Dokle tako?

Voljela sam pripremati (tzv. nezdravu) hranu kakvu volim jesti – baš zato što sam znala da nakon pripreme hrane slijedi jelo, tj. užitak u tome što sam pripremila. Ne mogu opisati euforiju, uzbuđenje, sreću, zadovoljstvo,… koje sam osjećala tijekom pripreme te hrane. Zaista sam se veselila okusima i mirisima. Kad sam pripremala tu nezdravu hranu kakvu volim, to sam jednostavno bila prava ja u svom elementu. Nedostaje mi to. Nedostajem sama sebi. Nedostaje mi ona osoba koja nije morala jesti zdravu hranu.

Sada, praktički 6 dana u tjednu pripremam zdravu hranu. Pritom ne osjećam ni euforiju, ni uzbuđenje, ni sreću, ni zadovoljstvo,…  niti išta pozitivno.

Što nakon pripreme zdravog obroka? Da, nakon što to pripremim, onda to još moram i jesti. A život mi se zgadi još tijekom same pripreme.  Baš danas sam za ručak na par kapi ulja popržila češnjak, dodala tikvice i začine i onda sam ih pržila da omekšaju. I to sam pomiješala s kuhanom rižom. Ajme užasa. Moram spomenuti da jedem samo, jedino i isključivo BIJELU rižu – da sam stavila integralnu to fakat ne bih jela jer mi se totalno gadi.

Dok sam pripremala to zdravo jelo – gadilo mi se, a onda sam sjedila nad tim i trudila se to pojesti. I jesam, pojela sam odurnu porciju toga uz nekakav nemasni komadić mesa. Ne znam jel mi se više gadi ta pusta, nemasna riža s tikvicom ili meso. I dalje sam gladna.

Točno je da se jedva natjeram da pojedem tu odurnu, zdravu hranu, a kad to i pojedem – i dalje osjećam glad (ne, ja ni nakon 15 minuta ne osjećam sitost; blago vama koji tvrdite da vaš mozak za 15 min. shvati da ste vi siti pa onda više ne osjećate glad; moj mozak tako ne funkcionira).

Ja si to nisam sama nametnula, zadnjih 18 godina nisam osjetila potrebu da budem mršava. Od siječnja 2016. jedem to što jedem, zato što me liječnici liječe(???) zdravom dijetnom prehranom i zabranili su mi da jedem ukusnu hranu kakvu volim. 

Ne razumijem zašto moram tako patiti.

Da umrem, barem ne bih morala jesti zdravu hranu.

Moraš počistiti tanjur!

Svi znamo da su zdravožderi skloni kojekakvim teorijama koje veze nemaju s mozgom. Navikla sam već na to: al uvijek me uspiju iznenaditi nekom novom nebulozom.

Čitam tekst neke zdravožderke, tj.  njezinu teoriju zašto je ona bila debela dok je bila dijete: ona je morala sve pojesti s tanjura i nije smjela ustati od stola dok sve ne pojede.

A jadnica mukina, mikina, malena! Kako su nju, jadno siroče, tako šopali hranom da je morala baš sve pojesti s tanjura pa je ta mala, sirota, jadnička sirotica zato bila debela. Aaaa, baš tužno.

Kod nas u kući nikad se nije moralo sve pojesti s tanjura. Ja sam uvijek ostavila kad nisam više mogla pojesti – a tako su radili i mama  i tata i deda i baba… Od čega sam onda ja bila debela???

Prema njezinoj nebuloznoj logici: ona je bila debela zato što je morala sve pojesti, a ja sam bila debela zato što nisam morala sve pojesti. WTF?


Slika preuzeta s interneta.

Odurne kuhane i sirove zdrave gadosti

Fakat nikad nisam voljela zdravu hranu, al otkad me liječe(???) zdravom dijetnom hranom, fakat mi se gadi sve to zdravo sranje koje jedem. Al uvijek može biti još gore: crko je grijač na pećnici. Zvali smo majstora, da jesmo: prvi put smo ga zvali prije 3 tjedna(!) kad je grijač crko i nakon toga svaki tjedan još par puta. A tako je to s majstorima. Nadam se da će do kraja ove godine taj grijač biti zamijenjen jer mi se fakat već gadi jesti sve samo kuhano (i sirovo) budući da ništa ne mogu ispeći u pećnici. Svejedno jel pečena ili kuhana – zdrava hrana je užasna, al fakat je još gore kad je stalno samo kuhana (il čak sirova).

Ne razumijem RAWce - kako im se ne gadi jesti to sve sirovo? Ok, da jednom godišnje pojedeš nešto sirovo, ali jesti to svaki dan i to godinama, ajmeee užasa.

Darovana mršavost

Ne volim čitati novine. Ni na interneti ni u tiskanom izdanju jer me uvijek nešto raspizdi, i pritom ne mislim na politiku. Mene raspizde kojekakve manekenčice, glumičice, pjevačićice… svojim izjavama. A naravno da one svašta trkeljaju, a novinari dodaju malo svojeg, pa se sve to začini bombastičnim naslovom itd.

Ali fakat mi idu na živce ovakve izjave, prepisat ću što je jedna manekenka izjavila: „Moj izgled je u prvom redu dar koji sam dobila od roditelja. Ja se samo trudim dobro ga održavati. Rodila sam dvije kćeri no nakon porođaja nisam imala problema s viškom kilograma…“

A pička ti materina! Pa nisam ja kriva što nisam od roditelja naslijedila takav dar! Zašto meni moji roditelji nisu darovali mršavost???????????????????????????????????????????????
????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Da, točno je da ona „održava taj dar“. Ali, kladim se u što god hoćete da je jednostavnije održavat nešto što ti je darovano, nego gladovati ko ja: da najprije uopće dođem na tu neku težinu koju moji doktori hoće da imam (pisala sam već da oni hoće da smršavim preko 50 kila) – pa da onda to održavam do kraja života.

Da, da neki će sad reći da sam si ja sama kriva što sam imala preko 50 kila viška, zašto nisam još kao dijete počela gladovati na zdravoj hrani pa da odrastem mršava. 

A jebiga, eto, nisam. Od ranog djetinjstva bila sam debela, a mršavost mi nije ni kasnije bila bitna, i ne vjerujem da se zdravom prehranom sve liječi. Kao tinejdžerka jesam gladovala na kojekakvim dijetama i htjela sam biti mršava – zato što su sve druge cure u razredu htjele biti mršave. Ali mene je to „pustilo“ tamo negdje, kad sam  navršila 18 godina. Zapitala sam se: Pa zar ću ja cijeli život gladovati na dijetama, pardooon zdravim prehranama – da bih bila mršava??? Nema šanse. Tada sam odustala od dijeta/zdravih prehrana, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam i udebljala sam se preko 50 kg tijekom sljedećih 16 godina uživajući u hrani kakvu volim. 

Da, piše u tekstu da se ova manekenka sad zdravo hrani, bavi sportom… - tj. čuva taj dar. No, s koliko godina je počela s time? Baš me zanima jel ona još kao dijete počela čuvati taj dar ili je to čuvanje počelo tek kasnije. U novinskom tekstu nigdje ne piše da su nju roditelji, još dok je bila dijete, hranili isključivo zdravom hranom.

Ja ne razumijem zašto je ona uopće dobila takav dar? Zašto je ona sveta krava, a obične smrtnice poput mene bi morale od najranijeg djetinjstva gladovati da uopće budu mršave (ne govorim sad o istreniranosti, utegnutosti, ravnom trbuhu itd., nego o urođenoj koščato-žgoljavoj mršavosti). Legitimno je pitanje: Zašto ja nisam dobila takav dar od roditelja????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Netko bi mogao reći da bih morala čuvati taj dar da sam ga naslijedila. Zašto? Moje rođakinje koje su ga naslijedile, apsolutno se ne trude čuvati/održavati ga. Što god jele u kojim god količinama, u koje god doba dana i noći – one su uvijek i vječito jednostavno koščato-žgoljavo mršave. Nisu one u formi (teretanu, igralište ili bilo koje drugo mjesto  gdje se nešto fizički vježba – vidjele nisu!), imaju strije i celulit, imaju škembu, ali one su fakat uvijek i non-stop jednostavno koščato-žgoljavo mršave! Tko ih ne poznaje i ne proučava izbliza bit će uvjeren da se one zdravo hrane i bave sportom pa su zato tako mršave.

A jebote!

Fakat, gdje ćeš boljeg dara od toga da smiješ jesti što god hoćeš, kada god hoćeš i u kojim god količinama hoćeš i pritom si stalno koščato mršav. Većina njih je svjesna tog dara. Baš je nedavno jedna moja rođakinja komentirala da je ona prezadovoljan svojim izgledom: ima škembu, strije, celulit, visi joj koža pod pazuhima,… ali, jede sve što hoće (svaki dan: prženo, masno, kalorično…), ima preko 40 godina, zadnji put se nekom sportskom aktivnošću bavila u srednjoj školi(!) - ali fakat je mršava!

Ne brine nju što ima škembu i što joj sve visi: obuće steznik, uskoči u nekakvu droljastu haljinu, namaže se ko kurva i svi kažu kako fantastično izgleda i nakon što je rodila dvoje djece. Nitko joj ne govori da se mora zdravo hraniti i vježbati. Naravno da izgleda bolje od mene – i sve samo zato jer je dobila dar mršavosti od roditelja.

Na stranu sve to vezano uz izgled, pisala sam već da nemam potrebu biti mršava niti imam potrebu drugačije izgledati jer to ne rješava životne probleme. Ja gladujem na tom zdravom sranju jer me liječnici „liječe“(???) zdravom dijetnom prehranom. Da, oni očekuju da ja jedem svu tu zdravu hranu i budem mršava – a moje rođakinje jedu tzv. nezdravu hranu i samo zbog tog dara koji su dobile, one su mršave.

Moji liječnici bili bi presretni da ja smršavim pa da imam kila koliko imaju moje koščato-žgoljave rođakinje koje žderu sve nezdravo. Netko će sad reći da nije zdravo to kako se one hrane i da one sigurno  imaju zdravstvenih problema iako su mršave. 

Hm. Ako one imaju zdravstvenih problema, o tome  šute ko zalivene. A ja stalno čekam, da one počnu crkavati ko muhe! Doslovno očekujem da tijekom idućih godina svaki dan crknu barem tri rođakinje – i da se ispostavi da je svaka imala 5-10 tumora, dijabetes preko 100 i sl. Ja fakat to stalno iščekujem jer stalno slušam kako je nezdrava hrana loša i liječnici me izgladnjuju i zabranili su mi jesti svu onu hranu koju volim, a moji rođaci, susjedi, ukućani, poznanici, kolege, prijatelji – i dalje bezbrižno jedu svu tu ukusnu tzv. nezdravu hranu kakvu i ja volim. 

Zašto oni nemaju zdravstvenih problema??????????????????????????? Pa neka i njih liječnici liječe zdravom dijetnom prehranom! Fakat ne razumijem zašto ja moram ispaštati. 

Ah, da, znam, zato što ja nisam naslijedila dar mršavosti od roditelja.

A opet ne razumijem, što je onda s mojim ostalim rođacima? Onima koji nisu naslijedili taj dar mršavosti od svojih roditelja - debeli su kao i ja, al njih liječnici opet ne liječe zdravom dijetnom prehranom. Zašto? Zašto oni ne moraju ispaštati jedući svaki dan odurna, prokleta, zdrava sranja?

Ne znam kakvi su (bili?) roditelji ove manekenke, moji roditelju su debeli (i kao djeca su bili debeli). I ja sam, ni kriva ni dužna, naslijedila njihove gene. Ne razumijem zašto je to tako. Ionako nema veze koliko kila imaju roditelji – to vidim po svojim rođakinjama.  Pisala sam već o dvije rođakinje koje su još kao djeca žderale sve redom u nenormalnim količinama: njihovi roditelji su uvijek bili debeli (o tome svjedoče slike iz djetinjstva), a njih dvije, ajmeee, kako su one uvijek bile koščato-žgoljavo mršave!  

Ne znam, ako se geni nasljeđuju od roditelja: jesu li njih dvije posvojene, ili se njihova mama barem u ta dva navrata jebala s nekim mršavim tipom, koji im je onda biološki otac pa su one po njemu taaako mršavo-žgoljavo-oglodano koščate. 

Spomenute rođakinje imaju danas po 2 trudnoće iza sebe, tijekom kojih dobiju 5-10 kg koje onda izdoje(!) te su i dalje oglodano-žgoljavo-ispijeno-mršavo-koščate. 

Ja zaista ne razumijem zašto ja nisam naslijedila taj dar mršavosti koji je pola mojih rođakinja dobilo. Iako se nezdravo hrane: očito nisu bolesne jer njih liječnici ne liječe zdravom djetnom prehranom kakvom mene maltretiraju.
Ok, urođena (darovana) mršavost mojih rođakinja (popraćena škembom, strijama, celulitom, nazategnutošću, visećom kožom…) i manekenska mršavost nisu ista stvar. No, moje rođakinje su sasvim zadovoljne svojom ne-manekenskom (darovanom/naslijeđenom) mršavošću jer se apsolutno ne moraju truditi oko nje. I ja bih bila zadovoljna takvom mršavošću – ne bi me liječnici liječili gladovanjem, tj. ne bih ovako ispaštala na odurnoj, prokletoj, usranoj, gadnoj zdravoj hrani koja mi se gadi.

Slika preuzeta s interneta.

Mušterija je uvijek u pravu

Reality emisije trebale bi biti „realne“. Ali, svi znamo da se i one rade po kojekakvim „scenarijima“ koji utvrđuju tijek radnje i sl. da bi to bilo zanimljivije(?) gledati.

Gledala sam u par navrata Paklenu zalagaonicu (ne on „običnu“  Zalagaonicu, nego baš Paklenu zalagaonicu). Nisam to pratila, al znam da je onaj neki dugokosi tip s naočalama vlasnik i ima sina kćer (nemam pojma kako se ti ljudi zovu).  

Meni je fascinantno da se ni tog vlasnik, naravno ni njegovu djecu – ali ni ostale zaposlenike(!) ne smije vrijeđati ni psovati itd. Kad bi neka mušterija, čiju robu nisu htjeli otkupiti ili su im nudili premalo novaca za robu itd. – počela psovati i vrijeđati vlasnika, njegovu djecu ili zaposlenike – zaštitari bi ih po kratkom postupku izbacili iz zalagaonice. Ja sam blejala u nevjerici u tv ekran kad sam to vidjela! Pa nisu oni svete krave! Ok, donekle mogu shvatiti da si je vlasnik umislio da se ne smije vrijeđati njega ni njegovu djecu, ali zašto ne dozvoljava da mušterije vrijeđaju ostale zaposlenike?

Pa zar nije mušterija uvijek u pravu?

Na to mogu odgovoriti s dva stajališta:

1. ja kao zaposlenik

Ja ne radim u zalagaonici (i točno je da nisam vlasnikova kći), ali radim s ljudima svaki dan i mene redovito vrijeđaju, psuju, maltretiraju, ponižavaju... i to je najnormalnija stvar. Gađali su me i smećem (i uspješno pogodili). Gađali su me i kemijskim olovkama/flomasterima i sl., ali s tim me još nisu nikad pogodili (svaki put sam se uspješno sagnula/izmaknula). Meni i mojim kolegicama i kolegama je to svakodnevica. Kod nas je mušterija uvijek u pravu.

2. ja kao mušterija/kupac neke robe ili usluge

U takvim slučajevima praktički nikad nisam u pravu; uvijek nadrapam, nasamare me, ponize, iskorištavaju,  još me i izvrijeđaju,…

Ne mogu si pomoći ni kao zaposlenik ni kao mušterija, ja uvijek nadrapam. Kao zaposlenik ionako ništa ne smijem poduzeti, dobila bih otkaz da se suprotstavim mušteriji koja je uvijek u pravu. Pogotovo zato mi je fascinantno što ima zaposlenika koji na svojim radnim mjestima smiju vrijeđati i maltretirati mene, tj. sve svoje mušterije/kupce.

Fakat me zanima koliko je ta Paklena zalagaonica realna, tj. koliko se to sve temelji na scenariju. 

Gladna i sama II

Pisala sam prošle godine kako sam provela rođendan. Isto je bilo i ove godine.

Spomenula sam već više puta da sad jesam na zdravoj dijetnoj prehrani: šest dana u tjednu, a jedan dan si priuštim da uživam u onome što mi je zabranjeno. Ni ove godine se nisam uspjela organizirati da mi taj jedan dan uživanja u tzv. nezdravoj hrani koju obožavam bude na rođendan.  

Otkad sam počela s ovim blogom pišem kako je meni teško biti na toj zdravoj prehrani i svaki dan jesti tu odurnu, prokletu, zdravu hranu koja mi se gadi. Teško to podnosim i, kao što sam već rekla, uzimam sredstva za smirenje. Ne znam kako bih izgurala dan na zdravoj prehrani bez toga.

Rođendan mi je bio tek krajem tjedna, a ja sam već početkom tjedna pizdila jedući tu zdravu odurnu hranu jer sam tjedan prije toga taj jedan „dan uživanja u hrani koju obožavam“ imala početkom tjedna. Nisam bila u stanju dočekati rođendan, tj. kraj tjedna pa da onda imam taj „dan uživanja u hrani“.

I dalje ne razumijem što je to zdravožderima tako divno i krasno na taj zdravoj prehrani. Ja nikako da dočekam te sve silne „divote i krasote“.

Domaći junk food vs. kupovni junk food?

Gledajući po internetu kojekakve (ne)zdravožderske nebulozne izreke, fraze,… naišla sam i na ovu.

U prijevodu: Možeš jesti junk fooda koliko god hoćeš, ako ga pripremaš sam.

I tu se navodi ime tog nekog tipa (Michael Pollan) koji ima neku svoju teoriju, filozofiju(?) vezanu uz prehranu. Nisam imala pojma tko je on (i ustanovila sam da nije nitko bitan), ali zabavila me njegova filozofija, ima tekstova po internetu, čitajte ako vas zanima. On smatra da ako netko želi jesti junk food (nezdravu hranu, fast food) – samo nek ju slobodno jede, ali neka ju obavezno kuha/pripremi kod kuće – i neće imati problema s debljinom, viškom kila i sl. 
Naravno, trkelja on o tome da kad doma pripremaš tu hranu, onda nema toooliko štetnih sastojaka itd., to nije ništa novo, o tome se staaaaaalno priča. Ali on odnekud izvlači još jedan aspekt - on „računa“ na lijenost ljudi: smatra da se ljudima, koji usvoje tu njegovu „filozofiju“, neće dati pripremati nezdravu hranu kod kuće pa ju onda neće ni jesti, nego će posegnuti za nečim zdravi(ji)m(?) što se kratko priprema, za što nije potrebno puno suđa itd. te će na taj način rjeđe jesti nezdravu hranu.

WTF???

Ok, meni je jasno da ima zdravoždera koji se ponose svojom lijenošću i ističu ju i nije ih sram.

Ja nisam lijena. Ja sam uvijek nezdravu hranu pripremala kod kuće i nikad mi nije bio problem si nešto fino, nezdravo… kakvo volim. Ok, bilo je trenutka kad mi se nije dalo pripremiti si nešto, ali kod mene je to rijetkost. Pisala sam već da nikad nisam obilazila fast food restorane. I pizze i hamburgere i sendviče,… u većini slučajeva pripremala sam kod kuće. Pisala sam već i da sam tijekom 18 godina – u piceriji bila 10ak puta. Ja nisam išla u picerije jer sam više puta tjedno(!) pizzu pripremala kod kuće! A tek razna (slana) peciva, buhtle, sirnice, krumpiruše, maaasne pogače,… ja sam sama mijesila, razvlačila kore, oblikovala tijesta… Nisam bila lijena pripremati si hranu kakvu obožavam.

Spomenuti gospodin Pollan navodi primjer s pommes fritesom. On smatra da, ako ćeš pommes frites raditi kod kuće – onda ćeš ga rjeđe jesti: neće ti se dati guliti, prati i rezuckati krumpir i onda ga još pržiti, a nakon toga prati i to masno suđe. I na taj način (zahvaljujući lijenosti) bit ćeš mršaviji, zdraviji itd.

WTF?

Meni njegova logika nije jasna. Mene su roditelji odgajali tako da su mi utuvili u glavi – da ako nešto želim imati – za to se moram naraditi. Svejedno je li riječ o hrani, poslu, školi…

I zato meni nikad nije bio apsolutno ama baš nikakav problem: oguliti krumpir, oprati ga, narezati, ispržiti i onda oprati suđe. Još sam čak i preskočila jedan korak. Pisala sam već da živim na selendri. To znači da prije guljenja krumpira: tijekom ljeta moram ići u vrt iskopati(!) krumpir. Naravno, ne kopamo krumpir u vrtu cijele godine, ali baš u ovo ljetno vrijeme: nemamo više krumpira od prošle godine i ne kupujemo ga u dućanu, nego iskapamo krumpir u vrtu (još nije potpuno dozrio pa nismo iskopali sav, to će biti na repertoaru za koji dan). Zar stvarno ima ljudi koji su taaako lijeni da bi (ako žive po filozofiji spomenutog gospodina) radije odustali od jedenja pommes fritesa nego išli iskopati krumpir u vrtu??? 

Ja to ne mogu shvatiti. Ja sam kao dijete, kad sam imala 7-8 godina, tijekom ljeta, morala npr. iskopati oko pola kantice krumpira za ručak/večeru: mama (ili baka) dala bi mi kantu i motiku i poslala me u vrt po krumpir. Nisam ja bila luda za tim kopanjem krumpira (pogotovo ako me npr. mama prekinula u gledanju televizije), ako sam odgovorila da „Neću.“  - dobila bih šamar, pa sam onda išla iskopati krumpir, cmizdreći. Kad sam donijela taj iskopani krumpir iz vrta – morala sam ga guliti, prati i rezati (nisam ga još tada pržila, nisam imala pristup vatri tj. štednjaku itd., ali ovo guljenje, pranje i rezanje – morala sam raditi).

Znam da je to danas zabranjeno (ma ne zabranjeno, nego protuzakonito). Djeca su jako dobro upoznata sa svojim pravima u školi im i liječnici i policajci i pedagozi i psiholozi,… drže predavanja o njihovim pravima i oni znaju da ako ih roditelji tjeraju da obavljaju fizičke poslove ili ako ih kažnjavaju batinama: djeca smiju (moraju!) nazvati Plavi telefon, policiju... i to se stvarno shvaća ozbiljno.

Dok sam ja bila mala Plavog telefona nije ni bilo, a policajci bi se sigurno strgali od smijeha da sam nazvala i rekla: „Mene mama tjera da u vrtu nakopam kanticu krumpira za ručak i ošamarila me kad sam rekla da neću.“. Najbolje u toj priči je što sam odrasla u selendri – nismo ni imali telefon! Što se mobitela tiče, ja sam stara, sada imam 36 godina, dok sam ja bila mala, mobitel nije bio u širokoj uporabi kao danas.
Tako da o zvanju policije nije bilo ni govora. 
Blago današnjoj djeci, smiju biti lijena i ne obavljati kućanske poslove - zakon im to omogućava.

No, dobro...

Da, zaboravila sam spomenuti još jedan korak: ako je taj iskopani krumpir blatan, onda ga treba oprati prije guljenja, i onda još jednom nakon guljenja. To se ne događa često. Svi znamo kako je vruće ovih dana i nema kiše, ali bila je pala kiša prije kojih tjedan dana kod nas i iskopani krumpir, morao je biti opran prije guljenja.

I da, nakon jela: treba oprati suđe. Već sam gore napisala da živim na selendri (nemam novaca da se selim u grad). Živim u derutnoj kući (nemam novaca da ju uređujem) s minijaturnom, starom mini kuhinjicom u kojoj nema mjesta za perilicu. Nikad nismo imali perilicu jer – osim što je to financijski izdatak, nemamo u kuhinji ni mjesta za nju. Da imamo perilicu u kuhinji, morali bismo izbaciti cijeli sudoper – a meni je nezamislivo da baš nemam nikakav sudoper u kuhinji (da, da: trebala bih dati izraditi neki minijaturni mini-sudoper po mjeri; ako imaš novaca (ja nemam), tj. ako možeš platiti, izradit će ti funkcionalni sudoper i veličine kutije šibica; jedino takav bi meni stao pored perilice).

Pisala sam već da sam (dok me u siječnju 2016. nisu počeli liječiti(???) dijetom), obožavala peći i kuhati i sve sam to radila u toj minijaturnoj kuhinjici i sve suđe sam uvijek prala ja sama, ručno. Ja nikad nisam bila lijena i nije mi bio problem oprati ni npr. pet posuda od masnih krema (buttercream) raznih boja kojima sam ukrašavala tortu i hrpu različitih nastavaka za ukrašavanje, hrpu spatula za zaglađivanje, limove za pečenje, i sl. Nije mi nikad mama (ili baka) pomagala da operem suđe nakon što sam radila kolače ili torte. Ja sam se bavila izradom kolača/torti (a ne mama ili baka) – pa je na meni bilo da sama operem i suđe – tako je to funkcioniralo u mojoj obitelji. Ako sam ostavila prljavo suđe u sudoperu – čekalo me dok ga nisam oprala.

Možete reći što god hoćete o meni, ali ne možete reći da sam lijena. Način na koji su me odgajali, izbio je lijenost iz mene (doslovno: kad nešto nisam htjela napraviti, dobila sam batine).

Trebala bih još nešto spomenuti, to mi je sad palo na pamet dok sam čitala što sam natipkala ovdje. Napisala sam da živim u staroj, derutnoj kući: moram spomenuti da nemamo klimu (nikakvu, nigdje u kući; kuća je stara s blesavim (starinskim) rasporedom prostorija, problematičnim instalacijama i nemamo novaca da nešto poduzmemo u vezi toga). Da, u ovoj starinskoj kući je ljeti vruće (a zimi hladno). Vjerojatno bi spomenuti gospodin Pollan i vrućinu naveo kao faktor koji treba spriječiti ljude u pripremi pommes fritesa. Hm.

Moja baka je više od 50 godina svaki dan u majušnoj kuhinjici bez klime i to uglavnom na peći na drva pripremala hranu (imala je i plinski šrednjak, ali više je koristila ovaj na drva – i ljeti i zimi). Mama također kuha u malenoj kuhinjici bez klime (ona koristi plinski štednjak). Ja imam 36 godina i više od 15 godina (prije nego su me počeli liječiti(???) dijetom) kuhala sam i pekla delicije kakve volim (tzv. nezdravu hranu) u malenoj kuhinjici bez klime.

Da, ljeti je vruće. U mojoj obitelji je to najnormalnija stvar. Ja ne znam stvoriti problem iz toga.

Da utvrdimo gradivo, uključit ću baš sve korake kojih se moram držati ako želim jesti pommes frites. Znam da postoje svakakvi recepti za pommes frites u kojima se npr. krumpir prije prženja kuha itd. U mojoj obitelji se nikad nije tako radilo, ja ću navesti korake za pripremu onoga što se u mojoj obitelji smatra pommes fritesom:

1. iskopati krumpir u vrtu (sada, tijekom ljeta kad nemamo u kući prošlogodišnjeg krumpira) i ako je padala kiša te je blatan – oprati ge prije guljenja. Ako je krumpir iskopan: spremljen je u podrumu, to znači da ga samo trebam donijeti iz podruma u kuhinju

2. oguliti krumpir

3. oprati krumpir

4. obrisati krumpir

5. narezati krumpir

6. začinit krumpir

7. zagrijati masnoću (ja to radim u dubokoj tavi, nemam fritezu)

8. ispržiti krumpir

9. nakon jela: oprati suđe (u mojem slučaju na ruke, jer nemam perilicu)

- i kao što sam rekla: u mojoj obitelji to sve se radi bez klime u kući.

Ok, u čemu je problem? Bi li mene ti koraci (tj. za neke ljude navodno ogroman(???) broj tih koraka) – trebali spriječiti da si pripremam i jedem pommes frites nekoliko puta tjedno??? Ne razumijem ni kako ni zašto bi se to „trebalo“ dogoditi.

Meni su ti koraci u pripremi najnormalnija stvar. Fakat ne razumijem tog gospodina, tj. njegovu filozofiju.

Što uopće znači ono da „nećeš tako često jesti pommes frites ako ga sam radiš“? Koliko često je normalno, a koliko nenormalno?

U mojoj obitelji pommes frites pripremao se nekoliko puta tjedno. Znam da su, ako zdravožderi ovo čitaju, oni sad popadali u nesvijest od šoka, kao što bi pao i dotični gospodin koji je izmislio tu svoju nebuloznu teoriju, ali u mojoj obitelji je bilo tako.

Dakle, nije se kod nas pommes frites pekao svih 7 dana u tjednu, tj, svaki dan, no bilo je tjedana kad se pekao 2-3 puta tjedno, al bilo je i tjedana kad se pekao samo 1 tjedno. Ali činjenica je da se kod nas pommes frites pekao – nije se njegova priprema izbjegavala (jer sadrži „puno koraka“(???) ili „jer je vruće“). I da, dok sam bila klinka – bilo nas je petero u kući. Tako da se pripremao pommes frites od oko 1-2 kg krumpira (ovisno uz što se jeo). Da: gulila se, rezala, i pekla veća količina krumpira, a ne neka malecka porcijica za 1 osobu (veličine kao u fast food restoranu).

Meni nije problem ni peći ga dva puta dnevno. Štoviše, prije mjesec dana pekla sam ga 2 puta u istom danu. Pisala sam da sam bila na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Za ručak sam si ispekla pommes frites i to je bilo tako dobro: da sam ga pekla i za večeru (taj isti dan!) u malenoj, starinskoj kuhinjici bez klime. 
Nisam taj dan gledala/pratila/pamtila... kolika je bila temperatura. Al tih dana je obično bilo oko 34°C. Pretpostavljam da je i tag dana, kad sam ja dva puta pekla pommes frites bilo 34°C; u kuhinji je sigurno bilo i više. Al meni je tijekom ljeta normalno da je vruće i normalno mi je pripremati hranu kakvu volim u takvim uvjetima.

Moram priznati da, dok me liječnici nisu počeli „liječiti"(???) zdravom dijetnom prehranom: meni pommes frites nije bio omiljeno jelo niti sam ikad mislila da je pommes frites najbolje nešto se od krumpira može napraviti (obožavam krumpir i može ga se pripremiti na milijun ukusnih načina!). Čini mi se da bih liječnicima trebala zahvaliti što su mi ukazali na to koliko je pommes frites ukusan: to sam shvatila nakon što su mi zabranili svu ukusnu hranu koju volim. Baš razmišljam, da me netko pita je li mi pommes frites sada najbolja, najdraža… hrana – što bih mu rekla?

Stvarno mi je falio, zato sam ga i pekla i jela dva puta u istom danu. No, ne bih mogla reći da mi je baš pommes frites omiljena hrana: moja omiljena hrana je skoro sve prženo (ili pohano) u dubokoj masnoći (tj. sve ono što su mi zabranili). Volim prženu, masnu hranu. Pritom mislim na pravu prženu hranu, a ne na ono kad je nešto pečeno u pećnici pa onda zdravožderi uporno to nazivaju prženo ili pohano, iako je to zapravo, samo is(pečeno) u pećnici; o tome malo kasnije.

U nekom tekstu tog gospodina Pollana (nemam link) pisalo je (prevedeno na hrvatski, to je moj prijevod): „nećeš pommes frites peći doma svaki dan jer za to treba vremena, truda, itd. pa ga nećeš ni jesti svaki dan“. Ok, kao što sam napisala, u mojoj obitelji se pommes frites nikad nije pripremao/jeo svih 7 dana u tjednu, ali jeo se/pripremao više puta tjedno.

Što dotični gospodin želi reći? 

Znači, ako pripremaš pommes frites doma, onda ga nećeš peći/jesti svaki(???) dan, a ako jedeš vani ili naručuješ dostavu itd.– onda ćeš ga jesti svaki dan??? Nemam pojma kakve su cijene u fast food restoranima (picerijama itd.) u Americi, ali u Hrvatskoj: meni su ti restorani užasno skupi!!! Zato sam ja, kao što sam  već pisala: praktički svu nezdravu hranu koju volim – pripremala kod kuće! Nisam išla u fast food restorane i picerije jer za to nisam imala novaca. Meni su i dan-danas fast food restorani skupi. Svaka čast Amerikancima, ako si oni mogu priuštiti da svaki dan jedu u fast food restoranima. 

Čitajući teorije tog gospodina zaključila sam da kod mene vrijedi sasvim suprotna teorija.

Da analiziramo moj slučaj: ja bih tijekom svog života bila pojela daleko manje tzv. nezdrave hrane - da sam ju jela isključivo u fast food restoranima. Jer: meni su oni skupi i nisam si mogla priuštiti da tamo jedem više od jednom mjesečno. Zato sam svu nezdravu hranu (skoro svaki dan) pripremala kod kuće. Ja sam našla vremena i bila spremna uložiti i trud i volju da nekoliko puta tjedno (ili čak dva puta dnevno) pečem pommes frites. A pržila sam i pohala i razna druga jela. Ja sam skoro svaki dan pripremala i jela nešto prženo i masno jer takvu hranu volim i obožavam. Al ne bih si nikada bila mogla priuštiti da svaki dan u fast food restoranima kupujem takvu hranu.

Ok, ovisno o tome gdje sam radila itd. nisam svaki dan kod kuće pripremala hranu koju volim jer nisam imala vremena. U tom slučaju napravila bih tzv. nezdravu hranu koju volim za više dana unaprijed. Ispržila bih npr. povrtne popečke u dubokoj masnoći. Naravno da su ti popečci najfiniji svježi, ali kad nisam imala vremena svaki dan pripremati hranu: napravila bih popečke od npr. 2 kg povrća i sl. te bih to ispržila u npr. litri masnoće – i imala sam onda što jesti 2-3 dana. Ja sam popečke pripremala isključivo u dubokoj masnoći. Tijekom godina, isprobala sam i tzv. zdravije varijante, ali zaključila sam da to ne valja i nisam samu sebe htjela mučiti neukusnom hranom. Zato nisam radila po onim receptima u kojima se tava premaže s pola čajne žlice ulja pa se na tome ispeče deset tura popečaka ili još veća nebuloza: kad se popečci "prže" ili "pohaju" u pećnici (ajme!). Zahvaljujući zdravožderima internet je pun takvih recepata, ali svakome tko ima barem malo iskustva u kuhinji jasno je da se u pećnici hrana ne može pržiti ni pohati. Pommes frites iz pećnice ne postoji. To je jednostavno pečeni krumpir. A još je gora ona varijanta kad zdravožderi krumpir namackaju bjelanjkom i ispeku u pećnici onda tvrde da je to isto ko prženi pommes frites. Kad čujem tu tvrdnju, uvjerena sam da ti ljudi nikad u životu nisu niti probali pravi prženi, prefini masni pommes frites. 
Ovaj krumpir s bjelanjkom trebalo bi nazvati pravim imenom: Zapečeni krumpir s bjelanjkom. Ista stvar vrijedi i za npr. Pohane tikvice iz pećnice - da, jesu iz pećnice, ali nisu pohane, jednostavno su ispečene.

Ne razumijem zašto se zdravožderi boje(?, ne znam koju bih riječ upotrijebila) nazvati stvari pravim imenom. Neka oni jedu to što jedu, i neka zovu tu hranu pravim imenom. 

Ako ne jedu pohane tikvice ispržene u dubokoj masnoći, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pohane tikvice, nego jedem Pečene tikvice iz pećnice.“.

Ako ne jedu pommes frites, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pommes frites, nego jedem Pečeni krumpir iz pećnice ili Zapečeni krumpir s bjelanjkom itd.“. 

Ako ne jedu pravi sladoled, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pravi sladoled, nego jedem smrznute banane ili smrznuti jogurt koji meni glume sladoled.“.

...

No dobro, da se vratim onome kako sam pripremala sebi hranu za nekoliko dana unaprijed. Uz popečke bih obično imala u hladnjaku pripremljenu finu zasitnu, tešku, tzv. nezdravu, masnu (baš onakvu kakvu volim) salatu: od krumpira, isključivo bijele tjestenine, graha… ili francusku salatu s puuuno majoneze  – uz par šnita čisto bijelog kruha 2-3 dana uživala sam u hrani kakvu volim, a nisam ju pripremala svaki dan i nisam trošila novce na fast food restorane.

Zaista ne shvaćam gospodina Pollana i njegove tvrdnje. Zar on fakat polazi od činjenice da su ljudi lijeni? Ok, znam da je danas zdravožderstvo popularno, moderno i razvikano, a jedan od temelja tog zdravožderstva je lijenost kojom se zdravožderi hvale i busaju o prsa. Meni to nije normalno, ne mogu ni zamisliti kako je to kad si lijen pripremati si ukusnu (tzv. nezdravu) hranu kakvu voliš.

Slika je preuzeta s interneta.

BMW i uživanje u prefinoj, nezdravoj hrani vs. strgane sandale i dijeta

Obavljala sam neke stvari u gradu. Imala sam sandale (s tzv. blok potpeticom), potpetica nije bila visoka, oko 6 cm. I odjednom primijetim da mi je jedna peta na sandali počela proizvoditi čudan zvuk dok hodam. I pogledam što je: s potpetice je otpao donji dio. Na znam kako se to zove, potpetica je u sredini šuplja, a okolo su stranice koje sačinjavaju tu potpeticu i ta „rupa“ u potpetici zatvorena je tim dijelom koji je u kontaktu s tlom, tj. to je „poklopac“ koji zatvara potpeticu. Dobro, moje objašnjenje zvuči blesavo, ali ne znam to drugačiji objasniti. Ili jednostavnije rečeno, otpalo je „ono dolje“ s potpetice na desnoj sandali. Tako da sam ja zapravo hodala oslanjajući nogu/stopalo na „stranice“ koje sačinjavaju potpeticu i nisam se usudila osloniti se posve na tu desnu nogu/stopalo, nego sam polušepesala oslanjajući tu nogu na prste.

Imala sam još stvari za obaviti, ali uputila sam se kući jer se nisam usudila s ovakvom sandalom ići dalje. I vozim se ja u tramvaju (stojim, gužva je) kad odjednom osjetim da mi je ova desna „defektna“ sandala nekako labavija oko prstiju gdje se nalazi remenčić. Pogledam i imam što vidjeti: remenčić se ne jednoj strani skroz odlijepio i izvukao van. Sandalu je na mojem stopalu držao još jedino remenčić koji se kopčao oko zgloba. Dobro da se to kopčalo oko zgloba, da sam imala natikače ili sandale koji se tako ne kopčaju – ta sandala se više uopće ne  bi mogla držati za moju nogu, tj. stopalo.

Dobro, došepesala sam ja s takvom sandalom dalje, do autobusne stanice, preživjela sam vožnju autobusom bez da se još nešto potrgalo i sišla sam na autobusnoj stanici oko 100 m od svoje kuće. I krenula ja do kuće. I što se dogodilo? Na drugoj (lijevoj) sandali ispalo je „ono dolje“  s potpetice (kao što je prvo ispalo na desnoj).

Nisam se trudila to pokupiti s tla, bilo mi je svega dosta, jedva sam čekala da došepesam  kući.

Kraj mene je u taj tren prošao BMW – lijepi, crni, ispolirani. Da smo su nekom ljubiću ili sapunjari onda bi u tom BMW-u bio neki milijunaš (ma što milijunaš: milijarder!); i kako to biva u sapunicama: zaljubio bi se u mene, siromašnu seljanku u strganim sandalama. 
Nismo ni u ljubiću ni u sapunjari, al odmah sam znala tko je to: moja bogata rođakinja koja živi blizu autobusne stanice. Ona je 2 godine mlađa od mene, bogata, ima dvoje djece - mršava je i jede sve što hoće u količinama kojim hoće (ne pazi što jede, teretanu iznutra vidjela nije, ona itekako uživa u nezdravoj hrani, nije ona utegnuta, visi joj koža, ima strije i celulit, nema ravan trbuh, ali jednostavno je koščata). I da, jesam li spomenula da ima novaca? Nije ona taj novac zaradila; njezini roditelji su bogati. Ima ona posao, ali od te plaće jedva bi preživljavala. Ona je onaj tip žene koji se može vidjeti u filmovima i serijama: razmažena, praznoglava, bezobrazna bogatašica koja smatra da ima pravo sve druge gledati svisoka zato što njezini roditelji imaju novaca. Nije ona milijunašica, ne kreće se u tim nekim tzv. elitnim krugovima, ne druži se s kojekakvim Todorićima, ne pojavljuje se u trač-časopisima, itd. Ali ima čist dovoljno novaca. Sve se novcem može postići/kupiti, a ona ga i ima dovoljno da si kupi i „postigne“ što želi. Uvijek je bila svjesna da njezini imaju novaca, a bila je svjesna i da novac otvara sva vrata (nije morala krv pišati, kao ja, na faksu: kupili su joj upis na faks, plaćali prolaz ispita, tj. kupili diplomu,…, a koliko tek troši na odjeću…). I zašto bi se mijenjala: ima dovoljno godina da je uvidjela da njezin način funkcionira: njoj je dobro, ma ne dobro: odlično! (a druge, tko jebe).

Ne znam koliko je koštao BMW. Moje sandale koštale su 300 kn. Ok, netko će reći da što sam očekivala od takvih „jeftinih“ sandala: meni je 300 kn puno i nisam ih smatrala jeftinim (da, da, znam da ima sandala i za 30, 50… tisuća kuna; ja toliko ne zaradim cijelu godinu).

Naravno da je spomenuti BMW izvodio „manevre“ po cesti (kako bi ga svi susjedi stigli vidjeti; nije sad kupljen, nego prije par mjeseci i imali smo ga priliku već vidjeti, ali moja jadna susjeda je zabrinuta da ga možda netko još nije vidio pa je bolje malo njime manevrirati po cesti da se pokaže što se ima). Nisu parkirali u dvorištu, nego su se na dvorištu okrenuli - odlučni da parkiraju s vanjske strane ograde, uz usku selendarsku cestu  po kojoj sam išli mi, koji smo izašli iz autobusa – pa sam se morala požuriti da se maknem šepesajući u obje sandale bez  „onog dolje“  na potpetici i s jednom sandalom koja mi se držala samo oko zgloba jer se remenčić skroz odlijepio.

Droncam se u javnom prijevozu (s potrganim sandalama) jer nemam nikakav auto niti sam ikad imala (jer nemam novaca). Nemam ni položen vozački ispit. U srednjoj školi, u 4. razredu skoro svi su to polagali jer su njihovi roditelji imali novaca. Moja mama nije imala novaca za to. Ja ni sad nemam novaca za to, meni jedna cijela plaća ne bi bila dosta da to platim. Na razumijem kako su svi tako bogati: susjedi, rođaci,… imaju 3-4 djece i svakom djetetu platili su autoškolu (sva ta djeca položila su vozački ispit još u srednjoj školi - nisu ta djeca sama zaradila za autoškolu). Nisam ja kriva što sam rođena u siromašnoj obitelji. l ne razumijem – budući da nisam kriva za to – zašto moram ispaštati zbog toga; pa nisam ja tražila da se rodim u siromašnoj obitelji.

Liječnici me izgladnjuju, pardoooooooooooooooon, „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom i to samo zato jer sam pobrala loše gene; nemam gene kao moja koščata rođakinja koje smije jesti sve nezdravo što voli.

Znam da život nije pošten. Ali ipak ne razumijem zašto je moja rođakinja naslijedila i novac i dobre gene.

Možda ja samu sebe precjenjujem, no s obzirom na to koliko sam se trudila i mučila i krvi napišala da nešto postignem u životu (nitko mi ništa nije dao, moja obitelj je siromašna), smatram da zaslužujem više od strganih sandala i „liječenja“ dijetom.

Slika preuzeta s interneta.

Zašto oni smiju to jesti?

Ja sam od onih koji su uvijek bili najdeblji u razredu i zato sam se već u ranoj dobi susrela s dijetama (možete vi to zvati zdrava prehrana – al to je sve isto sranje: dijeta). Najteže mi je bilo gledati druge kako jedu svu onu ukusnu, prefinu, predobru tzv. nezdravu hranu koju ja obožavam i volim i želim jesti, ali ne smijem jer sam na dijeti.

Točno se sjećam prvog puta kad mi je bilo teško gledati kako drugi jedu nešto što ja želim, a ne smijem jesti jer sam na dijeti/zdravoj prehrani. Tada sam imala 12 godina i bila sam, dakle, na toj nekoj dijeti, naravno, svi ostali ukućani i dalje su jeli ukusnu, tzv. nezdravu hranu. Mama je napravila fini kolač s kremom, keksima, voćem, šlagom,…

Nakon što sam pojela to nešto svoje dijetno, gledala sam mamu kako uživa u finom kolaču koji ja nisam smjela jesti jer sam bila na dijeti. Da, meni je (već tada) bilo teško gledati kako drugi jedu neku ukusnu hranu koju ja žalim jesti, a ne smijem. Bila sam tako jadna. Srdito sam, kroz suze, pitala mamu jel ona baš mora jesti taj kolač preda mnom. Odgovorila mi ja da izađem iz kuhinje, ako ne mogu gledati kako drugi jedu kolače.

Bila je u pravu. Nije meni nitko kriv što ja nisam u stanju gledati kako drugi jedu hranu koju ja želim jesti, a ne smijem. Mama me očito pripremala za budućnost, za stvarni život. I danas na kojekakvim obiteljskim slavljima, ručkovima, druženjima,… svi jedu ukusnu tzv. nezdravu hranu koju ja želim jesti, a ne smijem. I što, da ja njih sad pitam kao što sam onda, kao srdita dvanaestogodišnjakinja, pitala mamu: Jel vi to baš morate preda mnom jesti?

Tko tu ima problem? Oni ili ja?

Problem je u meni.

Nemam im pravo zamjerati što oni smiju jesti tu ukusnu, prefinu tzv. nezdravu hranu. Nisu oni meni krivi što ja to ne smijem jesti. Ako ne mogu gledati kako oni uživaju: neka ne dolazim na obiteljske ručkove, rođendane, svadbe…

I zato ni ne idem na ručkove, slavlja, rođendane…; gladujem u svoja četiri zida na toj zdravoj dijetnoj prehrani kojom me liječnici liječe(???).

Slika preuzeta s interneta.