Gdje su te navodne divote i krasote?

Kao što sam prošli put pisala: opet gladujem na toj prokletoj dijeti, joooooooooooj, pardoooooooon, na prokletoj zdravoj prehrani kojom me liječnici liječe.

Fascinantno mi je kako zdravožderi tvrde da im se sve u životu popravilo i posložilo otkad su na zdravoj prehrani. Ajme. Baš sam razmišljala o tome i čini mi se da je kod njih riječ o nekakvom placebo efektu. Ne znam koje drugo objašnjenje postoji. Mene su počeli liječiti tim zdravim sranjem u siječnju 2016. Pisala sam tijekom protekle više od tri i pol godine kako je to izgledalo. To je kombinacija moje patnje, muke i doktorskog iživljavanja na meni. Ok, pisala sam već da nisam cijelo to vrijeme (od siječnja 2016., pa evo, do kolovoza 2019.) stalno bila na toj zdravoj prehrani. Ali nepune 2 godine sam se zaista trudila patiti na toj zdravoj hrani kako to liječnici očekuju od mene. I što se popravilo ili poboljšalo? Ništa. Ok, da, da, na zdravoj hrani imala sam redovitu mjesečnicu, ali to je bio jedini napredak. Sva ta patnja samo zbog redovite mjesečnice??? Ajme.

A gdje si sve te silne druge divote i krasote koje zdravožderi doživljavaju na tim svojim zdravim prehranama? Ja to nisam doživjela. 

Da, ok, ispričavam se, ja nisam na tome bila..., a ne znam koliko desetljeća treba jesti tu gadnu, odurnu, prokletu, gadnu i usranu zdravu hranu da doživiš te sve divote i krasote? Pa koliko vidim, ona neka umobolna zdravožderka na svom blogu tvrdi da je ona te sve divote doživjela u manje od 2 godine. Hm. Pa ja sam patila skoro 2 godine na toj prokletoj, gadnoj, zdravoj, usranoj hrani, al nisam doživjela ta zdravstvena čudesa koja je ona doživjela. Fakat sam uvjerena da je kod tim zdravoždera koji uslijed zdrave hrane doživljavaju zdravstvena čudesa – riječ o placebo efektu. Oni krenu u tu zdravu prehranu s idejom: kak je zdrava hrana super, kak će meni biti super, kako je to sve zdravožderstvio super, ajme, kako  će to sve biti super(!) – i onda ispada da je to njima stvarno super (barem tako tvrde).

Meni se zdrava hrana uvijek gadila i nisam ju nikad htjela jesti. Ja ne mogu sebi ponavljati „kak je zdrava hrana super, kak će meni biti super, kako je to sve zdravožderstvio super, ajme, kako će to sve biti super(!)“ jer sam zauzeta susprezanjem nagona za povraćanjem kad se sjetim zdrave hrane.

Stvarno ne razumijem kako vama ta zdrava hrana donosi sve te silne divote i krasote. Nije nikad lako biti na dijeti, al možda, kad bih doživjela sve te proklete divoooote i krasoooooooooote o kojima zdravožderi non stop seru, možda bih i ja ustanovila „kak je zdrava hrana super“. Al, očito neće kod mene biti ništa od toga, dok mi kirurški ne odstrane mozak i ne usade mi mozak nekog umobolnog zdravoždera.

Zašto opet zdrava hrana???

Kao što možete pretpostaviti, nisam zadnjih tjedana bila na dijeti, joooj, pardooooooon, na zdravoj prehrani. Al sad opet moram biti na tome. Očekuje se da smršavim. Pun mi je kurac već te dijete. Od 2016. godine non stop se od mene očekuje da budem na dijeti, pardoooooooon na zdravoj prehrani (rekla mi je ona doktorska glupača, tamo negdje u 2016. (pisala sam o tome) da ću do kraja života morati biti na dijeti; ajme). Mogu ja koji mjesec nekako (uz puuuno sredstava za smirenje) izdržati na toj zdravoj prehrani, ali stalno biti na tome, ajme.

Ajme, koja je to jebada. Ne razumijem ljude (tzv. zdravoždere) koji tvrde da im nije problem biti na tome (ili lažu ili su psihički bolesni).

Stvarno mi se gadi ta zdrava hrana. Kako možete to jesti???

Američka kuglica od jabuka?

Danas sam se sjetila onih nekakvih sirovih, zdravožderskih kuglica od jabuka – za koje se tvrdi da su nepečena, zdrava, brza  pita od jabuka.

Imala sam par jabuka na raspolaganju. Sjetivši se tih sirovih kuglica, ja sam isti tren išla: zamijesiti prhko tijesto i guliti jabuke... i za nešto više od sat i pol imala sam pečenu pitu od jabuka – i nije mi bilo niti najmanje teško to napraviti. Ja nisam lijena. 

Znam, da će sad zdravožderi pametovati da oni imaju pametnijeg posla u životu i da nemaju sat i pol vremena za pripremu pite i da oni zato rade sirove kuglice.

Ok. Sve super. Samo vi radite sirove kuglice. Ali, nemojte to zvati pitom od jabuka!  Objavljivačica recepta za te kuglice u cijelom svom blogerskom postu nije NIGDJE napisala da ona nema vremena raditi pitu, nego ja sama napisala da je ona lijena i da joj se neda raditi pitu pa da zato radi sirove kuglice koje su ista stvar kao pita od jabuka.

Mene je bilo sram što sam žensko kad sam čitala što je ona napisala (ok, blog je njezin, može pisati što želi; ali da baš nema niti malo srama…, ajme). I dan danas, 2 godine otkad sam to čitala na njezinom blogu, ja ne mogu doći k sebi. 

U redu, da je ona napisala, da ona obožava sirove kuglice od jabuka i da ih zato radi – sve pet; ona to voli i dobro. Ali usuditi se napisati da si lijen i da ti se neda raditi pitu od jabuka – ja ne razumijem kako nju nije sram. A tvrditi da su te sirove kuglice ista stvar kao pita od jabuka – na to uopće ne znam što da kažem. Ok, ta žena nikad nije jela  niti radila pitu od jabuka i zato ona vjeruje da su te sirove kuglice iste kao pita od jabuka.

Kad je moja pita danas bila pečena, izvadila sam ju iz lima i ostavila da se hladi. Ali, već nakon pola sata navalili smo na nju. Topla pita, a na njoj kugle sladoleda… nadjev je, naravno, prilično gnjecav jer se pita nije ohladila... Kad se taj topli (ili vrući) sočni, sirupasti, blago karamelizirani nadjev od jabuka s mirisom cimeta i vanilije prožme s hladnim sladoledom, a ne zaboravimo ni prhko tijesto... - to je uživanje.

Meni zapravo, fakat, uopće…  nije jasno otkud njoj ideja da su te njezine kuglice iste kao pita od jabuka??? Recimo, da hoću te njezine kuglice jesti sa sladoledom, kako bi to izgledalo? Te kuglice su plastelinaste, ne smije masa biti presuha jer će se kuglice raspadati, to se mora povezati u glatku masu da kuglice zadrže oblik.

I kako da to jedem sa sladoledom, a da imam dojam da jedem pravu pitu od jabuka: sočni, topli nadjev, prhko tijesto? Da uzmem nož i da su tu plastelinastu kuglicu narežem po sladoledu??? Što trebam, te kuglice narezati i još staviti u lončić (zajedno sa sladoledom?) pa to zagrijavati na štednjaku da bih imala topli nadjev koji bi rastopio sladoled???

Ne znam, fakat mi nije jasno kakve veze te kuglice imaju s pitom od jabuka.

Baš me zanima kako bi film Američka pita funkcionirao s tim njezinim plastelinastim, sirovim kuglicama. Ok, da, onda bi se zvao Američka kuglica (od jabuka).

Što s nutribulletom?

Kako imam malu kuhinju, stalno imam problema sa smještanjem stvari. Nemam ni perlicu suđa ni mikrovalnu jer nemam to kamo staviti u kuhinju. Hrpu posuda i pekača i pomagala imam u ormaru u hodniku, a neke stvari su smještene i u spavaću sobu, jer ja to jednostavno nemam kamo staviti u kuhinji. Uvijek sam htjela imati smočnicu, ali nemam ju gdje imati.

Neki dan otvorim jedan ormar u spavaćoj sobi prekapam po dnu gdje imam kojekakvih stvari (nešto stare odjeće, obuće, knjiga…), i što nađem: nutribullet. Pisala sam već o tome da sam odustala od onih ogavnih sokića, pardoooooooooooon, smutija. Prošlo je više od godinu dana otkad nisam popila smuti, i presretna sam što više ne nalijevam to u sebe.

Stvarno mi je žao što sam potrošila novce na to. Što ću sad s tim? Vidi se da je korišten. One kojekakve kiseline i šećeri i što ja znam što… iz voća, povrća ostavili su mrlje. Najbolje  mi je bilo kad je u reklami rečeno da se taj nutribullet lako održava: nalije se voda u posudu i to se onda „promiksa“ i čisto je. Moš´ mislit! Ja sam svaki put, dok sam to koristila,  nakon upotrebe, osim što sam u tome „promiksala“ tu vodu još to i oprala deterdžentom i svejedno je imalo mrlje.

Svi vjerojatno imate iskustva barem s ribežima, ako ne s kojekakvim multiprakticima i sjeckalicama pa dobro znate da voće i povrće ostavlja trag na tome čak i kad to svaki put operete deterdžentom.

Da, ok, treba to namakati u sodi. 

Svakih par mjeseci ostavila bih posudu i nož da se preko noći namaču u sodi, i onda bi mrlje otišle. Ali ja to nisam nakon svake upotrebe namakala!  

Vi svi, sve te sjeckalice i multipraktike i štapne miksere i nutribulete… nakon svake upotrebe namačete u sodi?

Svaka čast.

Osim tih mrlja, još više mi je na živce išlo što su se „niti“ (konci), od kojekakvog vlaknastog voća i povrća namatali oko noža. I to se nije dalo  odstraniti na način da se nalije voda u posudu pa se to malo „promiksa“, nego sam tijekom pranja u sudoperu to pokušavala izvući (iščeprkati) van i pomoću noževa i pomoću čačkalica i igala…

I da, pod gumu u poklopcu su se također non stop navlačile i te kojekakve niti i koštice od npr. ribizla i drugog bobičastog voća… To sam također morala čeprkati van čačkalicama i kojekakvim štapićima.  

Ja nisam niti malo bila oduševljena načinima na koje sam taj nutribullet morala čistiti i održavati (kao što nisam bila oduševljena niti tim ogavnim sokićima koje sam nalijevala u sebe). 

Na mojem nutribuletu vidi se da je korišten (ali još funkcionira). I što sad da radim s tim? Meni to samo zauzima prostor. Pisala sam već o tome: Jel meni to trebalo?

Svi debeli u isti koš!

Uvijek mi je fascinantno što se sve debele ljude trpa u isti koš. A to je onaj koš: oni su debeli jer cijele dane žderu kupovnu (fast food) hranu, slatkiše itd.

Ja sam uvijek bila debela i sad sam debela. No, pisala sam već o tome da ja ne provodim dane jedući kupovnu hranu. U fast food restorane ne idem niti svake godine, jer je to meni preskupo, ja nemam novaca da bih tamo jela. Volim ja hranu u tim restoranima, ali to je skupo. Osim toga, ne bih mogla baš svaki dan za svaki obrok jesti hamburger  jer ja volim drugačiju nezdravu hranu (zapravo, uopće ne volim meso, osim u hamburgerima/cheesburgerima, sendvičima i sl., više od 16 godina bila sam vegetarijanka; a ne volim ni pommes frites  - krumpir se može pripremiti na ukusniji način). 

A kad je riječ o toj drugačijoj nezdravoj hrani koju volim: to sam si uvijek sama pripremala kod kuće. 

Volim (dizane) pogače: većinu ovih pogača sam isprobala, na žalost nisam sve, a kako to ne smijem jesti, vjerojatno ni neću; ali obožavam to pripremati i jesti! Stvarno volim peciva od dizanog tijesta!
Volim slane (lisnate) pite od bijelog pšeničnog brašna, masne, fine, mirisne… (u mojem kraju, okolica Zagreba, to se ne priprema; ali mene su pite, i pogače kakve se jedu u BiH, Srbiji... itd., oduševile, nisam stručnjak za njihovu pripremu, nikad mi nitko nije pokazao kako se to radi, samouka sam, ali obožavam ih i raditi i jesti!)! 
Volim teške, masne povrtne složence (bez mesa!) s puuuuno sira, milerama ili bešamel umaka.
Volim povrtne popečke (pržene u dubokoj masnoći, a ne ono nešto osušeno u pećnici!).
Volim sendviče od bijelog  kruha s masnim sirnim namazom i masnim tvrdim sirevima.
Volim krumpir iz pećnice (ali mastan, ne onaj osušeni koji se peče bez dodavanja masnoće, na papiru za pečenje).
Volim prženu hranu.
Volim kolače s kremama!  Isključivo od bijelog šećera i s bijelim brašnom! I nije mi problem ispeći nekoliko biskvita i kuhati i po 3 kreme na pari!

Volim isprobavati recepte za tu hranu koju volim.

Volim raditi dizane pogače, svaki put ih oblikujem na drugi način, ili punim drugačijim nadjevom,  volim i maaaaaaasne, lisnate pite, volim složence, volim popečke...

Kad radim povrtni složenac, nikad ga ne radim na isti način, uvijek probam nešto drugo: kombiniram različite vrste povrća, nekad stavim hrpu jednog  tvrdog sira, drugi put nekog drugog, pa stavim neki masni  sirni namaz, pa sljedeći put sve zalijem litrom fiiiiiiinog bešamel umaka (obožavam ga!),… Nekad tom povrću dodam tjesteninu (isključivo od bijelog brašna!, integralna mi se gadi), nekad kruh (bijeli!) pa sve lijepo zapečem…  Ili napravim složenac od prženih povrtnih popečaka…

To sve što sam nabrojala je teška, masna, kalorična, slatka... hrana kakvu ja obožavam! I ja sam to sve sama uvijek radila i pripremala i nije mi teško. Ja uživam u pripremi, a uživam i u rezultatu.

E sad, zašto ja pripremam baš tu nezdravu, masnu, kaloričnu… hranu? Jednostavno: zato što mi je ukusna.  

Naravno, mogla bih ja sebi pripremati i zdravu hranu – i jesam, dok sam bila na dijetama. Nakon tih eksperimentiranja sa zdravom hranom - zaključila sam da se nikad ne želim zdravo hraniti. Zdrava hrana meni nije ukusna. 

Ok, znam da ove kojekakve zdravoždrke danas propagiraju tu lijenost i da što manje vremena treba provoditi u kuhinji i npr. ljeti nikako ne uključivati pećnicu (da, one se bave sportom, čitaju, gledaju turske sapunice…) - to nisam ja. Ja volim biti u kuhinji i nije mi problem u jednom danu (pod uvjetom da imam vremena) isprobati i 2-3 nova recepta. Ja u tome uživam. Kod mene pećnica najnormalnije radi cijelo ljeto. Ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, sve suđe perem ručno (imam malu kuhinjicu, i da imam novaca za perilicu, nemam ju kamo staviti, morala bih izbaciti cijeli sudoper).

Imam dojam da se od mene očekuje da se ispričavam zato što nisam lijena.

Ja se ispričavam, što nemam apsolutno nikakvu namjeru ispričavati se zbog toga što nisam lijena.

Pa gledam po zdravožderkim blogovima, stranicama, pišu bombastične naslove: Ručak za 15 minuta, Cijeli obrok za pola sata – i bez pećnice, Zdravi kolač za 10 minuta…

Ajme. Mene je sram što sam žensko kad vidim da ima takvih žena. Ali ta njihova lijenost je danas svima super. Ne razumijem ovo vrijeme u kojem živim.

Odlučila sam malo bolje popratiti onu emisiju, na hrv. bi to bilo Moj život s 300 kila. Primijetila sam da svi ti ljudi (Amerikanci) koji imaju i preko 300 kila većinom idu su dućan s onim kojekakvim vozilima, (motorčićima/autićima za nepokretne? kak se to zove?) jer ne mogu hodati. I natrpaju u kolica kojekakvu gotovu hranu, hrpetinu jela koja se odmrzavaju u mikrovalnoj, smrznute pizze, kupovne kolače, kupovna peciva(!), litre sladoleda,  itd.

Ili ak su tako debeli da ne mogu iz kreveta, onda im ukućani donose na pladnju hranu iz fast food restorana.

Zaključila sam da meni smeta kad me se utrpava u isti koš s takvima. Ja nemam mikrovalnu (imam malu kuhinju!) pa takva gotova jela za mikrovalnu stvarno nikad životu nisam jela. Nikad u životu nisam probala tu smrznutu pizzu, stvarno nemam pojam kakvo je to. Ja sam pizzu uvijek sama radila (ok, bila sam u pizzerijama – ali nisam išla u pizzeriju svake godine, meni je to skupo, a kako rekoh – volim sve sama pripremati!). Nisam probala ni ono nekakvo kupovno tijesto za pizzu. Obožavam raditi peciva i pogače od dizanog tijesta. Ok, da, dobro, kupim i ja ponekad u pekari nekakvo pecivo, jer nemam vremena svaki dan to pripremati i peći. 

Ok, da dobro, kupujem i ja sladoled i kekse i čokolade i čips… u dućanu. Ali ja kupim 1-2 čokolade, 1-2 kutije kesa - i kod kuće to jede nas nekoliko, ne pojedem ja to sama!!!  Ok, kupim i 1-2 litru sladoleda – i taj sladoled, više nas jede nekoliko dana! (ne pojedemo to sve u jednom danu!).

Ok, da, ja jesam debela od masne, kalorične, teške, tzv. nezdrave hrane koju obožavam i pripremati i jesti! Ali, ja nisam ko ti Amerikanci koji cijeli dan žderu tu gotovu kupovnu hranu.

Slušala sam i što ti ljudi kažu u toj emisiji, zašto su oni debeli. Ja nisam doktor, pa nisam kompetentna prosuditi kakvi su njihovi razlozi, ali koliko sam čula u tim emisijama, najčešći razlog je zlostavljanje. Većina njih tvrdi da je nekako zlostavljana u djetinjstvu i da zato jedu.

Ne morate vjerovati, ali ja nisam zlostavljana. I kako rekoh, ja volim pripremati i jesti hranu, ja uživam u tome. Volim isprobavati recepte, kombinirati okuse, promijeniti nešto u receptima... – ja jednostavno uživam u tome, koliko god vama svima to nenormalno bilo.

Nadalje, i oni koji nisu zlostavljani, tvrde u toj emisiji da jedu jer se tako osjećaju bolje. 

Ok, i ja uživam u hrani, ali ja se ne prežderavam gotovom hranom. Da, ja uživam u hrani, ali ja volim taj cijeli proces pripreme i eksperimentiranja; a ti Amerikanci u toj emisiji  natrpaju kolica u dućanu i onda to odmrzavaju u mikrovalnoj i jedu – meni zapravo nije jasno gdje je tu užitak? Dobro, kako rekoh, nemam mikrovalnu i nikad nisam probala takvu odmrznutu hranu. Je li to zaista tako ukusno? Meni je draže kad sama nešto pripremim. Kad smo već kod tog silnog kupovanja te gotove hrane i prehrane po fast food restoranima, pisala sam već da meni nije jasno otkud njima novci za to.

Oni koji jedu jer se osjećaju bolje čak tvrde da su oni uvijek, kad im se nešto lijepo, dobro... dogodilo u životu sebe nagrađivali nekakvom hranom pa su se i zato debljali(!).

Meni je to totalna nebuloza. Ja volim pripremati i jesti ukusnu hranu, neovisno o tome je li se meni nešto lijepo dogodilo. Ja ne shvaćam zapravo, kako se oni nagrađuju tom hranom. Jedna Amerikanaka je rekla da su nju njezini roditelji nagrađivali npr. sladoledom ili odlaskom u Mcdonalds kad je npr. dobila dobru ocjenu. 

Ajme. Ja sam ljubomorna na to! Mene moji roditelji uopće nisu nagrađivali za dobre ocjene. Oni su smatrali da je moj “posao“ (zadatak) kao učenice da postižem što bolje rezultate, i nisu smatrali da to treba nagrađivati. Ne znam što da uopće kažem na takav razlog za debljinu (to nagrađivanje hranom kad se nešto dobro ili lijepo dogodi). U mojoj obitelji se nije nagrađivalo hranom za uspjeh u školi. Po toj logici ja sam onda kao dijete (a i sad) trebala biti mršava!?

Ok, kad sam na dijeti, pa si onda priuštim nešto fino i ukusno što volim – da, to mi je tada nagrada! Smatram da sam nakon nekoliko dana izgladnjivanja na zdravoj hrani koja mi se gadi, zaslužila da se počastim nečim ukusnim što obožavam. U redu, da, to je za mene tada nagrada!

Da, meni je nakon mrcvarenja na odurnoj zdravoj hrani -  jedenje nezdrave hrane: nagrada!

Stvarno mi smeta što se sve debele ljude trpa u isti koš. Ok, ne smatram da su moji razlozi za debljinu bolji, ljepši… ili ne znam što u usporedbi s razlozima Amerikanaca iz spomenute emisije. No, ipak postoji razlika.

Nije svejedno trpaš li u sebe svaki dan odmrznutu gotovu hranu ili hranu iz fast food restorana jer si zlostavljan ili jer se nagrađuješ za nešto itd.

Ili voliš uživati u okusima, isprobavati recepte, kombinirati okuse, eksperimentirati, kreirati nove recepte, pisati o tome na blogu koji si osmislio, amaterski surađivati s nekim časopisima vezano uz recepte (pritom i malo zaraditi)… kao što sam ja to radila dok me liječnici nisu počeli maltretirati, pardoooooooooooooooooooooon, liječiti(???) zdravom prehranom.

Jeste li uspjeli najesti se tih vaših jagoda?

Meni je fakat fascinantno kako ljudi trpaju te jagode u sebe, kao da danima nisu ništa jeli. 

Sjećam se da sam prije 2-3 godine bila kod kolegice. Kupila  je onu plastičnu posudu, tj. mjericu u kojoj je pola kile tih bio/eko/svašta-nešto jagoda. Oprala ih je, očistila i donijela ih je na stol u zdjeli. Ona je to tako trpala u sebe, kao da par dana nije ništa jela. Ok, ne znam jel bila na dijeti, jel joj njezini nisu dali jesti il što, ali meni je to bilo nenormalno, kako je ona to  žderala!

Ja sam (na kolegičino inzistiranje!) pojela jednu jagodu – ustanovila sam da to  (gle čuda!) ima okus, kakav jagode imaju i da ja ne osjećam potrebu da to jedem. A ona je u nešto više od sat vremena (koliko smo sjedile i razgovarale) sama utrpala u sebe tih pola kile jagoda (minus ona jedna jagoda koju sam ja pojela na njezino inzistiranje). Pojela je ama baš sve jagode iz zdjele! 

Ajme. Ja pola kile jagoda nisam sveukupno pojela u zadnjih 10 godina. Meni to nije fino.

Ja sam jela kekse dok smo razgovarale (uz jagode, donijela je na stol i kekse). I ne, nisam pojela cijelu kutiju keksa. Volim kekse, i da, pojedem 5-6 komada. I dobro. Ja to volim i neću se ispričavati zbog toga, koliko god vama svima nenormalno bilo da netko voli kekse više od jagoda. 

Siromaštvom do mršavosti?

Neku večer prekapala sam po kuhinji tražeći poklopac od jedne zdjela - i nigdje ga nisam mogla naći. U dnevnom boravku mama je šaltala tv kanale. Stala je na nekom kanalu, gdje su pričali o zdravoj prehrani, znamo svi da je to danas popularna i razvikana tema. Ne znam koji je to program, ni koja je emisija to bila, ni koji ljudi su bili u toj emisiji.

Al  fakat mu je fascinantno slušati te verbalne bisere kad se nađu ti zdravožderski  mozgovi. Ajme.

Pitali su nekog tipa, zašto su danas djeca u Hrvatskoj debela. I pazi odgovora: zato što sjede cijeli dan pred kompjuterom.

A jebote glupog.

Pisala sam već o tome da sam ja cijeli život debela i u školi sam većinom bila najdeblja u razredu. Ali, moja obitelj je bila siromašna (i o tome sam pisala): ja nisam imala kompjuter (kompjuter sam kupila tek na 2. godini faksa).

Zbog čega sam onda ja bila debela?

Nisam imala niti gejmboje (kak se to piše?) ili te kojekakve tzv. videoigrice. Jednom sam  tražila mamu da mu kupi jednu takvu igricu (nije to bio gejmboj, zvalo se nekako drugačije). Mama  je odgovorila da ona nema novaca za to.

Meni je fascinantan taj odgovor da su djeca danas debela jer sjede pred kompjuter, pred mobitelom, surfaju na internetu, igraju igrice na mobitelu, igraju igrice ne internetu, igraju igrice na xboxu, gledaju televiziju na televizoru, gledaju televiziju na mobitelu…

Svaka čast njihovim roditeljima što imaju novaca da im to sve kupe, osim kompjutera, televizora i gejmboja  navedene  stvari nisu ni postojale dok sam ja bila dijete. I bolje da nisu, jer bi popis stvari koje mi roditelji ne mogu kupiti, jer smo siromašni, bio jako dug.

Ali zbog  čega sam onda ja bila debela?

Ok, imali smo televizor, ali non stop se gledala, kako sam ja to, kao dijete, običavala reći: politika. Il je tata non stop nalazio nekakve nogometne utakmice. Mene politika i nogomet nisu zanimali, tako da ja nisam cijeli dan sjedila pred televizorom. A drugih uređaja pred kojima bih sjedila nije bilo.

Pa fakat mi onda nije jasno: zbog čega sam onda ja bila debela?

Hmmm.

Pretpostavljam kakav bi bio odgovor tih zdravožderskih mozgova, vjerojatno bi mi rekli da sam blagoslovljena siromaštvom, jer bih inače bila još deblja. Znači, kad sam u 7./8. razredu imala oko 70 kila, bila sam debela, ali da sam imala kompjuter, gejmboj ili svoj televizor (na kojem bih gledala cijeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeele dane ono što ja hoću) ona bih bila imala duplo više kila (valjda 140). 

Ahaa.

Zanimljivo.

Ah, ja nikad nisam shvaćala kako je super  što sam siromašna,  recimo, ja sam se rasplakala kad mi je mama rekla da ona nema novaca da mi kupi to što hoću. Da smo u nekakvom filmu, onda bi roditelji, duboko, do srca, ganuti suzama svog djeteta, digli kredit, posudili novac od nekoga itd., da kupe djetetu to što hoće. Moji roditelji nisu tako funkcionirali.

Ajme, kakav je to blagoslov biti siromašan. Valjda bih trebala biti zahvalna što sam siromašna, pa kao dijete nisam imala duplo više kila, nego što bih imala, da sam imala sve te divne, krasne i zabavne  uređaje.

Za razliku od ovih briljantnih zdravožderskih mozgova, ja imam drugu teoriju, zašto sam ja bila debela kao dijete i zašto sam i sad debela: ja sam voljela i danas volim ukusnu hranu. Da, ukusna hrana se može svakako definirati, zdravožderi će reći, da je zdrava hrana ukusna; ma da. Za mene je ukusna hrana: masna, kalorična, slatka, teška, zasitna, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera, pržena u dubokoj masnoći…  I zato sam ja uvijek debela.

Od tih kojekakvih zabavnih(?) uređaja, danas imam kompjuter, televizor i mobitel. Nemam na kompjuteru nikakvih igrica, niti me to zanima  niti imam vremena za to. Nemam one kojekakve, fensi tv programe koji se plaćaju. Ok, plaća se tv pretplata pa se ni za ove „normalne“ kanale (koji se ne plaćaju još i dodatno), ne može reći da su besplatni.  

Ali kojekakvi operateri nude te kojekakve pakete programa s filmovima, serijama… - ja ne znam otkud bih to plaćala, a ne znam ni kad bih našla vremena da to gledam, ja niti ne palim televizor svaki dan.

Ok, vi koji to imate, uspjeli ste se obogatit pa možete to plaćati, al kad vi to stignete gledati – pa morate raditi da biste imali novaca, ili?

Ja radim cijele dane, kako sam rekla, ne palim uopće televizor svaki dan, jer rintam non stop, a na kraju  nemam novaca.

Ni na mobitelu nemam niti jednu jedinu igricu. Mene to ne zanima. Gledam odrasle ljude kako u busu ili tramvaju lupaju po tim igricama na mobitelu, ajme, kako vam se da gledati u to?

Nisam na instagramu, twiteru, itd. Imam facebook profil za ovaj blog, ali, možete i sami vidjeti da se ne bavim time, stavim unos o novom tekstu na blogu, i to je to, al ni u tome nisam dosljedna, zaboravim staviti unos na facebook.

Da se zbog posla ne očekuje da imam mobitel, ja to uopćene bih bila kupovala. Meni je to zaista suvišno, nemam potrebu biti dostupna non stop. Nikako da mi prijeđe u naviku da moram provjeriti jesam ili uzela mobitel: često ga ostavim doma. A kako meni to ne treba, ja uopće ne primijetim da ga nema, nego dođem doma i vidim mobitel na stolu, i onda se pitam: pa zar ga nisam imala danas sa sobom? Očito nisam. Da, imam propuštenih poruka i poziva, i onda se pozabavim njima. Tako su ljudi živjeli dok su imali samo fiksne telefone, mogli ste imati telefonsku sekretaricu ili prikaz broja, pa ste, kad ste došli kući, vidjeli tko vas je taj dan zvao. I meni je to stvarno ok. Meni nije normalno da ja moram nosati mobitel sa sobom i stvarno razgovarati s nekim isti čas kad me zove! Ili nekome isti čas odgovoriti na poruku. Ja ne razumijem zašto je svim ljudima to tako super.

Meni to sve s tim mobitelima nije normalno, ja uopće nemam volju baviti se time, ako ga ne uzmem sa sobom, niti ne primijetim da ga nemam. Ako ga i imam sa sobom, najčešće imam isključen zvuk i uopće ne provjeravam je li me tko zvao i imam li poruka - najčešće to radim kad dođem doma. 

Kako rekoh, ja nisam debela zbog kompjutera, televizora i mobitela. Ja sam bila debela i jesam debela jer volim ukusnu hranu.

Ne ulazim u to zašto su djeca danas debela, za to nisam kompetentna.

Slika je preuzeta s interneta. 

A vi i inače jedete stvari s poda?

Da, da dočekali smo i to. Prije koji tjedan došle su jagode. Počelo je i samobranje jagoda. Sad su ljudi, a posebno zdravožderi happy: mogu ići nabrati si jagoda. To je baš super. Istina, treba im par sati da naberu kilu jagoda jer oni to beru po principu: 1 u košaru (posudu i sl.) 5 u usta, ali to je jednostavno super. Imala sam priliku gledati, kako se te jagode trpaju u usta i fakat mi je nevjerojatno kako ljudi nemaju problem s jedenjem tih neopranih jagoda. 

U pravilu danas ljudima smeta sve: zagađenje okoliša, pesticidi, masna hrana,  eovi (Exxx, Eyyy...), GMO…, ali za divno čudo ne smetaju im mišja govna na kojima su jagode. Pisala sam već o tome, al da utvrdimo gradivo. Te jagode leže na tlu, tamo hodaju kojekakve životinje i pišaju i seru, a najveći problem su miševi. Te jagode leže na tlu na mišjim govnima. A vi i inače jedete stvari s poda? 

Meni se neoprano voće i povrće gadi. Ok, ima puno vrsta povrća i voća koje ne volim, al kad ga već moram jesti - da još jedem i neoprano voće i povrće s poda??? Ma da ne bi!

Ok, jasno je zašto tim samoberačima mišji dreki ne smetaju. Na tim samobranjima su te domaće bio/eko jagode koje nisu ničime tretirane. Pa onda su i ti miševi, koji hodaju po tim jagodama i seru – domaći zdravi miševi. To nisu oni miševi koji se uvozom robe dovezu u Hrvatsku kamionima ili brodovima u kontejnerima, gajbama, kutijama… Ovo su izvorni hrvatski, pravi domaći, tusti miševi iz organskog uzgoja pa zdravožderi nemaju problem s njihovim zdravim, domaćim, organskim govnima. 

Blago njima, i miševima i zdravožderima.

Slika je preuzeta s interneta. 

Svaki komentar je suvišan

Čujem jučer na poslu kako jedna kolegica pohvali drugu jer je (puuuuuuuuno) smršavila i pita ju jel na dijeti. 

A ta koja je smršavila, odgovara: Ne, to nije dijeta to je način prehrane.

A jebote glupu.

Slika je preuzeta s interneta.