Domaći junk food vs. kupovni junk food?

Gledajući po internetu kojekakve (ne)zdravožderske nebulozne izreke, fraze,… naišla sam i na ovu.

U prijevodu: Možeš jesti junk fooda koliko god hoćeš, ako ga pripremaš sam.

I tu se navodi ime tog nekog tipa (Michael Pollan) koji ima neku svoju teoriju, filozofiju(?) vezanu uz prehranu. Nisam imala pojma tko je on (i ustanovila sam da nije nitko bitan), ali zabavila me njegova filozofija, ima tekstova po internetu, čitajte ako vas zanima. On smatra da ako netko želi jesti junk food (nezdravu hranu, fast food) – samo nek ju slobodno jede, ali neka ju obavezno kuha/pripremi kod kuće – i neće imati problema s debljinom, viškom kila i sl. 
Naravno, trkelja on o tome da kad doma pripremaš tu hranu, onda nema toooliko štetnih sastojaka itd., to nije ništa novo, o tome se staaaaaalno priča. Ali on odnekud izvlači još jedan aspekt - on „računa“ na lijenost ljudi: smatra da se ljudima, koji usvoje tu njegovu „filozofiju“, neće dati pripremati nezdravu hranu kod kuće pa ju onda neće ni jesti, nego će posegnuti za nečim zdravi(ji)m(?) što se kratko priprema, za što nije potrebno puno suđa itd. te će na taj način rjeđe jesti nezdravu hranu.

WTF???

Ok, meni je jasno da ima zdravoždera koji se ponose svojom lijenošću i ističu ju i nije ih sram.

Ja nisam lijena. Ja sam uvijek nezdravu hranu pripremala kod kuće i nikad mi nije bio problem si nešto fino, nezdravo… kakvo volim. Ok, bilo je trenutka kad mi se nije dalo pripremiti si nešto, ali kod mene je to rijetkost. Pisala sam već da nikad nisam obilazila fast food restorane. I pizze i hamburgere i sendviče,… u većini slučajeva pripremala sam kod kuće. Pisala sam već i da sam tijekom 18 godina – u piceriji bila 10ak puta. Ja nisam išla u picerije jer sam više puta tjedno(!) pizzu pripremala kod kuće! A tek razna (slana) peciva, buhtle, sirnice, krumpiruše, maaasne pogače,… ja sam sama mijesila, razvlačila kore, oblikovala tijesta… Nisam bila lijena pripremati si hranu kakvu obožavam.

Spomenuti gospodin Pollan navodi primjer s pommes fritesom. On smatra da, ako ćeš pommes frites raditi kod kuće – onda ćeš ga rjeđe jesti: neće ti se dati guliti, prati i rezuckati krumpir i onda ga još pržiti, a nakon toga prati i to masno suđe. I na taj način (zahvaljujući lijenosti) bit ćeš mršaviji, zdraviji itd.

WTF?

Meni njegova logika nije jasna. Mene su roditelji odgajali tako da su mi utuvili u glavi – da ako nešto želim imati – za to se moram naraditi. Svejedno je li riječ o hrani, poslu, školi…

I zato meni nikad nije bio apsolutno ama baš nikakav problem: oguliti krumpir, oprati ga, narezati, ispržiti i onda oprati suđe. Još sam čak i preskočila jedan korak. Pisala sam već da živim na selendri. To znači da prije guljenja krumpira: tijekom ljeta moram ići u vrt iskopati(!) krumpir. Naravno, ne kopamo krumpir u vrtu cijele godine, ali baš u ovo ljetno vrijeme: nemamo više krumpira od prošle godine i ne kupujemo ga u dućanu, nego iskapamo krumpir u vrtu (još nije potpuno dozrio pa nismo iskopali sav, to će biti na repertoaru za koji dan). Zar stvarno ima ljudi koji su taaako lijeni da bi (ako žive po filozofiji spomenutog gospodina) radije odustali od jedenja pommes fritesa nego išli iskopati krumpir u vrtu??? 

Ja to ne mogu shvatiti. Ja sam kao dijete, kad sam imala 7-8 godina, tijekom ljeta, morala npr. iskopati oko pola kantice krumpira za ručak/večeru: mama (ili baka) dala bi mi kantu i motiku i poslala me u vrt po krumpir. Nisam ja bila luda za tim kopanjem krumpira (pogotovo ako me npr. mama prekinula u gledanju televizije), ako sam odgovorila da „Neću.“  - dobila bih šamar, pa sam onda išla iskopati krumpir, cmizdreći. Kad sam donijela taj iskopani krumpir iz vrta – morala sam ga guliti, prati i rezati (nisam ga još tada pržila, nisam imala pristup vatri tj. štednjaku itd., ali ovo guljenje, pranje i rezanje – morala sam raditi).

Znam da je to danas zabranjeno (ma ne zabranjeno, nego protuzakonito). Djeca su jako dobro upoznata sa svojim pravima u školi im i liječnici i policajci i pedagozi i psiholozi,… drže predavanja o njihovim pravima i oni znaju da ako ih roditelji tjeraju da obavljaju fizičke poslove ili ako ih kažnjavaju batinama: djeca smiju (moraju!) nazvati Plavi telefon, policiju... i to se stvarno shvaća ozbiljno.

Dok sam ja bila mala Plavog telefona nije ni bilo, a policajci bi se sigurno strgali od smijeha da sam nazvala i rekla: „Mene mama tjera da u vrtu nakopam kanticu krumpira za ručak i ošamarila me kad sam rekla da neću.“. Najbolje u toj priči je što sam odrasla u selendri – nismo ni imali telefon! Što se mobitela tiče, ja sam stara, sada imam 36 godina, dok sam ja bila mala, mobitel nije bio u širokoj uporabi kao danas.
Tako da o zvanju policije nije bilo ni govora. 
Blago današnjoj djeci, smiju biti lijena i ne obavljati kućanske poslove - zakon im to omogućava.

No, dobro...

Da, zaboravila sam spomenuti još jedan korak: ako je taj iskopani krumpir blatan, onda ga treba oprati prije guljenja, i onda još jednom nakon guljenja. To se ne događa često. Svi znamo kako je vruće ovih dana i nema kiše, ali bila je pala kiša prije kojih tjedan dana kod nas i iskopani krumpir, morao je biti opran prije guljenja.

I da, nakon jela: treba oprati suđe. Već sam gore napisala da živim na selendri (nemam novaca da se selim u grad). Živim u derutnoj kući (nemam novaca da ju uređujem) s minijaturnom, starom mini kuhinjicom u kojoj nema mjesta za perilicu. Nikad nismo imali perilicu jer – osim što je to financijski izdatak, nemamo u kuhinji ni mjesta za nju. Da imamo perilicu u kuhinji, morali bismo izbaciti cijeli sudoper – a meni je nezamislivo da baš nemam nikakav sudoper u kuhinji (da, da: trebala bih dati izraditi neki minijaturni mini-sudoper po mjeri; ako imaš novaca (ja nemam), tj. ako možeš platiti, izradit će ti funkcionalni sudoper i veličine kutije šibica; jedino takav bi meni stao pored perilice).

Pisala sam već da sam (dok me u siječnju 2016. nisu počeli liječiti(???) dijetom), obožavala peći i kuhati i sve sam to radila u toj minijaturnoj kuhinjici i sve suđe sam uvijek prala ja sama, ručno. Ja nikad nisam bila lijena i nije mi bio problem oprati ni npr. pet posuda od masnih krema (buttercream) raznih boja kojima sam ukrašavala tortu i hrpu različitih nastavaka za ukrašavanje, hrpu spatula za zaglađivanje, limove za pečenje, i sl. Nije mi nikad mama (ili baka) pomagala da operem suđe nakon što sam radila kolače ili torte. Ja sam se bavila izradom kolača/torti (a ne mama ili baka) – pa je na meni bilo da sama operem i suđe – tako je to funkcioniralo u mojoj obitelji. Ako sam ostavila prljavo suđe u sudoperu – čekalo me dok ga nisam oprala.

Možete reći što god hoćete o meni, ali ne možete reći da sam lijena. Način na koji su me odgajali, izbio je lijenost iz mene (doslovno: kad nešto nisam htjela napraviti, dobila sam batine).

Trebala bih još nešto spomenuti, to mi je sad palo na pamet dok sam čitala što sam natipkala ovdje. Napisala sam da živim u staroj, derutnoj kući: moram spomenuti da nemamo klimu (nikakvu, nigdje u kući; kuća je stara s blesavim (starinskim) rasporedom prostorija, problematičnim instalacijama i nemamo novaca da nešto poduzmemo u vezi toga). Da, u ovoj starinskoj kući je ljeti vruće (a zimi hladno). Vjerojatno bi spomenuti gospodin Pollan i vrućinu naveo kao faktor koji treba spriječiti ljude u pripremi pommes fritesa. Hm.

Moja baka je više od 50 godina svaki dan u majušnoj kuhinjici bez klime i to uglavnom na peći na drva pripremala hranu (imala je i plinski šrednjak, ali više je koristila ovaj na drva – i ljeti i zimi). Mama također kuha u malenoj kuhinjici bez klime (ona koristi plinski štednjak). Ja imam 36 godina i više od 15 godina (prije nego su me počeli liječiti(???) dijetom) kuhala sam i pekla delicije kakve volim (tzv. nezdravu hranu) u malenoj kuhinjici bez klime.

Da, ljeti je vruće. U mojoj obitelji je to najnormalnija stvar. Ja ne znam stvoriti problem iz toga.

Da utvrdimo gradivo, uključit ću baš sve korake kojih se moram držati ako želim jesti pommes frites. Znam da postoje svakakvi recepti za pommes frites u kojima se npr. krumpir prije prženja kuha itd. U mojoj obitelji se nikad nije tako radilo, ja ću navesti korake za pripremu onoga što se u mojoj obitelji smatra pommes fritesom:

1. iskopati krumpir u vrtu (sada, tijekom ljeta kad nemamo u kući prošlogodišnjeg krumpira) i ako je padala kiša te je blatan – oprati ge prije guljenja. Ako je krumpir iskopan: spremljen je u podrumu, to znači da ga samo trebam donijeti iz podruma u kuhinju

2. oguliti krumpir

3. oprati krumpir

4. obrisati krumpir

5. narezati krumpir

6. začinit krumpir

7. zagrijati masnoću (ja to radim u dubokoj tavi, nemam fritezu)

8. ispržiti krumpir

9. nakon jela: oprati suđe (u mojem slučaju na ruke, jer nemam perilicu)

- i kao što sam rekla: u mojoj obitelji to sve se radi bez klime u kući.

Ok, u čemu je problem? Bi li mene ti koraci (tj. za neke ljude navodno ogroman(???) broj tih koraka) – trebali spriječiti da si pripremam i jedem pommes frites nekoliko puta tjedno??? Ne razumijem ni kako ni zašto bi se to „trebalo“ dogoditi.

Meni su ti koraci u pripremi najnormalnija stvar. Fakat ne razumijem tog gospodina, tj. njegovu filozofiju.

Što uopće znači ono da „nećeš tako često jesti pommes frites ako ga sam radiš“? Koliko često je normalno, a koliko nenormalno?

U mojoj obitelji pommes frites pripremao se nekoliko puta tjedno. Znam da su, ako zdravožderi ovo čitaju, oni sad popadali u nesvijest od šoka, kao što bi pao i dotični gospodin koji je izmislio tu svoju nebuloznu teoriju, ali u mojoj obitelji je bilo tako.

Dakle, nije se kod nas pommes frites pekao svih 7 dana u tjednu, tj, svaki dan, no bilo je tjedana kad se pekao 2-3 puta tjedno, al bilo je i tjedana kad se pekao samo 1 tjedno. Ali činjenica je da se kod nas pommes frites pekao – nije se njegova priprema izbjegavala (jer sadrži „puno koraka“(???) ili „jer je vruće“). I da, dok sam bila klinka – bilo nas je petero u kući. Tako da se pripremao pommes frites od oko 1-2 kg krumpira (ovisno uz što se jeo). Da: gulila se, rezala, i pekla veća količina krumpira, a ne neka malecka porcijica za 1 osobu (veličine kao u fast food restoranu).

Meni nije problem ni peći ga dva puta dnevno. Štoviše, prije mjesec dana pekla sam ga 2 puta u istom danu. Pisala sam da sam bila na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Za ručak sam si ispekla pommes frites i to je bilo tako dobro: da sam ga pekla i za večeru (taj isti dan!) u malenoj, starinskoj kuhinjici bez klime. 
Nisam taj dan gledala/pratila/pamtila... kolika je bila temperatura. Al tih dana je obično bilo oko 34°C. Pretpostavljam da je i tag dana, kad sam ja dva puta pekla pommes frites bilo 34°C; u kuhinji je sigurno bilo i više. Al meni je tijekom ljeta normalno da je vruće i normalno mi je pripremati hranu kakvu volim u takvim uvjetima.

Moram priznati da, dok me liječnici nisu počeli „liječiti"(???) zdravom dijetnom prehranom: meni pommes frites nije bio omiljeno jelo niti sam ikad mislila da je pommes frites najbolje nešto se od krumpira može napraviti (obožavam krumpir i može ga se pripremiti na milijun ukusnih načina!). Čini mi se da bih liječnicima trebala zahvaliti što su mi ukazali na to koliko je pommes frites ukusan: to sam shvatila nakon što su mi zabranili svu ukusnu hranu koju volim. Baš razmišljam, da me netko pita je li mi pommes frites sada najbolja, najdraža… hrana – što bih mu rekla?

Stvarno mi je falio, zato sam ga i pekla i jela dva puta u istom danu. No, ne bih mogla reći da mi je baš pommes frites omiljena hrana: moja omiljena hrana je skoro sve prženo (ili pohano) u dubokoj masnoći (tj. sve ono što su mi zabranili). Volim prženu, masnu hranu. Pritom mislim na pravu prženu hranu, a ne na ono kad je nešto pečeno u pećnici pa onda zdravožderi uporno to nazivaju prženo ili pohano, iako je to zapravo, samo is(pečeno) u pećnici; o tome malo kasnije.

U nekom tekstu tog gospodina Pollana (nemam link) pisalo je (prevedeno na hrvatski, to je moj prijevod): „nećeš pommes frites peći doma svaki dan jer za to treba vremena, truda, itd. pa ga nećeš ni jesti svaki dan“. Ok, kao što sam napisala, u mojoj obitelji se pommes frites nikad nije pripremao/jeo svih 7 dana u tjednu, ali jeo se/pripremao više puta tjedno.

Što dotični gospodin želi reći? 

Znači, ako pripremaš pommes frites doma, onda ga nećeš peći/jesti svaki(???) dan, a ako jedeš vani ili naručuješ dostavu itd.– onda ćeš ga jesti svaki dan??? Nemam pojma kakve su cijene u fast food restoranima (picerijama itd.) u Americi, ali u Hrvatskoj: meni su ti restorani užasno skupi!!! Zato sam ja, kao što sam  već pisala: praktički svu nezdravu hranu koju volim – pripremala kod kuće! Nisam išla u fast food restorane i picerije jer za to nisam imala novaca. Meni su i dan-danas fast food restorani skupi. Svaka čast Amerikancima, ako si oni mogu priuštiti da svaki dan jedu u fast food restoranima. 

Čitajući teorije tog gospodina zaključila sam da kod mene vrijedi sasvim suprotna teorija.

Da analiziramo moj slučaj: ja bih tijekom svog života bila pojela daleko manje tzv. nezdrave hrane - da sam ju jela isključivo u fast food restoranima. Jer: meni su oni skupi i nisam si mogla priuštiti da tamo jedem više od jednom mjesečno. Zato sam svu nezdravu hranu (skoro svaki dan) pripremala kod kuće. Ja sam našla vremena i bila spremna uložiti i trud i volju da nekoliko puta tjedno (ili čak dva puta dnevno) pečem pommes frites. A pržila sam i pohala i razna druga jela. Ja sam skoro svaki dan pripremala i jela nešto prženo i masno jer takvu hranu volim i obožavam. Al ne bih si nikada bila mogla priuštiti da svaki dan u fast food restoranima kupujem takvu hranu.

Ok, ovisno o tome gdje sam radila itd. nisam svaki dan kod kuće pripremala hranu koju volim jer nisam imala vremena. U tom slučaju napravila bih tzv. nezdravu hranu koju volim za više dana unaprijed. Ispržila bih npr. povrtne popečke u dubokoj masnoći. Naravno da su ti popečci najfiniji svježi, ali kad nisam imala vremena svaki dan pripremati hranu: napravila bih popečke od npr. 2 kg povrća i sl. te bih to ispržila u npr. litri masnoće – i imala sam onda što jesti 2-3 dana. Ja sam popečke pripremala isključivo u dubokoj masnoći. Tijekom godina, isprobala sam i tzv. zdravije varijante, ali zaključila sam da to ne valja i nisam samu sebe htjela mučiti neukusnom hranom. Zato nisam radila po onim receptima u kojima se tava premaže s pola čajne žlice ulja pa se na tome ispeče deset tura popečaka ili još veća nebuloza: kad se popečci "prže" ili "pohaju" u pećnici (ajme!). Zahvaljujući zdravožderima internet je pun takvih recepata, ali svakome tko ima barem malo iskustva u kuhinji jasno je da se u pećnici hrana ne može pržiti ni pohati. Pommes frites iz pećnice ne postoji. To je jednostavno pečeni krumpir. A još je gora ona varijanta kad zdravožderi krumpir namackaju bjelanjkom i ispeku u pećnici onda tvrde da je to isto ko prženi pommes frites. Kad čujem tu tvrdnju, uvjerena sam da ti ljudi nikad u životu nisu niti probali pravi prženi, prefini masni pommes frites. 
Ovaj krumpir s bjelanjkom trebalo bi nazvati pravim imenom: Zapečeni krumpir s bjelanjkom. Ista stvar vrijedi i za npr. Pohane tikvice iz pećnice - da, jesu iz pećnice, ali nisu pohane, jednostavno su ispečene.

Ne razumijem zašto se zdravožderi boje(?, ne znam koju bih riječ upotrijebila) nazvati stvari pravim imenom. Neka oni jedu to što jedu, i neka zovu tu hranu pravim imenom. 

Ako ne jedu pohane tikvice ispržene u dubokoj masnoći, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pohane tikvice, nego jedem Pečene tikvice iz pećnice.“.

Ako ne jedu pommes frites, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pommes frites, nego jedem Pečeni krumpir iz pećnice ili Zapečeni krumpir s bjelanjkom itd.“. 

Ako ne jedu pravi sladoled, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pravi sladoled, nego jedem smrznute banane ili smrznuti jogurt koji meni glume sladoled.“.

...

No dobro, da se vratim onome kako sam pripremala sebi hranu za nekoliko dana unaprijed. Uz popečke bih obično imala u hladnjaku pripremljenu finu zasitnu, tešku, tzv. nezdravu, masnu (baš onakvu kakvu volim) salatu: od krumpira, isključivo bijele tjestenine, graha… ili francusku salatu s puuuno majoneze  – uz par šnita čisto bijelog kruha 2-3 dana uživala sam u hrani kakvu volim, a nisam ju pripremala svaki dan i nisam trošila novce na fast food restorane.

Zaista ne shvaćam gospodina Pollana i njegove tvrdnje. Zar on fakat polazi od činjenice da su ljudi lijeni? Ok, znam da je danas zdravožderstvo popularno, moderno i razvikano, a jedan od temelja tog zdravožderstva je lijenost kojom se zdravožderi hvale i busaju o prsa. Meni to nije normalno, ne mogu ni zamisliti kako je to kad si lijen pripremati si ukusnu (tzv. nezdravu) hranu kakvu voliš.

Slika je preuzeta s interneta.