Mršavost, zdravožderstvo, zaboravljivost, ...

Nije mi jasno kako se ja dam uvući u ta neka „natezanja“ po internetu. Kažem sama sebi da neću više, a onda se opet nekako nađem u situaciji da se bakčam s kojekakvim osobama i za to sam si sama kriva. Prije, valjda, mjesec dana napisala sam ispod jednog zdravožderskog teksta na jednoj web stranici komentar koji se, naravno, zdravožderima ne sviđa. Ne posjećujem tu stranicu redovito, dok sam bila na zdravoj prehrani (kojom su me liječnici maltretirali), svakih par tjedana zalutala sam tamo guglajući recepte za zdravu hranu (koji mi se ne sviđaju). No, do recepta se treba probiti kroz kojekakve tekstove zbog kojih se meni kosa diže na glavi. 

Neki dan prijateljica mi je poslala link na tekst u kojem neka osoba komentira moj komentar - na spomenuti zdrvožderski tekst. Ja sama nisam skužila taj tekst, jer kako rekoh, nisam redovito na toj stranici, ispričavam se što ga nisam vidjela. No, kad mi je prijateljica rekla za tekst, pročitala sam ga. I  sad sam se ja opet dala uvući u to sve i napisala sam komentar na tekst toj osobi kojoj se ne sviđa što sam ja napisala u komentaru na onaj prvi tekst. Zašto se ja dam uvući u to?

Spomenuta zdravožderka u tom tekstu, inspiraranom mojim komentarom pod drugim zdravožderskim tekstom, baja o divotama i krasotama zdrave hrane/zdravog života itd. Ja sam njoj lijepo opisala svoje dvogodišnje iskustvo s paklom zdrave prehrane. Ne znam što bih još mogla dodati.

Pisala sam da sam odustala od zdrave hrane. Napisala sam da mi je dosta. Naravno, stvarno mi je bilo dosta jedenja te zdrave, usrane, gadne, proklete, ogavne zdrave hrane koja m i se gadi i odricanja od ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu volim, želim i za kojom žudim. Ali, nisam nikad napisala što me točno potaknulo da stvarno raskrstim sa zdravom prehranom. Moram priznati da nisam napisala što mi se dogodilo jer me sram. Ne, nije me sram što sam odustala od zdrave hrane (drago mi je što sam se izvukla iz tog pakla)! Sram me nekih događaja koji su mi se dogodili dok sam bila na zdravoj hrani. Nisam nikome to spominjala, ali sad ću to napisati. Imala sam tijekom protekle 2 godine nekoliko sličnih iskustava, zadnji takav događaj bio je kap koja je prelila čašu.

Prije 2 mjeseca, po završetku radnog vremena, zaključala sam ormar, uzela torbu, pozdravila portira, izašla iz zgrade, uputila se na autobusnu stanicu, ušla u autobus i došla autobusom do mjesta gdje presjedam na drugi autobus koji me vozi do mjesta stanovanja. I onda sam ustanovila da sam ostavila neke stvari na poslu. Ajme. Nisam ušla u autobus koji vozi u smjeru kuće, nego sam tu čekala sat vremena da opet dođe autobus koji će me odvesti natrag do mjesta gdje radim, kako bih uzela stvari.

Na poslu sam onda uzela stvari. Budući da autobus, koji me doveze do mjesta gdje presjedam na autobus koji me vozi do mjesta stanovanja, vozi svakih sat vremena, tih sat vremena provela sam besposleno sjedeći u zgradi (zapravo, tih sat vremena provela sam cmizdreći u zahodu).

Kad sam onda došla na mjesto gdje presjedam na bus koji me vozi do mjesta stanovanja, opet sam čekala sat vremena autobus (takav je vozni red). Znam da bi zdravožderske taj cijeli put amo-tamo prošle za ukupno 5 min. džogirajući i dobro, neka, to je ok, ja im ne zavidim na tome. Joj da, one su zdravožderke, a zdravožderima je sve divno i krasno, pa one ne bi uopće zaboravile stvari na poslu. Hm, pa ja sam u to vrijeme već/samo 2 godine bila na zdravoj hrani i eto, zaboravljala sam stvari. Ja sam 3 sata kasnije došla kući, zato što sam se vraćala na posao po stvari. A zašto sam ja zaboravila te stvari na poslu iako već 2 godine jedem tu kraaaaaaaaaaaaaaaaaaaasnu zdravu hranu koja je svima kraaaaaaaasna i svima je sve super uslijed jedenja te kraaaaaaaaaaaaaasne zdrave hrane?

Činjenica je da sam ja tijekom 2 godine na zdravoj prehrani stalno bila živčana, rastresena, umorna, nisam se mogla koncentrirati, rasplakala bih se zbog bilokakve sitnice…  uzimala sam sredstava za smirenje, išla sam psihijatru i u psihološko savjetovalište (dok sam imala novaca)… Nisam uspjela shvatiti zašto sam ja tako kažnjena, zašto se moram odreći ukusne hrane i uživanja u onome što volim. Ni dan danas ne shvaćam zašto su liječnici to očekivali od mene; milijuni (milijarde?) ljudi diljem svijeta jedu tzv. nezdravu hranu za svaki obrok pa njih liječnici ne liječe tzv. zdravom prehranom.

Nisam zbog tog svog psihičkog stanja hodala oko doktora pa mi nitko nije dijagnosticirao depresiju, ali, prema onome što sam čitala o tome, u te 2 godine ili sam bila blizu depresije ili sam imala neki blaži oblik depresije. Nije čudo da sam, tako jadna, kakva sam bila, zaboravljala stvari. Isto tako, činjenica je, da ja na tzv. nezdravoj prehrani  (po kojoj svi pljuju) dok sam imala 114 kila nikad nisam bila tako jadna kao na toj zdravoj prehrani, nisam bila deprimirana zbog toga koliko kila imam ili kako izgledam i nisam zaboravljala stvari na poslu!!!

Sljedeći primjer…

Prije oko 2 mjeseca, krenula sam od kuće dovoljno rano, kako bih na posao došla sat vremena ranije da napravim što trebam. Došavši na autobusnu stanicu zaključila sam da su mi ključevi od ormara ostali doma. A ormaru je ono sve što mi treba za posao!!! Vratila sam se kući po ključeve, naravno da se nisam stigla vratiti na autobusnu stanicu na vrijeme. Išla sam na sljedeći autobus, sat vremena kasnije i nisam došla sat vremena ranije na posao i nisam napravila što sam trebala.

Ima još primjera…

Prije nekoliko mjeseci (3-4?) na kraju radnog vremena, zaključala sam ormar, spremila ključeve u torbu, uzela stvari, pozdravila portira na izlazu iz zgrade i uputila se na autobusnu stanicu. Autobus je već bio na stanici. Došla sam do autobusa i htjela sam izvaditi  pokaz iz torbe i ustanovila sam: da nemam torbu na ramenu. Imala sam samo platnenu torbu u ruci, pa gdje mi je torba???? Premrla sam od straha. Izbezumljeno sam se vratila u zgradu, tražeći torbu. Srećom, našla sam ju! Na stolcu, na očigled svima, da je barem bila zaključana u ormar, ali ne, ja sam ju ostavila na stolcu, a u njoj su mi i novčanik sa svim dokumentima i ključevi i mobitel  itd., ali srećom, ništa nije ukradeno.  Naravno da je autobus otišao, pa sam ostala u zgradi još sat vremena – jer sljedeći autobus ide za sat vremena (tih sat vremena opet sam cmizdrila u zahodu).

Mogla bih nabrojiti još nekoliko sličnih primjera, ali smatram da je i ovo dovoljno. 

Možete reći što god hoćete, ali dok sam jela tzv. nezdravu hranu i uživala u životu, dok sam imala 114 kila, nikad nisam bila tako nesretna, jadna,  rastresena,  zaboravljiva, nikad se nisam osjećala tako usrano… kao na toj glorificiranoj zdravoj prehrani. Na bi me trebalo biti sram te zaboravljivosti jer si ja nisam sama nametnula zdravu hranu, ali ipak bi me bilo sram ljudima koji me poznaju nabrojiti koliko sam puta išla amo tamo na posao i s posla zbog zaboravljivosti. Vjerovali vi svi ili ne, prije te zdrave prehrane meni se nikad nije dogodilo da sam nešto ostavila na poslu ili doma i onda išla nekoliko puta amo-tamo. Naravno, dogodilo se, i dok sam bila na tzv. nezdravoj hrani, da sam ostavila neki papir, dokument itd. doma ili na poslu, ali nikad nisam zaboravila sve stvari, torbu s novčanikom i dokumentima, ključeve itd. 

Zato sam se zapitala: kako da riješim taj problem?  Za moju zaboravljivost kriva je rastresenost, umor, živčanost, nemogućnost koncentracije, bezvoljnost... - a sve to uzrokovano je zdravom prehranom koju su mi doktori nametnuli, a koja mi je odurna i koja mi se gadi. Kako bih normalno funkcionirala, odlučila sam prekinuti s tom zdravom prehranom kojom su me mrcvarili više od 2 godine.

Naravno, liječnici i dalje očekuju da mršavim jer su mi to propisali kao terapiju. Kako već rekoh, nema šanse da budem na zdravoj prehrani, nego sad tražim neku klasičnu dijetu.

Zadnjih mjesec dana, dok tražim dijetu na kojoj ću biti (to sigurno neće biti tzv. zdrava hrana kojom su me liječnici mrcvarili) sam na tzv. un dijeti. Nije na tome jednostavno, ali barem ne živčanim toliko, ne zaboravljam stvari i ne idem nekoliko  puta dnevno na posao i s posla.

U spomenutom tekstu koji se referira na moj komentar sve se svodi na to da toj zdravožderki imponira kad joj drugi laskaju: ona ima tanak struk, ona ide na posao i s posla pješice, štedi električnu  energiju ne koristeći lift, ona ima 33, a izgleda kao da ima 20 godina, itd. Ja ne patim za tim da mi netko laska zbog toga. Što ja imam od toga da mi netko kaže da štedim električnu energiju? Ili da mi netko kaže da imam tanak struk? Stvarno ne kužim, zašto bih ja trebala imati tanak struk i onda da mi netko kaže da imam tanak struk – onda bih se trebala rastopiti od divote i krasote. Kak, zašto, zbog čega? Fakat ne kužim. Zašto bi žena od 33 godine uopće trebala izgledati kao da ima 20? To fakat, zaista apsolutno ne shvaćam. Ne znam u kakvoj sam ja tanguziji odrastala i odgajana, mene su naučili da kad imaš 20 godina, izgledaš na jedan način, kad imaš 30 izgledaš, drugačije itd. I u čemu je problem? Iako, uslijed tog dvogodišnjeg gladovanja na zdravoj hrani, ja sad s 37 godina, imam manje kila nego što sam imala kad sam imala 20 godina. No, meni to ne predstavlja apsolutni nikakvo zadovoljstvo niti sreću (a trebalo bi???).  Za koju godinu imat ću 40 godina, ja izgledam kao da imam 40ak godina. U čemu je tu problem? Zašto ne smijem tako izgledati? Po onoj zdravožderkinoj logici da ona s 33 izgleda kao da joj je 20, ja bih onda valjda sad s 37 trebala izgledati kao da imam 24??? A dobro, u mojoj široj i užoj obitelji očito su sve žene glupe i nenormalne: moja baka je s 80 izgledala kao da ima 80 (a jebiga, kak ona nije znala da s 80 mora izgleda ko da ima 67?). Moja mama sad ima 62 i tako izgleda, a kak ona ne zna da mora izgledati kao da ima 49???

Ja sam se zbog načina na koji su me liječnici maltretirali, pardoooooooooon, liječili  više od 2 godine,  odrekla života kakav volim i hrane kakvu volim. I što sad s tim? Ja nisam zbog toga sretnija u životu, na poslu, nemam veću plaću/više novaca, a niti sam sretnija u ljubavi. Hrpetine ljudi tvrde da, kad su smršavili -  život im se iz temelja promijenio, sve im se posložilo i na poslu i privatno, u obitelji, ljubavi, sve je odmah bilo super! Blago onima kojima je mršavost donijela dobar i dobro plaćen posao ili sreću u ljubavi. A gdje svi vi, nakon što ste uslijed zdravožderstva smršavili – sad radite, kad vam je svima tako super na poslu? Kakvi su to poslovi koje ste vi počeli dobivati otkad ste smršavili? Jeste li svi postali manekeni/manekenke, porno zvijezde???  I usput ste se još i zaljubili u druge manekene/manekenke i porno zvijezde s kojima, pretpostavljam, radite, a i oni su se, naravno, zaljubili u vas, i sad vam se i u ljubavi sve posložilo.  

Ajme.

Naravno, dok sam bila tinejdžerka htjela sam biti mršava jer su sve cure bile mršave i svi časopisi, filmovi … poručivali su da moram biti mršava. Nakon što sam nadrasla tinejdžerstvo, ja nikad više nisam poželjela ići na dijetu, vježbati, biti mršava. Zašto bih ja to morala??? Nikad mi nije bio cilj u životu: "s 37 godina moraš imati manje kila nego što si imala s 20 godina".

Ne znam jel spomenuta zdravožderka radi kao glasnogovornica neke teretane ili trgovine zdravom hranom ili farmaceutske/kozmetičke kompanije koje prodaju kojekakve zdrave stvarčice itd. - ak ne, fakat bi joj netko trebao platiti za te reklamne poruke o divotama zdravožderstva koje je nabrojila u svom tekstu.

Nisam išla pogledati jel dotična zdravožderka opet nešto napisala na moj komentar. Fakat mi se neda natezati se više s takvima. Zapravo, nisam proučavala kako to tamo funkcionira, na toj stranici. Po facebooku i većini blogova, kad se nekome (zdravožderima) ne sviđa komentar koji napišete – obrišu ga. Nemam pojma jel se to može i na toj stranici. Možda je ova zdravožderka već i obrisala moj komentar. A ako je još nešto napisala, jooooj nemam više živaca da se natežem s takvim ljudima. 

Slika je preuzeta s interneta.