Muka se nastavlja

Ja to stvarno ne razumijem.

Od 2016. liječnici me liječe gladovanjem, pardoooooooooon, to se ne zove gladovanje, nego dijeta (1300 kalorija dnevno), a dijetetičarka to sad zove „zdrava hrana“. Meni pod „terapija“ ne pišu lijekovi, nego je doslovno napisano: „dijeta“. I da, rekla mi je doktorica još 2016. da bih do kraja života trebala biti na dijeti(!). A jebote glupu. Ja sam ju gledala kao da je pala s Marsa. 

Kako god da se to zvalo (gladovanje/dijeta/zdrava hrana), to je prestrašno. Trebam jesti minijaturne porcijice odurne zdrave hrane koja mi se gadi. Ta zdrava hrana je prestrašna, to niti je masno, niti je slano, sve je samo kuhano , ne smijem jesti nikakve slastice... Jednostavno ne razumijem zdravoždere koji po svojim blogovima i kojekakvim internetskim stranicama tvrde da oni uživaju u zdravoj hrani i kak je to suuuuuuuuuuuper. 

Znam da ima psihički bolesnih ljudi. I očito je da su zdravožderi psihički bolesne osobe. Al ne razumijem zašto oni nisu upućeni na psihijatrijski odjel i zašto onda njima pod terapija ne piše: „zatvoriti doživotno u psihijatrijsku ustanovu i baciti ključ“. To ne zvuči ništa gluplje od „dijeta“.

Prokleta gamad doktorska odurna, pička im materina gadna, usrana, ogavna.

Ja stvarno, zaista, iskreno i od srca svakom zdravožderu želim da crkne. Evo, zaista, stvarno, najiskrenije i od srca vam svima želim da krepate, pička vam materina, gadna, odurna, zdravožderska.

PS 

Ak vam se ne sviđa što pišem, zašto onda čitate ovaj blog??? Ak vam netko drži pištolj uperen u glavu prisiljava vas da čitate ovaj blog, to nije moj problem, riješite to s tom osobom (iako, prema mom skromnom mišljenju i niste za druge nego da vam se prospe mozak, pička vam materina, usrana, ogavna, odurna zdravožderska). Zaista to mislim, iskreno i od srca.

Bez brige, niste vi jedini kojima iskreno želim da crknu. Najiskrenije želim da crknu oni koji jedu sve redom, a uvijek su mršavi. Gledam te ljude već godinama: na poslu, među rodbinom… oni trpaju u sebe sve redom i vječito su mršavi. Uvijek se govori da debeli poput mene ne rade ništa, nego cijeli dan žderu i trpaju u sebe; ja ne pojedem u jednom danu niti približno toliko kao te mršave osobe koje žderu cijeli dan i vječito su mršave.  Ja samo gledam kako one tamane sve pred sobom, pička im materina. Nit su na dijeti, nit se bave sportom, a  non stop su mršavi. 

Baš je danas jedna takva „non-stop-jeduća“ osoba rekla, da njoj „nije dosta jedan komad pohanog za ručak, da ona pojede barem 5-6 komada i uz to jede i kruh i krumpir“.  

A jebote. 

Ja si priuštim jedan mali komadić pohanog  (iako sam duboko  svjesna da to uopće ne smijem jesti), i naravno da to pojedem bez kruha i bez krumpira. I odmah dobijem kilu jer se ne držim onih 1300 kalorija. 

A ona je vječito mršava. 

Meni se gadi gledati kako te osobe to trpaju u sebe, to uopće nije lijepo za vidjeti. Znam, da, znam, većina vas koji ovo čitate se neće složiti s tim, reći ćete da je uvijek lijepo vidjeti mršavu osobu kako fino papa, a odurno je vidjeti debelu osobu kako jede. Da, ja koja jedem polako taj jedan komadić da mi što duže traje jer znam da ne smijem uzeti drugi komadić - ja izgledam odurno dok to jedem jer sam debela. A kad ona mršava žderačica trpa 5-6 komada pohanog jedan za drugim u usta i uz to se davi u kruhu pommes fritesu i majonezi i uopće to ne prožvače - ona je seksi za gledati dok jede jer je mršava. 

Da raščistimo, ovi mršavi, koji vječito trpaju u sebe – nisu onu utegnuti, zategnuti, istrenirani, isklesani, s pločicama…  ili što ja znam kakvi. Gledam ovu jednu, ona je koščato-oglodano-žgoljavo mršava, al ne izgleda ko manekenka, visi joj koža pod pazuhom, nema uopće ravan trbuh, štoviše ima škembu koja joj se objesila preko pičke. Ali kad gledam svoje ruke i njezine noge: ona nema ni približno tako debele noge, kao što su moje ruke, a o njezinim rukama da ni ne govorim, doslovno ko čačkalice (njezine ruke su otprilike „debele“ ko moji prsti). A ona vječito jede. Kad kažem da vječito jede, ne kažem da pojede kilu jabuka, pa 3 kile zelene salate, pa 2 kile paradajza, pa 10 kila kupusa… Ona jede pohano, pommes frites, pizzu, hamburgere, kojekakva peciva iz pekare, kolače, napolitanke, svaki tjedan pojede nekoliko staklenki Nutelle, a bijelog  kruha svaki dan pojede barem pola kile – kad je ona gladna, ona ne pojede jednu šnitu kruha s Nutellom, ona ih pojede 5-6 (ona je to sama rekla, a ja sam imala prilike i na svoje oči to vidjeti!).

Pa ja bih baš voljela izgledati ko ona i da mi škemba visi preko pičke. Ako je to „visenje“ škembe preko pičke jedina  cijena koju bih platila za uživanje u hrani, ja sam za. Ja ne vidim da ona plača još neku cijenu za to svoje neprestano žderanje.

Ako niste znali, samo debeli ljudi moraju se zdravo hraniti. Ovi mršavi, koji se nezdravo hrane, oni to smiju jer su mršavi. Ni ovu „škembastu žderačicu“ doktori ne liječe dijetom - jer je mršava. A nitko ne očekuje da se riješi škembe jer ionak ne misli biti manekenka.

Ja zaista ne razumijem zašto cijeli život moram patiti zbog nečega za što nisam kriva, što si nisam sama izabrala. Uvijek su me vrijeđali, maltretirali i ponižavali zbog toga što sam debela. Meni je fascinantno da se oduvijek smatralo da nije problem u tim osobama koje vrijeđaju i ponižavaju debele ljude, nego je problem u debelim ljudima: nek idu na dijetu i smršave pa onda nitko neće imati razloga da ih vrijeđa i ponižava (al dok su debeli – onda svi oko njih imaju razlog i pravo vrijeđati ih maltretirati, zlostavljati i ponižavati).

Da, sad će oni koji ovo čitaju reći da sam sama kriva što sam debela jer nisam na dijeti, ne vježbam itd. Ali meni ne smeta što sam ja debela! Drugima smeta što sam ja debela: zašto me vrijeđaju i ponižavaju zbog moje debljine – njima moja debljina smeta, a ne meni. Meni smetaju uvrede i ponižavanje, ali nemam apsolutno nikakav problem sa svojom debljinom, kilama na vagi ili izgledom.

Budući da ja stvarno tu zdravu hranu ne mogu više niti vidjeti, odlučila sam pomoći sama sebi pri mršavljenju.

Osim ovih spomenutih osobica koje non stop žderu, a mršave su, tamo gdje radim  ima i onih koje non stop puše i nalijevaju se kavom i fakat ništa ne jedu. Ok, one su mršave jer stvarno, zaista, fakat ne jedu ništa tijekom 8 sati radnog vremena. Meni je fascinnatno da one to izdrže! I tako svaki dan!!! Kako mogu bez hrane??? Odgovor je očito u cigaretama i kavi. 

Ja nisam nikad pušila. Probala sam u srednjoj školi, al nije mi se svidjelo i nikad poslije, do sada, do 38. godine života nisam pokušala zapaliti cigaretu. Meni je to odurno. Kako to smrdi! A kako počnem kašljati! Za sad se učim pušiti: svaku večer na balkonu zapalim jednu cigaretu. Al meni se to gadi i uopće nemam potrebu za tim. No, eto, nastojim zapaliti cigaretu i popušiti ju umjesto da nešto pojedem za večeru. A kad se nagutam tog dima i „iskašljam dušu“, fakat nemam apetita; očito ima nešto u pušenju cigareta i mršavljenju. 

I nastojim piti kavu. Ali meni je i to problem jer ja do sad kavu nisam pila (ista stvar ko s cigaretama: probala u srednjoj školi, gadilo mi se). Sad se tjeram svaki dan popiti jednu(!) šalicu kave. Jedna šalica je malo u usporedbi s ovim mršavicama koje se nalijevaju kavom non stop i u danu popiju i više od četiri-pet šalica, ali za mene, koja inače ne pijem kavu, i jedna šalica je puno.

Osim toga (cigarete i kave), povremeno, kad pojedem nešto čega sam željna, a što ne smijem ni vidjeti, a kamo li jesti, odem ispovraćati se.

Što se tiče onih koji sad kažu da nije normalno povraćati nakon jela, da je to bolesno, opasno, nezdravo… Kao i za sve, tako i za to postoje razna mišljenja, čak i kod liječnika. Prije koju godinu moja mama išla je kod svoje liječnice (baš kod liječnice u Dom zdravlja, ne nešto alternativno negdje) na tretmane mršavljenja. Naravno, morala se držati plana prehrane. Ako se nije držala toga, onda je ili bila više dana na istoj kilaži ili se zdebljala. I onda joj je liječnica rekla, da ako ne može izdržati na planu prehrane i pojede nešto što ne smije, najbolje da se odmah nakon toga ispovraća, rekla je da je, citiram: „u redu na taj način povremeno očistiti organizam“. Naravno, to je u redu ako se radi „samo povremeno“. Ne znam koja je definicija tog „samo povremeno“, ali dakle, u redu je ispovraćati se ako si na dijeti pojeo nešto što ne smiješ. Očito je stav takvih liječnika da nećeš odmah postati bulimičar, ako se “samo povremeno“ ispovraćaš nakon jela. 

Ja se zaista trudim, svaki dan odričem se ukusne tzv. nezdrave hrane u kojoj volim uživati i koja mi nedostaje. Na razumijem zdravoždere koji tvrde da njima „nejedenje nezdrave hrane nije odricanje jer oni uopće ne žele jesti nezdravu hranu baš iz razloga jer je nezdrava“. Ajme, a jebo vas glupe! Ako je meni nešto fino, mene uopće nije briga koliko je to nezdravo i ja sam zaista željna sve one ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu volim, a koje se moram odricati. 

Da ne bi bilo zabune, nisu mi liječnici rekli da počnem pušiti, piti kavu i povraćati kako bih smršavila. Liječnica mi je samo rekla da do kraja života trebam gladovati na 1300 kalorija dnevno. 

Ne znam koliko će mi cigareta, kava i povraćanje pomoći u mršavljenju. I cigarete i kava i povraćanje meni su odurni, ali i to je bolje od gladovanja na zdravoj hrani od 1300 kalorija dnevno.