To je život! III

I dalje uživam u tzv. nezdravoj hrani i svemu onome što volim jesti.  Debljam se i uživam. To je život!

To je život! II

I dalje uživam u tzv. nezdravoj hrani i svemu onome što volim jesti.  Debljam se i uživam, presretna sam što danima nisam ni vidjela onu ogavnu i usranu zdravu hranu koju sam jela više od 2 godine. To je život!

Buketić od muffina za mene

Pretpostavljam da su zdravožderi, koji su zalutali na ovaj blog, popadali u nesvijest, možda čak doživjeli i srčani udar uslijed šoka, a neki su se možda srušili i mrtvi kad su vidjeli ovu sliku. Baš si zamišljam tijek misli nekog zdravoždera kad je vidio sliku: Ajme, kako je to nezdravo, masno, kalorično, nezdravo, prenezdravo, prepreprenezdravo, puno glutena, "eova", praznih kalorija, a tek masno i kalorično i nezdravo i prepreprenezdravo… ajme... kako je to odurno, kako netko može to jesti...

To je sve točno i meni se baš zato sviđa! Muffine sam napravila isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera, ne upotrebljavam integralno brašno, steviju, med i slične pizdarije! A glazura (ruža) je klasična: od šećera u prahu i maslaca.

I da, svih 6 muffina pojela sam sama, ne za jedna obrok, ali tijekom jednog dana! Naime, prije par dana slavila sam svoj rođendan. I to sa zakašnjenjem, jer sam za vrijeme rođendana bila na onom odurnom, prokletom, gadnom, usranom i kretenskom lchf-u. Ok, za to sam si sama kriva, ali nedugo nakon što sam došla k pameti i odustala od lchf-a odlučila sam konačno proslaviti rođendan. Nakon 3 tjedna na onom prokletom lchf-u, zaslužila sam počastiti se hranom (tzv. nezdravom) hranom kakvu volim. Da, meni je jedenje nezdrave hrana nagrada! Znam da se zdravožderi kurče onom frazom: jedenje nezdrave hrane nije nagrada nego kazna; no, meni je svaki zalogaj nezdrave hrane koji si priuštim NAGRADA!!! – više od 2 godine jedenja proklete, usrane, ogavne zdrave hrane me uvjerilo u to.

Ja sam zadovoljna izgledom ovog buketa. Naravno, može to i ljepše izgledati, ali treba uzeti u obzir da više od 2 godine nisam držala slastičarsku vrećicu za ukrašavanje u rukama (otkad me liječnici maltretiraju zdravom prehranom, ne pripremam kolače jer ih ne smijem jesti). Priznajem, izašla sam iz štosa, kao da imam dvije lijeve ruke, uopće nisam bila u stanju ravnomjerno rasporediti pritisak na slastičarsku vrećicu tijekom istiskivanja kreme, zato ruže nisu baš najbolje. Ali, što je tu je. Bolje i nesavršeni, prefini, nezdravi kolači, nego zdravi (s integralnim brašnom, stevijom itd.) ili nikakvi!

Što više gledam sliku (da, mogla sam speglati stolnjak), to mi se moj jestivi buket više sviđa! Sjećam se da mi je ona neka „gospođa“ napisala u komentaru ovdje na blogu da nemam smisla za estetiku. Što da kažem?
Napravila sam ove ruže najbolje što sam mogla. Ja sam amaterka u izradi slastica i kuhanju. Nisam se nikad za to školovala niti mi je itko pokazao kako se to radi. Moglo bi se reći da sam se sve sama naučila tj. samouka sam. S obzirom na životne okolnosti (siromaštvo, obaveze, nerazumijevanje okoline itd.) moram biti zadovoljna koliko sam samu sebe uspjela naučiti.

Naravno, uvijek bi moglo bolje: da protekle, više od 2 godine, nisam gladovala na zdravoj hrani kojom me liječnici „liječe“(???), bila bih isprobavala različite recepte, tehnike ukrašavanja itd. i mogla sam vježbati i napredovati u izradi i ukrašavanju slastica. Ali jebiga, morala sam jesti zdrave splačine i nisam smjela jesti ukusne kolače kakve volim.

Pisala sam već da ne razumijem zašto sam tako kažnjena, zašto me liječnici maltretiraju dijetom. Ja sama uopće ne osjećam potrebu da budem mršava i nisam imala problema sa svojih 114 kila, a najbolje je što zdrava hrana uopće ne liječi sve. Ja sam više od 2 godine na toj zdravoj hrani  čekala sve te divote i krasote koje se ljudima dogode kad su na zdravoj hrani - ali ja to nisam dočekala.
Osim toga, milijuni ljudi u svijetu su debeli i uživaju u tzv. nezdravoj hrani – i njih liječnici ne liječe zdravom prehranom!

No dobro. Dakle, meni se moj buket sviđa i baš je bio ukusan!

Pretpostavljam da je dotična gospođa koja ima potrebu kritizirati moju razinu estetike (tj. prema njezinim riječima: potpuni nedostatak estetike kod mene), izučila slastičarski zanat u Parizu kod nekog fensi i razvikanog chefa čije ja ime ne znam ni izgovoriti. Blago njoj. Priznajem da joj zavidim. Znatiželjna sam kako bi njezin buket od muffina izgledao? 
Ok, da, jasno mi je: ona je očito davnih dana izučila taj slastičarski zanat kod tog nekog fensi chefa, ali je nakon toga otkrila zdravožderstvo pa otkad se zdravo hrani - ona ne bi došla ni na ideju da napravi ovakav i ovako ukrašen nezdravi kolač. No, zaista me fakat zanima, da pod nekim uvjetom bude prisiljena napraviti ovakave nezdrave ukrašene muffine – kako bi izgledali? Zaista bih voljela vidjeti navodni dijapazon estetike kojim ta gospođa  raspolaže.

To je život!

I dalje uživam u ukusnoj hrani i debljam se. Zadnjih dana nisam ni pogledala nešto zdravo, a kamoli to jela. To je život! Osjećam se odlično!

Zašto neki ljudi smiju raditi ono što vole?

Što više o tome razmišljam to mi je fascinantnije kako neki ljudi smiju uživati u ukusnoj, tzv. nezdravoj harni, isprobavati recepte, pisati blogove...

Gledala sam, a valjda je to nekakva serija, ne pratim to, ali ovaj put sam čak odgledala dio jer me interesiralo kako će liječnici postupiti. Liječnici su imali kao pacijenta nekakvog glazbenika koji je tvrdio da je glazba njegova ljubav, njegov život itd. Trebao je ići na nekakvu opasnu i kompliciranu operaciju da bi mogao nastaviti svirati, no, ako se odrekne sviranja, može živjeti bez da se podvrgne toj opasnoj operaciji(!). Naravno, on je izjavio da je glazba njegov život i on ne može zamisliti život bez glazbe itd. i liječnici su se pretrgnuli operirajući ga kako bi on mogao nastaviti svirati. 

Ok, to je serija. 
Ali zašto on mora biti sretan te i dalje svirati? Mogao je nastaviti živjeti bez te operacije bez da više ikad svira. Nek odustane od svog sna, ljubavi strasti… tako to funkcionira u stvarnom životu. Ja volim kuhati peći, isprobavati recepte, pisati food blog… to je bio moj život, moja ljubav, moja strast, i u tome sam zaista uživala. Ali od siječnja 2016. liječnici me izgladnjuju, pardoooooooooooooooooooooooooon „liječe“ tzv. zdravom prehranom, pička im materina. Mene nitko nije pitao što ja volim, što je moja ljubav i što je moja strast. Ima (profesionalnih) kuhara koji također razmišljaju o hrani kao o životu, strasti itd., imaju restorane, kuharske emisije itd. Većina tih kuhara je debela, njih liječnici ne liječe zdravom prehranom (što oni svi imaju tako dobre gene da ne boluju od nikakvih bolesti koje uzrokuje tzv. nezdrava hrana???). Zašto oni ne moraju odustati od svoje strasti, ljubavi i života? 

Pa nisam ja kriva što sam naslijedila ovakve gene.

Ok, sad nisam na dijeti, jedem sve, i to me podsjetilo koliko mi nedostaje sva ona ukusna hrana koju mi liječnici ne daju jesti, isprobavanje finih tj. nezdravožderskih recepata, kombiniranje sastojaka… To je bila moja ljubav, moj život, moja strast, ali nikoga za to nije briga. Danas se sve liječi gladovanjem, joj, pardoooon zdravom hranom. Znam da ću opet morati ići na dijetu, pardooooon, puno bolje zvuči kad se kaže zdrava prehrana, jelda? 
Moš´ mislit. 
Znam da moram opet smršaviti prije sljedeće kontrole (da se doktorica opet ne bi derala na mene) i ne smijem se posvetiti svojem životu, svojoj ljubavi, svojoj strasti.

Ne razumijem zašto sam tako kažnjena. Nisam pušila i trovala time ljude oko sebe. A što se nezdrave hrane koju  volim pripremati tiče – nisam nikoga šopala time. Svi ljudi su dobrovoljno jeli tzv. nezdravu hranu koju sam pripremila, ja nisam nikad nikoga silila (ni u mojoj široj ni užoj obitelji zdravoždera apsolutno nema!). Da im ja nisam pripremala tu tzv. nrzdravu hranu, kupili bi ju u slastičarnama, restoranima itd. A ovu zdravu hranu koju si pripremam kad sam na dijeti, pardoooon, na zdravoj hrani – nitko iz moje okoline neće jesti, to si sama jedem. Ta zdrava hrana koju sebi s gađenjem pripremam i koju si s gađenjem jedem - svi to samo sa zgražanjem gledaju i nemaju potrebu to ni probati, a kamo li se prebaciti na zdravu prehranu. 
Dakle, kad sam na dijeti pardooon, na zdravoj hrani, ne pripremam ono što osobe iz moje okoline vole tzv. nezdravu hranu - ali oni to svejedno jedu: sve to si i dalje ili pripremaju ili kupuju.

Zdrava hrana samo za debele?

I dalje nisam na dijeti i uživam u svoj onoj nezdravoj hrani koju volim.

Baš mi je interesantna ona tema vezana uz food blogove o kojoj sam prošli put pisala. 

Sjećam se da je prije koju godinu jedna food-blogerica skupila svoje recepte za sladolede i još neke ljetne slastice u e-knjigu koja se mogla preuzeti na njezinom blogu. Ne sjećam se koliko je recepata za sladoled bilo u tome, ali sigurno ih je bilo  30ak.

U komentaru ju je netko pitao koliko je osoba pojelo sav taj sladoled i u kojem vremenskom razdoblju. I mene je jako zanimao odgovor na to pitanje, svaka čast osobi koja je to pitala, da ne ispadne da samo ja postavljam takva pitanja. Blogerica je brzo odgovorila da su sladoled jeli ona i njezin muž te dvoje maloljetne djece i to u razdoblju od oko 3 mjeseca.

Hm. Ok, sve super. No, gledala sam ja sliku te blogerice. Ona je, ne znam kako da to točno dočaram, ali probat ću:  koščato-žgoljavo-oglodano-ispijeno-mršavo koščata i žgoljava i mršava. Na znam jeste li pomoću opisa uspjeli shvatiti koliko je ta žena mršava, ali fakat je mršava! Na znam kakvi su joj muž i djeca (nema njihovih slika na blogu), ali ona je zaista, uistinu, stvarno i u punom smislu te riječi: mršava (ima njezinih slika na blogu).

Netko će sad reći da su npr. ti njezini sladoledi zdravi jer su rađeni doma pa znaš što je u njima. Ja sam proučavala te recepte:  većina sladoleda  radila se od (sirovih) jaja , slatkog vrhnja i bijelog šećera. Moji liječnici tvrde da to nije zdravo. Pa ja sad onda ne razumijem kako su vama svima ti sladoledi zdravi?

Meni je bilo fascinantno što ona i inače, nevezano uz te recepte za sladoled, mjesečno na svom blogu objavljuje i preko 40 recepata. Recepti na njezinom blogu nisu bili zdravožderski – zato sam i pratila njezin blog, imala je (ili ima još uvijek? – nisam zadnjih godina, dok su me liječnici izgladnjivali zdravom hranom, pratila njezin blog) zaista odličnih  recepata za tzv. nezdravu hranu kakvu ja volim.

Ok, sve super: mislila sam  si da ona valjda hranu pripremi, fotografira, baci u smeće, a recept stavi na blog. Ali ne, ona je tvrdila da ona i njezina obitelj to sve pojedu(!). Meni nije jasno kako ona može biti tako mršava, ako to sve jede? 

Čak i da se bavi sportom, zar svaki dan vježba 10ak sati da bi bila mršava?

Godinama sam pratila njezin blog, ona o sportu pisala nije, a iz recepata je bilo vidljivo da se zdravo ne hrani.

Stvar je jednostavna: ona ima dobre gene i smije jesti nezdravu hranu.

Da su barem meni takvi geni: kuhaš i jedeš sve ono što voliš, a ne debljaš se. 

Ja ne razumijem zašto ona smije jesti nezdravu hranu, a ja ne smijem? Da, ja ju ne smijem jesti zbog zdravstvenih problema. A zar ona nema baš nikakvih zdravstvenih problema, a na sve strane se non stop kokodače kako je ta nezdrava hrana nezdrava i izaziva kojekakve boleštine?

Dakle, u 90 dana ona je oko 30 puta radila sladoled. Pa, to znači da ga je radila više puta tjedno i oni su to sve pojeli! Ok, od nekih njezinih recepata za sladoled dobije se oko pola litre sladoleda, ali od nekih i više od litru. Ona i njezin muž i dvoje djece to su sve pojeli tijekom 3 mjeseca??? Ajme. Ok, ona jest mršava, ali jesu li muž i djeca te sreće?  Jel mogu njezin muž i djeca uopće proći kroz vrata? Ne znam.

Jel normalno u 3 mjeseca pojesti toliko sladoleda? Pa, da pitam svoje doktore, oni bi se zgrozili i naravno da bi rekli da to nije normalno (nevažno što su to domaći sladoledi). Ali praksa je drugačija: ako imaš dobre gene (i nemaš nikakvih zdravstvenih problema) možeš jesti kakve god nezdrave  hrane, koliko god hoćeš i kada god hoćeš i nitko ti ništa neće reći niti će ti popovati. 

Čula sam prije koji mjesec za jedan događaj koji me podsjetio na ovu priču sa sladoledima. Jedna susjeda, ne poznajem ju dobro i nisam tu priču čula od nje, nego usmenom predajom – od druge susjede, susrela se s problemom (ne)zdrave hrane.

Ta spomenuta  susjeda koju ne poznajem dobro, pozvana je u školu jer joj je kćer debela. Klinka ide 4. razred osnovne škole i ima oko 70 kila pa je školska pedagoginja u dogovoru s razrednicom pozvala mamu na razgovor: neka se obrati školskoj liječnici vezano uz zdravu prehranu kako bi klinka smršavila itd. Najzanimljivije u tome je što ta ista susjeda  ima i sina koji ide u 2. razred u toj istoj školi. On je koščato-žgočljavo-osušeno-oglodano mršav i njega na tom razgovoru pedagoginja spominjala nije (tako se ova p(r)ozvana mama jadala ovoj susjedi koja je meni to pričala).

Mene zanima, polazi li pedagoginja od pretpostavke da ta žena tom sinu kuha zdravu hranu koju on jede i zato je mršav, a sebi, mužu i kćeri kuha nezdravu hranu pa su zato oni debeli? Točno je da su i ta žena i njezin muž debeli  (imaju preko 100 kila; ne zajedno nego svaki za sebe).

Činjenica je da je klinjo pobrao dobre gene i on je mršav.

A ja se kladim sa svima vama, da ta žena nema tu debelu kćer - nikad ju pedagoginja ne bi pozvala na razgovor da mora mršavog sina hraniti zdravo! On zahvaljujući dobrim genima zbog kojih je mršav, ima dozvolu da smije jesti nezdravu hranu kakva se u toj obitelji kuha (i u mojoj obitelji se takva hrana kuha samo što ju ja ne smijem jesti)!

Ok, znam da život nije pošten, ali ja fakat ne razumijem zašto neki ljudi smiju jesti tzv. nezdravu hranu.

Hm, da se vratim opet sladoledarskoj blogerici s početka teksta... Pa kad se toliko forsira ta zdrava prehrana djece, baš bi bilo zgodno da je netko toj sladoledarskoj blogerici natovario onaj neki centar za socijalnu skrb (il kak se to zove?) na vrat. Što ima veze ako njezina djeca možda i jesu mršava, smatra se da nije normalno da se jede toliko sladoleda (a tu je i sva ona nezdrava hrana za koju je blogerica objavljivala recepte koji su se meni sviđali  – očito su njezina djeca to jela). Zašto neka socijalna služba/ustanova nije uključena u tu priču i zašto nije toj blogerici oduzela djecu, a nju uputila na neki tečaj roditeljstva i zdrave prehrane? 

Na sve strane se popuje o toj zdravoj prehrani – zašto se to nameće samo debelima, a za one koji imaju dobre gene to ne vrijedi? Oni smiju jesti što hoće i pišu blogove na koje stavljaju pregršt tzv. nezdravih recepata (koji se meni zaista sviđaju!). 

Zašto da djeca spomenute sladoledarske blogerice, osim što su nagrađena dobrim genima pa se ne debljaju, još budu nagrađena i time da smiju jesti nezdravu hranu kad god hoće i koliko god hoće i ne moraju jesti zdravu hranu?

Ako ja ne smijem jesti ukusnu tzv. nezdravu hranu kakvu volim, zašto ona, njezin muž i njezina djeca smiju to jesti i zašto da prođu nekažnjeno (bez bolesti za koje se tvrdi da ih nezdrava hrana uzrokuje)?

Zašto ja nisam...?

Prije par dana susrela sam poznanicu koju nisam vidjela, valjda 3 godine. I pita ona mene: "Jel još uvijek kuhaš i pečeš sve one finoće? Mislila sam da ćeš do sad postati popularna food blogerica."

Hm.

Baš me pogodila tamo gdje boli.

Uvijek sam voljela kuhati i peći kolače, općenito pripremati hrani (spomenuta osoba je to znala). Tamo negdje, krajem 2015. godine zaista sam mislila da ću se u budućnosti više baviti time. Nisam ja nikad namjeravala otvarati slastičarnu ili restoran, ali namjeravala sam više peći kod kuće kolače i torte po narudžbi i posvetiti se pisanju bloga.

Točno je da zadnjih dana (kraj kolovoza 2018.) nisam ni na kakvoj dijeti i jedem sve ono što na dijeti nisam smjela i uživam. 

No, u siječnju 2016. prestala sam se baviti kuhanjem i pečenjem te pisanjem bloga jer su me liječnici počeli maltretirati, pardooooon „liječiti“(???) zdravom prehranom.

Složila sam kiselu facu i spomenutoj osobici odgovorila sam da ne kuham ni ne pečem ni ne pišem blog. Nisam se upuštala u objašnjenja, poput onog  da danas medicinska prokleta gamad sve liječi  dijetama. 

Došlo mi je da se rasplačem.

Nisam nikad računala s tim da će me liječnici izgladnjivati, pardooooooooooooooooooooooooooon, „liječiti“(???) zdravom prehranom koja mi se gadi. Ne, ne pišem blog sa zdravim receptima jer mi se zdrava hrana gadi, meni je muka od onog što moram jesti i bilo bi me sram to staviti na blog.  A ni  kolače i torte ne pečem jer ih ne smijem jesti (a ono što se smatra zdravim/zdravijim kolačima je odurno!).

Sjećam se da sam još prije par godina čitala intervju s jednom razvikanom hrvatskom food blogericom koja je izjavila da je ona počela učiti kuhati te je počela pisati blog dok je bila nezaposlena. Ajme. A jebo mene glupu! Ja dok sam bila nezaposlena, nisam imala vremena kuhati. Dok sam bila nezaposlena, išla sam javnim prijevozom (ja nemam novaca za auto ni sad kad radim (na određeno), a kamo li dok sam još bila i nezaposlena!) s jednog kraja grada na drugi i nosala molbe za posao. Dok sam npr. došla do mjesta gdje trebam predati molbu, trebalo mi je i po 2 sata i onda sam se 2 sata vozila natrag kući. Uz to sam svaki dan išla i na poštu  (do koje mi javnim prijevozom treba pola sata) i tamo sam čekala u redu da pošaljem molbe (a u pošti je uvijek gužva!). Ili, kad sam naišla na natječaj u kojem piše da svi zainteresirani trebaju u toliko i toliko sati doći na razgovor – pa naravno da sam išla. A na takvim natječajima je uvijek velik odaziv pa sam i po nekoliko sati tamo čekala da dođem na red za razgovor.

Ova spomenuta food blogerica je popularna zato jer si je znala postaviti prioritete: neće tražiti posao dok je nezaposlena, nego će učiti kuhati i pisati blog, a obitelj nek ju uzdržava.

Ja sam očito imala pogrešne prioritete pa se zato nisam nikad uspjela posvetiti blogu. Trebala sam, dok me liječnici još nisu maltretirali zdravom hranom, reći svojoj obitelji: neću ja sad tražiti posao, ja ću biti doma i kuhati/peći te objavljivati recepte na blogu, a vi me uzdržavajte. Ne znam zašto to nisam napravila, spomenutoj blogerici je to očito upalilo. 

Hm, čini mi se da meni to ne bi bilo prošlo: mene bi moja obitelj izbacila iz kuće ako ne namjeravam pridonositi (piskaranje bloga u mojoj obitelji ne smatra se pridonošenjem).

Dakle, ja nisam popularna food blogerica jer si nisam znala postaviti prioritete dok sam bila nezaposlena (umjesto da kod kuće kuham i pišem blog dok me obitelj uzdržava, ja sam okolo tražila posao; a jebo mene glupu!).

A od siječnja 2016. me liječnici izgladnjuju, joj, pardooooooooooooooon, „liječe“(???) zdravom prehranom pa opet ne kuham i ne pečem hranu kakvu volim jer ju ne smijem jesti. Dakle,  ne pišem blog jer, kao što sam napisala, ne pripremam ukusnu hranu kakvu volim, tj. nemam recepata koje bih htjela stavljati na blog.

Ne razumijem zašto sam tako kažnjena. 

Spomenuta blogerica je razvikana i hvaljena na sve strane. Fascinantno mi je kako je njezinoj obitelji bilo normalno da ona kod kuće kuha i piše blog, a oni ju uzdržavaju. Ne znam jel ona iz bogate obitelji, ili je bogato udana, ili je osvojila zgoditak na lotu…   I da, ona ne kuha zdrave obroke. Pretpostavljam da ona jede tu tzv. nezdravu hranu za koju stavlja recepte na blog (koji se i meni sviđaju!),  no – ona je mršava.  

Da rezimiramo: ona ima popularan blog, nije morala tražiti okolo posao dok je bila nezaposlena, nego su ju drugi uzdržavali, a ona je doma kuhala i pisala blog, osim toga: mršava je (iako jede(?) tzv. nezdravu hranu za koju stavlja recepte ne blog.

Neki zaista imaju sreće u životu.

Za usporedbu: ja sam skoro svaki dan išla s jednog kraja grada na drugi tražeći posao, išla sam na poštu slati molbe, nisam imala vremena za pisanje bloga, mojoj obitelji ne bi na pamet palo da me uzdržava dok ja nezaposlena po doma kuham i pišem blog, a od siječnja 2016. sam još i kažnjena i time da ne smijem uživati u ukusnoj hrani kakvu volim, jer me liječnici izgladnjuju, pardooon, "liječe"(???) zdravom prehranom. Debela sam (meni to ne smeta(!!!), ali smeta mojim liječnicima), ne smijem jesti hranu kakvu volim i ne pišem blog.

Ja zaista ne razumijem zašto spomenuta blogerica ima toliko sreće u životu, a ja nemam.

Da, da, ustvrdili smo da sam ja imala pogrešne prioritete: okolo sam tražila zaposlenje umjesto  da sam doma kuhala i pisala blog. A očito sam naslijedila i loše gene pa se debljam od ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu volim, a spomenuta blogerica nema takvih problema te ona stavlja recepte za takvu ukusnu tzv. nezdravu hranu na blog koji piše.

Uživanje

Uspješno jedem sve tzv. nezdravo i nisam na dijeti.

Nakon onog odurnog lchf-a stvarno mi treba da uživam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani koju volim.

E da, dobila sam mjesečnicu: 44 dana nakon prošle mjesečnice (meni to nije normalno, ali znam da će lchf-ovke reći da je to normalno). 

Od ta 44 dana sam, zadnjih 21 i pol dan, bila na lchf-u. Ok, na lchf-u sam bila ukupno 21 dan. 

22. dana dogodila se ona katastrofa s proljevom, taj dan sam imala doručak, međuobrok i ručak po lchf-u, ali kad sam se onako usrala na tom svetom lchf –u: nije bilo šanse da više ikad budem na lchf-u. Zato sam taj 22. dan na večer, negdje oko 17 sati (poslije kina) službeno odustala od lchf-a počevši jesti sve ono tzv. nezdravo što volim (pizzu, sladoled, kolače, a kod kuće sam nastavila s bijelim kruhom, ajvarom, sladoledom, čipsom, pralinama... o tome svemu pisala sam u prošlom tekstu). 

Lchf 5 – Gotovo je!

Prije tjedan dana perem ja suđe u kuhinji. I odjednom osjetim da moram na zahod. Ali, za par sekundi,  gotovo, ja sam se u trenu..., ispričavam se, koji je lijep način da se to kaže? Evo, pokakala sam se u gaće. I trčim ja na zahod, ali to samo ide iz mene, u gaće. Nije to bilo gotovo dok sam ja došla na zahod, nego sam još i na zahodu imala prilike proučavati kako to izgleda. To je bila prozirna, bistra, žućkasta tekućina s pokojim čvršćim komadićem.

Imala sam ja proljev i na onoj tzv. zdravoj hrani na kojoj su me liječnici  držali 2 godine, ali to je tada bilo drugačije.

Koga ne zanima ovo što pišem, neka prestane čitati, nemojte mi poslije u komentarima pisati da vam se ne sviđa što i kako pišem, od prve rečenice je jasno o čemu  se u ovom tekstu radi.

Dakle, i na zdravoj prehrani imala sam proljev, ali to nikad nije bila takva "voda" kao sad na lchf-u. Tada je to bilo onako rijetko npr. kao pasta za zube, ali jednolično  kremasto, bez vode i komadića. Ali, ovakva "voda" kao sad na lchf-u, ajme, ja takav proljev nikad u životu nisam imala. 

ISPRAVAK: DODANO 11. 10. 2023. - I NA  ZDRAVOJ PREHRANI DOBILA SAM UŽASAN PROLJEV!

Naravno, kao dijete imala sam proljeve kao i druga djeca, no tamo negdje od tinejdžerskih dana ja od  tzv. nezdrave prehrane u kojoj sam godinama (tj. desetljećima) uživala, nikad nisam imala problema s probavom/stolicom. 

Ok, imala sam ja proljev, npr. prije 15ak godina, kad sam imala nekakvu crijevnu virozu. Ili, prije kojih 20ak godina, kad smo svi u kući imali proljev, očito smo svi nešto pojeli. Ali to je taj dan prestalo, nismo išli liječniku i nikad nismo saznali od čega smo dobili proljev.

No, ovakav proljev, kakav sam ja dobila na tom hvaljenom lchf-u. Ajme. Ništa, prala sam posrane, pardooon, pokakane gaće i trenirku i to je to. Tijekom dana nisam više imala proljev.

Jučer sam išla u grad nešto obavljati i dogovorila sam se s prijateljicom da ćemo se poslije naći u kinu i pogledati film. Na putu, dok sam se vozila tramvajem, osjetila sam da bih morala na zahod. Ajme. Pokušala sam ignorirati tu potrebu. Sišla sam s tramvaja na stanici na kojoj sam trebala i razmišljam: Što sad? Moram ignorirati što sam trebala obaviti i prvo se moram posvetiti novonastalom problemu. Da idem u neki kafić na zahod? Srećom, par metara od stanice je Lidl (tamo imaju wc za kupce), a ionako sam planirala prije kina skoknuti u taj Lidl i kupiti nekakve slatkiše za prijateljičine klince. 
Ok, znam da će sad zdravožderi i lchf-ovci itd. dreknuti da kupujem prijateljičinoj djeci otrov. Ona nije zdravožderka ni lchf-ovka i ona nema ništa protiv da njezina djeca jedu čokolade i bombone i ona im i sama to kupuje. 
I dobro, nisam otišla u smjeru u kojem sam trebala, nego sam otišla na drugu stranu, u smjeru u kojem je Lidl. Tražila sam ključ na blagajni i pritom sam stiskala "guzne" mišiće, da se ne pokakam u gaće. Ali, jebiga, morala sam ići tražiti ključ drugu blagajnicu, jer ga na ovoj blagajni nema. I dok sam ja došla do zahoda, dok sam ja otključala vrata:  pokakala sam se  u gaće. 

Skinula sam hlače, sjela na školjku i proučavala svoje ukakane gaće i traperice. To je opet bila prozirna, žuta tekućina s pokojim čvršćim komadićem. Potrošila sam, ne znam koliko metara papira da bih se kako tako očistila, srećom imala sam vlažne maramice u torbi, a te tekućine bilo je jako malo na hlačama i skoro uopće nije smrdjela.

I što sad? 
Skinula sam hlače i gaće. Što sad s tim pokakanim gaćama? Da ih bacim u kantu za smeće? Nekako mi je bilo neugodno, iako je kanta bila puna mojih posranih vlažnih maramica. Spremila sam gaće u vrećicu koju sam imala u torbi i stavila to u torbu. Onda sam procjenjivala štetu na trapericama. Najčešće nosim crne traperice i na njima se ništa ne bi vidjelo, ali naravno(!), ja sam danas imala one neke sivoblijede, to je kao efekt ispranog trapera. Na njima se iznutra, naravno, vidjelo smeđežuto (tragovi dreka, pardooon govna), to sam probala ribati vlažnim maramicama, ali naravno da to nije pomoglo. Srećom, izvana nije bilo mrlje u smeđoj boji, nego je to izgledalo kao da su traperice mokre i ta mokra mrlja bila je na jednom maleckom dijelu oko 2 cm dužine (većinu tekućine upile su gaće). 

Što da sad radim? 

Rasplakala sam se od muke. 

Imala sam u kozmetičkoj torbici uložak. Navukla sam, srećom, nepokakanu potkošulju preko stražnjice i obukla sam te pokakane traperice u koje sam stavila uložak. Nisam imala baš dugačku majicu na sebi, bila je 10ak cm ispod struka, ali nije prekrivala ovaj flek na mojim trapericama. Nategnula sam majicu prema natrag tako da mi je naprijed vratni izrez došao skroz do vrata i pokušavala sam ju nategnuti preko stražnjice tako da je majica na stražnjici bila duža, a naprijed  kraća (naravno da je to blesavo izgledalo, ali eto). Skužila sam da moram ramena držati prema natrag i izbaciti cice prema naprijed (znam da je to nekima normalno, ali ja inače tako ne hodam!) kako bi ta majica otraga bila duža. Namjestila sam i ručku na torbi koja ide na rame, tako da kad ručku stavim na rame, torbu mogu staviti otraga, barem djelomično, preko stražnjice. Inače, nikad tako ne nosim torbu, nosim ju ili normalno sa strane, ili eventualno, prema naprijed, ali nikad nisam imala običaj torbu prebaciti preko stražnjice.

Izašla sam iz zahoda, zaključala, vratila ključ… I što sad?

Otišla sam u obližnju trgovinu odjećom i... kupila si gaće. Razmišljala sam da kupim i nekakve hlače ili dužu majicu, ali zaključila sam da posjedujem dovoljno odjeće i ne pada mi na pamet kupovati još nešto (jednostavno ne želim toliko financijski ispaštati zbog prokletog lchf-a).

Bilo mi je blesavo opet ići u Lidl na zahod, pa sam ušla u nekakav kafić i otišla u zahod. Tamo sam obukla ove kupljene gaće. Nisam imala škare sa sobom pa nisam mogla skinuti onu nekakvu plastičnu "nit" (il kako se to zove?)  na kojoj je papirnata etiketa, a dobro (papirnatu etikatu sam poderala i skinula).  

Kad sam se obukla, u kafiću sam naručila mineralnu vodu i na silu ju popila, da ne ispadne da sam samo utrčala u zahod. Unatoč vlažnim maramicama osjećala sam kako mi ruke smrde jer: niti u Lidlu niti u ovom kafiću nije bilo sapuna!

I što sad?  Ne stignem ići kući da se presvučem, pa da se onda vraćam u grad, u kino. Da javim prijateljici da ne mogu doći? Kupila sam ulaznice preko interneta, kodovi su na mojem mobitelu pa ni prijateljica ne može iskoristiti barem svoju ulaznicu, to bi mogla jedino da joj dam svoj mobitel ili što, da ja idem do kina, da skeniraju taj kod i nju puste u kino, a ja da se vraćam doma?

Hmmm. A kad se sjetim da smo se  jedva dogovorile da se nađemo. Dogovarale smo se više od mjesec dana i uvijek nešto iskrsne i mi nikako da se nađemo. Ništa, odlučila sam da idem tako posrana, pardooon, pokakana u kino. Neće meni sitnica poput posranih traperica uzrokovanih kretenskim lchf-om upropastiti dan(?).

I bile smo u kinu, prijateljici nisam ništa spominjala jer me bilo sram. Moram napomenuti, svaka čast zaposlenicima u kinu: u zahodu, tj. pokraj umivaonika bilo je sapuna i tu sam konačno oprala ruke kako spada!

Pretpostavljam da je većini onih koji ovo čitaju savršeno jasno, ali da ne bi bilo zabune: ja sam s lchf dijetom završila zauvijek! Završila sam ja s tim još jučer, kad se opisana situacija dogodila. Nakon kina sam s prijateljicom išla na pizzu, nakon toga smo išle u slastičarnu na kolač, a pojele smo i sladoled. Prijateljica zna za ove moje dijete i protekle 2 godine, kad smo išle „na kavu“, to je stvarno bila kava, čaj ili voda, iako je ona i tada htjela da idemo na sladoled, na kolače, na pizzu, na ćevape…, ali ja sam svaki put odbila zbog dijete kojom su me liječnici maltretirali. Sad kad sam pristala da idemo najprije na pizzu, pa onda na kolače, ona nije ništa komentirala ni pitala, valjda se bojala da se ne predomislim, a ja nisam ništa govorila niti o ovoj dijeti od koje sam taj dan odustala niti o tome što mi se dogodilo. Da, sjedila sam u posranim trapericama u kinu, u pizzeriji i u slastičarni. Lchf je svima super, meni nije super, ali ja nisam htjela toj dijeti dopustiti da mi upropasti dan. 

Možda netko misli da, nakon što sam se onako pokakala, nije bilo pametno ostatak dana jesti to sve tzv. nezdravo što sam pojela. A što mi se još moglo dogoditi? Da, da, mogla sam se još koji put pokakati. Trebala sam kupiti još nekoliko komada gaća da ih imam kod sebe  pa da se presvlačim po zahodima u kinu, u pizzeriji, u slastičarni.

Srećom, nisam više imala problema s proljevom. To s proljevom dogodilo se oko 14:30, a budući da smo išle u pizzeriju i slatičarnu, kući sam došla u 21:20. Provela sam skoro 7 sati u posranim trapericama. A dobro, to je cijena koju sam platila jer sam došla na ideju da idem na lchf dijetu. Znam da sam si sama kriva jer sam nasjela na ta lchf-ovska maloumna, glupa, kretenska sranja koja sam čitala na lchf-ovskim blogovima.

Kad sam došla kući, istuširala sam se, oprala oboje gaće, traperice, potkošulju i majicu. Onda sam se još pogostila, jela sam sve ono čega sam se na lchf-u odricala. Našla sam sladoled u zamrzivaču, pojela sam skoro pola litre. Pa sam onda uzela 4-5 šnita bijelog pšeničnog kruha i pojela sam to uz ajvar. Onda sam jela čokoladu, praline i čips i gledala televiziju.  Baš sam uživala. Sljedeće jutro, tj. danas u jutro, nisam imala proljev, nego normalnu stolicu. I danas jedem sve ono tzv. nezdravo čega sam se na lchf-u i prije toga, na zdravoj dijetnoj prehrani, odricala.

Odlučila sam da neko vrijeme neću biti ni na kakvoj dijeti. Plan mi je uživati u hrani kakvu volim i udebljati se 5-10 kila. Na dijeti uvijek stignem biti (i morat ću biti koji mjesec prije kontrole da bi moji doktori bili barem donekle happy ako smršavim koju kilu). 

Znam da će sad neki lchf-ovac reći da je ovo što se meni dogodilo, normalno. Njima, tamo na lchf-ovskim blogovima sve je normalno. Na tim bloogovima, lchf blogeri, naravno, hvale lchf na sve strane. Pod njihovim hvalospjevnim tekstovima ima komentara koje ostavljaju obični smrtnici poput mene koji se žale na kojekakve nuspojave lchf-a. Takvih komentara nema puno jer ih lchf blogeri brišu – ti komentari narušavaju prekrasnost, divnost i supernost lchf-a. Ali nađe se barem na nekim lchf blogovima pokoji takav komentar, npr. napiše neka žena da je njoj užasno i nabroji kakve sve nuspojave ima (nije spominjala proljev), a lchf blogerica joj odgovori da je to sve normalno. A jebote glupu, ako ti je to normalno.

Meni bi lchf-ovci za moj proljev vjerojatno rekli da se moje tijelo koje sam godinama hranila nezdravom hranom na ovaj način (proljev) prilagođava prezdravom i prekrasnom i predivnom lchf-u. Pička vam materina! Svima vama, kojima je to normalno! Ne branim ja vama tu vašu normalu, samo vi budite na tome i userite se, pardooooooooon, ukakajte se, svaki dan, to vam zaista, onako, iskreno i od srca želim.

Radije ću biti neusrana i debela, nego usrana i mršava. Ok, da, znam, većina lchf-ovaca je zgrožena ovom mojom izjavom. Baš si zamišljam neku revnu lchf-ovku kako s nevjericom čita ovaj tekst i pita se: „Pa što li je ovoj s bloga Zdravo i neukusno? Pa ona nije normalna, zašto ona ne želi biti usrana i mršava? Ja bih uvijek radije bila usrana i mršava, nego neusrana i debela.“  

Lchf-ovcima je to normalno.

Ako je to normalno, ja ne želim postati normalna.  
Pisala sam već, sigurno desetak puta da na tzv. nezdravoj hrani u kojoj sam uživala ovakvih problema imala nisam. Ni na un dijeti nisam imala ovakvih proljeva. 
Meni je u svemu tome najveći problem to što ja zaista uopće ne želim biti mršava, nego se patim s tim dijetama jer doktori smatraju da je gladovanje, joj pardooooooooooooooooooooooooooooooooooooon: zdrava prehrana, rješenje svih problema. Ja nisam neka (maloljetna?) balavica i ne želim da se doktorica opet dere na mene kad dođem na kontrolu pa očito na nekakvoj dijeti moram biti. Ali zašto da budem na lchf-u i imam proljev, ako mogu biti npr. na un dijeti na kojoj takvh problema nisam imala?

Hm, budući da lchf-ovci stalno bulazne o divotama i krasotama lchf-a, sigurno bi neki od njih rekli da taj moj proljev nije od lchf-a, nego od nečeg drugog. A od čega? Ja sam taj dan, a nekoliko tjedana prije toga (ne zaboravimo da sam se već jednom tako usrala, pardoooooooooooon ukakala, otkad sam na lchf-u jela samo ta lchf-ovska sranja. 

Baš me zanima, imaju li lchf-ovci ovakvih iskustava s proljevom? Kako ne bi narušili tu svetost, divnost, krasnost i supernost lchf-a, vjerojatno će reći da se to njima nikad nije dogodilo jer je lchf super i na njemu ne možeš imati proljev. Ili, mogli bi neki od njih, možda, priznati da se to s proljevom i njima događalo, ali tako glupi kao što jesu, oni bi tvrdili da je to normalno, da to njima ne predstavlja problem, nego zbog toga znaš da lchf djeluje, njima je proljev vjerojatno ko orgazmičko iskustvo…  
Očito je problem u meni, ja imam nizak stupanj tolerancije za te dijete koje izazivaju takav užasan proljev. Pretpostavljam da lchf-ovci imaju puno viši stupanj tolerancije, moguće da si sad neka lchf-ovka misli: Pa ja sam tijekom 10 godina na lchf-u svaki dan imala proljev i meni je to bilo odlično, a ova s bloga Zdravo i neukusno, posrala je gaće samo 2 puta u 10ak dana i već je odustala od te dijete, pa zašto, pa na lchf-u je baaaaaaaaaaaaaaaaš suuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuper! 

Kad sam se prvi put usrala, pardoooon ukakala (onda kad nisam stigla doma, od  kuhinje do zahoda), palo mi je na pamet: pa zar će se to češće događati? Tada (kao ni ovaj put), sljedeći dan ujutro nisam imala proljev, popodne sam išla nešto obavljati i palo mi je na pamet: da si stavim veliki uložak, za slučaj proljevne nezgode??? Odlučila sam da neću, jer, pa neću valjda sad stalno imati proljev(!?). I nisam tog dan imala proljev, niti sljedećih nekoliko dana, sve do ove nezgode, na dan kad sam išla u kino. Taj dan, u jutro, ja sam imala relativno normalnu stolicu. Pisala sam već da sam ja na lchf-u, ali i na onoj zdravoj prehrani kojom su me liječnici maltretirali imala, za moj pojam, neobičnu stolicu: kakala sam komadiće ko zec. Ali, to nije bio proljev.

Iako to stalno napominjem, opet ću:  na tzv. nezdravoj hrani i un dijeti – imala sam normalnu stolicu, u jednom komadu, bez proljeva, bez komadića, bez zatvora...  

Očito je da moje tijelo nipošto dobro ne reagira na zdravu prehranu i na lchf.

U ova dva slučaja kad sam imala spomenute nezgode s proljevom,  meni nije bilo ni muka niti zlo, niti mi se povraćalo, ni prije ni poslije nego što sam se pokakala. Ja nisam osjećala nikakve tegobe, ali sama činjenica da sam se dva puta usrala u gaće, ajme, meni je lchf-a dosta! Ja imam 37 godina, pa nisam malo dijete da serem, pardoooon kakam u gaće.  

Lchf mi je priskrbio da sam dva puta u 10ak dana morala prati svoju posranu odjeću. Smatram da sam mogla bez tog iskustva u životu.

Ok, lchf-ovcima su sve te nuspojave normalne, znam i da neke žene, neovisno o tome na kakvoj su dijeti, uzimaju laksative da bi bile mršave, druge jedu vatu i toaletni papir da im stvara osjećaj sitosti, a da se ne debljaju…

Danas je sve podređeno mršavosti. Ja pišem već više od 2 godine da ja ne želim biti mršava. Ja nisam imala problema sa svojih 114 kila. I dan danas ja ne shvaćam zašto su liječnici odlučni da me izgladnjuju tzv. zdravom dijetnom prehranom, a ne daju mi lijekove, danas je popularan taj stav da je gladovanje, pardooooooooooooon, zdrava hrana - lijek za sve.  Oni očekuju da ja i dalje mršavim i tako me „liječe“(???), pička im materina. 

Da, dobro, nisu me liječnici stavili na lchf prehranu, štoviše, medicina je protiv toga. Ja sam sama prešla na lchf jer sam na onoj liječničkoj zdravoj hrani stalno bila gladna, a lchf-ovski blogeri pišu da na lchf-u nikad nisi gladan, a mršaviš. Ja sam nasjela na to: mislila sam si, ako je to sve tak super kako lchf-ovci tvrde, onda ja neću biti gladna, a moji doktori će biti happy jer svejedno mršavim. Osim toga, budući da lchf-ovci tvrde da ta prehrana njima rješava kojekakve zdravstvene probleme, ako ću biti na tome, onda će možda i moji liječnički nalazi biti super.  

Naravno, ja nisam imala ama baš nikakvu namjeru reći liječnicima da nisam na njihovoj dijeti, nego da sam na lchf-u. Čak i da sam bila zadovoljna lchf-ovom, pred liječnicima bih tvrdila bih da sam na onoj liječničkoj zdravoj prehrani (liječnicima je najbolje ne spominjati te kojekakve današnje popularne dijete jer je njima samo njihova izgladnjivačka zdrava prehrana svetinja). Naravno, da im ni sad neću spominjati da sam bila na lchf-u. 

Sljedećih tjedana ionako neću biti ni na kakvoj dijeti, namjeravam uživati u tzv. nezdravoj hrani, ali morat ću opet na neku dijetu, budući da liječnici očekuju da smršavim do sljedeće kontrole. 

Ne znam na kojoj ću dijeti biti, no sigurna sam da to neće biti zdrava dijetna prehrana kojom me liječnici maltertiraju, neće to biti ni ovaj usrani lchf, a neće biti ni paleo. Paleo nisam nikad probala, ali po onome što sam pročitala, jako je sličan posranom lchf-u (zapravo je i još gori) tako da to ne dolazi u obzir. Niti raw nisam nikad probala, ali po onome što sam pročitala o tome: oduran je. 

Moram potražiti još neku dijetu na internetu.

Još nešto, vezano uz taj presuper lchf: kasni mi mjesečnica (ne, nisam trudna, sigurna sam). Na un dijeti i na onoj zdravoj prehrani kojom su me liječnici maltretirali, barem sam imala redovitu mjesečnicu. Ok, nisam ja nikad imala mjesečnicu po kojoj možeš sat riktati (kao što neke žene tvrde), kod mene je to uvijek bilo par dana amo-tamo. Ali sad, zadnju mjesečnicu imala sam prije 42 dana - meni to nije normalno (od toga sam zadnja 3 tjedna bila na lchf-u)! Pričekat ću još koji dan, ionako moram provjeriti radi li uopće moj ginekolog sad usred sezone godišnjih odmora ili tko ju mijenja i koje dane u tjednu...

No, dobro.

Svejedno sviđala se ja vama ili ne i sviđa li se vama što pišem ili ne, poučena ovim iskustvom, savjetujem svima koji su na lchf-u: kad idete od kuće, stavite si ili pelene za odrasle ili barem veliki uložak, nosite sa sobom rezervne gaće i rezervne hlače/suknju i obavezno, vlažne maramice te plastičnu vrećicu u koju ćete spremiti posranu odjeću - jer  se ovo može dogoditi i vama.

Možda su vam moji savjeti glupi, ali ja sam opisane situacije doživjela i voljela bih da sam na nekom lchf-ovskom blogu dobila spomenute upute o pelenama, ulošcima i rezervnoj odjeći. Na taj način bih nakon onog prvog iskustva (u kuhinji kod kuće), drugi put bih bila spremna, ali jebiga, lchf-ovcima je sve divno i krasno i od njih nećete dobiti pametan savjet. Koliko li ga samo pišu o tom prokletom lchf-u, a nigdje ništa pametno! 

Neću ni pomisliti što bih napravila da mi se to dogodilo na poslu (sreća da sam na godišnjem). Tamo u blizini nema dućana u kojem bih kupila gaće. I što bih onda? Onda bih morala otići ranije s posla i u tim posranim gaćama i hlačama išla bih kući i vozala se javnim prijevozom. A što bih rekla na poslu zašto moram ići ranije kući? Baš se zamišljam kako govorim šefici: Ja sam na onoj hvaljenoj lchf dijeti i sva sam se pokakala pa moram ići doma presvući se.