Zaista mi fali ukusna hrana.

Zaista mi fali ukusna hrana (tzv. nezdrava): masna, kalorična, teška, zasitna, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera...

Ovo sve prokleto, odurno, zdravo mi se stvarno gadi.

Fali mi kuhanje i jedenje ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu milijarde ljudi diljem svijeta jedu (oni valjda imaju dobre gene pa njih liječnici ne tjeraju da budu na dijeti).

Pogotovo mi fali pečenje i jedenje finih kolača. 

To je zaista bila moja strast. U slobodno vrijeme zaista sam voljela kuhati i peći hranu kakvu volim. Druge žene traže po internetu recepte za npr. „ručak od 15 min.“, a ja sam voljela par sati provesti pripremajući obrok. Znam da se to danas smatra normalnim, jer zdravožderi potenciraju lijenost i hvale se time(!). Ok, jasno mi je da nemaju svi svaki dan vremena provesti nekoliko sati u kuhinji.

Naravno, nisam ni ja imala svaki dan vremena za to. Al kad sam imala slobodnog vremena, ja sam satima kuhala, isprobavala recepte, ukrašavala kolače, isprobavala nove tehnike ukrašavanja itd. Uopće mi to nije bilo teško. Živjela sam za to da, kad dođem s posla, radim ono što volim.

Sigurno ste nekad na televiziji čuli kako neki kuhar govori da je kuhanje strast, ljubav…  Ok, meni je bilo glupo kad sam to slušala, ali otkad ne smijem jesti hranu kakvu volim, shvatila sam da su ti kuhari u pravu. Meni je to bila strast. I još jest, samo ne smijem jesti hranu kakvu volim pa ju ni ne pripremam. Neki od tih kuhara su fakat antipatični i idu mi na živce, ali ima i nekih normalnijih koji kuhaju „normalno“ (bez molekularne kuhinje i egzotičnih menija sa 15 sljedova u kojem se svaki slijed sastoji od jedva 2 žlice hrane, a to onda platite kao suho zlato).

Ja bih zaista voljela jesti i pripremati svu onu hranu koju ne smijem. Ne razumijem zašto sam ovako kažnjena.

Prije nego su me počeli izgladnjivati, za Božić i Uskrs pripremala sam 12ak (i više) vrsta kolača. I uopće mi nije bilo teško. Tih 12ak vrsta pripremala sam za ukućane, dakle, ne za prodaju. A, kad sam imala narudžbe za prodaju, onda sam još dodatno radila kolače. To sam radila uz posao, kad bih došla kući, nije mi bilo teško noću peći kolače.   

Za Uskrs i Božić 2016. nisam radila kolače jer su me liječnici izgladnjivali. Zašto da radim kolače, kad ih ne smijem jesti. Nisam radila ni kolače za obitelj (o tome sam već pisala). Nisam ni naručila kolače od nekoga, tko se kao ja do tada, bavi pripremanjem i prodajom kolača. Zašto da takve zarađuju na mojoj muci? Jednostavno sam kupila najjeftinije kolače u supermarketu. Ni za Uskrs i Božić 2017. nisam radila kolače.

Moja mama očito nije bila zadovoljna tim kolačima koje sam kupila za Uskrs i Božić 2016. te za Uskrs 2017. pa je za Božić 2017. ona pekla kolače – prvi put nakon 18ak godina. Tijekom proteklih 18ak godina, pečenje kolača bila je moja domena i mama mi je to drage volje prepustila. I ja sam to zaista voljela. I zaista sam uživala u tome. Voljela sam peći i jesti kolače. A što sad, da ih samo pečem i gledam, kako drugi žderu? Ma da ne bi. Budući da ih ne smijem jesti, onda ih ni ne pečem. Ako sad netko misli, pa zašto ne bi pojela jedan okrajac? Takav komentar sam već čula. Blago vama svima koji možete pojesti jedan okrajac i ostati na tome. Ja pečem fine kolače i volim jesti takve kolače i nisam u stanju biti okružena kilama ispečenih kolača i pojesti samo jedan okrajac. Zašto bih ja uopće pojela samo jedan okrajac dok se drugi dave u tonama finih kolača??? Da, da, oni imaju dobre gene pa to smiju, njih liječnici ne liječe zdravom prehranom. 

Slika je preuzeta s interneta. 

I moje uho je krafna…

Gladujem već skoro 2 godine na toj odurnoj zdravoj hrani koju ne volim. Svakodnevno se odričem sve one okusne hrane koju volim i koju želim jesti, a ne smijem.

Jedino što mi nikako ne fali su krafne. To zaista ne volim. Kao dijete sam to jela, međutim, meni se nikad nije sviđao okus toga. Ali svi oko mene (i mladi i stari) su tvrdili da su krafne super i da ih svi vole. U školi smo ih recimo dobili za ručak i ostalih 30ak učenika iz mog razreda tvrdilo je da su super, kako da ja onda tvrdim da ih ne volim? Ali, tamo negdje, kad sam postala tinejdžerka, odvažila sam se i priznala da ih ne volim. Naravno, da me ljudi pogledavaju i postavljaju glupa pitanja: „Pa, kako ne voliš krafne?“.

Što da vam ja odgovorim na to? Jednostavno mi ne valjaju. Nije meni problem što su one pržene u dubokoj masnoći: ja obožavam prženu i masnu kaloričnu hranu. Al krafne mi fakat ne valjaju (ni domaće ni kupovne).

Budući da ih ne volim, niti ih ne pečem. I prije nego su me liječnici počeli izgladnjivati, nisam godinama pekla krafne. Zadnji put sam ih pekla prije 10ak godina. Meni je priprema hrane koju ne volim dosadna jer kad završim s pripremom – nemam što jesti. Pogotovo kad se radi o dizanom tijestu s kojim ima 3 dana posla, a kad ih konačno  napravim,  hodam po kući i tražim što bih jela. Ja nisam od onih ljudi koji trpaju bilo što u sebe samo da bi nešto natrpali. Ja jesam debela i bila sam debela – ali ja sam jela samo hranu koju volim (krafne, fritule, palačinke itd. tu ne spadaju).

Zadnjih nekoliko godina zabezeknuta sam onim nekakvim tzv. „zdravijim krafnama“ – tekuća biskvitna smjesa nalije se u kalupe s rupom u sredini i ispeče u pećnici. I to su onda krafne??? 

Ajme...

Dakle, ja uopće ne volim krafne od dizanog tijesta, ali tvrditi da je biskvitna smjesa ispečena u kalupu = krafna. To nema veze s mozgom.

Zaista ne razumijem kakve veze ta biskvitna smjesa ima s krafnom. To se smatra krafnom zato što ima rupu u sredini???  Ok, američke krafne od dizanog tijesta prže se u masnoći i imaju rupu u sredini, dobro. Pa ak je Amerikancima to normalno, u redu.

Ali, ono što je u Hrvatskoj poznato kao krafna, to uopće nema rupu u sredini. Kakve veze onda biskvitne krafne s rupom imaju veze s onim što je kod nas poznato kao krafna??? Ne kužim foru.

Ok, meni je savršeno i kristalno jasno da je to zdravožderska izmišljotina. Ali zašto izmišljaju takve nebuloze??? Nitko njima ne brani da to jedu. Zašto jednostavno ne kažu: „Ja sam na dijeti jer hoću biti mršava i…“

Joooooj, pardoooooooon, zdravožderi ne kažu da se oni na dijeti, a kamo li da su na tome radi mršavosti, oni kažu da su na zdravoj prehrani jer im se sviđa. Dooobro, onda neka jednostavno i lijepo kažu: „Ja sam na zdravoj prehrani i ne želim jesti pržene, masne, nezdrave (itd.) krafne, nego jedem biskvit. I sve ok, jedite vi taj biskvit do mile volje, davite se u njemu svaki dan, ali nemojte to zvati krafnama.

Ako je definicija krafne, da je krafna sve što ima rupu, bez obzira od čega je i kako je pripremljeno, onda je i moje uho krafna. A tek nos! U nosu imam čak dvije rupe! Ajme, kakva je to tek onda krafnetina! Nema smisla da dalje nabrajam, ja fakat jednostavno ne razumijem kako nešto može biti krafna - samo zato što ima rupu.

Slika je preuzeta s interneta.

Od zdrave hrane se ne mršavi…

... mršavi se od minijaturnih porcijica zdrave hrane. 

Čitala sam na nekom zdravožderskom blogu kako jedna zdravožderka trkelja o divotama zdrave hrane. I ta zdravožderka – zeljarka/kupusarka trkelja do beskonačnosti, a jedna od bombastičnijih rečenica je bila otprilike: od kupusa (zelja) se nitko nije zdebljao. To je bio zaključak te njezine litanije o tome kako se debeli ljudi non stop žale da su debeli, te im ona predlaže rješenje: neka jedu kupus (zelje) i neće se zdebljati. Ta kupusarka ni na jednom mjestu ne precizira kakav kupus treba jesti. Ali, očito kupus mora biti nemastan i nezačinjen da bi to njezino rješenje imalo smisla. 

Pa, ok, ne bi se ljudi zdebljali od nemasnog kupusa, ali ne bi ni smršavili. Najbolje mi je kad se kaže da, ako se zdravo hraniš, onda mršaviš. Pritom svi (namjerno?) „zaborave“ napomenuti da ne smiješ jesti zdrave hrane koliko hoćeš, nego moraš jesti minijaturne porcije. Često se zdravo mršavljenje reklamira krilaticama:"ne moraš jesti manje, nego jedi pravilno" (tj. zdravije). Šipak.

Ok, kod nekih zdravoždera koji ne žele smršaviti, nego ostati na istoj težini, navodno funkcionira to da ne moraju jesti manje - ali moraju stalno jesti samo  i jedino tu zdravu hranu. 
No, većina ljudi koja je na tim zdravim prehranama – na toj je dijeti da bi smršavili. 

Može reći tko god što hoće, no, meni kupus nije ukusan. Ipak, postoje totalno neukusna jela od kupusa i malo manje neukusna. Totalno neukusno je: kupus, malo soli, malo papra, pola čajne žlice ulja i jedi (može sirovo, može i izdinstano) – to je ta dijetna varijanta koju spomenuta kupusarka/zeljarka očito preporuča.

Malo manje je neukusno, ako se recimo kupus izdinsta u masnoći pa stavi na razvaljano dizano tijesto (od fiiinog bijelog brašna) i posipa s tonom masnog tvrdog sira i ispeče kao neka pita. Ili da se kupus izdinsta i prokuha s vrhnjem ili topljenim sirom. Ili da se ispeku (pivski) kupus-popečci u dubokoj masnoći. Ili da se kupus pomiješa s krumpirom ili tjesteninom ili kruhom, pa zapeče s bešamel umakom i tonom naribanog tvrdog sira i fiiiiiino zapeče (meso nisam stavljala jer ga ne volim). Takve varijante barem su ukusnije od dijetne varijante. Ne treba ni naglašavati da te varijante (pržene i zapečene!) s tvrdim sirom, masnoćom, vrhnjem, krumpirom, tjesteninom, dizanim tijestom... nisu dijetne! Od spomenutih varijanti se itekako može zdebljati! Ja sam dokaz za to. Kad nisam bila na dijeti, sve to povrće poput kupusa (kelj, ali i blitva, špinat, brokula,...) stalno sam trpala u jela s puuuuuuno krumpira, tjestenine, vrhnja, masnog sira, ili sam radila pržene popečke (ne one odurne: osušene u pećnici!) kako bih prikrila okus tog kupusa i sličnog povrća. I onda sam to mogla jesti. Ali, to ima milijardu kalorija! 

Zato crkavam na zeljarkinu/kupusarkinu izjavu da se od kupusa nitko nije zdebljao. Kad ja spremam jelo od kupusa i sličnog povrća, to nema ni D od dijetno, a ni Z od zdravo u sebi! Najradije bih stavila link za njezin blog, ali će onda gospoja biti uvrijeđena pa ću se suzdržati.  

Ja sam već, valjda stotinu puta napisala, da ja nisam na toj zdravoj dijetnoj hrani dobrovoljno – mene liječnici u 21. stoljeću „liječe“(???) tim zdravim gladovanjem (meni ne smeta što sam debela i ne vjerujem u demagogije da zdrava hrana sve liječi).

Zadnjih mjesec dana bila sam na toj zdravoj hrani, ali nisam se držala propisanih 1300 kalorija, nego sam jela više – jer sam bila gladna! Ali, nisam jela nešto nezdravo, nego ono što spada u zdravo. Npr. smijem pojesti pola banane dnevno. Jebiga, ja sam pojela i po 3 banane u jednom danu (najprije pojedem pola, pa sam opet  gladna i za sat vremena, pa pojedem još pola, pa onda opet za 2 sata pojedem pola banane, i do večeri fakat pojedem 3 cijele banane). Za obrok smijem pojesti pola šnite integralnog kruha. Jebiga, ja sam pojela cijelu šnitu. Onda smijem 200 g povrća za ručak (npr. dijetni, nezačinjeni kupus!). Jebiga, ja sam pojela više! Nije meni nezačinjeni kupus uopće ukusan (stvarno mi se gadi!), ali ja sam gladna!

I što sam ustanovila? U zadnjih mjesec dana dobila sam 2 kile od te neograničene zdrave hrane, očito nisam ništa smršavila. 

Dakle, nije točno da se nećeš zdebljati ili da ćeš mršaviti, ako se zdravo hraniš. Nećeš se debljati i mršavit ćeš jedino, ako ćeš jesti minijaturne porcijice zdrave hrane svaki dan.

To sam iskusila i kao srednjoškolka. Pisala sam već da sam zadnji put bila na dijeti kad sam imala 18ak godina. I da, onda sam zdravom hranom smršavila preko 20 kila. Ali, kad sam bila krenula na tu dijetu (meni je zdrava hrana = dijeta!) ispočetka je išlo kako-tako, ali ja sam stalno bila gladna. Kad sam bila gladna, pojela sam to nešto zdravo. Jedva da sam mršavila (1 kilu u mjesec dana; da, točno je da se nisam zdebljala u mjesec dana pa nisam ni očekivala da ću smršaviti u 20 kila u mjesec dana, ali ipak sam se nadala da ću mršaviti više od 1 kile mjesečno jer sam se odrekla svega što volim; tada nisam jela ništa masno, prženo, kalorično, slatko – fakat sam se svega odrekla). Budući da sam imala osjećaj da ta moja dijeta ne napreduje, išla sam kod svoje liječnice. I što mi je rekla? Da ja to sve super radim i samo neka nastavim, ali neka smanjim porcije. Tada  sam prvi put saznala da se ne mršavi od zdrave hrane, nego se mršavi od minijaturnih porcijica zdrave hrane. I jesam, tada sam se držala liječničkih uputa: gladovala sam na majušnim porcijicama zdrave hrane i mršavila sam. U nekoliko mjeseci (ne sjećam se više koliko) smršavila sam oko 24 kile.

Da, to fakat pali: samo moraš jesti minijaturne porcijice zdrave hrane! (A ako ste ko ja, onda ćete uz tu zdravu hranu uzimati sredstva za smirenje i pizditi cijele dane.)

Pa draga moja zeljaro/kupusarko (kako god hoćeš): ja sam se zdebljala jedući kupus i ostalu zdravu hranu u količinama koje su mi bile potrebne da ne bih cijeli dan živčanila zbog gladi. Blago tebi kad ti možeš živjeti na minijaturnim porcijicama kupusa!

Sad će neki reći da sam se ja zdebljala zato što nisam jela samo kupus u tih mjesec dana, nego sam pojela previše banana, previše integralnog kruha i ostale tzv. zdrave hrane.  A zar kupusarkina teorija počiva na tome da se jede samo, jedino i isključivo kupus? Znači, nemasni, nezačinjeni kupus treba jesti i za doručak i za međuobrok i za ručak i za drugi međuobrok i za večeru – i ne jede se ama baš ništa osim nemasnog kupusa? A jebiga, tu varijantu nemam namjeru apsolutno nikad isprobavati. 

Slika je preuzeta s interneta.

22 mjeseca gladovanja

Pisala sam da su me liječnici počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom krajem siječnja 2016. Nisam si zapisala kojeg sam točno dana krenula na to gladovanje, pa ne znam kad mi je obljetnica gladovanja. Ali recimo da bi sada, krajem siječnja 2018. bile 2 godine. Ali nisu! Pisala sam već i da sam si  tijekom ljeta 2017. uzela skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane i tada nisam bila na dijeti.  Dakle, iako je sada siječanj 2018. – nisam pune 2 godine na gladovanju jer sam odabrala da skoro 2 mjeseca tijekom 2017. uživam u ukusnoj hrani i tada nisam bila na dijeti.

Zasad gladujem „samo“ 22 mjeseca.

2. obljetnica gladovanja bit će krajem ožujka 2018.

Ali i dalje gladujem. Ja ne razumijem kako ljudi uspiju prihvatiti zdravu prehranu kao stil života. Meni je to dijeta. Meni se ta zdrava odurna, prokleta, ogavna hrana gadi.  

Ja volim ukusnu hranu. I jako mi fali. A ta ukusna hrana je nezdrava. Mene uopće nije briga što je to nezdravo, meni je važno da je ukusno.

Možda bi mi bilo lakše gladovati da vidim na koji to način zdrava prehrana poboljšava život.

Stalno čekam te sve silne proklete divote i krasote za koje zdravožderi tvrde da im se dogode kad se zdravo hrane. Pa gdje su????????????????? Što se to poboljšalo u mom životu otkad gladujem na zdravoj prehrani? Kak ja ne vidim te sve silne i fantastične divote, napretke i poboljšanja????????????????

I o tome sam već pisala. Zdravožderi često  trkeljaju da im se od zdrave hrane koža očisti, da nemaju masnu kosu i da nemaju prut.

Kod mene to izgleda ovako: 

1. imam prišteva koliko sam ih i prije imala

2. imam masnu kosu kakvu sam i prije imala (perem ju u pravilu svaki drugi dan)

3. imam perut kao i uvijek (s tim sam odmalena imala problema, isprobala kojekakve šampone – a i sad i dalje najnormalnije imam perut; nisam primijetila da se smanjila u protekla 22 mjeseca).

Nadalje, zdravožderi tvrde da je njima sve diiiiiiiiiiiiivno i kraaaaasno, puni su energije, presretni, raspoloženi, uživaju u životu, itd., itd., itd.

Ja nikad nisam bila ovako jadna, kao u protekla 22 mjeseca. Uzimam sredstva za smirenje: treba izdržati cijeli dan na zdravoj prehrani i odreći se svega onog što volim i želim jesti. Ok, da se toga odričem jednom mjesečno, valjda bih nekako izgurala! Ali ja se 6 dana u tjednu odričem ukusne hrane!!! Uzela sam si jedan dan u svakom tjednu kad jedem ono sve što volim (da se pita moje liječnike,  ne bih ni taj jedan dan smjela uživati u ukusnoj hrani; al tko ih jebe, ja sam si sama dozvolila da svakog tjedna jedan dan jedem što hoću). 

Uz uzimanje tableta sa smirenje, išla sam i psihijatru (dok sam imala novaca; al meni je to preskupo). Ne znam što sa mnom nije u redu. Dok sam imala 35 kila više nego sad,  nikad nisam bila ovako jadna. Ja nikad nisam bila  deprimirana ili suicidalna zbog viška kila. Znam da se to smatra nenormalnim: društvo očekuju da debeli ljudi budu jadni zbog toga koliko kila imaju i kako izgledaju. Ako niste jadni zbog toga, onda vas se smatra nenormalnim. Ja ne znam zašto se ja nikad nisam znala izdeprimirati zbog kila. Il zašto mi nije bitno kako izgledam. Mojoj mami to nije jasno. Koliko sam se njezinih komentara i pitanaja naslušala: zašto nećeš biti na dijeti, zašto baš niti malo ne paziš, zašto nisi spremna patiti za ljepotu, a sve(?) druge žene paze na izgled i važno im je koliko kila imaju.

Na znam što da kažem. Ja sam bila sretna dok sam pripremala i jela ukusnu hranu kakvu volim. To je očito pogrešan stav prema životu. Ubijte me, al ja sam voljela pripremati sve ono što volim jesti, isprobavati nove recepte (za tzv. nezdravu hranu), pisala sam blog na tu temu, pekla sam kolače za manje proslave… Sve mi to tako fali. Pogotovo mi fali pečenje kolača za proslave. Nije da sam s tim baš zarađivala jer uz posao nisam imala vremena svaki tjedan peči kolače, ali dobro mi je došao povremeni džeparac, ali ja sam to prije svega voljela raditi. Voljela sam kad su mi se prijatelji, susjedi, kumovi, obratili kad su im trebali kolači i torte. To me veselilo. Sad me boli kad me netko pita jel pečem kolače.

Kad ništa ne smijem jesti, ništa ni ne pečem. Znam da će sad neki pametovati da me prijatelji i susjedi ne bi tražili da jedem kolače i torte, nego da ih pečem. A pička vam materina, svima vama koji možete biti okruženi kilama ispečenih kolača – a ne jesti ih. Moji kolači su ukusni i ja ih volim jesti i ne mogu biti pokraj njih, a da ih ne jedem!!! Blago vama koji možete biti okruženi ukusnom hranom, i ne jesti ju jer je za vas to nezdravo.
Boli me i što ti ljudi oko mene (većina ih je debela!!!) smiju jesti tzv. nezdravu hranu, njih liječnici ne liječe zdravom prehranom. Zašto oni ne moraju biti na dijeti?
Zašto da ja njih gledam kako jedu sve ono čega sam ja željna i što mi fali, a ne smijem to pojesti?

Ne razumijem zašto sam tako kažnjena. Zašto sam se morala odreći svoje strasti? Možda precjenjujem samu sebe, ali smatram da sam bila dobra u pečenju i izradi kolača i torti. I drugi su tvrdili da mi to dobro ide. Mene je to zaista veselilo i ispunjavalo. Obožavala sam to. Nije mi nikad bio problem sate i sate provesti u kuhinji, ja nisam lijena. Nisam se bojala nikakvog posla u kuhinji, ručno sam prala suđe jer nemam perilicu itd. 

Nema smisla isprobavati recepte za tzv. zdravu hranu. To je jednostavno preodurno, ta hrana jednostavno ne može biti ukusna. Isprobala sam dovoljno zdravožderskih recepata da to ustanovim, čak sam bila i na prokletoj radionici. 

Nikad nisam bila tako sama. Otkad sam na toj zdravoj prehrani, gladujem u svoja 4 zida. Nikamo se ne usudim ići, jer kamo god išla, svugdje ima ukusne hrane kakvu jedu moji prijatelji, susjedi, rodbina, kolege… i koju ja volim i želim jesti, a ne smijem. 

Slika preuzeta s interneta. 

Cvjetača nije riža, krumpir ili kora za pizzu i nikad to neće biti

Našla sam na internetu članke koji su me oduševili. Da, na internetu ima svega, koliko sam se samo zdravožderskih sranja načitala… Netko će ove tekstove s linkova smatrati sranjem, ali mene su neke stvari u tim tekstovima oduševile.

Slažem se s većinom što je napisano u linkanim tekstovima, iako i ti autori bajaju o tome kako je dobro jesti zdraviju hranu itd. - s tim se apsolutno ne slažem!!!

U tekstu na stranici https://www.pastemagazine.com/articles/2015/07/stop-lying-to-yourselves-cauliflower-is-not-rice.html oduševile su me rečenice poput (prema mom prijevodu; nisam anglist, ali toliko engleskog znam): „Cvjetača (karfiol) nije riža, krumpir ili kora za pizzu i nikad to neće biti“.

Tako nešto ja sam napisala ovdje na blogu, prije nego što sam naišla na spomenuti članak na engleskom jeziku. 

Autorica u tom spomenutom tekstu sa stranice Paste magazine na kraju lijepo zaključuje (prema mom prijevodu) - “ …nisi malo dijete, nema potrebe da pomoću trikova tjeraš sebe da jedeš povrće ili da ga prokrijumčariš u svoju hranu. Ako želiš jesti cvjetaču, jedi prokletu cvjetaču!“

Predobro!!!

A tek tekst u Huffington postu http://www.huffingtonpost.co.uk/lauretta-ihonor/how-eat-healthily-when-yo_b_12961004.html Ovaj dio na početku kao da piše o meni!!!

Autorica piše o tome kako nas svi uvjeravaju da za svaku tzv. nezdravu hranu postoji adekvatna zdrava verzija – što naravno,  nema veze s mozgom. Ja sam o tome na ovom blogu pisala već desetak puta; i očito, nisam jedina koja tako misli. Autorica u tekstu navodi primjer Browniesa od batata (sweet potato)  koji su bez šećera (sugar-free) i bez mliječnih proizvoda (dairy-free) – i da, na slici na Instagramu ili Pinterestu izgledaju odlično (like heaven), ali u stvarnosti su takvog okusa: da bi radije bio gladan.

Točno tako! Ja sam imala upravo takvo iskustvo s tzv. zdravim brownijima. Našla sam nahvaljeni recept na Pinterestu. Isti tjedan  kupila sam batate i napravila to sve po tom  receptu. Držala sam se recepta s tog zdravžderskog bloga, ništa nisam mijenjala. I dobro je to izgledalo na tanjuru, ali okus je bio oduran. Cijeli lim toga završio je u smeću. A na tom zdravožderskom blogu  s kojeg je recept, ta blogerica-zdravožderka koja ga je osmislila, tvrdi da su isti ko pravi (nezdravi) browniji. Mene to dovodi do zaključka da ta žena nikad nije jela prave brownije pa ne zna kakvog su okusa (da ih je jela ne bi svoj pripravak od batata uopće zvala brownijem, a kamoli tvrdila da je istog okusa kao fini (nezdravi) brownie.

I u tom tekstu u Huffington postu autorica spominje primjer s cvjetačom i sl. S tim se apsolutno slažem!!!

Osim toga, već sam i spominjala da npr. osušeni krumpir u pećnici nije pommes frites (općenito, hrana se u pećnici ne može pohati ni pržiti), zdrobljeno smrznuto voće nije sladoled itd. Sve to piše kod mene: ovdje, ovdje i ovdje.

No, autorica u tekstu u Huffington postu, naravno, tvrdi i da zdrava hrana ipak može biti divna i krasna i onda ga ona baja dalje o tome  – s tim se ne slažem. Tekst u Huffington postu preuzet je s ove stranice. Na toj svojoj web stranici  autorica prezentira te svoje bajke o divoti zdrave hrane - s tim se apsolutno ne slažem. 

Dakle, ne slažem se sa svime što piše na tim stranicama, ali ima pametnih stvari. Drago mi je da još ima normalnih ljudi! 

Slika je preuzeta s interneta.

Kako razviti nuspojave zbog jedenja nezdrave hrane???

Fakat ne mogu shvatiti zdravoždere. Ne razumijem kako oni razmišljaju i zbog čega su oni dobrovoljno na zdravoj hrani. Oni stalno cendraju da imaju kojekakve negativne posljedice nakon jedenja ukusne tzv. nezdrave hrane. Meni nije jasno kako to kod njih funkcionira. 

Evo nekoliko scenarija:

a) Jel vama kad jedete tzv. nezdravu hranu stvarno zlo, stvarno vam je muka, bljuje vam se, povraća vam se, stvarno imate problema s probavom, stvarno vam se spava, umorni ste, tromi ste, usporeni ste, itd. – jel vi stvarno osjećate te nuspojave???

b) Ili ste vi čitali i slušali o tome, (a to danas možete čitati, slušati na svakom ćošku) da kad jedete nezdravu hranu: onda vam je zlo, muka, bljuje vam se, povraća vam se, imate problema s probavom, vam se spava, umorni ste, tromi ste, usporeni ste, itd. – pa ste čitajući to, povjerovali u to, tj.  sami sebe ste uvjerili da ćete osjećati sve te (il barem neke) nuspojav, pa ste se onda prebacili na zdravu hranu.

c) Ili zapravo niste nikad imali problema s jedenjem tzv. nezdrave hrane, ali ste toliko povodljivi da ste popušili te zdravožderske teorije da će vam, kad jedete tzv. nezdravu hranu, biti zlo, biti muka, bljuvat će vam se, povraćat će vam se, imat ćete problema s probavom, spavat će van se, bit ćete umorni, bit ćete tromi, usporeni, itd. – da ste stvarno utuvili sebi u glavu da vama nije dobro od te tzv. nezdrave hrane pa ste metodom samouvjeravanja - razvili sve te (ili barem neke) nuspojave na sebi pa ih sad stvarno doživljavate i fizički osjećate. Npr. pojedete nešto nezdravo i onda kažete („zapovjedite“) sami sebi: sad sam pojeo nešto nezdravo i zato će mi sad biti zlo, muka, bljuvat će mi se, povraćat će mi se, imat ću problema s probavom, spavat će mi se, bit ću umoran, bit ću trom, usporen… - i sve to zapovjedite sebi, samo zato da biste mogli propovijedati svoje zdravožderske teorije.

Koja god od te tri mogućnosti se odnosila na vas – svaka vam čast.

Ne znam kako to uspijete.

Evo kako ta 3 gornja scenarija izgledaju  kod mene:

a) Imala sam 35 godina kad su me liječnici stavili na tu zdravu dijetnu prehranu koja mi se gadi. Do tada sam jela svu onu nezdravu, maaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaasnu, tešku, kaloričnu hranu kakvu volim  i ja nisam nikad osjećala te nuspojave koji vi navodno imate. Niti mi je bilo zlo od takve hrane, niti mi se spavalo, niti mi se bljuvalo, niti mi se povraćalo, niti sam imala problema s probavom, niti sam bila umorna, niti sam bila troma, niti sam bila usporena…

b) Danas stvarno možete na svakom ćošku slušati i čitati o tome kako je nezdrava hrana nezdrava i kako to ne smijete jesti itd., itd., itd. Ja ne mogu naći riječi kojima bih opisala koliko se meni živo jebe za to koliko je nezdrava hrana nezdrava. Ja obožavam nezdravu hranu jer je preukusna!!! Nikako ne mogu sama sebe uvjeriti  u te zdravožderske teorije da će mi od nezdrave hrane biti zlo, muka, bljuvat će mi se, povraćat će mi se, imat ću problema s probavom, spavat će mi se, bit ću umorna, bit ću troma, usporena, itd. Do 35. godine života nisam nikad osjetila te nuspojave, a zaista sam  svakodnevno jela tzv. nezdravu hranu koju obožavam.

Ako se netko sad pita zašto su me onda liječnici u 35. godini počeli liječiti(???) zdravom prehranom, ako je meni sve bilo super: o tome sam već pisala. Počeli su me liječiti(???) time zato što nisam imala redovitu mjesečnicu i zato što su mi nalazi bili „blizu gornje granice“ (npr. nemam dijabetes, al sam blizu gornje granice i sl.). Ja nisam osjećala nikakve poteškoće. Kad mi je mjesečnica izostala ja nisam imala nikakve tegobe ili bolove – samo nisam imala mjesečnicu. 

Ja sam se zaista osjećala super pripremajući ukusnu (tzv. nezdravu) hranu kakvu volim, uživajući u životu, pišući blog na temu tzv. nezdrave hrane koju volim, isprobavajući recepte..., tj. jedući sve ono što volim. Ja se nisam znala deprimirati zbog toga što sam debela. Nisam bila suicidalna zbog kila. Nisam na dijetu ni pomišljala (16 godina uopće nisam bila na dijeti niti sam na dijetu pomišljala!!!). 

Sad me liječe(???) tom prokletom zdravom hranom, ispalo je da, ako hoću imati redovitu mjesečnicu, moram gladovati na tom zdravom, prokletom sranju. Sad jesam deprimirana - jer sam se morala odreći svega što volim. Uzimam i sredstva za smirenje, baš lijepo pašu uz sva ta zdrava sranja koja jedem praktički svaki dan. 

Primijetila sam već da ljudi nikako ne mogu shvatiti da ja ne osjećam nuspojave nakon jedenja tzv. nezdrave hrane. Sorry, al meni jednostavno nije zlo, ni muka, ne bljuje mi se, ne povraća mi se, nemam problema s probavom, ne spava mi se, nisam umorana, ni troma, ni usporena… - nakon jedenja tzv. nezdrave hrane. Ne znam što bih vam rekla. S druge strane, ni ja fakat ne mogu shvatiti - kako vi svi uspijete doživjeti te sve nuspojave nakon jedenja tzv. nezdrave hrane.

c) Ja zaista ne znam kao bih na sebi razvila te nuspojave koje zdravožderi osjećaju kad jednu tzv. nezdravu hranu. Zar vi stvarno imate takvu moć samouvjeravanja da ste uvjerili svoje tijelo da kad jedete nezdravu hranu da vam onda mora biti zlo, biti muka, mora vam se bljuvati, povraćati, morate imati problema s probavom, mora vam se spavati, morate biti  umorni, tromi, usporeni, itd.

Svaka vam čast ako ste uspjeli sami na sebi izazvati te fizičke nuspojave zbog nečega što ste pročitali ili slušali o nezdravoj hrani.

Ja sebe ne znam uvjeriti u to. Probala sam ja sebe uvjeravati u to: čak sam hodala po kući ponavljajući neku vrstu mantre: ako jedeš one fiiiiine, kreeeeeeeeeeeeemaste, kalorične, maaaaaaaaaaaaaaaasne kolače isključivo od bijelog šećera i bijelog brašna ili isključivo bijelu tjesteninu ili sendviče isključivo od čistog bijelog kruha ili teeeešku, maaaasnu, prženu hranu... - bit će ti zlo, bit će ti muka, bljuvat će ti se, povraćat će ti se, imat ćeš problema s probavom, spavat će ti se, bit ćeš umorna, troma, usporena… Ma kakvi! Ne mogu ja svoje tijelo uvjeriti u to - jer kad jedem nešto tzv. nezdravo, moj tijek misli izgleda ovako: ajme, kako je to dobro, to je život, da barem više nikad ne moram pojesti nešto zdravo, jer ovo tzv. nezdravo je zaista presavršeno, presuper i predobro! To je uživancija! I ja zaista nisam osjećala nikakve nuspojave kad sam jela ukusnu nezdravu hranu kakvu volim. Ja onda jednostavno osjećam neopisivu sreću, užitak.

Možda bi meni bilo lakše u životu da sam povodljiva ko svi ti zdravožderi, pa kad negdje pročitam kako je nezdrava hrana zapravo nezdrava – da ju odbijem jesti. Kad ja razmišljam o tome da je nezdrava hrana nezdrava, moj tijek misli izgleda ovako: nezdrava hrana je nezdrava, aha, a dobro, nije bitno, bitno da je preukusna!

Što se zdrave hrane tiče, moj tijeko misli izgleda ovako: zdrava hrana je ogavna, odurna, gadna, prokleta... (jedem ju već skoro 2 godine pa znam o čemu govorim). 

Slika je preuzeta s interneta. 

Kako zdravožderi razmišljaju?

Ne znam koliko sam pita to već napisala, al napisat ću opet: fakat ne razumijem zdravoždere. Kako vi, kad utrpate nešto zdravo u usta, to doživite kao ukusno??? Zdravožderski blogovi su puni zdravožderskih recepata i oduševljenja(???) tim receptima. Već sam jednom napisala da sam naišla na samo jedan blog (neki američki) gdje neka zdravožderka napiše recept za neku zdravu hranu i otvoreno kaže da to nije ni približno ukusno kao tzv. nezdrava varijanta tog jela (za koju i ona kaže da ju voli)  – al ona jede ovu svoju zdravu varijantu jer hoće biti mršava. I točka. To mogu razumjeti. Ok, ne mogu shvatiti tu toliku želju za mršavošću - da si spreman odreći se ukusne hrane da bi bio mršav, al mogu shvatiti da je jedenje zdrave hrane za nekoga dijeta, put do mršavosti (tj. "nužno zlo"; bez onih sranja o tome da je zdrava hrana ukusna). Zaista cijenim kad netko tako otvoreno kaže da jede zdravu hranu jer je na dijeti i hoće biti mršav i priznaje da je zdrava hrana neukusna i ne trkelja da je na zdravoj hrani jer je zdrava i jer mu se sviiiiiiđa i da to nije dijeta, nego stil života... 
Neki zdravožderi fakat po blogovima pišu da je njima jedenje zdrave hrane stil života! Jebao te takav stil života ne kojem se patiš jedući zdravu hranu. 

One koji tvrde da je njima zdrava hrana ukusna – to nikako ne mogu shvatiti.  

Il vama to zapravo nije ukusno, ali non stop ponavljate da je zdrava hrana ukusna - kako biste sami sebe uvjerili u to?

Ili vama nije bitno kakvog je hrana okusa? Vi stavite nešto zdravo u usta, da biste zadovoljili potrebe tijela za energijom i bla, bla, bla – al uopće vam nije bitno kakovog je okusa to što jedete. Svaka čast. 

Za usporedbu, mene uopće nije briga koliko je nešto hranjivo, koliko energije daje itd. – meni je važno isključivo, jedino i samo da je to što jedem ukusno. Zadnje, skoro 2 godine, otkad jedem ta prokleta zdrava sranja, nisam naišla na ukusnu zdravu hranu. 

Detoks

Pun kufer mi je slušanja o (novogodišnjim) detoks dijetama, čišćenjima organizma i sličnim pizdarijama.

Gladujem već skoro 2 godine na toj prokletoj odurnoj, gadnoj, užasnoj, usranoj zdravoj hrani koja mi se gadi i koja mi je odurna i da još sad i čistim organizam (sa svih strana slušam kako je to dobro i kako bih to trebala). A pička vam materina(!) - svima vama koji maltretirate ljude s tim! Slobodno vi gladujte i nalijevajte se tekućinama i perite se i čistite se; jel vam ko brani? Ja vam ne branim. Al eto, da ne bi bilo zabune: imate moju dozvolu da budete i ostanete kreteni, budite na dijetama, čistite organizam, al molim vas nemojte zajebavati normalne ljude poput mene svojim pizdarijama.  

Slika preuzeta s interneta.

Novogodišnja želja

Pisala sam o bezmesnom Božiću koji sam si priuštila.

Što mislite, što sam jela za Novu godinu? Mac and cheese. I to one prave makarone sa sirom kuhane na mlijeku: tjestenina isključivo od bijelog brašna i puno tvrdog masnog sira i masni krem sir (kod mene je to zapravo Cheese and mac - sir s makaronima; sjetila sam se kupiti sir!). Baš sam si to željela.  Sarmu i odojka nisam ni takla.

Pisala sam već o tome da ne shvaćam pojam: novogodišnje odluke. Ne razumijem zašto bih si na početku nove godine trebala natovariti na vrat popis stvari koje ne želim raditi (nekakvo je pravilo da na taj popis treba uvrstiti stvari koje inače ne radiš jer ih ne voliš itd.  - i onda se na temelju novogodišnje odluke trebaš cijelu godinu patiti s tim). Vidim da ljudi oko mene marljivo sastavljaju popise. Ok, većina ljudi koje ja znam sastavi taj popis i drže ga se - prvi tjedan u siječnju. U redu – drže se toga tjedan dana. Ne znam što sa mnom nije u redu: ja nikad nisam uopće došla na ideju da idem raditi takav popis, a kamoli da ga se onda još i držim cijeli tjedan.

Nemam novogodišnji popis odluka i nemam pojma što bih uopće stavila na takav popis. Ja imam novogodišnju želju. Računa li se to? Moja želja je da više nikad ne moram jesti ništa zdravo, tj. da smijem uživati u svoj onoj ukusnoj, prefinoj tzv. nezdravoj hrani koju mi liječnici ne daju jesti. Smatram da sam skromna. Druge žene bi zaželjele da se udaju za milijardera, da putuju po svijetu, da izgledaju ko manekenke, il da postanu planetarno popularne i bogate manekenke, glumice…, da imaju hrpetine odjeće s potpisom, ili bi zaželjele mir u svijetu i sl. Ja nemam takvih želja, ja samo želim svaki dan jesti hranu kakvu volim (tzv. nezdravu: masnu, kaloričnu, tešku, zasitnu, napravljenu isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera…).

Koje su šanse da se to ostvari? Budući si imam dovoljno godina da znam kako svijet funkcionira, što se ispunjenja tih želja tiče: moja kolegica koja se želi udati za milijardera – ima veće šanse da joj se to ostvari, nego da meni liječnici u 21. stoljeću (u kojem je zdrava prehrana Bog i batina, tj. rješenje svih zdravstvenih problema) – dozvole da jedem hranu kakvu volim.

Ovo s udajom za milijardera nisam izmislila, neki dan kolegica je izjavila da je to njezina želja. 

Slika je preuzeta s interneta.