Ne, neće vam uspjeti!

Budući da provodim ovu dijetu po nalogu liječnika, meni definitivno fali motivacije za to gladovanje, iliti zdravu prehranu na 1300 kalorija.

I neke „pametne“ osobice iz moje okoline su se dosjetile da se motiviram: izgledom.

A jebo vas glupe.

Te spodobe, pardon, osobe, polaze od pretpostavke da sam ja ružna jer sam debela.

A pička vam materina glupa!

Ne, neće vam uspjeti! Nećete me uvjeriti da sam ružna jer sam debela.

Ja sam sebi lijepa sa svim svojim kilama; ne govorim sad o nekakvoj unutrašnjoj ljepoti i sličnim pizdarijama, mislim na svoje stokilaško tijelo!  Znaaaam, da, znaaaaaam, da je sad većina onih koji ovo čitaju popadala sa stolca, pala u nesvijest (nadam se da nitko nije tresnuo glavom o rub stola) jer ne mogu vjerovati da ja sebe smatram lijepom iako sam debela. Moja najveća kilaža bila je 114 kila. I da, ja sam se sebi sviđala. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, bila sam lijepa i zgodna. Pisala sam već masu puta, od 2016. godine, da ja jednostavno ne osjećam potrebu da izgledam mršavo. Patim se na toj dijeti već godinama (naravno, uz višemjesečne prekide!) jer danas, u 21. stoljeću, liječnici sve liječe gladovanjem. Za sve simptome, kad odeš doktoru, terapija je: dijeta.

Znam da često (bivši) debeli ljudi tvrde da se oni sebi ne sviđaju, da su ružni itd., pa su zato, a ne iz zdravstvenih razloga, na dijetama. Znam da nikoga nije briga, ali meni se čini da njima treba psihijatar, a ne dijeta (ni nutricionist, ni dijetetičar, ni (osobni) trener).

Da, točno je da su me uvijek ljudi vrijeđali jer sam debela. Ne mogu reći da postane lakše to podnositi ili da sam se navikla na to, ali nisu me uspjeli uvjeriti da sam ružna.

Ako do 43. nisam shvatila da sam ružna jer sam debela (a trebala sam?), onda sigurno neću ni sad.

Kao što se kaže, ljepota je u očima promatrača. Ja nemam problem s tim što sam debela (sad imam oko 100 kila i ide mi na živce odjeća koja visi po meni, sviđalo mi se kako sam izgledala u toj odjeći kad sam imala 114 kila). Moram sad ovo napisati, iako ću se spustiti na razinu mršavaca koji vrijeđaju debele ljude: zar svi od vas, oglodanih mršavaca, misle da su lijepi s tom svojom mršavošću? Kako rekoh, to je stvar osobnog stava (promatranja). Kad ja vidim, npr. onu oglodano-ispijenu-osušenu-isušenu mršavku (onu koje ima puno po medijima jer reklamira svoj način prehrane; neću navodit koja je), zar bih ja trebala to doživjeti kao lijepu ženu i čak željeti izgledati tako oglodano-osušeno?

Ajme.

Pa ona izgleda ko hodajući kostur! Ne znam što sa mnom nije u redu, zašto ja, kad vidim  tu ispijeno-osušeno-mršavu oglodanku, ne pomislim: "baš je prekrasna tako koščata, tako i ja želim izgledati". Daaaaaaa, znaaaaaaaaaaaam, da je normalno tako izgledati, i većina žena želi biti poput nje, jedino sam ja očito retardirana pa ju ne smatram lijepom. 

Neću ništa više napisati jer će ispasti da sam izvrijeđala prekrasnu zdravožderku(?); iako, kad netko mršav vrijeđa debele ljude, onda je to sasvim u redu. A najbolje mi je što će sad većina reći da sam ja ljubomorna na nju, tj. njezinu mršavost (i sve mršave ljude) pa ih zato vrijeđam. Ajme, koliko sam to puta čula: kad debela osoba kaže nešto ružno o izgledu mršave osobe, automatski svi zaključe da je debela osoba ljubomorna (zavidna, itd.) na ovu mršavu osobu. Jel to onda znači, da ste vi, mršavci, ljubomorni na debele ljude, pa ih zato stalno vrijeđate?
To puno toga objašnjava.

Znam da vi, mršavi ljudi, iz kojeg god razloga, imate tu neku silnu potrebu uvjeriti debele ljude da su ružni, ali sa mnom vam to neće uspjeti. Ne glorificiram debljinu, kao što vi glorificirate mršavost, i možete se jebat: mene nećete uvjeriti da sam ružna jer sam debela.