Dajmo da sjede

Već godinama gledam te „starije“ gospođe po busevima, tramvajima, vlakovima, autobusnim stanicama, klupama (u parku)…

Ima onih koje jedva dočekaju da sjednu. Ono što mi je neshvatljivo je što one sve tvrde da su stare, slabašne, ne mogu ništa… a kako jure do sjedala u busu i tramvaju, sruše sve i svakoga tko im se nađe na putu!

A tek ona nebuloza koju ZET-ovci puštaju u busu i tramvaju, onaj tekst (ne znam točan citat, parafraziram):

„Ulaz u autobuse je, podsjećamo, isključivo na prva vrata.“ 

Za te babe to ne vrijedi. Kad bi ona išla na prva vrata, pa ne bi stigla sjesti!

Ili ono drugo:

„Karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju.“ 

Kad bi baba registrirala kartu, pa ne bi stigla sjesti!

A najviše od svega mi ide na živce jedna druga vrsta baba. 

Prve su, dakle, ove koje u jurnjavi do sjedala ruše sve pred sobom. No, postoji i još posebnija grupa: to su one koje naslažu svoje vrećice i torbe na sjedala u busu, tramvaju, na stanici… a one pobožno stoje nad tim svojim vrećicama/torbama koje sjede na sjedalima ili klupama.

Ajme.

To gledam već desetljećima i ne mogu to shvatiti!

Ok, ove prve jure da bi sjele, dobro.

Al ove druge, one jure da bi stajale nad svojim vrećicama! Tko normalan složi stvari na sjedalo, stolac, klupu… i onda stoji nad tim???

Prije koji tjedan u vlaku: kad sam ušla u vlak, baba je uredno stajalo nad sjedalom na kojem su bile očito njezine vrećice. Ja sam se vozila nekoliko stanica i izašla iz vlaka: ona je ostala stajati nad sjedalom, nad svojim vrećicama.

Ajme.

Ne znam što sa mnom nije u redu: ako ima slobodno mjesto, ja  sjednem i  sve svoje stvari uvijek ostavim na  podu: i u tramvaju i u busu i u vlaku i na stanici… i kad je sunce i kad je kiša i kad je snijeg i kad je led. Zar da  dižem tešku, prljavu…  vrećicu/torbu na sjedalo i onda da stojim nad tim??? Ma da ne bi! Radije si ja sjednem. Ali takav način razmišljanja nije normalan. Trebam se ugledati  u stare, mudre, iskusne žene koje su štošta prošle u životu i koje znaju što i kako treba: treba  naslagati torbe i vrećice na sjedalo, klupu… i onda stajati nad tim.

Par dana prije Svih svetih, na autobusnom stajalištu, razvukla baba po klupi dva aranžmana i torbu u kojoj su bili lampaši, a ona stoji nad tim. A jebo, mene glupu, ja to ne razumijem. Aranžmani su ionako bili omotani plastičnom folijom, ne bi im kruna pala s glave da ih je stavila na pod. Ja kad imam tako nešto, ja to sve ostavim na podu.

Ja se nadam da će mene, kad navršim, a ne znam koliko: 60? 65? 70? 80?... puknuti to nekakvo nadahnuće, tj. da ću doživjeti  tzv. aha-moment, da ću se jedan dan probuditi i shvatiti: "Ahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, a zato one naslažu vrećice i torbe na stolce, sjedala i klupe i one stoje nad tim". Stvarno jedva čekam da shvatim to, zašto one stoje nad stolcima na koje su naslagale svoje torbe i vrećice. 

Pitala sam mamu, koja je očito glupa ko i ja, tj. ja sam  očito naslijedila glupost od nje: ona isto ostavi sve vrećice/torbe na podu i sjedne si. Kaže da je već i ona razmišljala o tome zašto babe naslažu vrećice na sjedalo i onda stoje nad tim, ni njoj to nije jasno. Ona ima 63 godine i još nije doživjela taj aha-efekt, tj. to prosvjetljenje, shvaćanje postupaka tih baba.

Čini mi se da sam zapravo ja još gluplja nego što mi se čini. Često dođem na autobusnu stanicu, a na klupi baba poredala svoje vrećice i stoji nad njima, a ja bih si tako rado sjela (uopće me nije  briga bi li i moje vrećice htjele sjediti na klupi; kako rekoh, ja svoje vrećice uvijek stavljam na pod!). Ne govorim ništa tim babama, neka  od njih bi možda čak i maknula barem jednu vrećicu, ali neke babe su tako zajebane da mi se neda imati posla s njima.

I onda mi ne preostane ništa drugo, nego ja odložim sve svoje vrećice na pod, stojim nad njima i mislim si: ak ona ode prije mene, ja ću sve svoje vrećice i torbe poredati po toj klupi!

Nekad mi se posreći: baba ide na neki drugi (raniji) bus pa se pokupi, ali ja, glupa kao što jesam, zaboravim svoje planove: ja si sjednem i ostavim vrećice na podu! Ajme. A jebo mene glupu!

Već mi se više puta dogodilo da sam stvarno, kad sam bila raspižđena time što ne mogu sjesti jer babine vrećice moraju sjediti, „planirala“: kad ona ode sa svojim vrećicama, onda ću ja namjerno razvući sve svoje vrećice i torbe po klupi na autobusnoj stanici. No, šipak: ja jednostavno zaboravim naslagati vrećice i torbe na klupu jer ja to nikad ne radim. Glupa kao što jesam: ja si sjednem. 

Ja bih si morala nekamo tetovirati: "Kad ima mjesta na klupi, stolcu, sjedalu… poslaži sve svoje vrećice i torbe i onda ostani stajati nad njima, nikako nemoj sjesti!".

Već sam gore napisala da mene uopće nije briga bi li moje vrećice i torbe htjele sjesti na stolac, klupu ili sjedalo! Dobro da još nisam kažnjena zbog zlostavljanja vrećica i torbi, jer ih uvijek stavim na pod. Danas svi imaju kojekakva  prava, pa valjda postoji negdje i neki zakonski akt o pravima vrećica i torbi. Te sve babe su očito upoznate s tim kad tako pobožno, brižno i pažljivo slažu svoje vrećice i torbe na sjedala, stolce i klupe.

Trebalo bi pokrenuti neku humanitarnu akciju „Dajmo da vrećice i torbe sjede“ da se kod ljudi osvijeste kakve potrebe i prava imaju vrećice i torbe.  Naravno, treba mijenjati i zakone: svatko tko odbije staviti svoje vrećice i torbe na sjedalo, stolac, klupu… i onda stajati nad njima, treba biti krivično gonjen. S obzirom na moj odnos prema vrećicama i torbama te kršenje njihovih prava, mene čeka il doživotna robija il smrtna kazna. A ove babe će vjerojatno dobiti Nobelovu nagradu iz područja Odnosa prema vrećicama i torbama.

Nordijska baba

Neki dan u tramvaj uđe gospođa od 60ak godina pod kompletnom sportskom spremom. Imala je na sebi nekakvu novu novcatu sportsku jaknu, valjda nepromočivu i to onu neku fensi (ne onaj neki jeftini gornji dio pamučne trenirke, kakve ja nosam), imala je nekakve hlače(ne znam kakve su to hlače, ali to nije razvučena pamučna trenirka kakve ja nosam). Ta njezina jakna bila je porilično glomazna, ok, znam, za bavljenje sportom, oprema ne smije biti uska i neudobna, ali meni je ta baba izgledala ko američki (tj. afroamerički) reperi koji paradiraju u (brendiranoj) sportskoj odjeći.

Preko hlača imala je nešto za što nemam pojma kako se zove: to je sezalo od gornjeg, tj. preko gornjeg  dijela cipele (od zgloba) i bilo je navučeno do koljena (očito je gore i dolje u rubu toga bila guma, jer je izgledao „nabrano“). Evo, jebo mene glupu, al ja pojma nemam kak se to zove, a niti čemu to služi. Imala je i nekakve fensi cipele, ko nekakve gojzerice, ili koju pičku materinu (nisu to bile jeftine tenisice kakve ja nosam). Znam, da znam, bez brige, ako se želiš baviti sportom, ne možeš nositi stari, razvučeni gornji i donji dio pamučne trenirke i poluraspadnute jeftine tenisice, moraš pljunuti par stotina eura na opremu za bavljenje sportom. I naravno, nordijska baba imala je štapove za nordijsko hodanje. To je jako popularno u Zagrebu zadnjih godina kod gerijatrije.

Ono što je meni bilo blesavo (osim činjenice da mi je cijela ta upicanjena pojava „nordijske babe“ bila blesava) je to što joj se nekakva mlađa žena digla i ta nordijska baba je sjela u tramvaju! A jebo te glupu, ako se možeš baviti nordijskim hodanjem, onda možeš i stajati u tramvaju! A zašto se ona uopće voza u tramvaju s tim štapovima??? Pa nek pješači kad već ima svu tu sportsku spremu za nordijsko hodanje na sebi! 

Stvarno mi nije jasno kamo se ona vozala u tramvaju. Što, zar postoje posebni tereni za nordijsko hodanje do kojih se treba dovesti tramvajem??? Kak to onda funkcionira: dovezeš se tramvajem do tog nekog „terena“ i onda  tamo valjda „odnordijaš“ koju rundu tog nordijskog hodanja i onda se valjda opet tramvajem vozaš kući???

Ajme.

Bus-baba

iliti gerijatrija u autobusu

Danas sam išla autobusom kući. Imala sam veliku, plastičnu vrećicu punu stvari i uz to još i jednu široku, veliku, ovalnu, plastičnu torbu, također punu kojekakvih stvari. Došao je autobus i ja sam prva ušla (to je početna stanica i u autobusu nije bilo nikoga(!). 

U prednjem dijelu autobusa, i s jedne i druge strane su 4 sjedala: dva sjedala nasuprot druga dva sjedala (2 sjedala gledaju u smjeru vožnje, a 2 u suprotnom smjeru). Stavila sam vrećicu na sjedalo do prozora (ono koje gleda u smjeru vožnje), ja sam sjela do svoje vrećice, dakle, do prolaza (na sjedalo koje gleda u smjeru vožnje). I razmišljam kamo da stavim torbu, bila mi je poprilično teška pa mi se nije dalo dizati ju na sjedalo nasuprot meni, i dok ja tako razmišljam, kamo ću s tim, u autobus je ušla gospođa od kojih 65 godina, i što mislite kamo je sjela? Pa naravno, provukla se pokraj mene i moje torbe i sjela nasuprot sjedalu na kojem  je moja vrećica (dakle, na sjedalo koje gleda suprotno smjeru vožnje). Ponavljam: u autobusu nije bilo nikoga (!!!) osim nje i mene!

Za njom je ušao, neki tip, od 40ak godina, koji je očito bio s njom, ne znam jel joj sin, ljubavnik, brat, nećak... il što već; nisam stekla dojam da joj je muž. On je sjeo također u prednji dio autobusa, gdje su takva 4 sjedala (2 sjedala gledaju u smjeru vožnje, a 2 u suprotnom smjeru); al na drugoj strani autobusa. 

Dok ja razmišljam zašto si je ta baba baš tu sjela, kaj ne vidi da ja imam i tu vrećicu i ovu torbu, kaže ona tom svom sinu il ljubavniku, il što joj već jest: "Zar nećeš sjesti ovdje pokraj mene?" Mislila je na sjedalo uz prolaz (ona je sjela do prozora), dakle, ona je htjela da on sjedne nasuprot meni i mojoj torbi i mojoj vrećici; al on je srećom odbio (barem on ima mozga; ili jednostavno neće sjediti s njom). 

Ja sam na kraju držala tu torbu nekako pokraj svojih nogu i njome djelomično blokirala prolaz. U autobus je ušlo još ukupno 4 ljudi. Dakle, da ponovim, osim nas ukupno 7 (baba, njezin sin/ljubavnik, ja i tih četvero ljudi): PROKLETI AUTOBUS BIO JE PRAZAN!!!

Ja stvarno ne razumijem ljude. Ja tu babu ne znam, niti sam ju ikad vidjela. Zašto ona mene jebe u zdrav mozak? Kaj ona fakat nije vidjela moju ogromnu plastičnu torbu? Još je htjela da i taj njezin sin/ljubavnik sjedne do nje. Da je on fakat sjeo do nje, kamo bih ja stavila svoju torbu??? Zar je očekivala da ću se ja stvarno maknuti sa svom svojom prtljagom??????? Pa on ne bi mogao sjesti nasuprot meni, tamo je bila moja veeelika torba, pokraj mojih nogu, on ne bi tamo imao mjesta, ne bi imao kamo s nogama. Kak si je ona to zamislila??? Pička joj materina, gadna, odurna, usrana!

Najradije bih joj bila svoju torbu stavila u krilo!!! A zamislite da sam to stvarno napravila. Ispalo bi da sam ja bezobrazna, neodgojena… jer sam jadnoj, staroj, slatkoj bakici nabila svoju torbu u krilo. Da, da, tu bih ja bila negativac. 

Najbolje mi je kad te stare babe kukaju da one ne mogu sjediti na sjedalima koja gledaju u smjeru suprotnom od smjera vožnje. Ova baba, očito nema takvih problema. Ali meni je fakat fascinantno da ona nije mogla sjesti nikamo drugamo, nego na to sjedalo koje gleda u smjeru suprotnom od smjera vožnje, nasuprot meni i svoj mojoj prtljazi. Ona nije imala nikakve prtljage (osim sina/ljubavnika).

Uostalom, taj njezin sin/ljubavnik, sjedio je dakle, također tamo gdje su 4 sjedala: on je sjedio na jednom sjedalu, ostala tri sjedala bila su prazna(!!!), tamo nitko nije sjeo!!! Zašto onda ona nije sjela ili do njega ili nasuprot njemu (budući da joj ne smeta sjediti u smjeru suprotnom od smjera vožnje)???

Ta žena stvarno voli jebati ljude u zdrav mozak. Pička joj materina, gadna, odurna, usrana, glupa. 

Da ponovim, još jednom, za one koji nisu shvatili: ja sam ušla prva u bus, onda je ušla ona, onda je ušao njezin sin/ljubavnik, i još je ušlo ukupno 4 ljudi, dakle u busu nas je bilo sveukupno 7 (+ vozač): 

PROKLETI BUS BIO JE PRAKTIČKI PRAZAN!!!

Al, ona je baš morala sjesti nasuprot meni i  mojoj prtljazi. 

Da napomenem: ni na ostalim autobusnim stanicama nije bilo baš nikakve gužve, jedva da je bilo žive duše; na nekim stanicama nije nitko ušao, tu il tamo po  1-2 osobe, a neki ljudi su i izašli.

Al ne, ona je baš morala tu sjesti.

Nisam joj ništa rekla, iako bi ju najradije bila ispsovala, al naravno, ja bih opet bila negativac jer vrijeđam jadnu, slatku staričicu. 

I onda me netko pita zašto mi te babe po busevima idu na živce.

Što reći?

Stvarno ne znam više što da kažem. Ne razumijem kako vi, zdravožderi, izdržite na toj zdravoj hrani. Shvaćam ja da to sve što je zdravo, ne treba biti fino. No, problem nije u tome što to nije fino, nego što je to odurno.

Ajme.

Zdravožderi, kako vi to izdržite???

Stvarno mi nije jasno kako vi, zdravožderi, izdržite na toj odurnoj, prokletoj, gadnoj, usranoj zdravoj hrani svaki dan? U ovo „zdravožderi“ utrpavam sve te smjerove koji se drže određene hrane koju smatraju zdravom, a neku hranu ne bi štapom takli (klasični zdravožderi, lchaefovci, rawci, paleovci, bezglutenci…). Kako vi to izdržite?

Pod ovo „klasični zdravožderi“ mislim na zdravožderstvo kako ga propisuju liječnici: smiješ dnevno pojesti samo 1300 kalorija, praktički smiješ jesti sve vrste hrane (i meso i tjesteninu i žitarice i mliječne proizvode…,), ali ne smiješ masno, kalorično, bijeli šećer, bijelo brašno i ono sve što liječnici smatraju nezdravim. Kako vi to izdržite, pička vam materina? Ja gladujem cijele dane, ne, ja  se ne osjećam sito od pišljivih 1300 kalorija hrane koja mi se gadi i koju inače ne bih štapom takla. I još uz to svi oko mene jedu ukusnu hranu kakvu i ja želim jesti. Kako vi to izdržite?

Jednom tjedno jedem sve što ne smijem pa malo dođem k sebi, ali ovih šest ostalih dana je užasno. Ja tih 6 dana, cijele dane pizdim, sve mi ide na živce, sve mi smeta. I ne, nakon par mjeseci nije bolje! Pa pisala sam  već da me od 2016. liječnici maltretiraju tim zdravim sranjem pa dobro znam da ni nakon godinu dana ne postane niti bolje niti lakše! Kako da mi bude bolje kad 6 dana u tjednu jedem gadnu, odurnu, prokletu, usranu zdravu hranu koja mi se gadi??? Ne, ja nisam zavoljela zdravu hranu koju moram jesti, meni se ona i dalje gadi kao što mi se uvijek gadila.

Uz sve to, non stop se osjećam umorno i bezvoljno. Viđala sam tekstove u kojima zdravožderi trkeljaju da su oni puuuuuuuuuuuuuuuuuuuni energije. A pička vam materina, kak nakon par dana na 1300 kalorija možete biti puni energije, ja se osjećam kao da me netko premlatio. I non stop mi se spava. Čitala sam već više puta one nekakve tvrdnje da debeli ljudi puno spavaju zbog hrane kakvu jedu… Ajme, ja sa 114 kila, dok sam jela sve ono tzv. nezdravo što volim, nikad nisam osjećala takvu konstantnu pospanost i potrebu za spavanjem kao na zdravoj prehrani.  Uzimam i nekakve vitamine kao dodatak prehrani, ali ne vidim nikakvo poboljšanje.

Pisala sam već i o tome da uzimam sredstva za smirenje: pa treba izdržati cijele dane na zdravoj prehrani! Ja ne znam kako vi to uspijete, ako ne uzimate ništa za smirenje.

Kako vi to izdržite?

Ima tu na blogu tekstova pod kojima ste me popljuvali, bez brige, ja nemam o vama ništa bolje mišljenje nego što vi imate o meni, al baš bi mi bilo zgodno da mi netko od vas zdravoždera napiše kako izguravate dan za danom na toj prokletoj, gadnoj, usranoj zdravoj hrani.  

Najbolji su mi oni koje nisu liječnici natjerali na tu zdravoždersku dijetu, nego su ti zdravožderi sami sebe stavili na to jer oni hoće biti mršavi, njima je na tome super itd. Ajme. Nekakva mi je napisala u komentaru ispod nekog teksta da je ona na 1100 kalorija –al je ona sama sebe stavila na to jer hoće biti mršava i njoj je baaaaaaaaaaaaaaaš suuuuuuuuuuuuuuuper. A jebo te glupu.

Kako, ali kako vi to izdržite?

Ok, da, to ima nekakve veze s tim da vi hoćete biti mršavi. Što da vam na to kažem? Ja sam već na desetke puta pisala da ja nemam potrebu niti želju biti mršava. Pisala sam već da sam ne blogu neke zdravožderke pročitala kako je njoj interesantno da nju svi uvijek sažalno il sažaljivo gledaju kad ona odbije neku hranu koju ne jede, al da ti sažalni pogledi nestanu početkom ljeta. Ajme, što je pak ta glupa! Meni nije jasno tko nju žali i zašto bi ju trebao žaliti??? Pa ne  liječe nju liječnici tim zdravožderstvom, ona si je sama to nametnula jer hoće biti mršava. Zašto bih ja nju žalila??? A ovo da ti sažalni pogledi nestanu početkom ljeta, to mi također nije jasno. Dok me liječnici nisu natjerali na dijetu, ja nisam išla na dijete na prije ljeta ni tijekom ljeta ni nakon ljeta… Kad je došlo ljeto ja sam uskočila u svoje šarene haljine veličine 56 i dalje uživala u ukusnoj hrani. I u čemu je problem? (To što se nekima ne sviđaju debeli ljudi nije moj problem, to je njihov problem.)

Sad će neki reći da to zdravožderstvo nije radi mršavosti, nego radi zdravlja. Aha, oni koji se zdravo hrane, nikad ni od čega ne obolijevaju, aha, dobro.  To uopće neću komentirati.

Al, dobro, da se vratim na temu: zdravožderi tvrde da ono obožavaju biti na zdravoj hrani, i to njima nije dijeta, nego stil života, i to onda valjda znači da su oni dugoročno na tome (za mene bi to bila cjeloživotna dijeta, al oni to tako ne zovu).

Stvarno me zanima: kako vi izdržite, iz dana u dan, na zdravoj hrani, bez sredstava za smirenje (jer tvrdite da ih ne uzimate) i tako godinama?

Zdravožderi iz paštete

Fascinantno mi je kao na kojekakvim portalima, u časopisima,… često iskrsavaju intervjui s osobama koje su smršavile 40, 50,… kila i sve te osobe, ali baš sve te osobe, su se tako raspizdile od sreće što su otkrile zdravoždestvo, njima je sve suuuueper  i  diiiivno i kraaaaaaaaaaaasno na toj dijeti. Joooooooooooooj, neeeeeeeeeeeeeeee, pardooooooooooooooooon: njima to nije dijeta, njima je to stil, način života.

Pod ovim pojmom „zdravožderstvo“ ne mislim na neki određeni smjer, nije važno o kojoj se dijeti ili tom njihovom lifestyleu se radi: zdravžderstvo, lchf, paleo, bezglutenizam, rawstvo, veganstvo, vegetarijanstvo…  - oni svi tvrde da je ta njihova dijeta, pardooooooooooooon lajfstajl najbolji i najkrasniji i najdivniji i najzdraviji. Meni intervjui s takvim osobama i tekstovi, članci o tim osobama… nisu jasni. Čemu to služi? Čitala sam negdje da je to motivacija(!?) drugim debelim ljudima da idu na dijetu, pardooooooooooooooooon: ne da idu na dijetu nego da promijene lifestyle tj.  da postanu zdravožderi.

WTF?

Zašto bih ja mijenjala lajfstajl, ak u nekom tekstu neka zdravožderka ili zdravožder trkelja kako je zdrava hrana super? Meni ti ljudi koji trkeljaju o tim divooooootama i krasooooootama i suuuuuuuupernostima zdrave hrane ne motiviraju da idem na dijetu, pardoooooooooooooooooon: na zdravu hranu. Mene oni motiviraju da nikad više ne otvorim tu web stranicu, ne upalim taj tv kanal i ne pogledam takav tekst/članak/intervju.

Meni fakat nije jasno, kaj oni stvarno nekoga motiviraju da ide il na dijetu il na zdravu hranu il zdravožderski stil života il kak god se to zvalo???

Pa kak bi taj tekst mene trebao motivirati???

Pa nisam psihički bolesna pa da se poželim patiti kao što se oni pate na tim svojim prehranama, dijetama, lajfstajlovima…  Ok, shvaćam da ti zdravožderi imaju kojekakvih svojih problema i potreba, ali ne razumijem zašto im se daje toliko prostora u medijima da liječe te svoje probleme tim tekstovima. Da, objavljivanje tekstova o njima daje im krila da nastave sa svojim  cirkusima.

Voljela bih pročitati tekst o normalnoj osobi koja ne krije koliko joj se ta dijeta na kojoj jest, gadi, koliko joj je to sve odurno i koliko ne želi biti na tome. Baš bih voljela vidjeti tekst u kojem osoba onako iskreno, od srca kaže koliko joj se gadi zdrava hrana, koliko joj je ta dijeta odurna i kako joj ništa nije divno i krasno. Takvi ljudi postoje. Nisam ja jedina takva na svijetu, ima još takvih ljudi i bilo bi lijepo pročitati takvo iskreno iskustvo, umjesto ovih zdravoždera kojima je sve uvijek suuuuuuuuupeeeeeeeer na tim dijetama, lajfstajlovima il kak god se to zvalo.

Moram napomenuti: pod ovom osobom kojoj se gadi zdrava hrana, nisam nikako mislila na samu sebe! Nemam ja niti volju niti želju niti ideju niti namjeru niti potrebu da se eksponiram po medijima. Mene to zaista ne zanima. Ja ionako nisam smršavila 50 kila na ovoj zdravožderskoj dijeti, a bila sam i u više navrata i prekidala s tim (pisala sam o svemu tome).

Ovaj blog ne smatram eksponiranjem po medijima, ovaj blog možete pročitati ako doguglate do toga, a zdravožderi sa svojim preeeeeeeeeeekrasnim iskustvima iskaču ko iz paštete: iz časopisa, novina, s kojekakvih web portala, pa ljudi to prosljeđuju dalje i maltretiraju time koga god stignu, pa tih zdravoždera ima čak u kojekakvim tv/radio emisijama(!!!)... ajme, pa oni čak drže nekad i nekakva predavanja na tu zdravoždersku temu(!!!), ili nekakve radionice kuhanja(!!!)... ajme. 

Ali, sigurno ima ljudi koji se pate na dijetama, i znaju koliko je teško biti na dijeti i zato nemaju ama baš nikakvu želju do kraja života patiti se na lajfstajlu. Sigurno ima onih koji bi htjeli podijeliti svoju noćnu moru o zdravoj dijetnoj prehrani. No, oni ne dobivaju mjesto u medijima zato što govore istinu. Svi znamo da mjesto u medijima dobivaju samo napuhane, nerealne priče sa senzacionalnim naslovima. 

Kad vidim koliko se ti zdravožderi guraju u medije sa svojim diiiiiiiiiivnim i kraaaaaasnim zdravožderskim iskustvima,... ajme... (pristojna sam pa neću dovršiti ovu rečenicu).

Zaista bi bilo osvježenje pročitati članak u kojem osoba otvoreno i iskreno kaže koliko joj je zdrava hrana odurna i kako ništa u tim zdravožderstvima, dijetama, lajfstajlovima itd. nije ni super ni divno ni krasno.

Gdje su te navodne divote i krasote?

Kao što sam prošli put pisala: opet gladujem na toj prokletoj dijeti, joooooooooooj, pardoooooooon, na prokletoj zdravoj prehrani kojom me liječnici liječe.

Fascinantno mi je kako zdravožderi tvrde da im se sve u životu popravilo i posložilo otkad su na zdravoj prehrani. Ajme. Baš sam razmišljala o tome i čini mi se da je kod njih riječ o nekakvom placebo efektu. Ne znam koje drugo objašnjenje postoji. Mene su počeli liječiti tim zdravim sranjem u siječnju 2016. Pisala sam tijekom protekle više od tri i pol godine kako je to izgledalo. To je kombinacija moje patnje, muke i doktorskog iživljavanja na meni. Ok, pisala sam već da nisam cijelo to vrijeme (od siječnja 2016., pa evo, do kolovoza 2019.) stalno bila na toj zdravoj prehrani. Ali nepune 2 godine sam se zaista trudila patiti na toj zdravoj hrani kako to liječnici očekuju od mene. I što se popravilo ili poboljšalo? Ništa. Ok, da, da, na zdravoj hrani imala sam redovitu mjesečnicu, ali to je bio jedini napredak. Sva ta patnja samo zbog redovite mjesečnice??? Ajme.

A gdje si sve te silne druge divote i krasote koje zdravožderi doživljavaju na tim svojim zdravim prehranama? Ja to nisam doživjela. 

Da, ok, ispričavam se, ja nisam na tome bila..., a ne znam koliko desetljeća treba jesti tu gadnu, odurnu, prokletu, gadnu i usranu zdravu hranu da doživiš te sve divote i krasote? Pa koliko vidim, ona neka umobolna zdravožderka na svom blogu tvrdi da je ona te sve divote doživjela u manje od 2 godine. Hm. Pa ja sam patila skoro 2 godine na toj prokletoj, gadnoj, zdravoj, usranoj hrani, al nisam doživjela ta zdravstvena čudesa koja je ona doživjela. Fakat sam uvjerena da je kod tim zdravoždera koji uslijed zdrave hrane doživljavaju zdravstvena čudesa – riječ o placebo efektu. Oni krenu u tu zdravu prehranu s idejom: kak je zdrava hrana super, kak će meni biti super, kako je to sve zdravožderstvio super, ajme, kako  će to sve biti super(!) – i onda ispada da je to njima stvarno super (barem tako tvrde).

Meni se zdrava hrana uvijek gadila i nisam ju nikad htjela jesti. Ja ne mogu sebi ponavljati „kak je zdrava hrana super, kak će meni biti super, kako je to sve zdravožderstvio super, ajme, kako će to sve biti super(!)“ jer sam zauzeta susprezanjem nagona za povraćanjem kad se sjetim zdrave hrane.

Stvarno ne razumijem kako vama ta zdrava hrana donosi sve te silne divote i krasote. Nije nikad lako biti na dijeti, al možda, kad bih doživjela sve te proklete divoooote i krasoooooooooote o kojima zdravožderi non stop seru, možda bih i ja ustanovila „kak je zdrava hrana super“. Al, očito neće kod mene biti ništa od toga, dok mi kirurški ne odstrane mozak i ne usade mi mozak nekog umobolnog zdravoždera.

Zašto opet zdrava hrana???

Kao što možete pretpostaviti, nisam zadnjih tjedana bila na dijeti, joooj, pardooooooon, na zdravoj prehrani. Al sad opet moram biti na tome. Očekuje se da smršavim. Pun mi je kurac već te dijete. Od 2016. godine non stop se od mene očekuje da budem na dijeti, pardoooooooon na zdravoj prehrani (rekla mi je ona doktorska glupača, tamo negdje u 2016. (pisala sam o tome) da ću do kraja života morati biti na dijeti; ajme). Mogu ja koji mjesec nekako (uz puuuno sredstava za smirenje) izdržati na toj zdravoj prehrani, ali stalno biti na tome, ajme.

Ajme, koja je to jebada. Ne razumijem ljude (tzv. zdravoždere) koji tvrde da im nije problem biti na tome (ili lažu ili su psihički bolesni).

Stvarno mi se gadi ta zdrava hrana. Kako možete to jesti???

Američka kuglica od jabuka?

Danas sam se sjetila onih nekakvih sirovih, zdravožderskih kuglica od jabuka – za koje se tvrdi da su nepečena, zdrava, brza  pita od jabuka.

Imala sam par jabuka na raspolaganju. Sjetivši se tih sirovih kuglica, ja sam isti tren išla: zamijesiti prhko tijesto i guliti jabuke... i za nešto više od sat i pol imala sam pečenu pitu od jabuka – i nije mi bilo niti najmanje teško to napraviti. Ja nisam lijena. 

Znam, da će sad zdravožderi pametovati da oni imaju pametnijeg posla u životu i da nemaju sat i pol vremena za pripremu pite i da oni zato rade sirove kuglice.

Ok. Sve super. Samo vi radite sirove kuglice. Ali, nemojte to zvati pitom od jabuka!  Objavljivačica recepta za te kuglice u cijelom svom blogerskom postu nije NIGDJE napisala da ona nema vremena raditi pitu, nego ja sama napisala da je ona lijena i da joj se neda raditi pitu pa da zato radi sirove kuglice koje su ista stvar kao pita od jabuka.

Mene je bilo sram što sam žensko kad sam čitala što je ona napisala (ok, blog je njezin, može pisati što želi; ali da baš nema niti malo srama…, ajme). I dan danas, 2 godine otkad sam to čitala na njezinom blogu, ja ne mogu doći k sebi. 

U redu, da je ona napisala, da ona obožava sirove kuglice od jabuka i da ih zato radi – sve pet; ona to voli i dobro. Ali usuditi se napisati da si lijen i da ti se neda raditi pitu od jabuka – ja ne razumijem kako nju nije sram. A tvrditi da su te sirove kuglice ista stvar kao pita od jabuka – na to uopće ne znam što da kažem. Ok, ta žena nikad nije jela  niti radila pitu od jabuka i zato ona vjeruje da su te sirove kuglice iste kao pita od jabuka.

Kad je moja pita danas bila pečena, izvadila sam ju iz lima i ostavila da se hladi. Ali, već nakon pola sata navalili smo na nju. Topla pita, a na njoj kugle sladoleda… nadjev je, naravno, prilično gnjecav jer se pita nije ohladila... Kad se taj topli (ili vrući) sočni, sirupasti, blago karamelizirani nadjev od jabuka s mirisom cimeta i vanilije prožme s hladnim sladoledom, a ne zaboravimo ni prhko tijesto... - to je uživanje.

Meni zapravo, fakat, uopće…  nije jasno otkud njoj ideja da su te njezine kuglice iste kao pita od jabuka??? Recimo, da hoću te njezine kuglice jesti sa sladoledom, kako bi to izgledalo? Te kuglice su plastelinaste, ne smije masa biti presuha jer će se kuglice raspadati, to se mora povezati u glatku masu da kuglice zadrže oblik.

I kako da to jedem sa sladoledom, a da imam dojam da jedem pravu pitu od jabuka: sočni, topli nadjev, prhko tijesto? Da uzmem nož i da su tu plastelinastu kuglicu narežem po sladoledu??? Što trebam, te kuglice narezati i još staviti u lončić (zajedno sa sladoledom?) pa to zagrijavati na štednjaku da bih imala topli nadjev koji bi rastopio sladoled???

Ne znam, fakat mi nije jasno kakve veze te kuglice imaju s pitom od jabuka.

Baš me zanima kako bi film Američka pita funkcionirao s tim njezinim plastelinastim, sirovim kuglicama. Ok, da, onda bi se zvao Američka kuglica (od jabuka).