BMW i uživanje u prefinoj, nezdravoj hrani vs. strgane sandale i dijeta

Obavljala sam neke stvari u gradu. Imala sam sandale (s tzv. blok potpeticom), potpetica nije bila visoka, oko 6 cm. I odjednom primijetim da mi je jedna peta na sandali počela proizvoditi čudan zvuk dok hodam. I pogledam što je: s potpetice je otpao donji dio. Na znam kako se to zove, potpetica je u sredini šuplja, a okolo su stranice koje sačinjavaju tu potpeticu i ta „rupa“ u potpetici zatvorena je tim dijelom koji je u kontaktu s tlom, tj. to je „poklopac“ koji zatvara potpeticu. Dobro, moje objašnjenje zvuči blesavo, ali ne znam to drugačiji objasniti. Ili jednostavnije rečeno, otpalo je „ono dolje“ s potpetice na desnoj sandali. Tako da sam ja zapravo hodala oslanjajući nogu/stopalo na „stranice“ koje sačinjavaju potpeticu i nisam se usudila osloniti se posve na tu desnu nogu/stopalo, nego sam polušepesala oslanjajući tu nogu na prste.

Imala sam još stvari za obaviti, ali uputila sam se kući jer se nisam usudila s ovakvom sandalom ići dalje. I vozim se ja u tramvaju (stojim, gužva je) kad odjednom osjetim da mi je ova desna „defektna“ sandala nekako labavija oko prstiju gdje se nalazi remenčić. Pogledam i imam što vidjeti: remenčić se ne jednoj strani skroz odlijepio i izvukao van. Sandalu je na mojem stopalu držao još jedino remenčić koji se kopčao oko zgloba. Dobro da se to kopčalo oko zgloba, da sam imala natikače ili sandale koji se tako ne kopčaju – ta sandala se više uopće ne  bi mogla držati za moju nogu, tj. stopalo.

Dobro, došepesala sam ja s takvom sandalom dalje, do autobusne stanice, preživjela sam vožnju autobusom bez da se još nešto potrgalo i sišla sam na autobusnoj stanici oko 100 m od svoje kuće. I krenula ja do kuće. I što se dogodilo? Na drugoj (lijevoj) sandali ispalo je „ono dolje“  s potpetice (kao što je prvo ispalo na desnoj).

Nisam se trudila to pokupiti s tla, bilo mi je svega dosta, jedva sam čekala da došepesam  kući.

Kraj mene je u taj tren prošao BMW – lijepi, crni, ispolirani. Da smo su nekom ljubiću ili sapunjari onda bi u tom BMW-u bio neki milijunaš (ma što milijunaš: milijarder!); i kako to biva u sapunicama: zaljubio bi se u mene, siromašnu seljanku u strganim sandalama. 
Nismo ni u ljubiću ni u sapunjari, al odmah sam znala tko je to: moja bogata rođakinja koja živi blizu autobusne stanice. Ona je 2 godine mlađa od mene, bogata, ima dvoje djece - mršava je i jede sve što hoće u količinama kojim hoće (ne pazi što jede, teretanu iznutra vidjela nije, ona itekako uživa u nezdravoj hrani, nije ona utegnuta, visi joj koža, ima strije i celulit, nema ravan trbuh, ali jednostavno je koščata). I da, jesam li spomenula da ima novaca? Nije ona taj novac zaradila; njezini roditelji su bogati. Ima ona posao, ali od te plaće jedva bi preživljavala. Ona je onaj tip žene koji se može vidjeti u filmovima i serijama: razmažena, praznoglava, bezobrazna bogatašica koja smatra da ima pravo sve druge gledati svisoka zato što njezini roditelji imaju novaca. Nije ona milijunašica, ne kreće se u tim nekim tzv. elitnim krugovima, ne druži se s kojekakvim Todorićima, ne pojavljuje se u trač-časopisima, itd. Ali ima čist dovoljno novaca. Sve se novcem može postići/kupiti, a ona ga i ima dovoljno da si kupi i „postigne“ što želi. Uvijek je bila svjesna da njezini imaju novaca, a bila je svjesna i da novac otvara sva vrata (nije morala krv pišati, kao ja, na faksu: kupili su joj upis na faks, plaćali prolaz ispita, tj. kupili diplomu,…, a koliko tek troši na odjeću…). I zašto bi se mijenjala: ima dovoljno godina da je uvidjela da njezin način funkcionira: njoj je dobro, ma ne dobro: odlično! (a druge, tko jebe).

Ne znam koliko je koštao BMW. Moje sandale koštale su 300 kn. Ok, netko će reći da što sam očekivala od takvih „jeftinih“ sandala: meni je 300 kn puno i nisam ih smatrala jeftinim (da, da, znam da ima sandala i za 30, 50… tisuća kuna; ja toliko ne zaradim cijelu godinu).

Naravno da je spomenuti BMW izvodio „manevre“ po cesti (kako bi ga svi susjedi stigli vidjeti; nije sad kupljen, nego prije par mjeseci i imali smo ga priliku već vidjeti, ali moja jadna susjeda je zabrinuta da ga možda netko još nije vidio pa je bolje malo njime manevrirati po cesti da se pokaže što se ima). Nisu parkirali u dvorištu, nego su se na dvorištu okrenuli - odlučni da parkiraju s vanjske strane ograde, uz usku selendarsku cestu  po kojoj sam išli mi, koji smo izašli iz autobusa – pa sam se morala požuriti da se maknem šepesajući u obje sandale bez  „onog dolje“  na potpetici i s jednom sandalom koja mi se držala samo oko zgloba jer se remenčić skroz odlijepio.

Droncam se u javnom prijevozu (s potrganim sandalama) jer nemam nikakav auto niti sam ikad imala (jer nemam novaca). Nemam ni položen vozački ispit. U srednjoj školi, u 4. razredu skoro svi su to polagali jer su njihovi roditelji imali novaca. Moja mama nije imala novaca za to. Ja ni sad nemam novaca za to, meni jedna cijela plaća ne bi bila dosta da to platim. Na razumijem kako su svi tako bogati: susjedi, rođaci,… imaju 3-4 djece i svakom djetetu platili su autoškolu (sva ta djeca položila su vozački ispit još u srednjoj školi - nisu ta djeca sama zaradila za autoškolu). Nisam ja kriva što sam rođena u siromašnoj obitelji. l ne razumijem – budući da nisam kriva za to – zašto moram ispaštati zbog toga; pa nisam ja tražila da se rodim u siromašnoj obitelji.

Liječnici me izgladnjuju, pardoooooooooooooooon, „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom i to samo zato jer sam pobrala loše gene; nemam gene kao moja koščata rođakinja koje smije jesti sve nezdravo što voli.

Znam da život nije pošten. Ali ipak ne razumijem zašto je moja rođakinja naslijedila i novac i dobre gene.

Možda ja samu sebe precjenjujem, no s obzirom na to koliko sam se trudila i mučila i krvi napišala da nešto postignem u životu (nitko mi ništa nije dao, moja obitelj je siromašna), smatram da zaslužujem više od strganih sandala i „liječenja“ dijetom.

Slika preuzeta s interneta.