Druga osoba(?)

Susrela sam  kolegicu koju nisam vidjela skoro 2 mjeseca. Kad me vidjela, pozdravile smo se, zagrlile, poljubile se u obraz kako to žene čine. Susret je doslovno izgledao ovako:

Bok!-Bok!

hug-hug (eng. zagrljaj)

cmok-cmok

i onda je krenula: Ajmeeeeeeeeeeeeeeeeeeee,

                           paaaaaa

                           koooooliiiiiikooooooooo

                           si smršavilaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

                           Sad si skroz druga osoba!

                           (Naravno, to je mislila u pozitivnom naj, naj, naj, najboljem smislu.)

Dakle, pozdravile smo se, zagrlile i poljubile, ja sam ju zabezeknuto gledala dok se ona „snebivala“ (ne znam kako bih drugačije to nazvala) koliko sam smršavila i ona je po tome što sam ja smršavila (na prisilnoj zdravoj prehrani na kojoj me liječnici drže) – zaključila da sam  ja sad druga (bolja!) osoba. Doslovno nisam ni riječ rekla, osim „Bok!“. Zbog čega ona smatra da sam sad druga („bolja“) osoba? Zbog manjeg konfekcijskog broja? To osobu čini osobom?

Ok, jasno je meni kako svijet funkcionira: svi moraju/žele biti mršavi, lijepi, zgodni, seksi, jebozovni,… Al` stvarno sam se razočarala kad je dotična kolegica na osnovu manjeg konfekcijskog broja zaključila da sam sad druga („bolja“) osoba. A što sam bila npr. prije siječnja ove godine, kad sam imala oko 24 kile više?  Onda sam  u očima te kolegice valjda bila govno. Pretpostavljam da sam i sad (iako sam „bolja“ osoba), još uvijek donekle(?) govno u očima te kolegice, jer ja ni sad nisam mršava, liječnici očekuju da skinem još preko 20 kila.

Malo je „sjašila“ sa svog oduševljenja i prestala se snebivati kad smo počele razgovarati. Prvo me pitala: „Kako si?“. Ja sam iskreno odgovorila: „Gladno.“.  Onda ju je euforija (zbog toga što sam postala „druga osoba“(?) u manjem konfekcijskom broju) popustila, shvatila je da meni nije romantično ni seksi svaki dan jesti odurnu zdravu hranu.

Po mojem ponašanju i nastupu većina ljudi može zaključiti da se ne osjećam dobro. Ne osjećam bolove ili simptome neke bolesti, ali kako da budem dobro kad sam na zdravoj, dijetnoj prehrani na kojoj ne želim biti, svaki dan jedem odurne, nemasne, niskokalorične,… zdrave splačine koje mi se gade i tako već 8 mjeseci, a apsolutno ne osjećam potrebu da budem mršava, a i ne vjerujem u medicinske demagogije koje danas sve liječe zdravom prehranom (pisala sam o zdravstvenim aspektima dijete i o tome kako meni zapravo ništa nije(!)). Kako da se osjećam dobro kad se moram odricati svega što volim??? 

Jesam li ja sada drugačija osoba? 
Jesam, osjećam se ogorčeno, tužno, razočarano,… ljuta sam na sve oko sebe. Naravno da se svatko povremeno tako osjeća, svi imamo problema u životu, ali ja se stalno tako osjećam zadnjih 8 mjeseci otkad sam na toj prisilnoj zdravoj prehrani koja mi se gadi. Dok sam bila deblja (posljednjih 16 godina), nisam se non stop tako osjećala.

I ne postaje ništa lakše.

Zašto ja moram biti mršava?

Zašto ne smijem uživati u hrani koju volim?

Zašto ne smijem biti sretna?

Još sam primijetila da se često pitam i: Zašto bi drugima život bio ljepši nego meni? Ovo „ljepši“ odnosi se na jedenje ukusne hrane koju ja ne smijem jesti. Zaključila sam da nema razloga da njima život bude ljepši („ukusniji“). Nemam djece, nisam udana, ali ne živim sama, imam ukućane – otkad sam na toj zdravoj dijetnoj prehrani ne pripremam obroke za druge. Mama je kuhanje za ostatak obitelji preuzela ne sebe i oni jedu sve (ukusno) kako su i do sada jeli, a ja sama sebi kuham ove odurne zdrave splačine koje jedem svaki dan. Nitko nije pokazao ni interes ni želju da bi jeo ove zdrave splačine koje ja jedem. Ne krivim ih, ni ja to ne bih jela da me liječnici nisu stavili na to. Dok nisam bila na toj tzv. zdravoj prehrani, pekla sam kolače za cijelu obitelj – sada ne pečem kolače (pisala sam već o tome). Nigdje „ne piše“ da ja moram jesti kolač, ako ga napravim; no ruku na srce, ja nisam u stanju ispeći kolač i ne jesti ga! Pitam se: Zašto da ja radim fine kolače, torte,… za druge i gledam kako oni to žderu dok ja jedem neko zdravo, odurno sranje??? Apsolutno nema razloga za to. Ja nikome ništa ne dugujem. Zato sam prestala peći kolače, jednostavno nemam potrebu ugađati drugima i uljepšavati im život. Zašto bi njima bilo ljepše nego meni? Oni svejedno jedu kolače, ako ih npr. mama napravi, ali ja im kolače radit neću. 

A pogotovo mi ne pada na pamet da radim one neke tzv. zdrave/zdravije (ili čak sirove) kolače – imala sam priliku to probati – to je preodurno, to veze nema s ukusnim kolačem - sramota je to uopće nazivati kolačem, nema šanse da to jedem ili pripremam!

Neki će reći da nije ostatak obitelji kriv što ja moram biti na zdravoj prehrani. Nisam ni ja kriva što moram biti na zdravoj prehrani. Nisam si ja sama izabrala ove loše gene koje sam naslijedila: ne samo da sam sklona debljanju, nego zbog zdravstvenih razloga moram biti na zdravoj prehrani i mršaviti. U obitelji (i s mamine i s tatine strane) ima doslovno hrpetina onih koji su kost i koža što god žderali, ali ima i onih koji su debeli (svatko od njih ima preko 100 kg): no nemaju zdravstvenih tegoba i nitko ih ne tjera na dijetu (i o tome sam već pisala). Otkud su oni pokupili te gene da „smiju“ biti debeli i ne moraju se zdravo hraniti? Od koga sam ja pokupila i gene za sklonost debljanju i gene za zdravstvene tegobe? Jesam li ja posvojena???

Nadalje, stekla sam dojam da svi(?) osim mene vide kilograme i raspoloženje u nekakvom obrnuto proporcionalnom odnosu:

- kad gubiš kile – onda ti raste raspoloženje,

- kad dobivaš kile (debljaš se) – onda ti pada raspoloženje.

Ja se nikako ne znam „ukalupiti“ u to. Dok sam imala 20ak kila više nego sad, nisam bila ovako jadna kao što sam zadnjih mjeseci otkad „mršavim“. Zadnjih godina jela sam sve što volim i debljala sam se, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam, o dijetama nisam ni razmišljala. Zato mene gubitak kila ne usrećuje: ja uopće nemam želju mršaviti, a morala sam se odreći hrane koju volim da bih smršavila jer liječnici me „liječe“ na taj način. Kako da budem „raspoložena“, kad ne smijem jesti ono što volim, nego  svaki dan jedem odurnu zdravu hranu koja mi se gadi (nemasno, „lagano“, niskokalorično,…)? 

Sve slike preuzete su s interneta.