Bez mesa

Pisala sam već da sam 18 godina bila vegetarijanka: meso nikad nisam  voljela i uopće mi nije falilo. U siječnju 2016. počeli su me „liječiti“(???) tom zdravom, dijetnom prehranom: koja uključuje meso (ili ribu) i to dva puta dnevno (za ručak i večeru!). Ja sam s nevjericom piljila u nutricionisticu kad mi je objašnjavala tu prehranu na kojoj oni očekuju da budem. Dva puta dnevno meso/riba??? Ajme. Kako rekoh, ja 18 godina uopće nisam jela ni meso ni ribu. Nisu oni očekivali da ja dva puta dnevno pojedem kilu mesa/ribe, naravno da ne. Male su to porcije: 60ak grama mesa za ručak (što manje masnog, pripremljenog bez masnoće) i isto toliko i za večeru. 

Rekla mi je da mogu i za doručak jesti meso (npr.  sendvič od pilećih prsa u ovitku). Ajme. Ja nisam znala kud bih se stavila s tim tolikim količinama mesa svaki dan. 

Ali počela sam onda s tim (u siječnju 2016.). Jela sam to sve po spisku, kako se od mene očekivalo i fakat sam se prisjetila koliko ne volim meso ni ribu.

Pisala sam već da sam od siječnja 2016. svaki tjedan imala dan (ili više njih) kada sam jela sve ono što ne smijem, a volim (masno, kalorično, teško, zasitno,…) – taj dan nisam jela meso. Da, može meso biti kalorično, zasitno… - ali ja meso jednostavno ne volim i nisam ga na taj jedan dan uživanja u ukusnoj hrani jela! Nisam ga jela ni tijekom skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od zdrave hrane (pisala sam već da ta skoro 2 mjeseca nisam bila na zdravoj dijetnoj prehrani i uživala sam u ukusnoj, tj. nezdravoj hrani koju volim, a koju su mi liječnici zabranili).

I za ovaj Božić (2017.) priuštila sam si ono za čim čeznem: Božić bez mesa! Jela sam sve ono što ne smijem. Na Božić sam ručala 5 šnita isključivo bijelog kruha s prilozima (krumpir, mlinci itd.).  Inače na ovoj zdravoj prehrani jedem ona zdrava integralna, ražena itd. sranja od kruha i meni zaista fali bijeli kruh od isključivo bijelog pšeničnog brašna. I to sam si priuštila! Meni se zapravo jela pizza, ali nisam imala sira doma. Da sam imala sira doma, išla bih mijesiti pizzu na Božić! Možda je to nekome glupo, ali meni je glupo što vi svi patite za guskama, janjetinom, odojkom… Ne znam što se vama u tome sviđa. Otkad me “liječe“(???) zdravom prehranom: ja sam stvarno praktički svaki dan 2 puta jela meso. Ja shvatiti nisam uspjela, zašto ljudi vole meso.

Dakle, ja na Božić nisam jela meso,  nego bijeli kruh: priuštila sam si ono čega sam željna.  

Ne znam što ću jesti za Novu godinu. Nemam u planu jesti ni odojka ni sarmu. Ne znam što mi se u sarmi najmanje sviđa: meso, riža ili kiseli kupus; to je stvarno „sveto trojstvo“ namirnica koje smislit ne mogu! 

Slike su preuzete s interneta.

To je pakao

Jednostavno ne znam što ću. Ja gladujem na zdravoj hrani od siječnja 2016. otkad me liječnici „liječe“(???) zdravom prehranom. I ok, nisam na tome gladovanju stalno, u komadu, bez prestanka. U više navrata otvoreno sam pisala o tome: ja svaki tjedan imam barem jedan dan kad jedem sve ono što volim, a što su mi liječnici zabranili, a u više navrata imala sam i nekoliko takvih dana za redom, a ovog ljeta (ljeto 2017.) uzela sam si skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane kad sam jela samo, jedino i isključivo nezdravu hranu kakvu volim.

Baš zbog toga što ja od siječnja 2016. jedem tu zdravu hranu: znam koliko je odurna. Pisala sam već o tome, ali: sve dalje, sve gore. Nikad nisam voljela zdravu hranu i uvijek mi se gadila. Gadila mi sa i prije godinu dana, al sad, ja više ne znam što ću. To je sve tako prokleto odurno i neukusno. Meni se želudac okreće kad se samo sjetim da je vrijeme obroka i da na repertoaru imam nešto „zdravo“. 

Ne razumijem zdravoždere koji tvrde da im je zdrava hrana ukusna. Neki po blogovima pišu da su oni već godinama na tome i da je to tako suuuuuuuuuuuuuuuuper… Što ima super u tome? Ja to jedem od siječnja 2016. i to je  taaaaaako gadno, ogavno i odurno da ne znam koje bih riječi upotrijebila da opišem koliko se meni to ne sviđa. Kad napišem da je nešto gadno i odurno, imam dojam da te riječi ne dočaravaju dovoljno jasno koliko je meni ta zdrava hrana užasna. Znam da su ukusi različiti. Ali tvrditi da ti je zdrava hrana ukusna – to jednostavno nije normalno.

Dakle, kako sam već rekla i pisala, gadila se meni zdrava hrana i prije godinu dana – ali onda sam nekako lakše izlazila na kraj s tim, al sad… to je prestrašno. Ne razumijem kako bi se itko mogao naviknuti na taj odurni, ogavni okus zdrave hrane. To niti je masno, niti je prženo, niti je slatko,… Sve je kuhano na vodi/pari ili osušeno bez masnoće u pećnici,… A koliko mi se tek gadi sirovo voće i povrće! Pisala sam da sam pila one sokiće, više ih vidjeti ne mogu! A tek ono sve puno/cijelozrnato/integralno… - od toga mi se bljuje.

Ja zaista ne razumijem kako zdravožderi godinama žive na tome. Ok, mogu ja shvatiti da njih liječnici sile na to. Al većina zdravoždera tvrdi da su oni na tome dobrovoljno i da im je sve u životu super zbog zdrave prehrane.

Ja se očito ne mogu s takvima uspoređivati jer ja na tome nisam dobrovoljno i od siječnja 2016. ja nikako da uvidim sve te siiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiilne divote, krasote i prednosti zdrave hrane. 

Što su oni to tako famozno učinili???

Vidim da su oni nekakvi „na vagi“ pri kraju – a ja nisam uspjela pogledati nijednu epizodu toga. Vidim da tim ljudima koji su bili tamo i mršavjeli – non stop pjevaju hvalospjeve, ko da su otkrili lijek protiv raka. Zašto je to što su oni bili „na televiziji“ i mršavjeli tako velika stvar?  Ja nisam bila „na televiziji“ (niti to želim!), ali gladujem već više 19 mjeseci jer me liječnici „liječe“(?) odurnom zdravom dijetnom prehranom. Do sada sam smršavila 40ak kila – jel sam ja zaslužila hvalospjeve? Ok, oni su smršavili i više od mene u puuuno kraćem roku. Na znam koliko je ta emisija trajala. 3-4 mjeseca?  Ok, ja nisam smršavila 40 kila u 3-4 mjeseca, nego u 15ak mjeseci. Dobro, ne mogu se mjeriti s njima. Al fakat ne razumijem zašto se svi iščuđavaju što su oni smršavjeli: kad gladuješ, odričeš se svega što voliš i u čemu uživaš te se svakodnevno mrcvariš vježbajući satima – naravno da mršaviš.

Budi osoba kakvu želiš upoznati.

Kakvu ja osobu želim upoznati?

Želim upoznati osobu koja obožava, voli… ukusnu, tzv. nezdravu kaloričnu, masnu, zasitnu, tešku hranu i svaki dan uživa u njoj; osobu koju nije briga kad ljudi popuju o tome kako je ta hrana nezdrava. 
Želim upoznati nekoga kome zdravožderi sa svojim zdravožderskim sranjima idu na živce. 
Želim upoznati nekoga tko bi radije crko, nego jeo zdravu hranu.

Pretpostavljam da se na ovo dubokoumno pitanje ne očekuje ovakav odgovor kakav sam ja dala. Većina ljudi bi odgovorila da želi upoznati manekenku, visoku 180 cm koja ima max. 50 kila ili da želi upoznati, ne znam… Georga Clooneya itd. – i onda je poanta da se ta osoba koja je to zaželjela – sam(a) potrudi da izgleda ko manekenka ili ko Clooney (da se zdravo hrani, vježba i slične pizdarije).

Po uzoru na „dubokoumnost“ dotične fraze: ja bih zaista voljela da mogu biti  takva osoba kakvu želim upoznati. Ne razumijem zašto mene liječnici liječe zdravom hranom, a ne daju mi lijekove – te ja zato ne mogu biti osoba kakva želim biti (tj. kakvu želim upoznati): ne smijem uživati u ukusnoj nezdravoj hrani i moram gladovati na zdravožderskim sranjima.

Ajme, kako sam ja tako nenormalna da ne znam razmišljati ko svi ti normalni ljudi oko mene koji bi htjeli upoznati manekenku ili Clooneya?

Slika preuzeta s interneta.

Doručak

Zadnjih godina često se može pročitati da bismo se trebali vratiti prehrani naših djedova i baka i onda bismo bili zdravi, mršavi itd.

Pisala sam već o prehrani mojeg djeda i moje bake. Ta prehrana ne može se smatrati zdravom.

Pritom nisam spomenula nešto bitno, nije mi palo na pamet, al sjetila sam se toga neki dan gledajući dedu.

Kad mi drugi put netko kaže da bih se trebala hraniti kao moji djed i baka, ja ću odgovoriti: „Ali ja ne pijem.“ Pretpostavljam da će me ljudi blesavo gledati, pa ću morati objasniti: moj djed većinu svog života doručkuje čašu rakije. To je činjenica. Na znam u kojoj je točno dobi počeo, ali on dan započinje čašicom rakije – i tako već 50ak godina. Onda bih i ja u jutro, prije nego idem na posao, prije zobenih pahuljica s chiom i nemasnim jogurtom – trebala popiti čašu rakije. Nisam to nikad probala. Možda vrijedi pokušati, kad svi toliko ističu te prehrambene navike djedova i baka – valjda ima nešto u tome.

Baš me zanima kako bi moji doktori reagirali da usvojim djedove prehrambene navike. 

Plijesan

...plijesan... ubit će vas plijesan...

Vidjela sam da ove godine ponovno ide ona neka emisija koju vodi Minea. Ona pokuca na vrata nekoj siromašnoj obitelji, dovuče sa sobom hrpu zidara, dekoratera (il što već jesu) itd. i oni toj siromašnoj obitelji preurede stan/kuću ko palaču i to, naravno, besplatno. Na početku prikazuju kako je ta kuća (stan) oronula, jadna…  i onda se Mineica zgraža kako su zidovi puni plijesni itd. Ja tad gledam oko sebe po sobi (kući): oko mene su također zidovi puni plijesni. Kad se kod nas pojavi plijesan: to se jednostavno obriše krpom. I kad se opet pojavi plijesan… to se opet obriše krpom i tako godinama.

Pisala sam već da je moja obitelj siromašna. U kući ništa nije renovirano više od 40 godina. Ok, povremeno su promijenjene tapete i sl., ali što se izolacije,  instalacija, kupaone, kuhinje itd. tiče, sve je potpuno isto kao prije 40ak godina (isti namještaj, pokućstvo, stolarija...). Jedino je centralno grijanje par godina zamijenjeno skupim plinskim grijanjem. 

Ja nisam kriva što sam rođena u siromašnoj obitelji. Ja nisam kriva ni što sam rođena nesposobna da se obogatim pa da renoviram kuću. Trudila se jesam, zaista sam se željela iskopati iz tog selendarskog blata i dreka u kojem sam kao dijete morala živjeti: studirala sam, nisam izlazila i tulumarila, nego sam zaista učila, krv sam pišala na faksu nadajući se da ću nešto postići, ali od toga nije bilo ništa. Danas radim na određeno, nekad pola radnog vremena, nekad puno, nisam kriva što nemam talenata koje bih mogla unovčiti da renoviram kuću. 

Danas je 25. 11. 2017., ove godine nije tako hladno i mi još nismo uključili grijanje. Kurimo u kuhinji peć na drva da koliko-toliko zagrije prostorije u kojima smo preko dana. Spavaće sobe se ove godine još nisu grijale, spavamo u debeloj odjeći, pokriveni s 2-3 deke i poplunom.  Naravno da po zidovima ima plijesni. Otkud da već sad, dok još nije tako hladno, plaćamo plinsko centralno grijanje?

Meni su ti silini „siromašni ljudi“ u toj emisiji fascinantni. Prije 1-2 godine gledala sam epizodu u kojoj su nekoj obitelji cijelu kuću uredili ko carsku palaču, uključujući i plinsko centralno grijanje za cijelu kućerinu. Mene je zanimalo – kako će ta obitelj plaćati mjesečne režije? Njima plin nije skup??? Njima je samo bio problem što nemaju plinsko grijanje, a kad su ga dobili na poklon, neće im biti problem plaćati ga svaki mjesec??? Po kojem onda kriteriju ta obitelj spada u siromašne???

Kako rekoh, mi imamo centralno grijanje, ali nemamo ga otkud plaćati. Fakat mi nije jasno otkud ga plaća ta navodno siromašna obitelj kojoj su upicanili cijelu kuću?

Po kojem kriteriju Mineica dođe kucati na vrata tim siromašnim obiteljima? Meni nije došla. A čemu da i dođe – da nam renoviraju kuću i uvedu kojekakve moderne kerefeke kako bismo imali još veće režije.

Ne pratim tu emisiju jer me deprimira: na početku se Mineica zgraža nad jadom i bijedom te navodne siromašne obitelji, a onda ispada da toj obitelji nije problem plaćati režije za plin. 

Na kraju emisije Mineica i horde zidara odu, a obitelj se ostane diviti svojoj  besplatno uređenoj raskošnoj kućerini.

Kad emisija završi, ja sam u istoj sobi s istim pljesnivim zidovima, kakvi su bili kad je emisija počela. Moram ić po krpu da to obrišem... Baš su takve home design emisije inspirativne: kad sam vidjela kak je toj obitelji kuća uređena, odmah sam dobila želju da idem brisat plijesan sa svojih zidova. 

To nije dijeta, to je stil života (aha, ok)

Na ovakve slike se uvijek drapam od smijeha:)

Zdravožderi se uvijek busaju u prsa da to njihovo jedenje zdrave hrane nije dijeta, nego je to njima stil života. A dobro. 

Slika preuzeta s interneta.

Prije i poslije

Ne razumijem zašto bi mene nečije prije i poslije fotografije trebale motivirati da budem na dijeti ili zdravoj prehrani (svejedno kako to zovete)?

Mene uopće nije briga koliko je netko (koga poznajem ili ne poznajem) kila imao prije, a koliko ih ima sada. Zašto bi to mene trebalo zanimati, ma ne samo zanimati, nego još i motivirati da ja idem na dijetu, zdravu prehranu itd?

WTF???

Vidim da druge ljude to nevjerojatno zanima, a ne shvaćam zašto. Imam dojam da ti ljudi otkrivaju toplu vodu. Oni se toliko iščuđavaju nad tim slikama prije i poslije. Što je u tome fascinantno? Ako si gladovao (svejedno il na dijeti il na zdravoj prehrani), bavio se sportom – onda si smršavio. Nema tu nikakve mudrosti. Zar je vama to takvo otkriće? Meni je uvijek bilo jasno: ako ću gladovati = mršavjet ću. U čemu je stvar? Zar vi zaista niste znali da ako netko gladuje (svejedno jel na dijeti il zdravoj prehrani) – onda smršavi. Zašto vas te slike toliko fasciniraju???

A još mi je više neshvatljivo da neki ljudi zbog takvih slika idu na dijetu i onda kažu da su ih te slike motivirale za dijetu.

WTF????

Mene takve slike ne mogu motivirati na dijetu, zdravu prehranu (kak god se to zvalo). Ja uopće ne mogu naći riječi kojima bih izrazila koliko mene nije briga i koliko me ne zanima koliko je netko kila imao prije, koliko ih ima sada ili koliko će ih imati u budućnosti. Ne zanima me ni koliko sam ja imala kila prije, koliko ih imam sada i koliko ću ih imati u budućnosti. Da, jesam na dijeti (pardoooon zdravoj prehrani) jer me liječnici „liječe“(???) time: njih zanima koliko kila imam i koliko kila ću imati, ali mene to fakat ne interesira.

Kako već rekoh i napisah, mene zaista uopće nije briga koliko tko ima kila i ja nisam imala problema ni sa svojih 114 kila i nisam imala potrebu da ih se riješim. Ja ne znam kako vi razmišljate.

Zar vi, kad vidite manekenu od 180 cm i 50 kila: poželite gladovati i vježbati da bi izgledali ko ona? Ajme. Ja ne znam što sa mnom nije u redu, ali ja to nikad nisam poželjela. Zašto bih ja trebala izgledati ko ona? Odnosno, zašto bih ja uopće trebala poželjeti izgledati ko ona? Meni to nije jasno.

Ona jede tu neku zdravu hranu (ili ne jede ništa; ima i takvih, eventualno pije šejkove za mršavljenje i sl. ) i privodi svaki dan par sati u teretani, sportskom klubu il gdje već. Ja si nikad nisam poželjela takav život. Zašto, kako, na koji način(???) bi mene fotka mršave manekenke trebala motivirati da ja poželim živjeti kao ona? Ok, manekenke su obično bogate: al da se ja odreknem ukusne hrane koju volim, tj. da ja gladujem i mrcvarim se sportom zbog novaca??? Ajme, ja sad ne znam što da uopće napišem, ne znam riječima objasniti kolika je to za mene nebuloza. Zar vi stvarno svi vjerujete da ćete živjeti kao bogate manekenke/manekeni, glumice, pjevačice... ako smršavite???

Očito ljudska glupst nema kraja. 

Slike su preuzete s interneta.  

Još malo o nutricionistima...

Svi imamo kojekakvih „interesantnih“ dogodovština sa zaposlenicima u zdravstvu. Iz ovog „zaposlenici u zdravstvu“ očito je da ne mislim na liječnike, nego u ovom konkretnom slučaju mislim ne osobice koje su po zanimanju nutricionisti. Oni su stvarno skupina za sebe.

Tijekom ovog gladovanja, pardoooooooooooooon „liječenja zdravom prehranom“ na kojem me liječnici drže imala sam tu ne-čast, ne-sreću i ne-zadovoljstvo u nekoliko navrata ići nutricionistu u bolnicu gdje me liječe. Upoznala sam dvije nutricionistice, nemam pojma kako se zovu. Posebno mi je u sjećanju ostalo druženje s jednom od njih. Žena je mlađa od mene 10ak godina, za glavu je niža od mene i kad sam prvi put bila kod nje, sigurno je imala 70ak kila manje od mene (ja sam tada imala 114 kila). Ona je mršava, ali ono zaista, fakat, potpuno, totalno i skroz-naskroz mršava. Ali stvarno je mršava! I ok, nemam ja ništa protiv njezine mršavosti. Ja ne osjećam potrebu da ja budem mršava, ali nemam ništa protiv da ona bude mršava ak ju to veseli (ne znam jel  ju veseli sama mršavost ili činjenica da jede zdravu hranu, živi zdravo i slične pizdarije koje nutricionisti propovijedaju). Neki ljudi se fakat lože ne ono: ja se zdravo hranim, ja zdravo živim, meni je to tak super!  Ja to nikad nisam shvaćala, a pogotovo to ne razumijem sada: nakon što 19 mjeseci i sama gladujem na toj odurnoj, prokletoj, zdravoj, ogavnoj hrani koja mi se gadi.  Al dobro.

Nutricionistica je sjedila za stolom u toj svojoj kancelariji, ja sam sjela nasuprot nje. I ona je počela trkeljati o zdravim namirnicama, zdravom načinu pripreme hrane, receptima itd. I objašnjava ona meni kako je lijepo mogu na lim za pečenje staviti papir za pečenje i na njega narezano povrće i ne trebam (ona je rekla „ne trebam“, ali u prijevodu to znači da ne smijem) dodavati masnoću, samo to malo posolim, popaprim i mogu dodati još neki začin. I onda to stavim u pećnicu i imat ću zdravi prilog bez masnoća. Dok je ona to objašnjavala, gestikulirala je, tj. pokazivala rukama na stolu za kojim je sjedila. Dok je pričala o limu i papiru za pečenje, ona je rukama pokazivala kako u taj imaginarni  lim stavlja imaginarni papir za pečenje i nije potrebna nikakva masnoća i onda je rukama stavljala na to neko imaginarno povrće…

Dok je ona to tako pokazivala svojim ručicama ja sam osjetila neopisiv nagon da sa svoje obje ruke primim njezinu glavu i svom snagom tresnem njezinom glavom o stvarni stol, tj. o taj imaginarni lim, imaginarni papir za pečenje i imaginarno povrće – koji se „nalaze“  na stvarnom stolu.

Zar ona stvarno misli da je ne znam pripremiti zdravi i neukusni obrok? Meni je teorija zdrave hrane jasna. Stvar je uistinu prejednostavna: zdravo je ono što se meni nikad nije sviđalo i što ne volim. Ja kad vidim recept, odmah po sastojcima i po načinu pripreme znam da je to zdravo – tj. odmah mi je jasno kakvog je to okusa – i baš zbog tog razloga meni se ta hrana ne sviđa. Isprobala sam dovoljno takvih recepata da to znam. Zdrava hrana je jednostavno neukusna – jedem ju već 19 mjeseci i dobro znam o čemu pričam. Pisala sam već da sam si platila i radionicu pripreme zdrave hrane; ajme kakvo je to bilo bacanje novaca i gubljenje vremena.

Ok, ima danas različitih pravaca u prehrani, neki ih smatraju dijetom, neki stilom života: RAWci jedu samo sirovo i osušeno, LCHFovci  i paleovci ne jedu hrpu namirnica poput krumpira, riže, mahunarki itd., vegetarijanci ne jedu meso, vegani ne jedu ništa životinjskog podrijetla, makrobiotičari imaju svoje teorije…  Svi oni tvrde da je njihov način prehrane najzdraviji unatoč ogromnim razlikama među tim načinima.  

Medicina se drži kvazi-svežderstva, tj. skoro sve je dozvoljeno, ali treba paziti na unos masnoća, izbjegavati bijelo brašno i (bijeli) šećer itd., a treba jesti hrpetine sirovog voća i povrća itd. Mene već 19 mjeseci liječe tim „zdravim kvazi-svežderstvom“  i uistinu sam  spoznala koliko je zdrava hrana ogavna. Nikad nisam voljela zdravu hranu, ali jesti ju 6 dana u tjednu, ajmeee… Naravno da ja svaki tjedan imam barem jedan dan kad jedem sve ono što mi je zabranjeno, a u par navrata imala sam i više takvih dana u tjednu, a nedavno, kad mi se zdrava hrana tako zgadila da ju vidjeti nisam mogla, uzela sam skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane i tada sam pripremala i jela isključivo, jedino i samo nezdravu hranu kakvu volim.

Stvarno ne razumijem, jel toj nutricionistici (ne samo njoj, nego i drugim zdravožderima) zdrava hrana zaista ukusna??? Meni je ogavna. 

Slika preuzeta s interneta. 

Jel meni to trebalo?

Ne nasjedam na kojekakve pričice o krasoti kojekakvih uređaja, a posebno ne nasjedam na tv reklame u tv prodaji. Uvijek sam smatrala da su ti uređaji za koje nas u reklamama uvjeravaju da su nam potrebni i nužni - zapravo beskorisni i nepotrebni. Ali, kad su me u siječnju 2016. počeli izgladnjivati, pardoooooooooooooon liječiti zdravom prehranom, došla sam na briljantnu ideju da bi bilo „dobro“(?) da imam neki uređaj za izradu tih sokića; smutija/smoothija (kak se to piše?), nutriblastova... koji su danas popularni i razvikani. Netko će sad reći da nisu svi ti sokići isti: ali za mene, to sve su jednostavno tekućine s voćem i povrćem, dakle: sokići. Nisam nikad imala nikakav sokovnik, imala sam jedino nekakav poluraspadnuti blender i štapni miker. Dugo sam se nećkala. Čak i kad sam praktički donijela odluku da kupim novi aparat, odšetala sam od police i hodala sat vremena bez veze po trgovini i mozgala. Bilo mi je žao novaca. Na kraju sam ga kupila jer je bio na kakvom-takvom sniženju (u travnju 2016.).

I počela sam raditi te kojekakve sokiće od voća i povrća po receptima iz knjižice koja je došla s tim ili s interneta itd. I što sam zaključila? Već prvi tjedan bilo mi je jasno da ne volim te sokiće. Isprobala sam kojekakve  recepte, dodavala sam kakao, chiu, macu, lan, đumbir, cejlonski cimet,… i sve te danas popularne superfood-izmišljotine. Ne znam zašto se to ljudima sviđa. Ja jednostavno ne volim te sokiće. Ni kao dijete nisam pila takve sokove.  

Da, aparat radi i mogu se njime napraviti sokići. Ali meni je problem natjerati se da pijem svaki dan ta odurna sranja. Pisala sam da na ovoj zdravoj dijetnoj prehrani kojom me liječe, smijem dnevno pojesti 1300 kalorija, imam 3 obroka i 2 međuobroka. Za ova 2 međuobroka trebala bih pojesti voćku, a i za doručak bih morala pojesti neku voćku. Silila sam se da za ta 2 međuobroka popijem taj neki sokić od voća i povrća. Ajme. 

Prvih mjesec dana stvarno sam se uspjela natjerati da 2 puta dnevno to pijem. Ali, fakat su mi dojadili. Bio mi je pun kufer pijenja tih sokića! Zato sam ODUSTALA(!!!) od toga i sljedećih mjeseci tjerala sam se da nalijem to u sebe jednom dnevno. 

Nakon par mjeseci odustala sam i od toga i bio mi je cilj 2-3 puta tjedno nalijati to u sebe. I jesam, do kraja travnja 2017. nalijevala sam to u sebe par puta tjedno (SVAKI TJEDAN!!!). 

Dakle, cijelu godinu pila sam te sokiće iz Delimano Nutribulleta. Kao što sam rekla, samo mjesec dana, pila sam ih 2 puta dnevno, a onda sam odustala od toga i smanjila unos tih odurnih sokića i zadnjih par mjeseci, pila sam ih par puta tjedno (2-3 puta). Možda se nekome čini da sam premalo toga popila, jer sam odustala i nisam to pila svaki dan tijekom cijele godine. I to je točno, ali stvarno sam pila to odurno sranje kad god sam se uspjela natjerati. Za usporedbu: do svoje 35. godine života nisam popila toliko tih sokića, koliko sam ih popila u tih godinu dana. Zapravo, tijekom proteklih 35 godina: uopće ih nisam pila. 

I što se dogodilo uslijed godine dana pijenja toga?
Ništa.
Pisala sam već da ja nikako ne uspijevam doživjeti te sve silne divote i krasote zdrave prehrane i mršavljenja. Svi zdravožderi pišu o tome, ali ja nikako doživjeti da uvidim kak je to sve divno i krasno kad se zdravo hraniš (ja bih rekla: patiš na zdravoj hrani).

Da, pisala sam već da sam od siječnja 2016. do travnja 2017. smršavila oko 35 kila. Nitko se ne mora složiti sa mnom, ali ja smatram da nisam smršavila zato što sam se nalijevala tim sokićima iz Delimano Nutribulleta, nego zato što sam gladovala na 1300 kalorija dnevno jer takvom me zdravom dijetnom prehranom liječnici „liječe“(???).

Gledam sad reklamu za taj Nutribullet. 

Neki tip kaže da je njemu plan bio da smršavi 10 kila u 2017. i gle čuda, on je smršavio 9 kila u 6 tjedana (tako nešto kaže u reklami, ne znam točan citat) zahvaljujući sokićima iz Nutribulleta. Hm, znači on nije ništa jeo, nego je za svaki obrok i međuobrok samo pio te sokiće. Svaka čast. Kako je izdržao takav tempo tijekom 6 tjedana??? Ja sam uz pijenje tih sokića za međuobroke jela nešto koliko-toliko konkretno za doručak, ručak i večeru, ali sam itekako crkavala gladi na toj zdravoj prehrani; a mršavila sam jako sporo. Mojih 35 kila manje - za što mi je trebalo, otprilike, 1 godinu i 3 mjeseca - je prilično jadno, u usporedbi s njegovih 9 kila manje u samo 6 tjedana!

Ok, nisam glupa, znam da su te reklame snimane po scenariju, ali uvijek me iznova začudi glupost drugih ljudi.

Neka žena u istoj reklami kaže da ona svojem djetetu radi kašice u tome, i što ostane: ona sama pojede. Jasno je meni da si mršav, ako živiš na dječjim kašicama, ali ne mogu shvatiti tu toliku želju te jadne žene za mršavošću da ona namjerno jede te kašice. 

Hm, baš si razmišljam u kakvoj neimaštini, siromaštvu ili oskudici bih trebala živjeti da bih ja poželjela jesti kašicu za bebe.

U toj reklami je i neki tip koji sjedi pred računalom, očito je prehlađen (nos mu curi itd.) i onda  na ekranu računala  ugleda reklamu za Nutribullet i odluči probati „liječiti“ se s tim. Ja sam se uvjerila u siječnju ove godine: ne liječe ti sokići ništa.

Ovaj tekst počela sam pisati prošle godine, u travnju 2016. Nisam imala namjeru objavljivati ga prošle godine, nego čekati da prođe godinu dana (u travnju 2017.) - da vidim što će se dogoditi u tih godinu dana. Sad je već prošlo godinu i pol, a ja nikako da dovršim tekst.

Što se u mojem životu promijenilo u tih godinu dana (sad već godinu i pol)? 

U 15ak mjeseci mršavila sam 35 kila gladujući na 1300 kalorija dnevno, a ne zato što sam se silila piti sokiće koji mi se gade. Nisam doživjela sve te silne i nevjerojatne divote i krasote koje se dogode kad se zdravo hraniš, a o kojima zdravožderi non stop pričaju. 

Da, dokazala sam da sam bila u pravu, nikakve koristi od takvih uređaja, ali nije mi to neka utjeha. Zapravo me sram što sam ja jedna od onih kretena koji su nasjeli na reklamna bajanja i spiskali novce na Delimano Nutribullet.
Jel meni to trebalo?

Sretan ti milijarditi rođendan

- zaželjet će neka ponosna zdravožderka svom zdravožderskom čedu.

Ljudi poput mene, koji vole nezdravu hranu, tada će biti odavno pokojni, a zdravožderka, koja će i sama tada imati više od milijardu godina, pucat će od sreće jer će se uvjeriti da je bila u pravu. Zdrava prehrana je njoj i njezinoj obitelji omogućila da dožive preko milijardu godina starosti: sve im je super u životu, nikada se ni od čega nisu razboljeli, a ne samo da su doživjeli duuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuboku starost, nego možda uopće nikad neće umrijeti(?).

Ajme divote.

Ja bih radije crkla u 50. godini života uživajući u nezdravoj hrani kakvu volim, nego se mrcvarila živeći na zdravoj hrani.

Grickalice

Pun mi je kufer zdrave hrane. U zadnje vrijeme fale mi grickalice: i to fini prženi čips od krumpira (ne ono sranje od kelja iz pećnice) i fini masni krekeri  (a ne oni neki dijetni sa smanjenom masnoćom i sličnim pizdarijama). A najviše podivljam kad mi netko kaže da umjesto spomenutih finih stvari, jedem orašaste plodove i sjemenke: ja to ne volim nikad, nikako i ni u čemu. I zato ja to ne jedem. 

Pisala sam da  sam voljela peći i jesti kolače, uživala sam u tome: ali ja u svoje kolače – orahe, lješnjake, bademe… stavljala nisam!  Ako sam radila kolač/tortu po narudžbi, onda sam, naravno, stavila što god je tko htio (ako netko želi nagrditi kolač orasima, lješnjacima…, ja mu to stavim unutra). Ali ja fakat ne mogu smisliti ni lješnjake, ni bademe, ni orahe, ni brazilske orahe, ni indijske oraščiće, ni pekanske orahe (koliko ima tih jebenih vrsta oraha?)…

Sjemenke suncokreta, sezama i sl. su ok – ali samo kad su posipane po pecivu od isključivo bijelog pšeničnog brašna! A što, da ih sad zobljem same? Pa nisam ptica.

Slika preuzeta s interneta.

Doktori mi ne daju to jesti

Čitam prije par tjedana u novinama savjete kako odbiti hranu koju „ne smijete“ jesti jer ste na dijeti, tzv. zdravoj prehrani ili čemu god. Pa tako piše da treba reći: „Ne hvala.“, a treba izbjegavati „Ne smijem.“ ili „Ne mogu. Doktor mi je zabranio.“.

WTF???

Zašto da lažem???

Pa kad meni netko nudi nešto fino, tzv. nezdravo što ja istinski, stvarno i zaista želim jesti, ja kažem: „Doktori mi ne daju to jesti.“ – i to je istina. Zašto da kažem samo: „Ne hvala.“? Ako odbijem na taj način, odmah će me pitati:  „A zašto nećeš? Pa daj si uzmi.“ Onda ću ionako morati objašnjavati zašto neću (iako, uopće nije točno da je neću, ja itekako hoću, itekako žarko želim i ja bih itekako rado to jela) pa ću objašnjavanjem opet doći do onoga: „Doktori mi ne daju to jesti.“

Točno je da meni doktori ne daju jesti ono što volim, te me izgladnjuju zdravom prehranom. Kad me netko pita ili nudi ukusnom hranom koju ne smijem prihvatiti, ja kažem istinu.

Slika preuzeta s interneta.

Nestručni zdravožderski savjeti

Jako mi idu na živce zdravožderke koje počnu pisati blog na temu zdravožderstva i počnu dijeliti savjete(!) ljudima, a pojma nemaju o tome o čemu pričaju/pišu. Točno je da je to njezin blog pa ona može pisati što hoće, ai meni je blesavo kad piše neistine. Jel ona namjerno laže ili ne zna da laže?

Čitala sam prošle godine kako ga jedna zdravožderska blogerica tvrdi na svom blogu: kad smršaviš, onda ti se želudac smanji(?) – pa ćeš trebati manje hrane da budeš sit.

WTF???

Ja sam od siječnja 2016. gladujući na toj zdravoj prehrani kojom me liječnici liječe(???), smršavila 40ak kila. Pisala sam više puta da svaki tjedan imam jedna dan kad jedem tzv. nezdravu hranu koju ne smijem jesti, u nekoliko navrata, taj 1 dan pretvorio se u 3 ili 5 ili tjedan dana za redom (pisala sam o tome). Ove godine sam skoro 2 mjeseca bila na godišnjem odmoru  od jedenja zdrave hrane i jela sam samo nezdravu hranu i u tom razdoblju sam se udebljala – ja nemam problem s tim.

Dakle, da ne bi ispalo da se hvalim da sam smršavila 40 kila, jer u drugoj rečenici kažem da sam se udebljala tijekom 2 mjeseca uživanja u hrani, zaokružimo da sam smršavila 35 kila. I sad po logici te cijenjene nestručne blogerice-zdravožderke moj želudac se smanjio i ja sad ne mogu jesti onoliku količinu hrane koju sam mogla pojesti prije siječnja 2016. dok nisam bila na dijeti i kad sam imala 114 kila. Ma dajte, molim vas! Otkud vama to???

Ja najnormalnije mogu pojesti onoliku količinu hrane kakvu sam mogla pojesti kad sam imala 114 kila. Možda bi ta blogerica trebala mom želucu poslati službeni dopis da je on sada manji i da u njega više ne stane onoliko hrane, koliko je prije stalo(?). Ja najnormalnije pojedem veliku pizzu (pisala sam o tome) ili 6 onih velikih lijepih kremastih kolača (kupljenih u slastičarni). I nakon što to pojedem niti mi je muka niti mi je zlo, niti mi se bljuje, niti mi je slabo, niti mi se spava, niti mi se povraća,…  

Ne razumijem otkud tim zdravožderkama te gluposti o smanjenju želuca, tj. o jedenju manje količine hrane. Ako njezin želudac tako reagira(?), ok, ali ona ne može tvrditi da će se i drugima želudac smanjiti i da će im trebati manje hrane.

Ako ima još onih koji se iščuđavaju nad mojom tvrdnjom da ja nakon što sam smršavila 35 kg mogu pojesti istu količinu hranu koju sam pojela kad sam imala 114 kg - što je tu vama zapravo čudno i neshvatljivo? Svi imamo barem jednu poznanicu, prijateljicu, rođakinju, susjedu, kumu,… koja non stop nešto jede i to ne nešto zdravo, ona cijele dane žvače čips, napolitanke, čokoladice, za ručak i večeru jede pizze, hamburgere, stalno nešto pohano, prženo  itd. – a stalno je mršava. Na bavi se ona sportom i nije utegnuta, nema ravan trbuh, ima i strije i celulit, ali ona je fakat jednostavno vječito mršava. Osim što se pitate, kako ona uspije biti tako mršava uz sve to što jede, jeste li se kad zapitali kamo njoj stane sve to što pojede? Njoj to sve stane u njezin mali(?) želudac (nema  ona ogromnu trbušinu s ogromnim želucem). Čak i ako se moj želudac jest smanjio(?) uslijed dijete - meni u njega i dalje stane onoliko koliko je stalo kad sam imala 114 kg; na jednak način kao što stane i ovoj mršavici, uz tu razliku da se ja debljam kad uživam u ukusnoj hrani kakvu volim, a ova spomenuta mršavica je vječito mršava.

Dakle, ta teorija spomenute blogerice-zdravožderke ne drži vodu.

Ima još jedna teorija slična ovoj spomenutoj. Čitala sam nedavno, opet na blogu jedne nestručne blogerice-zdravožderke savjet nekoj čitateljici u kojem blogerica tvrdi: kad počneš jesti zdravu i kvalitetnu hranu, od takve ćeš hrane prije osjetiti sitost, nego od nezdrave hrane pa ćeš i količinski manje jesti. Ajme. Je li ona razmislila prje nego je to napisala?

WTF??? 

Ja se patim na toj zdravoj hrani od siječnja 2016. – tih 18ak mjeseci stalno sam gladna, nikad sita. Ja se od te zdrave i kvalitetne hrane nikad nisam uspjela najesti do sita. I opet vrijedi ono: ako je ta blogerica to doživjela na sebi (da je brže sita od manje količine zdrave hrane, nego što bi bila od nezdrave) – ok, to valjda vrijedi(?) za nju, ali ne može tvrditi da će se i drugi tako osjećati.

Ja ovdje na blogu nikome ne dijelim savjete i definitivno nisam kompetentna za to, pogotovo kad se radi o zdravoj prehrani. Ja pišem o tome kako me liječnici maltretiraju i mrcvare zdravom prehranom, kako patim i kako živim zbog toga.

Alkoholičari, narkomani i ja

U početku je postojao fast food, tzv. restorani brze hrane (McDonald´s itd.) i to je bilo nešto najnormalnije. A onda se taj fast food počeo izjednačavati s pojmom junk food (nezdrava hrana) jer se došlo do zaključka da je hrana kakva se poslužuje u restoranima brze hrane: nezdrava.

Ja obožavam junk food, iliti nezdravu hranu. Samo u mojem slučaju ne može biti govora o fast foodu (brzoj hrani). Pisala sam već da sam obožavala provoditi vrijeme u kuhinji: satima sam mogla isprobavati recepte i uživala sam u svemu tome. Kao što sam rekla: to što sam pripremala bila je isključivo, jedno i samo nezdrava hrana – jer to volim. 

Isprobala sam ja tijekom zadnjih godina, kad je zdrava hrana postala razvikana, – i neke zdrave recepte, ali meni je to bilo tako neukusno i odurno da nisam poželjela tako se hraniti.

Napisala sam gore da kod mene ne može biti govora o fast foodu, ali: to ne znači da ja nisam jela hamburgere, cheeseburgere, pizze, itd. Jela sam ja to, ali ja sam to sve pripremala kod kuće i to „from scratch“ pa zato ne može biti govora o fast foodu iliti brzoj hrani. From scratch znači „otpočetka“ sve što sam mogla, pripremala sam sama; ok: nisam zaklala kravu/svinju i sama proizvodila mljeveno meso, al ja sam stvarno sama pripremala obroke.  Kad mijesiš tijesto za peciva, pizzu… nekoliko puta ga ostaviš da se diže, premijesiš nekoliko puta… - to nije brzo (fast), al ja sam sve to radila sama kod kuće s ljubavlju i užitkom. I da ne bude zabune, sigurno nisam radila integralna, crna, ražena… i ta kojekakva danas moderna tijesta, jer mi se gade(!) – ja volim tijesto isključivo, samo i jedino od bijelog pšeničnog brašna.

Naravno, ako kod kuće upotrijebite kupovno pecivo, brzo ćete napraviti npr. hamburger. No, ja nisam lijena (znam da zdravožderi lijenost smatraju vrlinom i hvale se time), ja sam uživala raditi peciva kod kuće (ok, kad sam baš bila u žurbi, upotrijebila sam kupovno; al to je kod mene rijetkost).

Osim tih spomenutih jela, karakterističnih za fast food (koja u mojoj verziji nisu bila fast), ja sam obožavala raditi i druge kojekakve maaaasne, teške, kalorične, zasitne delicije kakve volim. Radila sam pogače od bijelog brašna, maaaasne sirnice, bureke i sl. od domaćih kora, pite od katmer kora itd., razne složence s puuuuno maaaaasnog sira, bešamel umaka, milerama (40 % mm), povrtne lazanje, pečeni, maaasni krumpir, bijelu tjesteninu, razne povrtne popečke (pržene u dubokoj masnoći, ne ono sranje ispečeno u pećnici), kuhani grah sa zaprškom,…

A tek kolači i torte… Obožavala sam raditi i ukrašavati kolače i torte, sati i sati prolazili su dok sam uživala u tome. Ja nisam od onih koji su otišli u dućan, kupili 2 litre sladoleda i onda to pojeli doma. Za užitak u slasticama: ja sam sama (često satima) radila kolače kakve volim. Znam da su danas popularni kojekakvi (i zdravi i nezdravi) „brzi“ kolači kojima odmah u naslovu piše: kolač za 20 min., kolač bez pećnici, najbolji nepečeni kolač, itd. Ja nisam ljubitelj takvih recepata, meni  je „ispod časti“ pripremati takve kolače. Meni nikad nije bio problem kuhati tri kreme na pari i ispeći nekoliko biskvitnih kora. 

Ispričavam se što nisam lijena.

To sve što volim, obožavala sam pripremati i jesti i nekoliko dana za redom i jednostavno sam uživala u životu i ukusnoj hrani.

Danas postoji pojam foodie za osobe koje uživaju u pripremi hrane i bave se temom hrana na različite načine. 
Sada se ne ubrajam u tu skupinu jer je meni ovo što sad jedem na toj zdravoj prehrani: jednostavno odurno. Ali ja sebe ni prije nisam ubrajala u tu skupinu i ne slažem s upotrebom tog pojma - jer u taj pojam se ubrajaju i oni koji (iz meni nerazumljivih razloga) tvrde da vole(?) zdravu hranu. U redu, znam da ni oni koje vole tzv. nezdravu hranu, ne vole sva jela i namirnice. Ne volim ni ja sve tzv. nezdravo, ne zato što je nezdravo, nego zato što mi nije ukusno (npr. kolači s korama od bjelanjaka (meringue, beze) tipa Ledeni vjetar, Pavlova, Macarons...; obožavam kremaste kolače; al ta meringue smjese mi se gade); ne volim niti orašaste plodove pa ne volim ni kolače s tim i sl.
Dakle, svaki foodie sigurno ne voli neku hranu/namirnicu, ali u zdravoj hrani se jednostavno nema što voljeti, zato je meni nebulozno da se i zdravožderi utrpavaju među te foodije. 
Smatram da bi trebalo razlikovati healthy-food-foodie (meni je nebulozno da netko voli zdravu hranu, al dobro) i unhealthy-food-foodie - za sve one sretne ljude koji uživaju u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani kakvu vole i kakvu i ja obožavam i volim, ali ju ne smijem jesti. 

Koliko se god vama ne sviđala moja (tzv. nezdrava) prehrana – meni se zaista sviđala i uživala sam i pripremati i jesti sve te tzv. nezdrave delicije koje volim, obožavala sam provoditi vrijeme u kuhinji i zaista sam bila sretna.

Zato me smeta, kad se mene, koja sam uživala pripremati hranu kakvu volim, trpa u isti koš s nekim tko praktički nikad ne kuha kod kuće i cijeli dan jede junk food u fast food restoranima (doručak u McDonald´su, ručak u piceriji, večera u Rubelj grillu ili si eventualno složi sam(!) nekakv sendvič od kupovnog peciva). Točno ja da smo i ta osoba koja živi u fast food restoranima i ja - jele nezdravu hranu, ali to ipak nije isto. 

Nadalje, ja nisam od onih koji su jeli iz dosade ili zato što su jadni, tužni, suicidalni, depresivni, nesretni... Često čujem da takve osobe tvrde da su deprimirane jer su debele, a to ih opet deprimira - pa dalje jedu(!). WTF? Meni to nema veze s mozgom. Ako hoćeš biti mršav - nemoj jesti - budi na dijeti, vrlo jednostavno. Ja sam tako živjela kao tinejdžerka, htjela sam biti mršava jer su sve druge cure u razredu mršave - zato sam bila na dijetama (nisam nastavila jesti i cendrati da sam debela - nego sam poduzela nešto). Ali mene je to s dijetama, izgledom, imidžem itd. pustilo negdje oko 18. godine života. Jednostavno sam doživjela klik u glavi pa otada na dijetu nisam ni pomišljala (u sljedećih 16ak godina udebljala sam se 50ak kg - i nisam s tim imala problem, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam). 

A najbolje mi je kad mi netko kaže da sam ja „ovisna o nezdravoj hrani pa je iz toga nastao i ovaj blog i moj stav prema zdravoj hrani“ itd.). 

Zanimljivo, ja koja sam uživala pripremajući tzv. nezdravu hranu kakvu volim u minijaturnoj, staroj kuhinjici, nije me bilo strah nikakvog posla u kuhinji (sve suđe sam uvijek prala ručno i sl.), uživala sam i guštala u svakom isprobavanju recepta i kombiniranju okusa, voljela sam razmjenjivati recepte i pričati i razmjenjivati iskustva s ljudima koji vole istu hranu kakvu i ja volim, uživala sam u životu pripremajući i jedući ono što volim – ja sam sad utrpana u isti koš s alkićima, drogerašima i sl.

To mi je neshvatljivo, a gledam po blogovima zdravožderki/zdravoždera koje liječnici nisu tjerali da jedu zdravu hranu – nego su oni sami(!) došli na tu ideju da se zdravo hrane i sad pišu kako je zdrava hrana ukusna  - i njih se smatra normalnima. Pa kako osoba koja tvrdi da je zdrava hrana ukusna, može biti psihički stabilna?

Ja zdravu hranu jedem 18ak mjeseci: to je 18ak mjeseci pakla! Ne mogu naći riječi kojima bih izrekla koliko ja ta hrana odurna i koliko se to meni gadi. Naravno, imam svaki tjedan barem jedan dan kad jedem sve ono što mi je zabranjeno (živim za taj jedan dan!). Pisala sam već i da sam si uzela skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane, jer jednostavno mi se sva ta zdrava hrana tako zgadila da ju nisam mogla niti vidjeti. Tijekom ta, nešto manje od 2 mjeseca, jela  sam  jedino, isključivo i samo tzv. nezdravu hranu kakvu volim. To je bio život.

Nije mi jasno zašto se očekuje (liječnici to očekuju)  da će se meni zdrava hrana svidjeti i da ću shvatiti da nisam bila u pravu. Nemam ja problem s tim da nisam u pravu, svaki dan doživim neku situaciju u kojoj vidim da sam donijela potpuno krivu odluku, postupila na potpuno pogrešan način i sl., tako da je meni to sastavni dio života. Ali meni je nepojmljivo da bih shvatila da sam u krivu kad je riječ o zdravoj prehrani. Gledam blog neke zdravožderke i ona ga tamo trkelja da, kad je bila debela, bila je deprimirana, suicidalna, jadna, ovakva, onakva... A onda, kad je prešla na zdravu prehranu i smršavila, ajme koje divote i krasote: kak je njoj super, kak se ona dobro osjeća, kak je sve divno i krasno, kak je ona sretnija u životu, kak joj se samo poboljšala kvaliteta života, kak je zdrava hrana ukusna…

WTF???

Ja to jednostavno ne mogu shvatiti. Kad sam počinjala s tom dijetom (zdravom prehranom) na koju su me liječnici stavili, pokušavala sam shvatiti da su ljudi različiti pa su i ukusi različiti, te valjda zato neki ljudi vole(???) zdravu hranu. Ali, bila sam u krivu. Jednostavno nije moguće da se zdrava hrana ikome sviđa. 18ak mjeseci jedenja zdrave hrane uvjerilo me u to.

Ok, ima ljudi kojima je to super jer su time postigli neki cilj: mogu nositi neku odjeću koju su htjeli, udali su se, oženili itd. I oni iz te neke „zahvalnosti“ (ne znam zapravo kako da to nazovem), tvrde da je zdrava hrana ukusna.

Našla sam tek jedan iskreni blog (nekakav Amerikanka) koja, kad stavi neki „zdravi“ recept na blog, otvoreno kaže: „to je zdrava/zdravija varijanta tog i tog recepta, i to nije ni približno onako ukusno kao ona prava kalorična, masna itd. originalna varijanta, ali ja to jedem jer hoću biti mršava“. Zašto drugi zdravožderi to ne kažu tako, nego trkeljaju da je zdrava hrana ukusna, a ima i onih koji čak tvrde(!) da je njihova zdrava varijanta nekog nezdravog jela: ukusnija(!?) od klasične, nezdrave varijante.  Ajme. Jel se ti ljudi napuše nečega prije nego idu pisati po svom blogu? Il njima netko plača da to pišu pa oni zarađuju na tome??? Ne shvaćam.

Dakle, da želim slijediti primjer tih silnih zdravoždera koji su sljedbenici tog danas popularnog, modernog i razvikanog zdravožderstva, ja bih trebala na svom primjeru (18ak mjeseci jedenja zdrave hrane) ustanoviti da sam svih proteklih godina, dok sam:

- uživala i guštala u pripremi (tzv. nezdrave) hrane kakvu volim

- dok sam se veselila svakom isprobavanju recepata i kombiniranju okusa

- dok sam se družila i razmjenjivala recepte s ljudima koji vole hranu kakvu i ja volim

- dok sam satima kuhala i vladala svojim malim carstvom (svojom starom, minijaturnom kuhinjicom)
- dok sam pisala food blog, fotografirala hranu i objavljivala recepte za hranu kakvu volim (tzv. nezdravu) i čak ostvarila suradnju s nekim časopisima  zahvaljujući receptima kakve volim, te pekla kolače i torte po narudžbi (i time podebljavala kućni budžet)

- dok sam obožavala život

tada sam zapravo bila duboko nesretna i jadna i deprimirana itd.

A sad:

- kad jedem ta prokleta, zdrava, gadna, odurna sranja koja mi se gade

- kad povremeno idem psihijatru i uzimam sredstva za smirenje da bih izdržala dan na zdravoj hrani
- kad se svaki dan barem jednom rasplačem

- kad sam se odrekla svoje strasti (priprema i jedenje hrane i kolača kakve volim)
- kad ne pišem više food blog jer ove zdrave, odurne, gadne splačine koje jedem: gade se meni samoj pa mi je nazamislivo da takve recepte stavljam na blog (bilo bi me sram to objavljivati)
- kad ne pečem više ni kolače ni torte po narudžbi jer ja nisam u stanju biti okružena kilama i kilama kolača ispečenih po narudžbi i uopće ih ne jesti (sad i kućni budžet pati zbog te zdrave prehrane kojom me liječnici maltretiraju)

- kad gladujem u svoja četiri zida (ne družim se s ljudima jer ne mogu gledati kako oni jedu nešto ukusno što i ja žarko želim jesti, a ne smijem)

- kad sam nesretna, kao što nikad nisam bila

sad bih trebala ustanoviti kak mi je život sad sretniji, kak mi je kvaliteta života sad porasla i kak mi je sve super (a onda dok sam voljela svoj život, onda mi zapravo nije bilo dobro???). WTF?

Kao što sam već negdje gore u tekstu spomenula, čitam po blogovima, časopisima itd. da puno ljudi tvrdi da su oni debeli zato što su deprimirani pa onda ispada da svoje depresije liječe jedenjem. (???)
Ja bih se onda sad, otkad me liječe (???) zdravom prehranom - svaki dan trebala prežderavati i tako rješavati svoj problem (ako niste shvatili, moj problem je to što sam se morala odreći svoje strasti: pripreme ukusne, tzv. nezdrave hrane kakvu volim i uživanja u njoj). E da, jedini problem je što ja ne smijem svoju depresiju liječiti jedenjem ukusne hrane kakvu volim jer me liječnici liječe zdravom dijetnom prehranom - a ja sam depresivna, tužna i jadna: baš zbog toga što moram jesti ta odurna, prokleta, gadna zdrava sranja koja mi se gade. 
A najbolja je stvar što ja baš nikad u životu nisam došla na ideju da svoje depresije ili probleme rješavam jedenjem (meni ta teprija nema veze s mozgom). Ja sam uživala u ukusnoj hranu zato što ju volim pripremati i jesti: kad sam npr. isprobavala neki recept, kombinirala okuse, ili fotografirala jelo za blog, itd. te onda jela to što sam pripremila - ja nikad nisam pomislila da jedenjem tog jela rješavam neki problem ili depresiju. 
Zar stvarno ima ljudi koji tako razmišljaju??? Ako ima takvih, moje laičko mišljenje je da su fakat zreli za psihijatriju. 

Meni je fakat nezamislivo, nepojmljivo i neshvatljivo da ima ljudi koji smatraju da se depresija liječi jedenjem(?). Ja nisam nikad bila tako glupa, munjena, poremećena... da bih došla na ideju da jedenjem rješavam probleme ili liječim depresiju. 

Stvarno se sad osjećam uvrijeđeno. Zar se mene trpa u isti koš s takvim kretenušama i kretenima koji smatraju da svoje probleme i depresije liječe jedenjem? 
To nije normalno.

Zaista je žalosno da se zdravoždere smatra normalnima, a mene se izjednačava s narkomanima, alkoholičarima i onima koji smatraju da jedenjem liječe depresiju(?) te onima koji ne kuhaju kod kuće nego žive na kupovnoj fast food hrani (ali imaju dobre gene (metabolizam itd.) pa njih liječnici ne liječe zdravom prehranom). 

Slike su preuzete s interneta.