Pekarski proizvodi - napoj za svinje

Zaista mi fali ukusna hrana (tzv. nezdrava). Mene su od siječnja 2016. do travnja 2018. liječnici „liječili“(???) tzv. zdravom prehranom (svakome tko ima mozga jasno je da je to dijeta). U travnju 2018. sama sam odustala od te dijete. Sad sam na un dijeti. Ni na jednoj dijeti nije lako jer kako god se to zvalo, to je jednostavno: dijeta.

Zaista mi fali sva ona nezdrava hrana koju volim. Meni uopće ne smeta što je ta hrana koju volim - nezdrava, meni je jedino važno da je hrana ukusna (a nezdrava hrana zaista jest ukusna!).

Pisala sam već da živim na selendri. Moji uzgajaju svinje (za svoje potrebe, ne za prodaju). Kao dio hrane za te svinje u pekarama se može kupiti stari kruh (tj. svi pekarski proizvodi kojima je  istekao rok trajanja). Za par kuna dobijete punu ogromnu vreću starog kruha, peciva, kolača… (najčešće od prethodnog dana, ili eventualno staro 2-3 dana).  

Neki dan su moji kupili par vreća tog starog kruha za svinje. Ajme. Kako je to fino mirisalo! Osim kruha, pogača, peciva… bilo je tu sendviča s pohanim sirom, pohanom piletinom, hamburgera, kojekakvih vrsta pizza, sirnica, povrtnih pita (meni je to ličilo na nekakav quiche)… Ajme, kako je to mene privlačilo. Mama je dala mačkama (pohanog) mesa iz sendviča i s pizza, ali njezine mačke su razmažene i one to nisu htjele jesti(!) – ali ja bih bila to tako rado jela. Nikad prije (moji to već godinama kupuju kao hranu svinjama) nisam maštala o tome da bih jela te stare pekarske proizvode (zapravo: napoj za svinje) - mene su dvije odurne, duge i preduge godine zdrave prehrane dovele do toga da sam tako željna sve te hrane koju ne smijem jesti. Ni sad, na un dijeti ne smijem jesti što hoću. Ne smijem jesti sendvič od pohanog sira (na proteinski dan smijem jesti ili sir ili jaja, ali nikako i jedno i drugo i to nikako pohano); ista stvar je i sa sendvičem od pohane piletine. Ne smijem jesti ni pizzu (na ugljikohidratni dan smijem jesti tijesto, ali ne smijem jesti sir ili meso na pizzi, ni pohani sir ili sirnicu itd.). A ja sam svega toga tako željna. Zaista čeznem za svim tim ukusnim pekarskim proizvodima. Ovaj put sam izdržala. No, što će biti ubuduće? Hoću li sljedeći put izdržati ili ću se baciti na tu vreću sa starim kruhom?

Znam da je nekima blesavo ovo što pišem. Većina sigurno misli da nisam normalna (a daaa, zdravožderi su normalni???), da trkeljam o tome da bih jela pekarske proizvode koji su zapravo napoj za svinje itd. Što da kažem? Takav način razmišljanja kod mene je posljedica jedenja zdrave hrane. 2 godine zdrave prehrane dovele su me do toga da me napoj za svinje privlači: sve je ukusnije od zdrave hrane. Opet napominjem da si ja nisam izabrala tu zdravu prehranu: meni su to liječnici nametnuli – ja se NIKAD  nisam željela zdravo hraniti niti sam zadnjih 16ak godina poželjela biti mršava (prije nego su me liječnici u siječnju 2016. počeli mrcvariti tom zdravom prehranom, ja prethodnih 16 godina na dijeti nisam bila niti sam na dijetu  pomišljala, tijekom tih 16ak godina udebljala sam se oko 50 kila i ja s tim nisam imala problema!).

Fali mi sva ona ukusna hrana, željna sam je i čeznem za njom. Ne razumijem zašto sam ovako kažnjena. Zašto ne smijem uživati u životu i jesti ono što volim? Toliki ljudi se nezdravo hrane i njih liječnici ne tjeraju na dijetu. Zašto baš ja? Zdrava hrana na mene djeluje tako da želim jesti napoj za svinje pun onih finih  pekarskih divotica.

Slika je preuzeta s interneta. 

Gadost zvana zdrava hrana

Ja zaista ne razumijem kako vi svi možete biti na tim dijetama, pardooooooooooooooooooooooon, tim vašim zdravožderskim stilovima života. Ja sam više od 2 godine bila na toj tzv. zdravoj prehrani. Meni je to bila i ostala: dijeta. Sad nisam na tome, nego sam na drugačijoj dijeti. Ali to je sve dijeta. Kako vi stalno možete biti na tome?

Da, meni su liječnici rekli da ću do kraja života trebati biti na dijeti. Zar se od mene očekuje da stvarno tako živim? Bolje da onda odmah crknem.

Pa gdje su te sve silne divote i krasote koje ti iz temelja poboljšaju i promijene život kad se zdravo hraniš i mršaviš???

Kamo ovaj svijet ide?

Zaista ne razumijem ljude koji su dobrovoljno na zdravoj prehrani ili na dijeti. Tu rečenicu (i njezine varijacije) napisala sam već pedesetak puta. Ok, meni je jasno da danas liječnici sve liječe dijetama, pardooooooooooon: zdravom prehranom. Dakle, puno ljudi je na tome zato što ih liječnici maltretiraju time (i ja sam jedna od tih na kojoj se liječnici iživljavaju zdravom dijetnom prehranom pa znam o čemu govorim). No, postoje hrpe ljudi koje nisu liječnici stavili na dijetu ili zdravu hranu, nego: oni su sebe sami stavili na tu prehranu!

Oni sebi pjevuše: Na dijetu, na dijetu, na dijetu, 

                          noga vre sama beži, 

                          poglej me, poglej me, 

                          kak sem mršav(a) od lepe zdrave                    

                          hrane naše koja nam tu leži. 

Ne mogu razumjeti da bi netko sam sebi nametnuo zdravu hranu. Najbolje mi je kad takvi tvrde da to njima nije dijeta, nego stil života i njima je taj način prehrane postao sastavni dio života, štoviše, oni  više ne mogu zamisliti svoj život bez te zdrave prehrane.

Ajme.

Mene su liječnici više od 2 godine liječili(???) tom tzv. zdravom prehranom. Nakon više od 2 godine, meni je to i dalje: dijeta kojom me liječnici maltretiraju. Ne, nije mi to postao stil života i da, itekako mogu zamisliti život bez toga. Kao što sam već pisala, od travnja ove godine (2018.) nisam više na toj zdravoj dijetnoj hrani. To je bila moja odluka. Sad sam na un dijeti. Da, un dijetu sam si sama izabrala (ja ne bih bila uopće na dijeti, ali liječnici očekuju da i dalje mršavim). Ne, nije ni na tome super (to je dijeta, kako na ikojoj dijeti može biti dobro???).

Dakle, činjenica je da sam ja već više od 2 godine na dijeti (svejedno jel se to zove zdrava prehrana, un dijeta itd. – to je sve dijeta!). Život mi je postao muka. Kad su me u siječnju 2016. stavili na tu zdravu dijetnu prehranu, ja sam bila u šoku, nisam mogla vjerovati da se liječnici tako smiju iživljavati na meni. Ja sam zadnji put bila na dijeti prije 16 godina. Tada sam shvatila da ne želim provesti život na dijeti te sljedećih 16 godina na dijetu nisam ni pomišljala. Tijekom tih 16 godina udebljala sam se 50ak kila i prihvatila sam sebe takvu kakva jesam.

Ok, da, znam da se smatra normalnim stalno biti na dijeti. Ima u mojoj okolini žena koje su non stop na kojekakvim dijetama i da njih se smatra normalnima, a mene, koja 16 godina nisam bila na dijeti, mene se smatra nenormalnom. To je stvarno žalosno. Kamo ovaj svijet ide?

Tijekom tih 16 godina dok nisam bila na dijetama, nisam bila kompetentna pisati o životu na zdravoj hrani. No, budući da su mene liječnici liječili(???) time i kako već rekoh, budući da sam više od 2 godine bila na zdravoj prehrani - itekako znam o čemu govorim. Život na zdravoj hrani je čisti horor.

Zaista ne razumijem što se meni u te 2 godine muke, patnje, bola i odricanja trebalo svidjeti u toj zdravoj hrani. Ne mogu shvatiti zašto si drugi dobrovoljno sami nameću tu prehranu. Zašto se tako iživljavaju sami na sebi? Ok, to je njihovo pravo.

Ja samu sebe nikad ne bih tako maltretirala i mrcvarila (zato 16 godina nisam bila na dijeti).

No, sad kad sam, po želji liječnika, na dijeti (svejedno kojoj), zanima me, gdje je tome kraj??? Ok, da, rekli su mi liječnici prije 2 godine da ću do kraja života trebati biti na dijeti, pardooooooooooooooooooooon: na zdravoj prehrani. Znam da svima bolje zvuči kad se kaže zdrava prehrana, a ne dijeta.  No, onima koji imaju mozga savršeno je jesno da je zdrava prehrana = dijeta. 

Zar se od mene stvarno očekuje da do kraja života patim na dijeti (svejedno jel se to zove zdrava hrana, un ili nešto treće)???

Slika preuzeta s interneta. 

Zdravožderstvo i stilske figure

Fascinantno mi je koliko zdravožderi vole ironiju. Pod nekakvim zdravožderskim tekstom u komentaru natezala sam se s nekom zdravožderkom na temu zdravožderstva. U naslovu tog teksta bila je upotrijebljena stilska figura ironija, pisalo je „pohano“ meso (navodnici se upotrebljavaju kada je nešto izrečeno u ironiji). Riječ pohano stavljena je pod navodnike u tom naslovu jer to meso nije pohano, nego je jednostavno pečeno u pećnici. Pisala sam već da se u pećnici hrana ne može pohati. Meni je i dalje nerazumljivo zašto se zdravožderi toliko boje nazvati stvari pravim imenom, meso pečeno u pećnici zovite: pečeno meso. I točka. Pametnom dosta. 

Ali, neeeeeeeeeeeeeee, zdravožderi funkcioniraju drugačije. Za one koji ne znaju: ironija je stilska figura kojom se izriče suprotno značenje od onoga što je rečeno (tj. pohano meso u tom receptu uopće nije pohano). I meni je zaista tamo objašnjeno, u tom komentaru, da je riječ pohano stavljena pod navodnike zato što to meso zapravo nije pohano. Ni nakon tog objašnjenja koje mi je servirano ja zaista ne razumijem: zašto su tu potrebni navodnici i te stilske figure poput ironije? Jednostavno napišite: pečeno meso.

Ima još primjera za ironiju kod zdravoždera, ali neda mi se sad to sve nabrajati.

Zdravožderi vole stilske figure, ali ignoriraju značenje nekih riječi. Na tim kojekakvim zdravožderskim blogovima, portalima, časopisima… može se čitati kako je zdrava prehrana, prehrana bez gladovanja, nikad nisi gladan, bla, bla, bla. Da, na tim zdravožderskim vrstama prehrane imaš jelovnik koji možeš jesti… neću sad raspravljati o tome može li netko od toga zaista biti sit i može li se mršavjeti ako se do sita najedeš dopuštene zdrave hrane (pisala sam o toj temi). 
No, ako jedeš to s tog zdravožderskog jelovnika, odričeš se hrane koja je zabranjena. Znam da će sad zdravožderi dreknuti, jer oni imaju drugu logiku, naime, oni se ničega ne odriču, napisat ću kako je jedna zdravožderka to objasnila na svom blogu: „ja se ne odričem nezdrave hrane, ja ju ne želim jesti jer je nezdrava“.

Ajme. Ja priznajem da ne razumijem kako ona razmišlja. Ja volim nezdravu hranu i ne mogu riječima iskazati koliko mene nije briga, ako je nešto, što volim, nezdravo. 

Nema veze što je nezdravo, ako je to meni ukusno, ja to želim jesti i ne želim se toga odreći. A što se ovog, danas popularnog, trkeljanja o zdravom životu tiče: zar vi zdravožderi stvarno vjerujete da ako jedete zdravu hranu nikad se ni od čega nećete razboljeti i živjet ćete vječno? Da, npr. genetika, zagađenje, ali i recimo viša sila poput mogućnosti da poginete u prometnoj nesreći  - to sve je nebitno u usporedbi sa zdravom prehranom?

Aha, dobro.

No, da se vratim pojmu gladovati. Ako pogledate u Rječniku hrvatskoga jezika lijepo ćete pročitati da gladovati, između ostalog, znači i: žudjeti za čim, biti željan čega, čeznuti za čim.

To se odnosi na mene. Mene ne tješi činjenica da na nekoj tzv. zdravoj dijeti mogu pojesti nešto zdraaaaaaaavo što mi se gadi i od čega mi se želudac okreće.

Ja  sam gladna, željna tzv. nezdrave hranu koju volim/želim jesti, a koja mi je zabranjena na toj dijeti.

Budući da zdravožderi tako vole te stilske figure, napisala sam im tamo u komentaru pod spomenutim tekstom jedan oksimoron: ukusna zdrava prehrana. Za one koji ne znaju, oksimoron je stilska figura kojom se izražava proturječnost, suprotnost (u ovom slučaju da je zdrava hrana - ukusna).

Slika je preuzeta s interneta. 

I dalje na un dijeti...

I dalje sam na un dijeti. Ne znam što bih pisala o tome. To je dijeta, kao i tzv. zdrava prehrana, ali na un dijeti barem jedan dan smijem jesti bijeli kruh, bijelu tjesteninu, kolače itd.   

Čitala sam neki dan, negdje, na nekom portalu, kako je Britancima Jamie Oliver dojadio sa svojim zdravožderskim sranjima. Pod njegovim utjecajem uveden je porez na neka pića koja sadrže šećer, čime ljudi nisu oduševljeni. On bi još maknuo i likove iz crtića s pahuljica i zabranio sve što se smatra nezdravim itd.  Srećom ima normalnih ljudi koji žele uživati u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani  pa im njegova zdravožderska sranja idu na živce.

Meni ti ljudi poput Olivera nisu jasni. Ok, ti ne želiš jesti ukusnu hranu jer je nezdrava – dobro, nemoj ti to jesti, ali nemoj maltretirati druge svojim stavovima i nametati im  svoj način prehrane.

Mršavost, zdravožderstvo, zaboravljivost, ...

Nije mi jasno kako se ja dam uvući u ta neka „natezanja“ po internetu. Kažem sama sebi da neću više, a onda se opet nekako nađem u situaciji da se bakčam s kojekakvim osobama i za to sam si sama kriva. Prije, valjda, mjesec dana napisala sam ispod jednog zdravožderskog teksta na jednoj web stranici komentar koji se, naravno, zdravožderima ne sviđa. Ne posjećujem tu stranicu redovito, dok sam bila na zdravoj prehrani (kojom su me liječnici maltretirali), svakih par tjedana zalutala sam tamo guglajući recepte za zdravu hranu (koji mi se ne sviđaju). No, do recepta se treba probiti kroz kojekakve tekstove zbog kojih se meni kosa diže na glavi. 

Neki dan prijateljica mi je poslala link na tekst u kojem neka osoba komentira moj komentar - na spomenuti zdrvožderski tekst. Ja sama nisam skužila taj tekst, jer kako rekoh, nisam redovito na toj stranici, ispričavam se što ga nisam vidjela. No, kad mi je prijateljica rekla za tekst, pročitala sam ga. I  sad sam se ja opet dala uvući u to sve i napisala sam komentar na tekst toj osobi kojoj se ne sviđa što sam ja napisala u komentaru na onaj prvi tekst. Zašto se ja dam uvući u to?

Spomenuta zdravožderka u tom tekstu, inspiraranom mojim komentarom pod drugim zdravožderskim tekstom, baja o divotama i krasotama zdrave hrane/zdravog života itd. Ja sam njoj lijepo opisala svoje dvogodišnje iskustvo s paklom zdrave prehrane. Ne znam što bih još mogla dodati.

Pisala sam da sam odustala od zdrave hrane. Napisala sam da mi je dosta. Naravno, stvarno mi je bilo dosta jedenja te zdrave, usrane, gadne, proklete, ogavne zdrave hrane koja m i se gadi i odricanja od ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu volim, želim i za kojom žudim. Ali, nisam nikad napisala što me točno potaknulo da stvarno raskrstim sa zdravom prehranom. Moram priznati da nisam napisala što mi se dogodilo jer me sram. Ne, nije me sram što sam odustala od zdrave hrane (drago mi je što sam se izvukla iz tog pakla)! Sram me nekih događaja koji su mi se dogodili dok sam bila na zdravoj hrani. Nisam nikome to spominjala, ali sad ću to napisati. Imala sam tijekom protekle 2 godine nekoliko sličnih iskustava, zadnji takav događaj bio je kap koja je prelila čašu.

Prije 2 mjeseca, po završetku radnog vremena, zaključala sam ormar, uzela torbu, pozdravila portira, izašla iz zgrade, uputila se na autobusnu stanicu, ušla u autobus i došla autobusom do mjesta gdje presjedam na drugi autobus koji me vozi do mjesta stanovanja. I onda sam ustanovila da sam ostavila neke stvari na poslu. Ajme. Nisam ušla u autobus koji vozi u smjeru kuće, nego sam tu čekala sat vremena da opet dođe autobus koji će me odvesti natrag do mjesta gdje radim, kako bih uzela stvari.

Na poslu sam onda uzela stvari. Budući da autobus, koji me doveze do mjesta gdje presjedam na autobus koji me vozi do mjesta stanovanja, vozi svakih sat vremena, tih sat vremena provela sam besposleno sjedeći u zgradi (zapravo, tih sat vremena provela sam cmizdreći u zahodu).

Kad sam onda došla na mjesto gdje presjedam na bus koji me vozi do mjesta stanovanja, opet sam čekala sat vremena autobus (takav je vozni red). Znam da bi zdravožderske taj cijeli put amo-tamo prošle za ukupno 5 min. džogirajući i dobro, neka, to je ok, ja im ne zavidim na tome. Joj da, one su zdravožderke, a zdravožderima je sve divno i krasno, pa one ne bi uopće zaboravile stvari na poslu. Hm, pa ja sam u to vrijeme već/samo 2 godine bila na zdravoj hrani i eto, zaboravljala sam stvari. Ja sam 3 sata kasnije došla kući, zato što sam se vraćala na posao po stvari. A zašto sam ja zaboravila te stvari na poslu iako već 2 godine jedem tu kraaaaaaaaaaaaaaaaaaaasnu zdravu hranu koja je svima kraaaaaaaasna i svima je sve super uslijed jedenja te kraaaaaaaaaaaaaasne zdrave hrane?

Činjenica je da sam ja tijekom 2 godine na zdravoj prehrani stalno bila živčana, rastresena, umorna, nisam se mogla koncentrirati, rasplakala bih se zbog bilokakve sitnice…  uzimala sam sredstava za smirenje, išla sam psihijatru i u psihološko savjetovalište (dok sam imala novaca)… Nisam uspjela shvatiti zašto sam ja tako kažnjena, zašto se moram odreći ukusne hrane i uživanja u onome što volim. Ni dan danas ne shvaćam zašto su liječnici to očekivali od mene; milijuni (milijarde?) ljudi diljem svijeta jedu tzv. nezdravu hranu za svaki obrok pa njih liječnici ne liječe tzv. zdravom prehranom.

Nisam zbog tog svog psihičkog stanja hodala oko doktora pa mi nitko nije dijagnosticirao depresiju, ali, prema onome što sam čitala o tome, u te 2 godine ili sam bila blizu depresije ili sam imala neki blaži oblik depresije. Nije čudo da sam, tako jadna, kakva sam bila, zaboravljala stvari. Isto tako, činjenica je, da ja na tzv. nezdravoj prehrani  (po kojoj svi pljuju) dok sam imala 114 kila nikad nisam bila tako jadna kao na toj zdravoj prehrani, nisam bila deprimirana zbog toga koliko kila imam ili kako izgledam i nisam zaboravljala stvari na poslu!!!

Sljedeći primjer…

Prije oko 2 mjeseca, krenula sam od kuće dovoljno rano, kako bih na posao došla sat vremena ranije da napravim što trebam. Došavši na autobusnu stanicu zaključila sam da su mi ključevi od ormara ostali doma. A ormaru je ono sve što mi treba za posao!!! Vratila sam se kući po ključeve, naravno da se nisam stigla vratiti na autobusnu stanicu na vrijeme. Išla sam na sljedeći autobus, sat vremena kasnije i nisam došla sat vremena ranije na posao i nisam napravila što sam trebala.

Ima još primjera…

Prije nekoliko mjeseci (3-4?) na kraju radnog vremena, zaključala sam ormar, spremila ključeve u torbu, uzela stvari, pozdravila portira na izlazu iz zgrade i uputila se na autobusnu stanicu. Autobus je već bio na stanici. Došla sam do autobusa i htjela sam izvaditi  pokaz iz torbe i ustanovila sam: da nemam torbu na ramenu. Imala sam samo platnenu torbu u ruci, pa gdje mi je torba???? Premrla sam od straha. Izbezumljeno sam se vratila u zgradu, tražeći torbu. Srećom, našla sam ju! Na stolcu, na očigled svima, da je barem bila zaključana u ormar, ali ne, ja sam ju ostavila na stolcu, a u njoj su mi i novčanik sa svim dokumentima i ključevi i mobitel  itd., ali srećom, ništa nije ukradeno.  Naravno da je autobus otišao, pa sam ostala u zgradi još sat vremena – jer sljedeći autobus ide za sat vremena (tih sat vremena opet sam cmizdrila u zahodu).

Mogla bih nabrojiti još nekoliko sličnih primjera, ali smatram da je i ovo dovoljno. 

Možete reći što god hoćete, ali dok sam jela tzv. nezdravu hranu i uživala u životu, dok sam imala 114 kila, nikad nisam bila tako nesretna, jadna,  rastresena,  zaboravljiva, nikad se nisam osjećala tako usrano… kao na toj glorificiranoj zdravoj prehrani. Na bi me trebalo biti sram te zaboravljivosti jer si ja nisam sama nametnula zdravu hranu, ali ipak bi me bilo sram ljudima koji me poznaju nabrojiti koliko sam puta išla amo tamo na posao i s posla zbog zaboravljivosti. Vjerovali vi svi ili ne, prije te zdrave prehrane meni se nikad nije dogodilo da sam nešto ostavila na poslu ili doma i onda išla nekoliko puta amo-tamo. Naravno, dogodilo se, i dok sam bila na tzv. nezdravoj hrani, da sam ostavila neki papir, dokument itd. doma ili na poslu, ali nikad nisam zaboravila sve stvari, torbu s novčanikom i dokumentima, ključeve itd. 

Zato sam se zapitala: kako da riješim taj problem?  Za moju zaboravljivost kriva je rastresenost, umor, živčanost, nemogućnost koncentracije, bezvoljnost... - a sve to uzrokovano je zdravom prehranom koju su mi doktori nametnuli, a koja mi je odurna i koja mi se gadi. Kako bih normalno funkcionirala, odlučila sam prekinuti s tom zdravom prehranom kojom su me mrcvarili više od 2 godine.

Naravno, liječnici i dalje očekuju da mršavim jer su mi to propisali kao terapiju. Kako već rekoh, nema šanse da budem na zdravoj prehrani, nego sad tražim neku klasičnu dijetu.

Zadnjih mjesec dana, dok tražim dijetu na kojoj ću biti (to sigurno neće biti tzv. zdrava hrana kojom su me liječnici mrcvarili) sam na tzv. un dijeti. Nije na tome jednostavno, ali barem ne živčanim toliko, ne zaboravljam stvari i ne idem nekoliko  puta dnevno na posao i s posla.

U spomenutom tekstu koji se referira na moj komentar sve se svodi na to da toj zdravožderki imponira kad joj drugi laskaju: ona ima tanak struk, ona ide na posao i s posla pješice, štedi električnu  energiju ne koristeći lift, ona ima 33, a izgleda kao da ima 20 godina, itd. Ja ne patim za tim da mi netko laska zbog toga. Što ja imam od toga da mi netko kaže da štedim električnu energiju? Ili da mi netko kaže da imam tanak struk? Stvarno ne kužim, zašto bih ja trebala imati tanak struk i onda da mi netko kaže da imam tanak struk – onda bih se trebala rastopiti od divote i krasote. Kak, zašto, zbog čega? Fakat ne kužim. Zašto bi žena od 33 godine uopće trebala izgledati kao da ima 20? To fakat, zaista apsolutno ne shvaćam. Ne znam u kakvoj sam ja tanguziji odrastala i odgajana, mene su naučili da kad imaš 20 godina, izgledaš na jedan način, kad imaš 30 izgledaš, drugačije itd. I u čemu je problem? Iako, uslijed tog dvogodišnjeg gladovanja na zdravoj hrani, ja sad s 37 godina, imam manje kila nego što sam imala kad sam imala 20 godina. No, meni to ne predstavlja apsolutni nikakvo zadovoljstvo niti sreću (a trebalo bi???).  Za koju godinu imat ću 40 godina, ja izgledam kao da imam 40ak godina. U čemu je tu problem? Zašto ne smijem tako izgledati? Po onoj zdravožderkinoj logici da ona s 33 izgleda kao da joj je 20, ja bih onda valjda sad s 37 trebala izgledati kao da imam 24??? A dobro, u mojoj široj i užoj obitelji očito su sve žene glupe i nenormalne: moja baka je s 80 izgledala kao da ima 80 (a jebiga, kak ona nije znala da s 80 mora izgleda ko da ima 67?). Moja mama sad ima 62 i tako izgleda, a kak ona ne zna da mora izgledati kao da ima 49???

Ja sam se zbog načina na koji su me liječnici maltretirali, pardoooooooooon, liječili  više od 2 godine,  odrekla života kakav volim i hrane kakvu volim. I što sad s tim? Ja nisam zbog toga sretnija u životu, na poslu, nemam veću plaću/više novaca, a niti sam sretnija u ljubavi. Hrpetine ljudi tvrde da, kad su smršavili -  život im se iz temelja promijenio, sve im se posložilo i na poslu i privatno, u obitelji, ljubavi, sve je odmah bilo super! Blago onima kojima je mršavost donijela dobar i dobro plaćen posao ili sreću u ljubavi. A gdje svi vi, nakon što ste uslijed zdravožderstva smršavili – sad radite, kad vam je svima tako super na poslu? Kakvi su to poslovi koje ste vi počeli dobivati otkad ste smršavili? Jeste li svi postali manekeni/manekenke, porno zvijezde???  I usput ste se još i zaljubili u druge manekene/manekenke i porno zvijezde s kojima, pretpostavljam, radite, a i oni su se, naravno, zaljubili u vas, i sad vam se i u ljubavi sve posložilo.  

Ajme.

Naravno, dok sam bila tinejdžerka htjela sam biti mršava jer su sve cure bile mršave i svi časopisi, filmovi … poručivali su da moram biti mršava. Nakon što sam nadrasla tinejdžerstvo, ja nikad više nisam poželjela ići na dijetu, vježbati, biti mršava. Zašto bih ja to morala??? Nikad mi nije bio cilj u životu: "s 37 godina moraš imati manje kila nego što si imala s 20 godina".

Ne znam jel spomenuta zdravožderka radi kao glasnogovornica neke teretane ili trgovine zdravom hranom ili farmaceutske/kozmetičke kompanije koje prodaju kojekakve zdrave stvarčice itd. - ak ne, fakat bi joj netko trebao platiti za te reklamne poruke o divotama zdravožderstva koje je nabrojila u svom tekstu.

Nisam išla pogledati jel dotična zdravožderka opet nešto napisala na moj komentar. Fakat mi se neda natezati se više s takvima. Zapravo, nisam proučavala kako to tamo funkcionira, na toj stranici. Po facebooku i većini blogova, kad se nekome (zdravožderima) ne sviđa komentar koji napišete – obrišu ga. Nemam pojma jel se to može i na toj stranici. Možda je ova zdravožderka već i obrisala moj komentar. A ako je još nešto napisala, jooooj nemam više živaca da se natežem s takvim ljudima. 

Slika je preuzeta s interneta. 

Garancija dugog i zdravog života?

Još uvijek nisam našla neku dijetu koja bi mi bila koliko-toliko prihvatljiva. Kao što sam rekla: jedna gora od druge. No, drago mi je da sam se riješila tzv. zdrave dijetne hrane kojom su me liječnici „liječili“(???) više od 2 godine.

Nakon svega što sam proživjela u te 2 godine nikako ne mogu shvatiti zašto si neku ljudi dobrovoljn0 nameću ti zdravu prehranu. Pod „dobrovoljno“ mislim na oni koji ne tjeraju liječnici na dijetu, nego oni hoće bit mršavi itd., pa se sami stave na tu tzv. zdravu prehranu.

Naravno, ima više vrsta te tzv. zdrave prehrane. Osim ovoga što liječnici propagiraju kao zdravu hranu (i čime su mene mrcvarili više od 2 godine – dok nisam odustala od toga), postoje vegetarijanstvo, veganstvo, raw, lchf, paleo, bezglutenska prehrana… ima toga ko u priči.

Nije mi jasno što se tim ljudima koji su na tim dijetama, pardoooooooon, životnim stilovima tj. lifestylovima (tako oni to zovu, to njima nije dijeta nego lifestyle, masovno svoju prehranu tako zovu na svojim blogovima) sviđa u tome.

Što oni očekuju da će njima njihova odabrana dijeta, pardoooooon, lifestyle omogućiti?

Koliko sam skužila, čitajući njihove blogove, oni su uvjereni da se nikad ni od čega neće razboljeti  i da će živjeti duuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuugo.

Hm, što se ovog „nerazbolijevanja“ tiče, znači, vanjski utjecaji (zagađenja, ekološke katastrofe…), genetika... – nemaju nikakav utjecaj na obolijevanje od neke bolesti???

A što se duuuuuuuuuuuuuuuuuuugog života tiče, opet se vraćam na ovo gore: znači, vanjski utjecaji (zagađenja, ekološke katastrofe…), genetika – opet nemaju nikakav utjecaj na životni vijek????

Čitam na jednom blogu kako neka zdravožderka (ispričavam se, ne sjećam se koji je ona način prehrane sama sebi nametnula) piše kako, ne sjećam se jel mama, jel oba roditelja(?), uglavnom netko je rano umro i ona je odlučila zdravo se hraniti jer ona svojoj djeci to duguje itd., itd., itd.

Najbolja je stvar što je napisala da je ili taj jedna njezin roditelj ili oba(?) umro s nekih 50 godina. 

Fascinatno mi je kako ti svi zdravožderi žele duuuuuuuuuuuuuuuuuugo živjeti. Vi očito fakat volite svoj posao. Meni se moj posao gadi, al dobro, očito vi svi radite ono što volite (i za razliku od mene, dobro zarađujete???). A do koje godine vi namjeravate biti u radnom odnosu s obzirom na taj svoj sanjani i željeni duuuuuuuuuuugi život??? 

Ok, shvatila sam odavno da su svi ti zdravožderi (svejedno jel rawci, vegani, paleovci itd.) – bogati. Fakat treba imati novaca za tu njihovu dijetu, pardoooooooooooooon, lifestyle. Ne znam jel oni svi potječu iz bogatih obitelji, jesu li se sami obogatili, jesu li se bogato oženili/udali – ali novaca imaju. Moja obitelj je siromašna, ja se ne znam obogatiti niti se znam bogato udati. 

Ja ne vidim ništa romantično u tome da s 90 godina netko tko nije bogat, ali želi duuuuuuuuuuuuugo živjeti, kopa po kontejnerima, i to ne tržeći bilo kakvu hranu, nego zdravu (tj. onu koja je u skladu s načinom prehrane koji mu omogućava taj duuuuuuuuuuuuuuugi život!).

A tko/što tim svim zdravožderima uopće garantira dug život bez bolesti??? Jel to one skupe trgovine zdrave hrane uz te namirnice, superfood i sl. koje prodaju, daju i nekakvo jamstvo/garanciju/ugovor (s vragom) koji osigurava taj dugi život bez bolesti? To bi barem objasnilo zašto su te sve tzv. trgovine zdrave hrane skupe. Ne znam tko ima novaca da tamo kupuje, ja odem povremeno vidjeti kako druga polovica živi (ti koji imaju novaca da tamo kupuju). Hodam po dućanu, sablažnjujem se nad cijenama i volim negdje pokraj blagajne, ko fol proučavati neki proizvod (čitati deklaraciju), a zapravo slušam koliki iznosi pljušte na kasi. Meni je fascinantno kako ljudima nije problem pljunuti po 200-300 kn za neko sjemenje ili neki prah itd. Meni bi bilo normalno da netko plaća tu cijenu za te neke proizvode jedino da se fakat uz taj neki proizvod dijeli garancija/ugovor s vragom da ćeš imati duuuuuuug život bez bolesti, ako uzimaš taj proizvod. Jedino to bi opravdalo skupoću tih proizvoda.

Al dobro, u redu, ti ljudi koji to kupuju, imaju novaca, oni  su ga ili naslijedili od svoje obitelji ili zaradili poslom ili udajom/ženidbom i oni mogu trošiti svoj novac kako god hoće. No, fakat mi je fascinantno to što oni vjeruju da će njima te skupe namirnice omogućiti taj duuuuuuuuuuuuuuuuuuuugi život bez bolesti. Ok, znam da ima ljudi koji boluju od nekih bolesti i vidim da su danas jako popularne te bolesti poput intolerancije na gluten itd. pa neki ljudi tvrde da se moraju hraniti tako kako se hrane. Dobro, u to ne ulazim. Al, postoje hrpetine ljudi kojima nisu dijagnosticirane te današnje bolesti, nego oni sami, koliko sam ja shvatila, preventivno odabiru da se hrane na ovaj ili onaj način. Ajme.

Sutra te zgazi auto i onda ti taj tvoj odabrani način prehrane neće omogućiti dug i zdrav život.

Natezala sam se jednom u mailovima s jednom takvom zdravožderskom blogericim baš oko toga „umiranja“. Ja sam lijepo napisala da ne možeš znati od čega ćeš umrijeti, može te zgaziti auto, možeš poginuti u saobraćajnoj nesreći itd. (na stranu činjenica da ja i dalje vjerujem da npr. zagađenje okoliša i genetika također imaju utjecaj na trajanje života i razvoj bolesti  - iako to zdravožderi poriču i oni smatraju da je problem oko obolijevanja riješen zdravom prehranom). Onda je ona mene pitala da kako ja znam da ću ja umrijeti u saobraćajnoj nesreći ili da će me zgaziti auto. Ja nikad nisam rekla da ja to znam, ali to se događa! 

Zdravožderi su sebi nekako zabrijali da se umire jedino od tzv. nezdrave prehrane i bolesti uzrokovanih tom prehranom. Oni fakat vjeruju da ne mogu umrijeti ni od čega drugog. Ja sam se u svojoj okolini uvjerila da ljudi mogu umrijeti i od razloga nevezanih uz tzv. nezdravu hranu. Poznavala sam ljude koji su poginuli u saobraćajnim nesrećama (svejedno jesu li vozili auto, bicikl ili bili pješaci), prije par mjeseci u susjednom selu jedan čovjek poginuo je dok se bavio  svetim sportskim aktivnostima koje se danas reklamiraju (i liječe sve): vozio je bicikl uz cestu, ali vodio je psa na uzici – pas ge je povukao ravno na cestu pred auto – čovjek je na mjestu bio mrtav). Prije koju godinu moj stric je smrtno stradao u nesreći u šumi dok su sjekli drva za ogrjev. Da, mi živimo na selendri, praktički svako domaćinstvo posjeduje šumu u kojoj se prije zime sijeku i pile drva za ogrjev. On je svake godine, više od 40 godina, pilio drva za ogrjev i imao je iskustva u tome, ali eto, nesreće se događaju. U redu, on se nije zdravo hranio. Baš me zanima, kako bi mu zdrava hrana (koja je danas popularna, moderna i razvikana) bila pomogla da izbjegne smrt u toj nesreći. Može li mi neki zdravožder to objasniti? 

Slika je preuzeta s interneta. 

Gadite mi se

Stvarno mi se gadite, svi vi odurni, prokleti, gadni, usrani zdravožderi i sve te vaše zdravožderske prehrane! Svejedno jeste li na onome što danas liječnici u Hrvatskoj smatraju zdravim, il ste na veganstvu, na rawstvu, na lchfu... ili bilo kojoj drugoj pički materinoj! Sve mi se to gadi! Gadite mi se i vi svi i vaša prokleta usrana varijanta zdrave hrane. Samo ga serete kak jer ova hrana super, kak je ono super, kak je amo super, kak je tamo super. A jebala vas vaša Šlarafija u kojoj je sve super. Kad sam ja na dijeti, meni  ništa nije super! Sad sam na un dijeti - i to je užas! Kak bi na ikojoj dijeti moglo biti super. Svaki način prehrane u kojem nešto izbjegavate ili se odričete nečega, nije normalan. Normalno je kad jedeš što hoćeš, kad god hoćeš i u kojim god količinama hoćeš! I ne, ja ne očekujem da ako jedem što hoću, kad hoću i koliko hoću – da budem mršava! Meni je normalno da se debljam kad jedem ukusnu hranu koju volim i kojoj uživam!!! Meni nije smetalo što imam 114 kila! Al, liječnici danas sve liječe tzv. zdravom prehranom, pička im materina! Ja sam više od 2 godine bila na tom prokletom, gadnom, usranom zdravom sranju. Pa gdje su te sve divne divote i krasote koje ti se dogode kad se zdravo hraniš? Gdje su, pička im materina??????????????????????????????????????????????????????????????????

Zaista mi se gade sve te proklete, usrane gadne varijacije zdravožderstva.

Opet novci u smeće...

Pisala sam već da sam, nakon što su me počeli „liječiti“(???) dijetom počela bacati namirnice za pripremu kolača. Povremeno sam kontrolirala rok trajanja i bacala sve, čemu je rok trajanja istekao. 

Tada nisam pobacala sve, jer nekim stvarima još nije bio istekao rok trajanja.  Neke stvarčice bila sam pospremila u jednu kutiju.

Danas sam naišla na tu kutiju. Ustanovila sam da je svemu istekao rok trajanja: bacila sam boje i flomastere za ukrašavanje slastica u vrijednosti preko 200 kn. Meni je to puno novaca. Ja ne razumijem zašto sam ja tako kažnjena i zašto ne smijem pripremati kolače i uživati u ukusnoj hrani koju volim.

Možda je nekome blesavo što sam uopće potrošila preko 200 kn na boje za kolače, ali ja bih sigurno vratila te novce i još zaradila jer sam pekla kolače po narudžbi. Sad više ne pečem ni za po doma ni po narudžbi jer ja ne mogu biti okružena kolačima i ne jesti ih.