Već više od 2 mjeseca patim se na strogoj dijeti od 1300 kalorija. I to više od 2 mjeseca u komadu, tj. nisam jela ništa što ne smijem, nisam imala nijedan cheat obrok, a kamo li cheat day. Više od 2 mjeseca nisam jela slatkiše, kolače, sladoled, čips, peciva, pogače, pizzu, hamburger, pommes frites, prženo, pohano, Francusku salatu,…
Svega sam tako
željna. Ne znam jel mi više fale fina peciva i kruh od bijelog pšeničnog brašna
ili slatkiši i kolači.
Ja još uvijek
čekam.
Čekam te sve
proklete divote i krasote koje se ljudima dogode uslijed jedenja zdrave hrane.
Di su, u pički materinoj? Ja nikako to dočekati. U više od 2 mjeseca ja ne
vidim apsolutno nikakvo poboljšanje. Prošlih godina pisala sam o tome.
Često se u
ispovijestima bivših debelih može pročitati/čuti, da kad su prešli na zdravu
hranu, doživjeli su takva poboljšanja, da je to za popizdit od divote.
Pa tako npr.
navode: prekrasnu kožu. Ja na koži ne vidim nikakvo poboljšanje, prišteve imam
i dalje. Ali, vidim pogoršanje: koža mi
se peruta. Mazuckam to kremom, ali kako to perutanje meni ide na živce. To mi
se nije događalo dok sam jela nezdravu hranu.
Onda bivši debeli (a sadašnji mršavci) navode da imaju prekrasnu sjajnu kosu i nokte. Meni kosa zadnjih mjesec i pol nevjerojatni ispada! Jel to pozitivno? Ja to ne smatram pozitivnim. Najprije sam prala kosu jeftinijim šamponom (samo 70ak kn po flašici), u mjesec dana potrošila sam tu flašicu, ali nije bilo nikakvog poboljšanja. Zadnja 2 tjedna kosu nekakvim skupim šamponom (100 kn po flašici(!), a losion je 450 kn po flašici(!); zdrava prehrana je fakat skupa!), ali još nisam primijetila napredak.
Sad će neki mršavac-pametnjaković reći da se ta promjena nabolje ne događa preko noći, da treba vremena. Pa jebote budem ćelava dok to dočekam! Koliko godina trebam jesti zdravu hranu dok dočekam ta poboljšanja? A dok sam jela nezdravu hranu imala sam takvu gustu i zdravu kosu! Baš si sad razmišljam, imam dugu kosu do ispod ramena, ali to je tako tanko i mlitavo; nikad mi kosa tako jadno nije izgledala. Da se idem šišat? A kako da se ošišam? Budući da je to tako jadno, ako se još i na kratko ošišam, pa izgledat ću kao da uopće nemam kose. Prešla sam četerdesetu i uvijek sam bila debela, ali uvijek sam imala prekrasnu, gustu, zdravu, dugu kosu. Meni je sad šok vidjeti ovo što imam na glavi. Osim toga, kosa mi je masna kao i prije. Da, dok sam se nezdravo hranila, kosa mi se brzo mastila - i to se ni sad nije promijenilo. I sad kosu perem svaki drugi, eventualno treći dan; ajme, koliko tog skupog šampona protiv ispadanja koristim (a zdravožderci se usude tvrditi da zdrava prehrana nije skupa - dok sam se nezdravo hranila, nisam trošila ovoliko novaca!).
Perut sam uvijek imala. I pogodite što: imam ju i sad! Zar uslijed jedenja zdrave hrane, perut nije trebala nestati!? Prije sam to držala pod kontrolom perući kosu šamponom protiv peruti. Sad kosu perem šampon protiv ispadanja kose. Pa ne mogu prati kosu i s ovim protiv peruti i s ovim protiv ispadanja. A nisam našla šampon koji je i protiv peruti i protiv ispadanja kose.
Što se noktiju
tiče, i prije, dok sam jela nezdravu hranu, su mi se nokti listali, i sad mi se
listaju. Zar se nisu trebali prestati listati uslijed jedenja zdrave hrane!?
Nadalje, sadašnji
mršavci navode da super spavaju (a što, dok su bili debeli, nisu mogli
spavati?). Ja nisam nikad imala problema sa spavanjem. Posao i obaveze su me
iscrpljivali i bez problema sam spavala dok sam se nezdravo hranila. Meni se čini da kod tih sadašnjih
mršavaca taj neki njihov problem, zbog kojeg nisu mogli spavati dok su bili
debeli, nije bila debljina ni nezdrava hrana, nego nisu imali dosta obaveza i
posla. Našla bih ja njima posla, makar svaki dan doma prali prozore i odmicali namještaj od zida pa isisavali prašinu! Da su se iscrpili kojekakvim obavezama, da vidiš kako bi spavali! Ali,
primijetila sam razliku, o njoj u sljedećoj točki.
Sljedeća točka: mršavci
navode da su puni energije i poletnosti. Ja se ne osjećam puna energije.
Osjećam se kao da me netko prebio, ok, to nije dobar opis, ništa me ne boli,
ali osjećam se malaksalo, iscrpljeno, umorno, bezvoljno, ja uopće nemam
energije (a kako da je imam od 1300 kalorija zdrave hrane?). Uslijed te
malaksalosti i iscrpljenosti, ja sam još pospanija i umornija nego prije. Kaj je
to poboljšanje? Ja to ne smatram pozitivnim! Dakle, povezano s prethodnom
točkom: ja sad imam potrebu još više spavati, a stalno sam umorna. Da, bila sam
umorna zbog posla i obaveza i dok sam jela nezdravu hranu, ali ni približno
ovoliko, kao sad, dok sam na zdravoj hrani.
Dakle, nisam puna
energije i poletnosti, ja se osjećam potišteno i pomalo deprimirano. Fali mi
isprobavanje finih recepata i nezdrave hrane koju volim jesti. Meni je
isprobavanje finih recepata bio hobi, kojeg se moram odreći. Znam da većina
ljudi ne voli kuhati, pa se sad čude, ko pura dreku, kako kuhanje može biti
hobi. To je isto kako kad se ja čudim nekom tko mi kaže da mu je hobi:
bavljenje sportom. Meni je to van mozga.
Ajde, probajte
vi, pasionirani hobi sportaši, zamisliti da se morate odreći tog svog hobija:
bavljenja sportom. Takav je osjećaj odreći se kuhanja (i jedenja) fine hrane. Mada,
ne možete vi to shvatiti. Nije isto samo zamišljati da se ne možete/ne smijete
baviti hobijem i stvarno se ne baviti svojim hobijem.
Daaaaaa, dobro,
znaaaaaaaaaaaaam, jasno mi je da ionako nema šanse de ćete se ikad morati
odreći bavljenja sportom jer taj jebeni sport je svima super i divan i krasan i
nema razloga da se odreknete takve divote i krasote.
Famozno mi je da
je normalno da se pasionirani hobi sportaši svako jutro dižu u 4 sata i npr.
trče prije posla ili idu u teretanu itd., a kad ja kažem da mi nije problem po
par sati kuhati, peći, tj. isprobavati recepte za ukusnu hranu i onda ju jesti
– to se smatra nenormalnim.
Stvarno ne
razumijem zašto ja ne doživljavam te kojekakve jebene divote i krasote na
jedenju zdrave hrane.
Više od 2 mjeseca
nisam jela bijeli šećer. Da, znam da će sad RAW-ci dreknuti da nije dovoljno
što ne jedem samo šećer i slastice, jer šećera ima i u povrće i u voću i u kruhu i u tjestenini...
Ok, da, jedem crni, raženi, priznajem i polubijeli, kruh i tjesteninu i sve
povrće i voće, u dozvoljenim količinama. Srećom, liječnici ne očekuju da budem
RAW-ac. Pa ni ovi bivši debeli, ili kako ih zovem, sadašnji mršavci, pa nisu ni
oni svi smršavili na RAW-stvu. Zapravo, po webu, među ispovijestima tih bivših
debelih, naišla sam na najmanje RAW-aca (ima puno onih koji su jednostavno na
zdravoj hrani i LCHF-ovaca i paleovaca). Dakle, i oni koji nisi bili RAW-ci, tj.
nisu jeli samo sirovu hranu, doživjeli su kojekakve divote i krasote uslijed te
svoje promjene prehrane.
Znam da je to
sirovo jedenje danas popularno, ona neka oglodano-ispijeno-izmoždeno-osušena
mršavica, ne znam kako se zove, ali ima je po medijima, ona je to fakat
popularizirala. Sad mi je palo na pamet da spomenuta ispijeno-osušena
RAW-oglodanka sigurno padne u nesvijest kad vidi što LCHF-ovci jedu. I obratno
(LCHF-ovci padaju u nesvijest kad vide prehranu RAW-aca). To ide iz krajnosti u
krajnost. Ali, i jedni i drugi (i treći) tvrde da su prelaskom ili na RAW ili
LCHF (ili na paleo ili na veganstvo ili na bezglutenstvo,…) osim manjeg broja
na vagi, doživjeli kojekakve divote i krasote koje oni svakodnevno osjećaju.
Zašto ja ne
doživljavam kojekakve divote i krasote uslijed ove patnje koju živim već više
od dva mjeseca?
Nema komentara:
Objavi komentar