Bez vage

Da, da – i dalje guštam u ukusnoj hrani.

Sad sam oko mjesec dana na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane.

Pa naravno da sam se udebljala. Nisam se vagala pa ne znam koliko sam se udebljala, barem 5 kila(?).

Nemam namjeru još se vagati. Nikad nisam uspjela definirati se kroz to koliko kila imam. Znam da druge žene nemaju problem s tim i njima je najnormalnija stvar da se važu svaki čas i prema broju kila određuju tko su, što su, kakve su, koliko vrijede, kako se osjećaju… Nikad nisam uspjela postati takva žena. Ne znam zašto sam ja tako nenormalna.

Kad se sjetim onih 16 mjeseci dok su me „liječili“(?) zdravom hranom (prije nego sam krenula na godišnji odmor od jedenja zdrave hrane) – bio mi je pun kufer vage.

Prvi put kad sam bila kod endokrinologa (u siječnju 2016.), izvagali si me i izmjerili mi opseg struka. Onda su me počeli „liječiti“(???) tom zdravom dijetnom prehranom i naručili me na kontrolu za 3 mjeseca. I ja sam gladovala 3 mjeseca na tom odurnom prokletom, zdravom sranju iako zapravo uopće nisam shvatila zašto mi ne daju lijekove nego me tako izgladnjuju.

Pisala sam već da ja uopće ne želim biti mršava i ne osjećam potrebu da tako gladujem na zdravoj hrani. Zadnjih 16ak godina (prije nego su me i siječnju 2016. počeli liječiti(???) dijetom), nisam bila ni na kakvoj dijeti, udebljala sam se 50ak kg, ali nisam imala u planu više ikad u životu ići na dijetu.

Kad su me počeli tako izgladnjivati, pardooon „liječiti“, vidjela sam po odjeći da mršavim, a i zdravi razum svakome govori: ako gladuješ hraneći se minijaturnim porcijicama odurne zdrave hrane i cijele dane provodiš gladan – moraš mršavjeti  (ma da, najbolje da nisam mršavila od tog gladovanja!).

Za 3 mjeseca došla sam na kontrolu, naravno, obavila sam sve pretrage koje sam morala i tamo su me opet vagali i mjerili mi opseg struka. Ja nisam gledala na vagu dok me medicinska sestra vagala jer me uopće nije zanimalo koliko sam smršavila. Možda je nekome čudno, ali ja zaista ne osjećam potrebu da budem mršava i uopće me nije zanimalo koliko sam smršavila. Osim toga, doktorica mi je još na prvom pregledu rekla da ću do kraja života trebati biti na dijeti, a kako sam znala da imam preko 50 kg viška, bilo mi je jasno da u 3 mjeseca nisam smršavila ni približno koliko oni očekuju – te da ću se trebati i dalje patiti na zdravoj hrani kojom me navodno liječe.

Nakon vaganja i mjerenja došla sam i do doktorice, pitala me koliko sam smršavila. Ja sam iskreno rekla da ne znam jer nemam vagu. I to je bila istina – nisam imala vagu. Doktorica se taj tren počela derati na mene - kako ne znam koliko sam smršavila, zašto se ne interesiram, zašto me to ne zanima… Nije vidjela problem u tome što sam rekla da nemam vagu. Ona je meni objasnila: da mene interesira koliko sam smršavila - vagala bih se kod prijatelja, susjeda, rođaka,… 
Ja nisam imala živaca njoj se ispričavati što ja nisam disciplinirana (kao dotična doktorica; pretpostavljam da je ona disciplinirana pa može odoljeti prefinoj tzv. nezdravoj hrani). Ja nisam takva i zato nisam u stanju otići kod prijateljica/susjeda… i izvagati se kod njih i pritom ignorirati sve one mirise, arome... i ponuđenu hranu u njihovim kućama. Moji rođaci, prijatelji, susjedi vole hranu kakvu i ja volim: ukusnu tzv. nezdravu hranu i pripremaju takvu hranu. I na stolovima, ako ništa drugo,  uvijek imaju barem kupovne kekse, čokoladice, čips… Možete misliti o meni što god hoćete, ali ja ne mogu sjediti za stolom i gledati svu tu hranu, ili gledati susjede i prijateljice kako grickaju sve to što i ja volim i želim jesti – al ne smijem. I što, zar da dođem na vaganje kod prijateljice pa nek onda sjedim nad čašom vode dok pričamo? Ili da možda nazovem prijateljice/susjede/rođake… da stave vagu pred ulaz u kuću/stan - ja ću se samo doći izvagati i neću ulaziti u kuću jer nisam u stanju odoljeti ukusnoj hrani koju volim i želim jesti i koja mi nedostaje (a koju oni imaju na stolu i kojom nude goste/posjetitelje).

Nisam objašnjavala doktorici ni da tijekom ta 3 mjeseca nisam doslovno bila nigdje osim na poslu i doma, i npr. u trgovini. Nisam uopće išla ni susjedima ni prijateljima ni rođacima niti sam izlazila s njima (niti sam izlazila sama!) uopće se nisam družila s ljudima. 3 mjeseca gladovala sam na zdravoj prehrani u svoja četiri zida. Iako nisam znala koliko sam smršavila, stvarno sam se odrekla života kako bih provodila to gladovanje na zdravoj prehrani; smatram da nije imala pravo tako urlati na mene.

Ionako joj je na papiru pisalo koliko kila imam (medicinska sestra me izvagala!), a od prije 3 mjesec pisalo je koliko sam kila imala kad su me prvi put vagali. Nek oduzme jedno od drugog pa će vidjeti koliko kila sam smršavila. 

I jest, nakon što je završila s deranjem na mene zbog toga što ne znam koliko sam kila smršavila, sama je to izračunala. Izračunala je da sam smršavila 14 kila i odmah je dodala da je to premalo  za tri mjeseca. Samo mi je rekla neka nastavim dalje s terapijom. Pisala sam već da je meni terapija: dijeta (doslovno tako piše na liječničkom nalazu). Ok, nutricionisti kod kojih me ta endokrinologinja poslala, to ne zovu dijeta; nego zdrava prehrana. Al to je sve isto sranje – gladovanje.

Nakon toga, kupila sam vagu, da ne bih stvarno morala nazvati susjedu i reći joj neka stavi vagu pred kućni ulaz, ja ću doći izvagati se i odmah otići doma, neću ulaziti u kuću jer nisam disciplinirana da bih mogla odoljeti svoj onoj finoj hrani u kojoj moji susjedi uživaju.

Ne znam kako drugi koji su na dijeti/zdravoj prehrani izlaze na kraj s tim. Sva moja rodbina i bliski susjedi vole ukusnu, tzv. nezdravu hranu. Oni i pripremaju i kupuju i jedu takvu hranu – i uvijek imaju takve hrane na stoli, u hladnjaku,…. I ja volim (OBOŽAVAM!!!) takvu hranu. Što se prijatelja tiče, činjenica je da se ni moji prijatelji ne hrane zdravo, tj. uživaju u svoj onoj ukusnoj, prefinoj hrani kakvu i ja volim. Ta ljubav prema tzv. nezdravoj hrani nije mi bila kriterij pri odabiru prijatelja, ali istina je da meni zdravožderi sa svojim zdravožderskim sranjima i s usranom hranom kojom me ponude kad dođem k njima – idu na živce, s takvima se ne želim družiti. 

Ako se pitate, kako znam da zdravožderi svoje goste nude usranom zdravom hranom: nemam prijatelja među zdravožderima, ali imam poznanika i imala sam tu ne-čast da sam bila kod njih na ručku ili večeri. To je prestrašno! Ajme, što oni serviraju svojim gostima! Bilo bi bolje da uopće ne zovete ljude k sebi, ako ne želite za njih pripremiti nešto drugo, nego im poslužite svoju zdravoždersku hranu. 
A ako baš nemam sreće, onda kod spomenutih zdrvaoždera čak dobijem i predavanje o zdravoj prehrani! Ne drže svi predavanja, ali ja sam znala naletjeti baš na takve: kojima nije dosta što su na stol prostrli zdrava sranja, nego još i trkeljaju (satima) o zdravožderstvu.

Al dobro, vratimo se sad mojim prijateljima koji vole ukusnu tzv. nezdravu hranu.
Kako da ja, koju liječnici „liječe“(?) gladovanjem odolim svemu onome čime me susjedi, prijatelji, rođaci… nude? Ja stvarno, zaista, istinski želim jesti tzv. nezdravu hranu – nakon 16 mjeseci zdrave prehrane itekako sam svjesna koliko želim, volim i obožavam tzv. nezdravu hranu.

Spomenula sam gore da sam 3 mjeseca gladovala u svoja četiri zida i nisam nikamo izlazila. To se nije ni kasnije promijenilo. Ukupno 16 mjeseci dok sam bila na toj zdravoj dijetnoj prehrani (prije nego sam sama uzela godišnji od jedenja zdrave hrane) nisam išla na obiteljske ručkove, proslave, svadbe, druženja… - jer nisam smjela jesti što drugi jedu. Zar da ja pasem neku salaticu i sjedim nad čašom vode dok se drugi goste delicijama?  Ma da ne bi!

Pisala sam već više puta da sam svaki tjedan imala jedan dan (u par navrata i više takvih dana) kad sam jela sve što ne smijem - živjela sam za taj jedna dan! Ako se pitate zašto si onda nisam sve tako posložila da na taj jedan dan idem na ručkove, svadbe, druženja,…

O tome sam pisala u ovom tekstu. Stvar je jednostavna: iako volim tzv. nezdravu hranu, ne volim svu takvu hranu. Zato nisam taj jedan dan uživanja u hrani htjela „potratiti“ na jedenje nečega što ne volim - jer se nikad ne zna što će biti posluženo na tim proslavama, druženjima,… (a ima dosta nezdravih stvari koje ja ne volim: ne zato što su nezdrave, nego mi jednostavno nisu ukusne ili mi se ne sviđa kako su pripremljene). 
Zašto da taj jedan dan u tjednu - za koji živim(!) - potrošim jedući nešto što jest nezdravo, ali što zapravo ne volim? 

Još prije 20ak godina, dok nisam imala pojma da će me jednog dana liječnici „liječiti"(???) dijetom, bila sam kod rođaka na ručku. I što su poslužili? Sarmu. Ja sarmu ne volim; nikakvu, nikada i nikako! Ili, sjećam se da sam jednom, bila kod kumova na ručku. Ne sjećam se što je bilo glavno jelo, ali sjećam se da sam s nesrpljenjem očekivala desert, jer oboooožavam, fiiiiiiiiiiine, kreeeeeeeeeeeeeemaste kolače. Kakav kolač je bio za desert? Kolač od maka. Ja mak ne volim: nikada, nikako i ni u čemu!!! Najžalosnija je stvar što se kolač praktički sastojao samo od maka! Tri prsta debeli biskvit od maka bio je namazan nekakvim pekmezom i na to je bila nalijana čokoladna glazura u tanašnom sloju. Ajmeee užasa! Da se barem kolač sastojao od nekih slojeva, npr. tog biskvita s makom i neke fine kreme - pa bih barem mogla jesti kremu... Ali ne. To je doslovno, jedino i samo u cjelosti bio - kolač od maka. Nisam ga jela.

Zašto da se ponovno nađem u takvoj situaciji na nekoj proslavi, ručku, druženju, svadbi, domjenku,... kod prijatelja, rodbine...? Zašto da se silim jesti nešto što mi se ne sviđa - pa onda taj tjedan ne smijem više jesti ništa nezdravo jer sam svoj jedan dan rezerviran za uživanje u nezdravoj hrani potratila na npr. sarmu, kolač od maka... I onda ostatak tjedna, tj. preostalih 6 dana moram biti na dijeti kojom me liječe(?) jer sam već iskoristila svoj jedan dan za uživanje u nezdravoj hrani - i to na nešto nezdravo što ne volim i u čemu nisam uživala (ja ne znam uživati u hrani koju ne volim).

Možda sam izbirljiva, ali smatram da nakon što 6 dana u tjednu jedem prokletu, zdravu, odurnu hranu koja mi se gadi – imam pravo jedan dan u tjednu uživati baš točno u onakvoj masnoj, kaloričnoj, teškoj i zasitnoj hrani od bijelog brašna i bijelog šećera kakvu volim i želim. 
Zašto da se „zadovoljim" nečim što jest nezdravo, ali što ne volim i nije mi ukusno? Može li se uopće netko „zadovoljiti" nečime što ne voli i što mu nije ukusno? Ja to niti mogu, niti želim.

Tako sam tijekom 16 mjeseci gladovala u svoja četiri zida. A taj jedan dan u tjednu (ili u nekoliko slučajeva i više dana, o tome sam pisala) kad sam si priuštila nešto tzv. nezdravo: to je u potpunosti bilo pod mojim uvjetima, baš onako kako ja volim i želim! Bez sarme i biskvitnih, beskremnih kolača od maka!!!

Sad sam na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane i jedem sve nezdravo!

Nemam u planu sad se uopće vagati. Vagat ću se prije nego ću ići na sljedeću kontrolu da znam izvijestiti doktoricu koliko sam smršavila, tj. udebljala se jedući isključivo, jedino i samo nezdravu hranu sad kad sam na godišnjem od jedenja zdrave hrane. Ona živi za taj broj, nju valjda napaljuje kad izgladnjuje pardoooon, „liječi“ ljude na taj način. Ako će se derati na mene jer sam se udebljala - dobro. Derala se na mene i nakon što sam 3 mjeseca  totalno i skroz na skroz gladovala, sve onako po spisku. Njoj se očito ne može udovoljiti. 


Slike preuzete s interneta.