Dajmo da sjede

Već godinama gledam te „starije“ gospođe po busevima, tramvajima, vlakovima, autobusnim stanicama, klupama (u parku)…

Ima onih koje jedva dočekaju da sjednu. Ono što mi je neshvatljivo je što one sve tvrde da su stare, slabašne, ne mogu ništa… a kako jure do sjedala u busu i tramvaju, sruše sve i svakoga tko im se nađe na putu!

A tek ona nebuloza koju ZET-ovci puštaju u busu i tramvaju, onaj tekst (ne znam točan citat, parafraziram):

„Ulaz u autobuse je, podsjećamo, isključivo na prva vrata.“ 

Za te babe to ne vrijedi. Kad bi ona išla na prva vrata, pa ne bi stigla sjesti!

Ili ono drugo:

„Karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju.“ 

Kad bi baba registrirala kartu, pa ne bi stigla sjesti!

A najviše od svega mi ide na živce jedna druga vrsta baba. 

Prve su, dakle, ove koje u jurnjavi do sjedala ruše sve pred sobom. No, postoji i još posebnija grupa: to su one koje naslažu svoje vrećice i torbe na sjedala u busu, tramvaju, na stanici… a one pobožno stoje nad tim svojim vrećicama/torbama koje sjede na sjedalima ili klupama.

Ajme.

To gledam već desetljećima i ne mogu to shvatiti!

Ok, ove prve jure da bi sjele, dobro.

Al ove druge, one jure da bi stajale nad svojim vrećicama! Tko normalan složi stvari na sjedalo, stolac, klupu… i onda stoji nad tim???

Prije koji tjedan u vlaku: kad sam ušla u vlak, baba je uredno stajalo nad sjedalom na kojem su bile očito njezine vrećice. Ja sam se vozila nekoliko stanica i izašla iz vlaka: ona je ostala stajati nad sjedalom, nad svojim vrećicama.

Ajme.

Ne znam što sa mnom nije u redu: ako ima slobodno mjesto, ja  sjednem i  sve svoje stvari uvijek ostavim na  podu: i u tramvaju i u busu i u vlaku i na stanici… i kad je sunce i kad je kiša i kad je snijeg i kad je led. Zar da  dižem tešku, prljavu…  vrećicu/torbu na sjedalo i onda da stojim nad tim??? Ma da ne bi! Radije si ja sjednem. Ali takav način razmišljanja nije normalan. Trebam se ugledati  u stare, mudre, iskusne žene koje su štošta prošle u životu i koje znaju što i kako treba: treba  naslagati torbe i vrećice na sjedalo, klupu… i onda stajati nad tim.

Par dana prije Svih svetih, na autobusnom stajalištu, razvukla baba po klupi dva aranžmana i torbu u kojoj su bili lampaši, a ona stoji nad tim. A jebo, mene glupu, ja to ne razumijem. Aranžmani su ionako bili omotani plastičnom folijom, ne bi im kruna pala s glave da ih je stavila na pod. Ja kad imam tako nešto, ja to sve ostavim na podu.

Ja se nadam da će mene, kad navršim, a ne znam koliko: 60? 65? 70? 80?... puknuti to nekakvo nadahnuće, tj. da ću doživjeti  tzv. aha-moment, da ću se jedan dan probuditi i shvatiti: "Ahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, a zato one naslažu vrećice i torbe na stolce, sjedala i klupe i one stoje nad tim". Stvarno jedva čekam da shvatim to, zašto one stoje nad stolcima na koje su naslagale svoje torbe i vrećice. 

Pitala sam mamu, koja je očito glupa ko i ja, tj. ja sam  očito naslijedila glupost od nje: ona isto ostavi sve vrećice/torbe na podu i sjedne si. Kaže da je već i ona razmišljala o tome zašto babe naslažu vrećice na sjedalo i onda stoje nad tim, ni njoj to nije jasno. Ona ima 63 godine i još nije doživjela taj aha-efekt, tj. to prosvjetljenje, shvaćanje postupaka tih baba.

Čini mi se da sam zapravo ja još gluplja nego što mi se čini. Često dođem na autobusnu stanicu, a na klupi baba poredala svoje vrećice i stoji nad njima, a ja bih si tako rado sjela (uopće me nije  briga bi li i moje vrećice htjele sjediti na klupi; kako rekoh, ja svoje vrećice uvijek stavljam na pod!). Ne govorim ništa tim babama, neka  od njih bi možda čak i maknula barem jednu vrećicu, ali neke babe su tako zajebane da mi se neda imati posla s njima.

I onda mi ne preostane ništa drugo, nego ja odložim sve svoje vrećice na pod, stojim nad njima i mislim si: ak ona ode prije mene, ja ću sve svoje vrećice i torbe poredati po toj klupi!

Nekad mi se posreći: baba ide na neki drugi (raniji) bus pa se pokupi, ali ja, glupa kao što jesam, zaboravim svoje planove: ja si sjednem i ostavim vrećice na podu! Ajme. A jebo mene glupu!

Već mi se više puta dogodilo da sam stvarno, kad sam bila raspižđena time što ne mogu sjesti jer babine vrećice moraju sjediti, „planirala“: kad ona ode sa svojim vrećicama, onda ću ja namjerno razvući sve svoje vrećice i torbe po klupi na autobusnoj stanici. No, šipak: ja jednostavno zaboravim naslagati vrećice i torbe na klupu jer ja to nikad ne radim. Glupa kao što jesam: ja si sjednem. 

Ja bih si morala nekamo tetovirati: "Kad ima mjesta na klupi, stolcu, sjedalu… poslaži sve svoje vrećice i torbe i onda ostani stajati nad njima, nikako nemoj sjesti!".

Već sam gore napisala da mene uopće nije briga bi li moje vrećice i torbe htjele sjesti na stolac, klupu ili sjedalo! Dobro da još nisam kažnjena zbog zlostavljanja vrećica i torbi, jer ih uvijek stavim na pod. Danas svi imaju kojekakva  prava, pa valjda postoji negdje i neki zakonski akt o pravima vrećica i torbi. Te sve babe su očito upoznate s tim kad tako pobožno, brižno i pažljivo slažu svoje vrećice i torbe na sjedala, stolce i klupe.

Trebalo bi pokrenuti neku humanitarnu akciju „Dajmo da vrećice i torbe sjede“ da se kod ljudi osvijeste kakve potrebe i prava imaju vrećice i torbe.  Naravno, treba mijenjati i zakone: svatko tko odbije staviti svoje vrećice i torbe na sjedalo, stolac, klupu… i onda stajati nad njima, treba biti krivično gonjen. S obzirom na moj odnos prema vrećicama i torbama te kršenje njihovih prava, mene čeka il doživotna robija il smrtna kazna. A ove babe će vjerojatno dobiti Nobelovu nagradu iz područja Odnosa prema vrećicama i torbama.