Dokle tako?

Voljela sam pripremati (tzv. nezdravu) hranu kakvu volim jesti – baš zato što sam znala da nakon pripreme hrane slijedi jelo, tj. užitak u tome što sam pripremila. Ne mogu opisati euforiju, uzbuđenje, sreću, zadovoljstvo,… koje sam osjećala tijekom pripreme te hrane. Zaista sam se veselila okusima i mirisima. Kad sam pripremala tu nezdravu hranu kakvu volim, to sam jednostavno bila prava ja u svom elementu. Nedostaje mi to. Nedostajem sama sebi. Nedostaje mi ona osoba koja nije morala jesti zdravu hranu.

Sada, praktički 6 dana u tjednu pripremam zdravu hranu. Pritom ne osjećam ni euforiju, ni uzbuđenje, ni sreću, ni zadovoljstvo,…  niti išta pozitivno.

Što nakon pripreme zdravog obroka? Da, nakon što to pripremim, onda to još moram i jesti. A život mi se zgadi još tijekom same pripreme.  Baš danas sam za ručak na par kapi ulja popržila češnjak, dodala tikvice i začine i onda sam ih pržila da omekšaju. I to sam pomiješala s kuhanom rižom. Ajme užasa. Moram spomenuti da jedem samo, jedino i isključivo BIJELU rižu – da sam stavila integralnu to fakat ne bih jela jer mi se totalno gadi.

Dok sam pripremala to zdravo jelo – gadilo mi se, a onda sam sjedila nad tim i trudila se to pojesti. I jesam, pojela sam odurnu porciju toga uz nekakav nemasni komadić mesa. Ne znam jel mi se više gadi ta pusta, nemasna riža s tikvicom ili meso. I dalje sam gladna.

Točno je da se jedva natjeram da pojedem tu odurnu, zdravu hranu, a kad to i pojedem – i dalje osjećam glad (ne, ja ni nakon 15 minuta ne osjećam sitost; blago vama koji tvrdite da vaš mozak za 15 min. shvati da ste vi siti pa onda više ne osjećate glad; moj mozak tako ne funkcionira).

Ja si to nisam sama nametnula, zadnjih 18 godina nisam osjetila potrebu da budem mršava. Od siječnja 2016. jedem to što jedem, zato što me liječnici liječe(???) zdravom dijetnom prehranom i zabranili su mi da jedem ukusnu hranu kakvu volim. 

Ne razumijem zašto moram tako patiti.

Da umrem, barem ne bih morala jesti zdravu hranu.