i u pećnici. Izbjegavanje upotrebe štednjaka i pećnice ljeti meni je jednako nebulozno kao i tvrdnja da vrućina stvara osjećaj sitosti. Ma da svi se ljeti osjećaju sito(!), o tome sam već pisala.

Ja sam ljeti uvijek normalno, svaki dan, kuhala i pekla. Zapravo, ljeti sam  puno više kuhala i pekla jer sam imala više vremena, nego zimi. Voljela sam isprobavati recepte, zanimalo me kakovog je nešto okusa, a i veselila sam se eksperimentiranju, nije mi jasno zašto je mene ljetna vrućina trebala spriječiti u tome. Nisam isprobavala one neke „ljetne“ receptiće za tzv. laganu hranu – takva hrana mi se nikad nije sviđala! Uvijek sam voljela tešku, masnu, kaloričnu, zasitnu,... hranu. Ljeti sam npr. satima kuhala grah (obožavam grah!!!). I da, imam ekspres lonac, ali meni se ne sviđa okus hrane kad je napravljena u tome. Grah sam kuhala u najnormalnijem loncu, uz to sam obavezno nešto pekla u pećnici, npr. zapečeno povrće s puuuuuuuno masnog sira i kiselog vrhnja  ili neka peciva ili pogaču (od bijelog brašna; raženo i integralno mi se uvijek gadilo!). I ne, nije mi bio problem ljeti mijesiti dizano tijesto – ne znam zašto je to drugima problem! Ja sam fakat jednostavno preglupa da shvatim zašto je mene vrućina trebala spriječiti u tome. Dan-danas mi nije jasno zašto ljudi tako masovno izbjegavaju uključivati pećnicu i štednjak ljeti, kao da će baš doslovno, u punom smislu riječi - umrijeti (od vrućine). To je nemoguće - u Hrvatskoj nikad nije tako vruće! Znam o čemu govorim: već sam rekla da sam ja uvijek ljeti najnormalnije, par sati dnevno, imala uključen štednjak i pećnicu - i nisam umrla. I ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, uvijek sve perem ručno (da, ja sama perem sve suđe, ne pere ga nitko drugi.). 

Radi li se kod spomenutih ljudi koji uporno i tvrdoglavo odbijaju uključiti štednjak i pećnicu ljeti o lijenosti? Znam da ima ljudi koji ne vole kuhati, ali da su baš toliko lijeni kuhati (ljeti) da radije jedu sirove salatice i sve te ostale, termički minimalno obrađene, zdrave splačine - to mi je van pameti. Jednostavno ne shvaćam u čemu je njihov problem. 

Ok, ove godine kad ja smijem jesti samo zdrave splačine (jer me liječnici drže na tom zdravom gladovanju) – prvi put nisu pećnica i štednjak uključeni svaki dan – što da kuham i pečem kad ne smijem jesti ništa od onog što volim. Ali meni jako fali pripremanje i jedenje ukusne, masne, kalorične, teške, zasitne, slatke i slane hrane od bijelog brašna i bijelog šećera  te isprobavanje zanimljivih ukusnih, nezdravih recepata.

Prijašnjih godina tijekom ljeta svaki tjedan (ili čak dva puta tjedno!) napravila sam kolač od sezonskog voća iz bakinog i djedovog vrta/voćnjaka. Kombinirala sam različite recepte koje sam već isprobala ili sam isprobavala nove i zaista sam uživala u tome. Ove godine nisam napravila nikakav kolač. Zašto da radim kolače kad ih ne smijem jesti.

Da, „pijem“ to voće u onim ogavnim smutijima. Tužno je to: pijem odurni sokić i pritom si mislim koliko bih jako voljela napraviti i pojesti kolač.

Ne razumijem zašto je moj život ovakav. Zašto sam kažnjena jedenjem zdravih splačina? Jedino što me tješi je činjenica da - kad umrem neću morati biti na dijeti.

Sve slike preuzete su s interneta.

Visoke ljetne temperature stvaraju osjećaj sitosti(???)

U postu Kako kilograme isprditi ili ispuhati kroz nos pisala sam već o svojoj fascinaciji ljudima koji tvrde da imaju potrebu ljeti jesti neku zdravu, laganu hranu i kojima vrućina stvara osjećaj sitosti(!). Ja nemam takvih „problema“: meni se zdrava hrana gadi ljeti i meni se zdrava hrana gadi zimi i meni vrućina ne stvara osjećaj sitosti.

Neki dan čitala sam u časopisu članak na tu temu, neću ga prepisati, ali navest ću par rečenica iz te umotvorine i prokomentirati ih.

Već je prva rečenica u tekstu bombastična:

          "Za toplih dana puno smo aktivniji, dulje boravimo na svježem zraku, 

          treniramo na otvorenom."

Hmmmm. Rečenica je napisana u 1. licu množine „mi boravimo, mi treniramo…“. A tko su ti „mi“???  Tko su ti ljudi koji borave i treniraju???

Ja u tu skupini niti spadam niti bih željela spadati.

Točno je da živim na selendri (to nije moj izbor, financije mi ne dopuštaju izbor!), ali ne osjećam apsolutno, ama baš nikakvu potrebu da ljeti budem aktivnija i da boravim na tom svježem selendarskom zraku i da onda uz to boravljenje i bivanje na zraku još i nešto treniram!

Sljedeća fascinantna rečenica:

         "Osmijeh na licu, živahnost i pozitivan stav održat ćete, među ostalim,

         pažljivim odabirom namirnica za svaki obrok. (…) Organizam nemojte 

         dodatno opterećivati masnom i kaloričnom hranom."

Slažem se da hrana utječe na osmjeh na mom licu, a valjda i na tu živahnost (iako mi nije jasno na što se tu misli) te svakako na pozitivan stav – u mojem slučaju taj utjecaj bi imala ukusna hrana koju volim! No, iz rečenice u tom tekstu jasno je da je taj tekst zamišljen kao glorificiranje zdrave prehrane, dakle kad izbacite iz prehrane sve masno i kalorično, tj. ukusno – onda bi trebali imati osmjeh na licu, biti živahni i puni pozitive. Moš´ mislit! Mene zdrava hrana koju moram jesti svaki dan baca u očaj! 

Da ponovim ono što ponavljam u svakom blogerskom postu: zdrava prehrana ni u ludilu nije moj izbor, mene su na to stavili liječnici jer me ne žele liječiti lijekovima (protiv kojih ja ne bih imala ama baš ništa!!!). Osim toga, ja uopće ne želim smršavjeti! Uvijek sam bila debela i ne osjećam potrebu da smršavim! I kako da ja sad jedući svaki dan te zdrave, odurne splačine koje mi se gade, imam osmjeh na licu, budem živahna i puna pozitive???  Dogodi mi se da se rasplačem pri pogledu na tanjur zdrave, nemasne, neslane hrane koja mi je odurna! U meni  zdrava hrana ne izaziva ništa pozitivno. Nikad nisam bila ovako, skoro pa depresivna, kao što sam sad na toj zdravoj dijetnoj prehrani koja je jednostavno prestrašna. Meni bi osmjeh na lice, živahnost i pozitivu izmamila jedino neka hrana koju volim (masna, kalorična, od bijelog šećera, bijelog brašna,…), tj. sve ono što sada ne smijem jesti.

Već sam spomenula da mi nije jasno na kakvu se to živahnost u tekstu misli(?). Kad je negdje riječ o zdravoj prehrani, obično čujem sranja poput „zdrava prehrana daje energiju“ itd.  Ja na zdravu prehranu ne reagiram tako. Ja sam od te silne zdrave hrane na kojoj me liječnici drže, stalno umorna i iscrpljena, non stop bih spavala. Od čega da imam energije kad svaki dan jedem te odurne, zdrave splačine???  U medijima se često može čuti kako su debeli ljudi pospani i umorni od te nezdrave hrane koju jedu(???). Dok sam jela masnu, slatku, kaloričnu,… hranu kakvu volim nisam nikad imala običaj spavati poslije obroka niti sam osjećala umor! Ja sam pospana, umorna, slaba, iscrpljena, gladna, jadna, bezvoljna,… od zdravih splačina koje sada moram jesti svaki dan!!! Kako možeš biti nasmijan, živahan, pozitivan, a cijele dane se patiš i gladuješ na odurnoj, neukusnoj, prokletoj, zdravoj prehrani???

Sljedeći biser iz teksta:

       " Zamijenite kaloričnu i zasitnu hranu sezonskim namirnicama. Krenite 

        u smjeru juha, variva, salata, voćnih kupova – bogate, raznobojne, a 

        u isto vrijeme lagana hrane."

U ovoj zadnjoj rečenicu kao da je netko radio popis stvari koje ne volim, ta osoba kao da točno zna što se meni gadi: „juhe, variva, salate, voćni kupovi“.

Ja definitivno ne bih zamijenila svoju hranu zdravom hranom jer je takva hrana meni odurna! Da mogu birati, ja bih odabrala masnu, kaloričnu, tešku, zasitnu, slatku hranu punu bijelog šećera i bijelog brašna,…  Ja volim takvu hranu.

Svaka čast vama kojima vrućina stvara osjećaj sitosti pa ste odmah siti čim vidite tanjur npr. nemasne povrtne salatice! Ja nisam takva. Ja se rasplačem od muke kad vidim tanjur salate. A i kad pojedem tu majušnu porcijicu nemasne salatice, i dalje sam gladna. A opet, kad se sjetim te salatice „sita sam je“! Sita sam i nje i te odurne, zdrave prahrane!!!

Sve slike preuzete su s interneta.

Smrznuti smuti

Pisala sam već o smutiju (pardoooooooooon smoothieju, il´ kak se to već piše), a sad ću malo o „smrznutom smutiju“.

Zadnjih godina Hrvatsku je zahvatila invazija onoga što ja zovem  „smrznuti sokići“ ili "smrznuti smutiji". Ti smrznuti sokići popularno su nazvani  sladoled, al´ to nije sladoled (no valjda u hrv. jeziku ne postoji bolja riječ za to?). Spomenuti smrznuti sokići sastoje se uglavnom od ispasiranog voća i vode (naravno, možete dodati med ili kojekakvo sjemenje i sl.) – i to se onda zamrzne. Zato je to u biti "smrznuti smuti" - da to ne zamrznete, imali biste jednu od varijanti običnog smutija. Ok, to jest smrznuto, ali to nije sladoled. Na engleskom jeziku ta stvar zove se ice pop, te ima brandova poput npr. Popsicle. U engleskom govornom području nitko to ne smatra sladoledom (u eng. jeziku sladoled je ice cream, a ne ice pop). Čak i ako umjesto vode stavite jogurt ili mlijeko, opet nećete dobiti sladoled, možete eventualno dobiti neku varijantu tzv. smrznutog jogurta (o toj gadosti neki drugi put).

Za popularnost tog "smrznutog smutija" u Hrvatskoj zaslužna je činjenica da se to reklamira kao zdravi sladoled, a kao što znamo to neko sranje od zdrave prehrane je danas jako popularno (svi pričaju o tome, čak i ako to ne primjenjuju; tj.neki nisu prakticirajući zdravožderi, ali su pričajući zdravožderi). 

Ta smrznuta stvar jest zdrava: nema masnoća, slatkog vrhnja (šećera ima „u tragovima“, kao da je neko (ne)pisano(?) pravilo da ti smrznuti sokići baš moraju biti kiseli), ali to jednostavno nije sladoled. 
Da rezimiramo, sastoji se samo od  izmrvljenog voće i vode – od toga se stvarno nećete zdebljati. Al´dok to jedete - itekako ste svjesni činjenice da ne ližete sladoled, nego smrznutu vodu. Sladoled je nešto fino i kremasto – ova smrznuta vodica sa zgnječenim voćem – niti je fina niti je kremasta (još je i kisela). Probala sam to napraviti jednom. I što sam dobila: smrznutu vodicu s voćem. To nitko nije htio jesti pa sam jednostavno to ostavila u sudoperu da se odmrzne i sve je lijepo „isteklo“ u odvod (nema masnoće, nije kremasto ni gusto – da se lijepo „zbrinuti“ u odvodu).

Naravno, uvijek u trgovinama ima jeftinih sladoleda - koji bi trebali biti pravi (kremasti) sladoledi, ali sastoje se uglavnom od vodurine. Fascinantno mi je kako neke osobice prigovaraju takvom sladoledu, kažu da ne valja, da je vodenast, jeftin,… A kad se istim osobicama posluži ova spomenuta tvorevina od zgnječenog voća i vode, te im se to servira (pod pogrešnim nazivom) kao zdravi "sladoled" – onda je to hit!

Zanimljivo je i da se za smoothie (il´ kako se to već piše) i u Hrvatskoj koristi ta engleska riječ. A za smrznuti sokić koji se u eng. jeziku zove ice pop – u hrv. jeziku se pogrešno koristi riječ (zdravi) sladoled. 

Je l´ riječ smoothie u hrvatskom jeziku bolje zvuči od ice pop? 

Kako kilograme isprditi ili ispuhati kroz nos

Počelo je…

Idu mi na živce internetski (blogerski) postovi, medijski članci itd. koji se javljaju "početkom"(?) ljeta: svode se na to da ljeti treba jesti laganiju hranu i zbog te neke nenormalne vrućine(?) izbjegavati uključivanje pećnice/štednjaka... Ja nikad nisam patila od toga da ljeti jedem tu neku laganu hranu, moja prehrana je ista i ljeti i zimi: zdrava hrana gadi mi se tijekom zime i zdrava hrana gadi mi se i tijekom ljeta. 

Ove godine sam prvi takav tekst na hrv. jeziku vidjela (već?) 18. 4. (da, tekst je od ove godine, nije od prošlog ljeta). Nije bitno gdje, ali tekst je osvanuo i kaže nešto u stilu (nemam doslovan citat): „zatoplilo je i ne morate kuhati“.

Kao prvo:

- ja uopće ne smatram da je zatoplilo, 

- a kao drugo ne znam što će svi ti (kojima je sad već  taaaaaaaaaaa „zatoplilo“ da su već počeli izbjegavati uključivanje pećnice i štednjaka)  – napraviti u kolovozu! Onda će im valjda biti tako vruće, da će biti i prevruće za žvakanje, pa će skroz prestati jesti!

Ali vidim da ljudi masovno ljeti mijenjaju prehrambene navike. Uporno bi jeli nešto lagano, npr. nekakvu malenu, majušnu, mukinu-mikinu, nezačinjenu, nemasnu, neslanu salaticu od zelenjave i to im je cijeli obrok.

Da ne bi bilo zabune, kad kažem malena salatica ne mislim na salatu koja doslovno sadrži samo par listića zelenjave. Salatom se smatra svašta, pa tako postoje: salate od tjestenine, riže, žitarica, uz dodatak kojekakvog mesa ili ribe, raznih sireva i svih mogućih vrsta povrća (krumpir, grašak, grah, kukuruz,...). A upravo takve salate su danas popularne i brste ih svi ti koji trkeljaju  da je zdrava prehrana ukusna. Dakle te salatice ne sadrže samo par listića zelena salatice, sadrže  one više sastojaka, ali to je sve totalno nemasno, neslano, nezačinjeno,… a  porcije su zaista majušne. 

Svaka vam čast što možete tako gladovati, tj. pretvarati se da ste siti od toga. Ja sam nakon takve salatice i dalje gladna, meni bi ta mukina-mikina salatica eventualno mogla biti prilog. A zapravo mi je problem opće pojesti tu odurnu, neukusnu salaticu. Ja to jedem na rate: počnem i žvačem to, razmišljam kako je to neukusno, pa imam osjećaj da ću se zbljuvati, pa odgurnem tanjur, prestanem jesti i razmišljam što se meni zapravo jede (a to ne smijem jesti!), al´ sam još uvijek gladna pa se vratim toj salatici i s gađenjem ju nastavim jesti, opet ju žvačem i imam osjećaj da ću se zbljuvati i tako u krug… dok mi ta salatica ne dojadi i frknem ju u smeće.

Da, da, dobre su te salatice, imaju dvojako djelovanje:

- em su to zdravi sastojci pa sa od toga neću zdebljati,

- em je to tako neukusno da se ne mogu natjerati da pojedem cijelu tu majušnu neukusnu salaticu pa nema straha da ću pretjerati s količinom (a porcija je ionako majušna!).

Fascinantno mi je i kako nekima vrućina stvara osjećaj sitosti!? Često ljeti čujem: "Ne mogu jesti, vruće mi je!". 
Ja nemam takvih problema. Meni jest vruće, ali nisam zato manje gladna. Kakav to metabolizam imate svi vi kojima vrućina stvara osjećaj sitosti??? 
Nemoguće mi je pretvarati se da sam od vrućine sita i da ne trebam jesti: ja počnem živčaniti.

Kad sam ja na dijeti, to svi znaju: ne može im promaknuti koliko pizdim cijele dane.  A na "pižđenje", tj. na stres i inače reagiram na način da bih stalno jela - i sad da ja budem na dijeti!
Naravno da uzimam sredstva za smirenje, tko bi normalan mogao izdržati dijetu bez toga.

Osim ovih koji ljeti svojevoljno(!) žele(!) jesti lagano i ovih kojima vrućina stvara osjećaj sitosti(!), postoji i posebna skupina ljudi: to su oni koji bez obzira na godišnje doba žderu sve redom i ne debljaju se. Imam ja takvih u rodbini i među prijateljicama (? takve mi nisu prijateljice!). 

Nemaju one ravan, zategnut trbuh, visi im koža ispod pazuha, nemaju kondicije, imaju strije i celulit – al´ žderu sve redom, u životu se sportom bavile nisu, a stalno su mršave i to baš onako skroz na skroz mršave, koščate (i nakon 2-3 djece).

Među ovima iz te posebne skupine, postoji jedna još posebnija podskupina: one koje su izdojile kile; dobro da ih nisu isprdile ili ispuhale na nos. Ima takvih, npr. dobila je 8 kila u 9 mjeseci trudnoće i pritom je žderala sve redom. Kad kažem žderala, jasno je da nije npr. za doručak požderala  kilu jabuka, pa za ručak 3 kile zelenjave i sl. Žderala je sve nezdravo do čega je došla i to u ogromnim količinama – jer se tako i inače hrani. I nakon što je rodila: izdojila je 8 kila bez ikakve dijete ili sporta.

Fascinantno mi je i kojom brzinom je dobila tih 8 kila – u 9 mjeseci trudnoće, to je manje od kile mjesečno. Ja 8 kila dobijem u mjesec i pol – bez trudnoće. Ne znam kojom točno brzinom ih je izdojila, ali sigurno joj je trebalo manje da izdoji 8 kila, nego što meni treba da smršavim 8 kila.

Zapravo, ne znam jel´ mi više idu ne živce oni koji mogu sve jesti i ne debljaju se ili oni koju tvrde (seru) da nisu na dijeti, nego se jednostavno zdravo hrane/zdravo žive (i još trkeljaju da je zdrava hrana ukusna). A što je zdrava prehrana/zdrav život, nego dijeta? Neki će reći da zdrava prehrana/zdrav život nije dijeta, nego način života. Za mene je ta zdrava prehrana/zdrav život: dijeta, a ne način života. A ako te liječnici cijeli život žele liječiti zdravom prehranom, onda je to cjeloživotna dijeta. 

Sve slike preuzete su s interneta.