Bez vage

Da, da – i dalje guštam u ukusnoj hrani.

Sad sam oko mjesec dana na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane.

Pa naravno da sam se udebljala. Nisam se vagala pa ne znam koliko sam se udebljala, barem 5 kila(?).

Nemam namjeru još se vagati. Nikad nisam uspjela definirati se kroz to koliko kila imam. Znam da druge žene nemaju problem s tim i njima je najnormalnija stvar da se važu svaki čas i prema broju kila određuju tko su, što su, kakve su, koliko vrijede, kako se osjećaju… Nikad nisam uspjela postati takva žena. Ne znam zašto sam ja tako nenormalna.

Kad se sjetim onih 16 mjeseci dok su me „liječili“(?) zdravom hranom (prije nego sam krenula na godišnji odmor od jedenja zdrave hrane) – bio mi je pun kufer vage.

Prvi put kad sam bila kod endokrinologa (u siječnju 2016.), izvagali si me i izmjerili mi opseg struka. Onda su me počeli „liječiti“(???) tom zdravom dijetnom prehranom i naručili me na kontrolu za 3 mjeseca. I ja sam gladovala 3 mjeseca na tom odurnom prokletom, zdravom sranju iako zapravo uopće nisam shvatila zašto mi ne daju lijekove nego me tako izgladnjuju.

Pisala sam već da ja uopće ne želim biti mršava i ne osjećam potrebu da tako gladujem na zdravoj hrani. Zadnjih 16ak godina (prije nego su me i siječnju 2016. počeli liječiti(???) dijetom), nisam bila ni na kakvoj dijeti, udebljala sam se 50ak kg, ali nisam imala u planu više ikad u životu ići na dijetu.

Kad su me počeli tako izgladnjivati, pardooon „liječiti“, vidjela sam po odjeći da mršavim, a i zdravi razum svakome govori: ako gladuješ hraneći se minijaturnim porcijicama odurne zdrave hrane i cijele dane provodiš gladan – moraš mršavjeti  (ma da, najbolje da nisam mršavila od tog gladovanja!).

Za 3 mjeseca došla sam na kontrolu, naravno, obavila sam sve pretrage koje sam morala i tamo su me opet vagali i mjerili mi opseg struka. Ja nisam gledala na vagu dok me medicinska sestra vagala jer me uopće nije zanimalo koliko sam smršavila. Možda je nekome čudno, ali ja zaista ne osjećam potrebu da budem mršava i uopće me nije zanimalo koliko sam smršavila. Osim toga, doktorica mi je još na prvom pregledu rekla da ću do kraja života trebati biti na dijeti, a kako sam znala da imam preko 50 kg viška, bilo mi je jasno da u 3 mjeseca nisam smršavila ni približno koliko oni očekuju – te da ću se trebati i dalje patiti na zdravoj hrani kojom me navodno liječe.

Nakon vaganja i mjerenja došla sam i do doktorice, pitala me koliko sam smršavila. Ja sam iskreno rekla da ne znam jer nemam vagu. I to je bila istina – nisam imala vagu. Doktorica se taj tren počela derati na mene - kako ne znam koliko sam smršavila, zašto se ne interesiram, zašto me to ne zanima… Nije vidjela problem u tome što sam rekla da nemam vagu. Ona je meni objasnila: da mene interesira koliko sam smršavila - vagala bih se kod prijatelja, susjeda, rođaka,… 
Ja nisam imala živaca njoj se ispričavati što ja nisam disciplinirana (kao dotična doktorica; pretpostavljam da je ona disciplinirana pa može odoljeti prefinoj tzv. nezdravoj hrani). Ja nisam takva i zato nisam u stanju otići kod prijateljica/susjeda… i izvagati se kod njih i pritom ignorirati sve one mirise, arome... i ponuđenu hranu u njihovim kućama. Moji rođaci, prijatelji, susjedi vole hranu kakvu i ja volim: ukusnu tzv. nezdravu hranu i pripremaju takvu hranu. I na stolovima, ako ništa drugo,  uvijek imaju barem kupovne kekse, čokoladice, čips… Možete misliti o meni što god hoćete, ali ja ne mogu sjediti za stolom i gledati svu tu hranu, ili gledati susjede i prijateljice kako grickaju sve to što i ja volim i želim jesti – al ne smijem. I što, zar da dođem na vaganje kod prijateljice pa nek onda sjedim nad čašom vode dok pričamo? Ili da možda nazovem prijateljice/susjede/rođake… da stave vagu pred ulaz u kuću/stan - ja ću se samo doći izvagati i neću ulaziti u kuću jer nisam u stanju odoljeti ukusnoj hrani koju volim i želim jesti i koja mi nedostaje (a koju oni imaju na stolu i kojom nude goste/posjetitelje).

Nisam objašnjavala doktorici ni da tijekom ta 3 mjeseca nisam doslovno bila nigdje osim na poslu i doma, i npr. u trgovini. Nisam uopće išla ni susjedima ni prijateljima ni rođacima niti sam izlazila s njima (niti sam izlazila sama!) uopće se nisam družila s ljudima. 3 mjeseca gladovala sam na zdravoj prehrani u svoja četiri zida. Iako nisam znala koliko sam smršavila, stvarno sam se odrekla života kako bih provodila to gladovanje na zdravoj prehrani; smatram da nije imala pravo tako urlati na mene.

Ionako joj je na papiru pisalo koliko kila imam (medicinska sestra me izvagala!), a od prije 3 mjesec pisalo je koliko sam kila imala kad su me prvi put vagali. Nek oduzme jedno od drugog pa će vidjeti koliko kila sam smršavila. 

I jest, nakon što je završila s deranjem na mene zbog toga što ne znam koliko sam kila smršavila, sama je to izračunala. Izračunala je da sam smršavila 14 kila i odmah je dodala da je to premalo  za tri mjeseca. Samo mi je rekla neka nastavim dalje s terapijom. Pisala sam već da je meni terapija: dijeta (doslovno tako piše na liječničkom nalazu). Ok, nutricionisti kod kojih me ta endokrinologinja poslala, to ne zovu dijeta; nego zdrava prehrana. Al to je sve isto sranje – gladovanje.

Nakon toga, kupila sam vagu, da ne bih stvarno morala nazvati susjedu i reći joj neka stavi vagu pred kućni ulaz, ja ću doći izvagati se i odmah otići doma, neću ulaziti u kuću jer nisam disciplinirana da bih mogla odoljeti svoj onoj finoj hrani u kojoj moji susjedi uživaju.

Ne znam kako drugi koji su na dijeti/zdravoj prehrani izlaze na kraj s tim. Sva moja rodbina i bliski susjedi vole ukusnu, tzv. nezdravu hranu. Oni i pripremaju i kupuju i jedu takvu hranu – i uvijek imaju takve hrane na stoli, u hladnjaku,…. I ja volim (OBOŽAVAM!!!) takvu hranu. Što se prijatelja tiče, činjenica je da se ni moji prijatelji ne hrane zdravo, tj. uživaju u svoj onoj ukusnoj, prefinoj hrani kakvu i ja volim. Ta ljubav prema tzv. nezdravoj hrani nije mi bila kriterij pri odabiru prijatelja, ali istina je da meni zdravožderi sa svojim zdravožderskim sranjima i s usranom hranom kojom me ponude kad dođem k njima – idu na živce, s takvima se ne želim družiti. 

Ako se pitate, kako znam da zdravožderi svoje goste nude usranom zdravom hranom: nemam prijatelja među zdravožderima, ali imam poznanika i imala sam tu ne-čast da sam bila kod njih na ručku ili večeri. To je prestrašno! Ajme, što oni serviraju svojim gostima! Bilo bi bolje da uopće ne zovete ljude k sebi, ako ne želite za njih pripremiti nešto drugo, nego im poslužite svoju zdravoždersku hranu. 
A ako baš nemam sreće, onda kod spomenutih zdrvaoždera čak dobijem i predavanje o zdravoj prehrani! Ne drže svi predavanja, ali ja sam znala naletjeti baš na takve: kojima nije dosta što su na stol prostrli zdrava sranja, nego još i trkeljaju (satima) o zdravožderstvu.

Al dobro, vratimo se sad mojim prijateljima koji vole ukusnu tzv. nezdravu hranu.
Kako da ja, koju liječnici „liječe“(?) gladovanjem odolim svemu onome čime me susjedi, prijatelji, rođaci… nude? Ja stvarno, zaista, istinski želim jesti tzv. nezdravu hranu – nakon 16 mjeseci zdrave prehrane itekako sam svjesna koliko želim, volim i obožavam tzv. nezdravu hranu.

Spomenula sam gore da sam 3 mjeseca gladovala u svoja četiri zida i nisam nikamo izlazila. To se nije ni kasnije promijenilo. Ukupno 16 mjeseci dok sam bila na toj zdravoj dijetnoj prehrani (prije nego sam sama uzela godišnji od jedenja zdrave hrane) nisam išla na obiteljske ručkove, proslave, svadbe, druženja… - jer nisam smjela jesti što drugi jedu. Zar da ja pasem neku salaticu i sjedim nad čašom vode dok se drugi goste delicijama?  Ma da ne bi!

Pisala sam već više puta da sam svaki tjedan imala jedan dan (u par navrata i više takvih dana) kad sam jela sve što ne smijem - živjela sam za taj jedna dan! Ako se pitate zašto si onda nisam sve tako posložila da na taj jedan dan idem na ručkove, svadbe, druženja,…

O tome sam pisala u ovom tekstu. Stvar je jednostavna: iako volim tzv. nezdravu hranu, ne volim svu takvu hranu. Zato nisam taj jedan dan uživanja u hrani htjela „potratiti“ na jedenje nečega što ne volim - jer se nikad ne zna što će biti posluženo na tim proslavama, druženjima,… (a ima dosta nezdravih stvari koje ja ne volim: ne zato što su nezdrave, nego mi jednostavno nisu ukusne ili mi se ne sviđa kako su pripremljene). 
Zašto da taj jedan dan u tjednu - za koji živim(!) - potrošim jedući nešto što jest nezdravo, ali što zapravo ne volim? 

Još prije 20ak godina, dok nisam imala pojma da će me jednog dana liječnici „liječiti"(???) dijetom, bila sam kod rođaka na ručku. I što su poslužili? Sarmu. Ja sarmu ne volim; nikakvu, nikada i nikako! Ili, sjećam se da sam jednom, bila kod kumova na ručku. Ne sjećam se što je bilo glavno jelo, ali sjećam se da sam s nesrpljenjem očekivala desert, jer oboooožavam, fiiiiiiiiiiine, kreeeeeeeeeeeeeemaste kolače. Kakav kolač je bio za desert? Kolač od maka. Ja mak ne volim: nikada, nikako i ni u čemu!!! Najžalosnija je stvar što se kolač praktički sastojao samo od maka! Tri prsta debeli biskvit od maka bio je namazan nekakvim pekmezom i na to je bila nalijana čokoladna glazura u tanašnom sloju. Ajmeee užasa! Da se barem kolač sastojao od nekih slojeva, npr. tog biskvita s makom i neke fine kreme - pa bih barem mogla jesti kremu... Ali ne. To je doslovno, jedino i samo u cjelosti bio - kolač od maka. Nisam ga jela.

Zašto da se ponovno nađem u takvoj situaciji na nekoj proslavi, ručku, druženju, svadbi, domjenku,... kod prijatelja, rodbine...? Zašto da se silim jesti nešto što mi se ne sviđa - pa onda taj tjedan ne smijem više jesti ništa nezdravo jer sam svoj jedan dan rezerviran za uživanje u nezdravoj hrani potratila na npr. sarmu, kolač od maka... I onda ostatak tjedna, tj. preostalih 6 dana moram biti na dijeti kojom me liječe(?) jer sam već iskoristila svoj jedan dan za uživanje u nezdravoj hrani - i to na nešto nezdravo što ne volim i u čemu nisam uživala (ja ne znam uživati u hrani koju ne volim).

Možda sam izbirljiva, ali smatram da nakon što 6 dana u tjednu jedem prokletu, zdravu, odurnu hranu koja mi se gadi – imam pravo jedan dan u tjednu uživati baš točno u onakvoj masnoj, kaloričnoj, teškoj i zasitnoj hrani od bijelog brašna i bijelog šećera kakvu volim i želim. 
Zašto da se „zadovoljim" nečim što jest nezdravo, ali što ne volim i nije mi ukusno? Može li se uopće netko „zadovoljiti" nečime što ne voli i što mu nije ukusno? Ja to niti mogu, niti želim.

Tako sam tijekom 16 mjeseci gladovala u svoja četiri zida. A taj jedan dan u tjednu (ili u nekoliko slučajeva i više dana, o tome sam pisala) kad sam si priuštila nešto tzv. nezdravo: to je u potpunosti bilo pod mojim uvjetima, baš onako kako ja volim i želim! Bez sarme i biskvitnih, beskremnih kolača od maka!!!

Sad sam na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane i jedem sve nezdravo!

Nemam u planu sad se uopće vagati. Vagat ću se prije nego ću ići na sljedeću kontrolu da znam izvijestiti doktoricu koliko sam smršavila, tj. udebljala se jedući isključivo, jedino i samo nezdravu hranu sad kad sam na godišnjem od jedenja zdrave hrane. Ona živi za taj broj, nju valjda napaljuje kad izgladnjuje pardoooon, „liječi“ ljude na taj način. Ako će se derati na mene jer sam se udebljala - dobro. Derala se na mene i nakon što sam 3 mjeseca  totalno i skroz na skroz gladovala, sve onako po spisku. Njoj se očito ne može udovoljiti. 


Slike preuzete s interneta.

Skoro pa bezmesno guštanje u voljenoj (tzv. nezdravoj) hrani

I dalje uživam u ukusnoj hrani jer sam na odmoru od jedenja zdrave hrane.

Najviše mi se sviđa što praktički ne jedem meso ni ribu! Da, zadnjih mjesec dana, otkad sam na odmoru od jedenja zdrave hrane – samo dva puta jela sam meso (o tome malo kasnije), a ribu nisam jela uopće (ove godine jela sam ju jednom).

Prije nego su me liječnici u siječnju 2016. počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom, ja 17 godina nisam jela meso ni ribu. A ona dijeta na koju su me stavili, naravno, uključuje meso/ribu i to praktički dva puta dnevno: i za ručak i za večeru.

Ajme, 17 godina nisam jela ni ribu ni meso i ja se nikako nisam uspjela naviknuti da skoro svaki dan jedem to dva puta dnevno. E da, pisala sam već više puta, da sam tijekom 16 mjeseci (dok se me liječili zdravom hranom) 6 dana u tjednu jela to sve zdravo, a jedan dan u tjednu uživala sam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani kakvu obožavam i taj jedan dan nisam jela ni meso ni ribu (u nekoliko navrata nisam samo jedan dan uživala u ukusnoj hrani, nego sam si priuštila nekoliko takvih dana za redom; o tome sam pisala). Ali ostaje činjenica da sam tijekom 16 mjeseci – praktički svaki tjedan 6 dana u tjednu jela  meso i to 2 puta dnevno; ajme, to je bilo preužasno.

I naravno, to meso mora biti nemasno, lagano, kuhano, il pečeno bez masnoće… tj. onakvo kakvo uopće ne volim. Osim toga, upozorili su me i da soja nije zamjena za meso, soju mogu jesti kao prilog mesu.

Tijekom 17 godina dok nisam jela meso - meni to nije bio nikakav problem jer ga ne volim: osim hamburgera, pašteta, hrenovki i salama. Takve stvari volim i to mi je falilo. Možete vi meni objašnjavati da su u npr. hrenovke samljeveni: papci, koža, kosti,  dlake, rogovi,… dobro, ja na to nisam gadiva i meni uopće ne smeta što se to nalazi u hrenovkama – jer su preeeefiiiineeee! Moglo bi se reći da, kad je meso u pitanju, volim samo ono što se smatra totalno nezdravim (spomenuti hamburgeri, paštete, hrenovke, salame). Obožavam skoro sve što spada u junk food!!!

Ribu ne volim nikakvu, nikada i nikako (ni pohanu ni prženu ili ne znam kakvu: kako god bila pripremljena – ima okus po ribi, što se meni apsolutno ne sviđa). I općenito, osjećam neopisivo gađenje na sam spomen ribe.  Smuči mi se kad mi netko kaže da jede npr. srdele i s kostima i s glavom… - sad dok ovo tipkam mene se želudac okreće, trudim se ne zbljuvati se po tastaturi.

U zadnjih mjesec dana (otkad jedem samo i isključivo nezdravu hranu koju obožavam), samo dva puta jela sam meso: kad sam bila u McDonald´su i KFC-u. I to je bilo predobro! U tome mi se meso sviđa jer takvu hranu volim i obožavam.

Spominjala sam svoj plan da uživam u fast food restoranima (u nekima nisam bila 18 godina, a u nekima nisam bila nikad u životu).

Prvo sam guštala u McDonald´su i o tome sam već pisala. Nakon toga, uživala sam u KFC-u, nisam stigla napisati tekst o tome, ali tamo sam jela prefiiini Grander. Neki dan bila sam i u American donatu, ali tamo nisam jela ništa mesno; nego sam si kupila prefini muffin.

Na redu su Burger King i Subway. Kad su fast food restorani u pitanju, nemam problem s jedenjem mesa. Fakat želim jesti tamo! Skupo je, ali vrijedi. No, nisu mi usput pa ih još nisam uspjela obići. Ti restorani nalaze se na drugoj strani grada, a ja živim na selendri i još moram putovati javnim prijevozom - ali nema veze, vrijedi se potruditi i otići u fast food restoran - 16 mjeseci jedenja zdrave hrane uvjerilo me u to.

Slika preuzeta s interneta.

Zdrava hrana ima okus kao tablete

Pisala sam ovdje već desetke i desetke puta da mi liječnici ne daju lijekove nego me od siječnja 2016. „liječe“(?) zdravom prehranom. Prije koji tjedan pisala sam da sam na godišnjem od jedenja zdrave prehrane, tj. uživam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani. Dakle, sama sam se skinula s tog „liječenja“(?) zdravom hranom.

Ne zanima me što tko misli o tome što ja više nisam na dijeti, pardooon, zdravoj prehrani. Činjenica je da sam tijekom posljednjih 16 mjeseci 6 dana u tjednu jela svu tu odurnu zdravu hranu. Pisala sam već da sam ja svaki tjedan(!!!) imala jedan dan (u nekoliko navrata i više dana) kad sam jela tzv. nezdravu hranu – a ostalih 6 dana patila sam se u paklu zdrave prehrane. Štoviše, živjela sam za ovaj jedan dan u tjednu kad sam uživala u hrani kakvu volim - da nisam imala taj jedan dan uživanja u tzv. nezdravoj hrani, vjerojatno bih si bila prosula mozak nakon 3 mjeseca zdrave prehrane.

Kad su me liječnici krenuli „liječiti“(?) zdravom prehranom, šokirala sam se čitajući izjave/tekstove/članke dobrovoljnih zdravoždera po internetu. Mala napomena: dobrovoljni zdravožderi su ljudi koji sami, zbog nekih svojih, meni nerazumljivih, razloga idu na zdravu prehranu. Dakle, nisu ih liječnici stavili na to; a neki čak tvrde i da njima motivacija za zdravu prehranu nije ni mršavljenje, nego oni jednostavno „žele“(???) jesti tu hranu i tvrde kako je to super, divno i krasno.  Uslijed toga oni non stop prosipaju bisere poput: „Ispočetka mi je bilo teško jesti zdravu hranu, ali shvatila sam da je zdrava hrana zdrava, sad mi nezdrava hrana uopće ne fali i ne smatram da se odričem nečega  jer nije odricanje ako meni nešto ne fali i zapravo to uopće ne želim jesti jer je nezdravo.“. Prije 16 mjeseci te izjave bile su mi nebulozne.

Sada, nakon 16 mjeseci zdrave prehrane – meni su takve izjave još nebuloznije. Fakat ne razumijem ljude koji tvrde da ne žele jesti preukusnu, prefinu i predobru tzv. nezdravu hranu. Njihove izjave su nastrane. Meni nije važno ako je nešto nezdravo – jer je prefino!!! A najbolje mi je kad takvi dobrovoljni zdravožderi „vabe“ ljude da prijeđu na zdravožderstvo tvrdeći: „Nakon nekoliko mjeseci potpuno ćete se naviknuti na zdravu hranu i nezdrava hrana vam uopće neće nedostajati. Ako i pokušate pojesti nešto nezdravo, uopće vam se neće sviđati…“.  

WTF???

Ja sam zaista tijekom 16 mjeseci 6 dana u tjednu jela te odurne zdrave, proklete, gadne gadosti kakve jedu zdravožderi – i to je zaista prestrašno. Jedenje zdrave hrane zaista mi je itekako osvijestilo koliko zapravo želim jesti tzv. nezdravu hranu i koliko mi fali. Ta tzv. nezdrava hrana je jednostavno preukusna!

Zato sada svaki dan uživam u svemu što volim, a što se smatra tooootalno nezdravim! Jedem sve ono masno, kalorično, napravljeno isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,…  To je jednostavno pre pre predobro!

Dakle, ako istinski volite uživati u ukusnoj hrani, ako guštate u svakom preukusnom zalogaju, ako volite isprobavati i kombinirati okuse, ako ste gurman, hedonist,…  a spremate se  na dijetu, pardoooon zdravu prehranu – nemojte nasjedati na izjave zdravoždera da će vam se zdrava hrana svidjeti. Zdrava hrana je zlo, npr. kada vas liječnici „liječe“(?) time, tu ne može biti govora o ljubavi.

Druga je stvar, ako vi ne uživate u ukusnoj hrani, nego samo trpate hranu u sebe s ciljem da se najedete, tj. stavite nešto u kljun ili da biste dobili vitamine, energiju itd. Vama je očito svejedno kakvog je hrana okusa  –  i vi ćete se vjerojatno s vremenom naviknuti na zdravu hranu. 

Zdrava hrana nije ukusna i ona nije namijenjena užitku. Ne znam tko ju je izmislio ni čemu je namijenjena, valjda „liječenju“(?) – što se užitka tiče, okus zalogaja zdrave hrane u ustima je na istoj razini kao pijenje tablete. Zato se i kaže da je zdrava hrana lijek.

No dobro, sad kad sam totalno na tzv. nezdravoj hrani, plan mi je obići fast food restorane (spomenula sam to već!). Pisala sam da sam nakon 18 godina prvi put ušla u McDonald´s i bilo je predobro! U međuvremenu, bila sam i KFC-u. Tamo sam sad bila prvi put u životu. Bilo je zakooon! Nastavit ću marljivo uživati u hrani koje sam se odricala 16 mjeseci. Zahvaljujući zdravoj hrani spoznala sam koliko zapravo volim i želim jesti  tzv. nezdravu hranu.

Slika preuzeta s interneta.

O doktorima, nutricionistima i oštećenju mozga

I dalje uživam u ukusnoj hrani!!! To je život. Pisala sam već da kad jedem ukusnu hranu koju mi liječnici ne daju jesti – baš tada zamišljam facu doktorice koja mi neda lijekove nego me „liječi“(?) dijetom već 16 mjeseci. Joj, da mi je vidjeti njezinu zabezeknuti facu kad vidi kako jedem sve što mi je zabranila!

Koliko god ja nju smatrala glupom (a smatram ju glupom!), cijenim što se ne preserava sa zdravom prehranom. Ona mi je otvoreno rekla da ću do kraja života trebati biti na dijeti. Da, baš tako je rekla, nije rekla da ću se trebati zdravo hraniti do kraja života, nego da ću trebati biti na dijeti do kraja života. Naravno, da sam ja nju gledala ko luđakinju koja je pala s Marsa kad je to rekla – kaj ona fakat misli da ću ja biti na dijeti do kraja života? Da, ona to misli (misliti je drek znati, i ja uopće nemam ama baš nikakvu namjeru biti na dijeti do kraja života, ali nek si ona samo i dalje misli što god hoće, moj plan je sasvim drugačiji). 

Spomenuta doktorica poslala me nutricionistici.

U usporedbi s doktoricom, nutricionistice su druga priča. Ne znam kako one rade, očito u nekakvim smjenama: jedna je radila više puta kad sam ja bila tamo, a druga je radila samo jednom. Uglavnom, obje imaju glavu duboko u svojoj guzici i uporno dijetu zovu: zdrava prehrana i općenito, opsjednute su zdravom prehranom, fakat boluju od ortoreksije.

Zahvalna sam doktorici što barem ona govori istinu: to čime me „liječi“(?) ne zove zdrava prehrana, nego uvijek kaže istinu i to zove: dijeta. Nije mi pokušala ispirati mozak onim sranjima o zdravoj prehrani kao stilu života/lifestyleu itd. Taj dio s ispiranjem mozga preuzeli su nutricionisti – one trkeljaju da to nije dijeta, nego zdrava prehrana. Hm, baš bih voljela da se ta doktorica i ove dvije nutricionistice nađu u  istoj prostoriji. Zanima me bi li se mogle dogovoriti: jel to čime su me izgladnjivale – dijeta ili zdrava prehrana.

Za mene – to je dijeta. Kad se odričeš hrane koju voliš i svega u čemu uživaš te se patiš s odurnom zdravo hranom koja ti se gadi – ne znam kome bi to bio stil života (ima li takvih bolesnika?); to je jednostavno dijeta. A ako je netko na tome do kraja života, to opet nije stil života, nego je to onda cjeloživotna dijeta. Pametnom dosta.

                                                               

Al ne, nutricionisti su posebne osobice.

Da, da opet sam našla nešto čemu se iščuđavam. A što mogu kad zdravožderske nebuloze imaju takav utjecaj na mene.

Čitam neki dan u novinama savjete nekih nutricionistica za mršavljenje. Kako rekoh,  sad nisam na dijeti i uopće ne pazim što jedem i uživam u svoj onoj divnoj tzv. nezdravoj hrani – ali uvijek mi je prezabavno čitati te savjete. Stalno otkrivaju neku toplu vodu. A u biti, stvar je jednostavna: jedi neukusnu, odurnu zdravu hranu u malim porcijicama i mršavit ćeš – to sam iskusila na sebi temeljem te dijete kojom me liječe!

Al dobro, jedna od tih inteligentnih(?) nutricionistica predlaže da kad se nekome jedu slastice – nek si izmiksa sok od voće, povrća, orašastih podova itd.

WTF???

Dakle, kad mi se jede fiiiiiiiiiiini kreeemasti kolač u kojem se isprepliću slojevi različitih tekstura, bogatih, prefinih slaaaaaaatkih krema sa slojevima želea, šlaga, čokoladne glazure, keksa, biskvita, lisnatog tijesta,… - nek si popijem sok.

A jebote... Jel osoba kojoj je čaša soka ekvivalent kolaču – psihički zdrava?

Što duže čitam/slušam te izjave zdravoždera, tj. osoba koje se zdravo hrane, imam dojam da zdrava hrana zaista ima ozbiljan utjecaj na njih – oštećuje mozak. 

Fakat ti mozak mora biti oštećen da ti čaša soka od povrća i voća bude ekvivalent kolaču.

Joooooooooooooooooooj, pardooooooooooooooooooon, opet ja to zovem sok. Nije to sok! Nutricionistica to nije zvala sok, nego smuti. Ispričavam se. Ja nikako zapamtiti da je to smuti, još sam to i krivo napisala, to je smootie (kak se to opće piše?).

Smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti! Moram zapamtiti, jednom za sva vremena, da kad se povrće i voće izmiksa – ne dobije se sok(ić), nego SMUTI. Već sam pisala da ja uopće ne mogu shvatiti kako nekome taj sokić može biti (među)obrok. A da je taj sok = desert; to jednostavno veze nema s mozgom (bila to posljedica zdrave hrane ili ne: očito su se zdravožderi davno oprostili sa svojim mozgom). 

Ajmeee, opet krivo pišem!

A jebo mene glupu! Kak ću razumjeti da je čaša soka, pardoooooooooooooooooon, eto me opet, ispričavam se: čaša smutija - ekvivalent kolaču, kad nisam čak u stanju zapamtiti ni kako se to zove (da utvrdim gradivo: kaže se smuti, a ne sok(ić)).

Slika preuzeta s interneta. 

Kako organizirati uživanje u tzv. nezdravoj, zabranjenoj hrani?

I dalje uživam u svoj onoj ukusnoj  tzv. nezdravoj hrani (ali kupovnoj – o tome nešto više malo kasnije) koje sam se odricala zadnjih 16 mjeseci dok sam bila na gladovanju (pardoooon: na zdravoj prehrani kojom me liječnici „liječe“(?)). Pisala sam već da sam odlučila uzeti godišnji od jedenja zdrave hrane i uživati u svemu onom što volim jesti.

No, naravno, nikad ništa u životu ne ide glatko, pa imam poteškoća(!?) u planiranju i provođenju uživanja u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani:

1. Znam da ću se opet morati vratiti na tu zdravu hranu jer na jesen moram ići na kontrolu i obaviti hrpu pretraga. I baš si razmišljam: do kada ću uživati u ukusnoj hrani, a kad ću opet početi to izgladnjivanje na zdravoj prehrani?

Nisam to dobro složila. Namjeravala sam oko 2 mjeseca uživati u svemu onome što mi ne daju jesti. Hmm. Ali, ako ću sljedeća 2 mjeseca uživati u hrani, ne samo da neću smršavjeti do jeseni koliko oni očekuju da smršavim, nego ću se udebljati (ja nemam problema s tim da se udebljam, ali liječnici imaju).

Trebala sam u travnju ili barem svibnju jesti ukusnu hranu, pa se onda negdje u lipnju/srpnju vratiti zdravim gadostima. I što sad? Da odustanem od uživanja u ukusnoj hrani i vratim se zdravoj prehrani? Nema teorije! Fakat više ne mogu izdržati da 6 dana u tjednu jedem odurnu zdravu hranu, a samo 1 dan uživam u onome što mi je zabranjeno (pisala sam već da sam proteklih 16 mjeseci SVAKI tjedan imala jedan dan (u par navrata i više dana) kad sam jela ono što ne smijem - i ne žalim zbog toga, živjela sam za taj jedan dan!)). 

Ne znam kako ću uskladiti uživanje u ukusnoj hrani koju volim s liječničkim kontrolama/obavljanjem pretraga i gladovanjem na zdravoj prehrani kojim me uporno liječe(?).

2. Osim što to nisam dobro vremenski isplanirala, imam problema i s činjenicom da meni nije lako slušati kad me stalno netko kinji zato što više nisam na dijeti (pardoooon: na zdravoj prehrani). Kad su čuli da nisam na dijeti i uživam u ukusnoj hrani, ljudi oko mene su blenuli: pa kako više nisi na dijeti, pa zašto, pa radi čega, pa zbog čega, pa nisi ti ni sad mršava, pa nisi još dovoljno smršavila da prestaneš s dijetom, pa udebljat ćeš se opet,…

Ne dugujem ja njima nikakvo objašnjenje, ali jednostavno nije lako cijele dane slušati prigovore. Pretpostavljam da sam se već trebala naviknuti na to. Dok sam bila srednjoškolka i nisam bila „jako“ debela (tj. to nije bila moja najdeblja faza), moja mama se brinula kako izgledam, uz komentare: „Pa kako ćeš se tako debela u bijelom kotrljati do oltara? Kako će to izgledati?“.

A par godina kasnije, kad sam se još više udebljala, onda više nije bila zabrinuta kako ću izgledati „kotrljajući se do oltara“, nego ju je brinulo: „Pa kako ćeš se tako debela ikad udati?“.

Ne znam što nije u redu sa mnom, ali mene nikad nije brinulo ni kako ću izgledati u vjenčanici ni kako ću se ikad udati. Znam da je to svakoj normalnoj ženi najveći problem u životu. A eto, ispričavam se, ja nisam normalna žena pa ne znam imati takve probleme. Pisala sam već o tome da ja nemam niti potrebu niti želju biti mršava i nisam imala problema sa svojih 50ak kila viška.

Najbolje od svega je što moja mama za izjave te vrste uvijek tvrdi da se ne sjeća da je to rekla. Na znam jel ona to kaže „u afektu“ pa poslije ne zna što mi je sve rekla ili ne želi priznati da je to rekla. Činjenica jest da je zaboravljiva. Ona je od onih ljudi koji naprave popis za trgovinu, pa ga ostave doma kad idu u trgovinu. 
Ona je uvijek komentirala kad sam nešto jela. Npr. smetalo joj je što jedem krumpir s kruhom (zamislite kako ona to kaže na kajkavskom: "Dej naj jesti krampir s kruvem."). 

Znaaaaam da će se sad naći još pametnjakovića kojima nije normalno jesti krumpir s kruhom. Ok, vama to nije normalno. Dobro. Jel ja vama prigovaram: „Ajme - zašto ti nećeš jesti krumpir s kruhom???“. Ne, ne prigovaram vam, pa nema razloga da vi prigovarate meni (ja mami nisam nikad prigovarala što ona ne jede krumpir s kruhom). A i što se tog krumpira s kruhom tiče: ok, zdravožderi to ne bi ni mrtvi jeli zajedno (a neki ni odvojeno; neki zdravožderi ne jedu ni kruh ni krumpir, npr. RAWci), no, ima ljudi koji nisu zdravožderi, ali prigovaraju: „Kak možeš jesti krumpir s kruhom???“. I onda ti isti ljudi u McDonald´su i sličnim fast food restoranima uz npr. hamburger jedu pommes frites (ovdje mislim na točno određene ljude za koje znam da to tako jedu, a meni su prigovarali što jedem krumpir s kruhom). 

Zar ovo pecivo u hamburgeru nije kruh???

Ili je ok jesti krumpir uz nekakav hamburger/sendvič, ali nije normalno kad kod kuće u tanjuru imaš krumpir, salatu itd. i uz to jedeš šnitu kruha. 

A jebiga, onda sam ja doma trebala uzeti dvije šnite kruha i sve iz tanjura natrpati između te dvije šnite kruha pa bi onda bilo u redu da jedem taj sklepani „sendvič“ i krumpir.

3. Još jedna poteškoća u provođenju uživanja u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani je to: što na poslu baš sad(!!!) imam toliko sranja i imam toliko stvari koje moram doma dovršavati da si nikako ne stignem pripremati ukusnu hranu kakvu volim. Ajme… toliko sam se veselila da ću si pripremati sve one delicije kojih sam se 16 mjeseci odricala – a sad ne stignem! Zato zadnjih dana uživam(!!!) jedino u kupovnoj hrani, ali fakat bih si voljela sama pripremati sve ono tzv. nezdravo što volim! Ja nisam lijena!

Zadnjih 20ak godina, barem jednom tjedno napravila sam kolač, ali od siječnja 2016. nisam radila fine, kalorične, slatke kolače od bijelog šećera i od svih nezdravih sastojaka koje volim; nisam ih radila jer ih ne smijem jesti. Sad, kad sam samu sebe skinula s dijete, te sam sama sebi dozvolila da jedem ono što volim - nikako da nađem vremena da si pripremim kolač. Netko će reći: da se njoj jedu kolači koje je sama napravila - već bi nešto smutila nabrzinu. No, ja ne želim pripremati one nekakve brze kolače (bez pečenja, ili ono nešto za 20ak min.). Želim si pripremiti pravi kolač - koji uključuje pečenje 3-4 biskvita, kuhanje 2-3 kreme (na pari), ukrašen je ticinom i ukrasima od ticina ili kreme,… Nakon 16 mjeseci jedenja zdrave hrane - zaslužila sam kraljevski tretman, zaslužila sam da se počastim takvim pravim kolačem! 

Ako ovo čita neki zdravožder pa je sad blenuo u čudu: „Kaj je njoj kraljevski tretman jedenje nezdravih kolača?" - DA!!! - meni je kraljevski tretman jedenje kolača od isključivo bijelog brašna i isključivo bijelog šećera i tone margarina i biljnog šlaga,... Takve kolače volim i obožavam, njih sam se odricala 16 mjeseci - a sada ih želim jesti, jedem ih i jest ću ih! Nakon 16 mjeseci patnje na zdravoj hrani - zaista sam zaslužila uživati u onome što volim i što mi je predobro.

Stvarno si želim napraviti takav kolač/tortu, a ovih dana nikako ne stignem (činjenica je da za takav kolač/tortu treba imati vremena). 

Bez brige, jedem ja zadnjih dana kolače: ali iz slastičarne. Nema mi druge, dok ne nađem vremena i sama si napravim kolač. A kad smo kod izrade i jedenja tog kolača - onda se opet vraćam na ono pod točkom br. 2. Znam da će svi oko mene komentirati: zašto radiš taj kolač, zašto ga jedeš, udebljat ćeš se, zašto nisi na dijeti… Ali nema veze, pravit ću se gluha i uživat ću u kolaču – ali fakat moram naći vremena da ga napravim!!!

Kao da se sve urotilo protiv mene, nakon 16 mjeseci gladovanja na zdravoj prehrani, uživanje u ukusnoj hrani koje sam se odricala nikako ne ide prema planu. 

Slike su preuzete s interneta.

Nakon 18 godina…

Od siječnja prošle godine (2016.) liječnici me „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom. Prije siječnja 2016. – zadnjih 16 godina (negdje od 2000.) na dijeti nisam bila niti sam na dijetu pomišljala. I nisam imala problema sa svojih 50ak kg viška (kome moje kile smetaju: to je njegov/njezin problem, a ne moj).

Tijekom tih 16 godina uživala sam u hrani kakvu i dan danas volim i obožavam: masnoj, teškoj, kaloričnoj, zasitnoj, isključivo od bijelog šećera i bijelog brašna itd.

No, nisam bila od onih koji su obilazili fast food restorane. Oko 17 godina bila sam vegetarijanka (ali ne veganka!) i bojkotirala sam McDonald´s i sve slične (ne)američke fast food barove/restorane - zbog svega što predstavljaju. 

Ali, razlog mog bojkotiranja nikad nije bio okus hrane: meni je hrana u fast food restoranima odlična! Činjenica je da nikad nisam voljela meso, pogotovo perad (ribu također ne mogu smisliti) pa mi zato nije bilo teško biti vegetarijanka; no meso u fast food restoranima, tj. ono u hamburgerima, sendvičima i sl. meni je predobro!

Ipak, i prije nego sam bila postala vegetarijanka, rijetko sam išla u fast food restorane jer su mi bili preskupi (svaka čast onima koji imaju novaca za to – ali meni je to fakat skupo).

Dakle, zbog mog bojkota fast food restorana te njihove skupoće: ja sam svu hranu koju obožavam (tzv. nezdravu hranu) pripremala sama. Ni kad sam postala vegetarijanka, nisam kupovala npr. vegetarijanske hamburgere. Zašto da dajem novce za nešto, što mogu pripremiti sama? Meni nikad nije bio problem pripremiti nešto fiiino, nezdravo, masno, kalorično, prženo,…  što volim i što mi se jede. 

Ok, nisam svaki dan imala vremena – ali snašla bih se, nekako bih se organizirala.  

I pecivo za hamburgere pripremala sam sama, nisam ga kupovala. Ok, nekad bih kupila gotovo pecivo za sendvič, ali najčešće sam radila svoje pecivo.  Znam da zdravožderi danas propagiraju lijenost kao vrlinu i ja to nikako ne mogu shvatiti jer ja jednostavno nemam tu lijenost u krvi. Možete o meni misliti što god hoćete, ali ne možete reći da sam lijena. 

Ni u slastičarne nisam išla, možda 2-3 puta godišnje kad bi „kava“ s prijateljicama postala „kolač“ u slastičarni. Ali inače – ja sam sve one kremaste kolače kakve volim i obožavam, isključivo od bijelog brašna i šećera, margarina, biljnog šlaga itd. – pripremala sama (barem jednom tjedno) – i uživala sam i u pripremi i u jedenju. 

Ni u picerije nisam išla, tijekom 18 godina u piceriji sam bila 10ak puta (da, dobro ste pročitali, nisam čak ni svake godine išla u piceriju). Pizzu sam, kao i sve drugo što volim i obožavam – pripremala kod kuće.

Fakat nikad nisam bila lijena pripremiti si ukusnu hranu kakvu volim.

Kad su me prošle (2016.) godine počeli „liječiti“ zdravom dijetnom prehranom, morala sam početi jesti meso (i to naravno ono koje mi se ne sviđa: kuhana piletina i slične gadosti).

I pišem već 16ak mjeseci koliko je zdrava hrana odurna (i ne samo meso i riba; nije ni ostala zdrava hrana ukusna).

A prošli tjedan, pisala sam da sam na godišnjem od jedenja zdrave hrane, tj. jedem sve što je nezdravo.

Uslijed tog godišnjeg na kojem uživam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani,  neki dan sam se zapitala: Pa zašto ja, sad već više od 18 godina, nisam bila u McDonald´su?  

17 godina sam ga bojkotirala zbog nekih svojih etičkih načela i skupoće, a zadnjih 16 mjeseci me „liječe“ zdravom prehranom, pa opet ne smijem u McDonald´s. 

Što sam ja to postigla time što 17 godina (dok sam „smjela“ jesti u McDonald´su) – nisam tamo jela: zbog svojih etičkih načela? 

Nisam postigla ama baš ništa (osim da se liječnici zgražaju što oko 17 godina meso okusila nisam). 

Zato sam se neki dan zaputila: pravac McDonald´s. I uživala sam tamo. Naručila sam Double cheeseburger i pommes frites. Kako je to bilo dobro. Nakon 18 godina: guštala sam u McDonald´su. 

Primjetila sam da u McDonald´su sad imaju u ponudi nekakve salate kao pilog. WTF??? 
Ajmeee, zdravožderi ionako ni mrtvi ne bi kročili u McDonald´s - za koga je onda ta prokleta salata u ponudi? Jel toga bilo i prije 18 godina (kad sam zadnji put bila tamo, prije nego sam bila postala vegetarijanka)? Ja se fakat ne sjećam. Ako je toga tada i bilo – ja to sigurno nisam naručivala. Nisam od onih žena koje idu u restoran - da bi naručile salatu (za mene ima dovoljno salate u Cheeseburgeru). 
U skladu s tim:

Al fakat sam blenula, kad sam vidjela da imaju tu salatu kao prilog. Ne kužim foru s tim.


No dobro...
Sjetila sam se jučer i American donuta – tamo također nisam ništa jela preko 18 godina. A u Burger Kingu, KFC-u, Subwayu… - nisam bila nikad u životu! Da ne bi ispalo da sam postala opsjednuta američkim fast food restoranima: nikad nisam obilazila ni hrvatske fast food restorane ili one tzv. grill barove i sl. (kako rekoh: sve što volim jesti,  pripremala sam kod kuće!).

Zaključila sam da ja uistinu želim jesti svu onu ukusnu hranu koja se poslužuje u fast food restoranima - 16 mjeseci zdrave prehrane zaslužno je za taj zaključak. 

Moj plan za sljedećih mjesec dana: uživati u prefinoj i preukusnoj hrani u fast food restoranima/grill barovima.

Samo jednom se živi: skupo je, ali priuštit ću si to (kad sam mogla spiskati hrpetinu love na odurnu tzv. zdravu hranu tijekom proteklih 16ak mjeseci, onda mogu i na ukusnu tzv. nezdravu hranu koju volim).

A što se može dogoditi? Il ću crknut sretna, uživajući u ukusnoj hrani koju mi liječnici ne daju jesti, il ću krepat nesretna i izgladnjela na odurnoj zdravoj prehrani kojom me liječnici uporno „liječe“(?).

Sve slike preuzete su s interneta.

Godišnji odmor

Stoji susjeda tik do mene(!) i pita me: Jesi još na dijeti?

Ja odgovorim: Ne, na godišnjem sam odmoru od dijete.

I onda ona pita: A na godišnjem si, ne radiš?

Tko je tu glup ili gluh?

Jel sam lijepo rekla: „na godišnjem sam odmoru od dijete“ – nisam rekla da ne radim, posao nisam ni spominjala. Koji dio njoj nije jasan? Pa žena stoji tik do mene, nismo se dovikivale preko ceste ili dvorišta. Jel gluha? Što njoj nije jasno?

Ako još nekome nije jasno: „ biti na godišnjem odmoru od dijete“ – znači odmarati se od jedenja zdrave hrane, ne jesti zdravu hranu i uživati u svemu nezdravom. I na tome sam ja!

Pisala sam već da sam imala takvih „etapa“ kad nekoliko dana za redom nisam jela zdravu hranu, nego sam uživala u hrani kakvu volim, tzv. nezdravoj hrani. Sada sam odlučila duže vrijeme provesti uživajući u hrani kakvu volim. Ne znam koliko ću biti na tom odmoru od zdrave hrane, možda 1 mjesec, možda 2-3. Vidjet ću. Naravno da nisam smršavila koliko moji liječnici hoće te me i dalje „liječe“(?) tom tzv. zdravom prehranom. Ali nakon što sam 15ak mjeseci 6 dana u tjednu jela te odurne zdrave gadosti - meni je fakat dosta. Pisala sam već da sam svaki tjedna sam imala 1 dana kad sam jela ono što ne smijem, i tada sam uživala, ali ovih ostalih 6 dana – ispunjenih zdravom hranom: to je čista muka! Zato ću sada dane i dane provoditi jedući ukusnu, tzv. nezdravu hranu. To je moj izbor.

Već nekoliko dana jedem sve nezdravo čega sam se odricala na onoj zdravoj prehrani  - jednostavno se predobro osjećam. 

Pogodite što sam danas doručkovala!

Čips. Onaj pravi: od krumpira, masni, prženi, slani (ne onaj neki bljutavi, osušeni u pećnici). Kako je to bilo dobro! Ok, to baš nije klasični nezdravi doručak, al eto, zaželjela sam se čipsa. 
Prije 15ak mjeseci dok me nisu počeli „liječiti“(?) zdravom prehranom – ja sam se hranila nezdravo, al nisam baš nikad jela čips za doručak. Obično bih doručkovala fini, isključivo bijeli kruh ili pecivo (kroasan) s nekim masnim sirom (ili mazivim ili tvrdim). Nisam nikad doručkovala pekmeze ili nutelu – to ne volim. Obožavala sam slane doručke koji su uključivali sir. Nisam jela niti paštete, niti mesni doručak, niti salame – to mi je falilo, ali zbog etičkih razloga odrekla sam se toga. 

Baš razmišljam o svoj onoj hrani koja mi fali i koje sam se odricala zadnjih 15 ak mjeseci. Što da sutra doručkujem? Maloprije sam spomenula sir. Možda da si sutra ispoham sir za doručak? Volim sir i volim pohano, no nisam baš neki obožavatelj pohanog sira. Nisam nikad jela pohani sir za doručak, to je kod mene bilo za ručak - ali, kažu da treba isprobavati nove stvari u životu. Zato, zašto da čekam do ručka da pojedem nešto nezdravo što volim - kad mogu odmah ujutro započeti dan nečim finim, masnim, nezdravim, prženim, pohanim, kaloričnim - pa uzela sam godišnji od jedenja zdrave hrane!

Jučer sam bila u slastičarni. Kupila sam 6 kolača za van. Nisam ih planirala sve pojesti sama. Ali kad sam počela, nisam mogla stati – svih 6 kolača pojela sam sama. Kako je to bilo dobro! Kako mi je to falilo! Jednostavno mi je bilo prefino i predobro! Fakat sam se zaželjela fiiiinih, kremastih, pravih kolača (a ne onih kojekakvih zdravožderskih kopija ukusnih kolača i "wannabe" kolača i sličnih nebuloza). 

I nakon što sam ih pojela: nije mi bilo niti muka, niti mi je bilo slabo, niti mi je bilo zlo, niti mi se bljuvalo, niti mi se spavalo... Pojela sam ih oko sat vremena prije večere i onda sam još večerala. Za večeru sam pojela par porcija pommes fritesa. Kako je to tek bilo dobro! 
Inače pommes frites meni nije ono najfinije što se može napraviti od krumpira, ali sad sam ga jela jer se brzo ispeče, a i fakat mi je falio! Nisam uz tih par porcija pommes fritesa jela ništa drugo (ni meso ni salatu; krumpir je moje najdraže povrće – i njega sam jela!). 

Nisam uopće to uočila do sad, a niti sam to planirala: jučer sam dan završila večerom od krumpira (pommes fritesom) - a danas sam dan započela čipsom od krumpira.
Krumpir je zaista moje najdraže povrće. 

Poslije te spomenute večere, tj. poslije 6 prefinih kolača i nekoliko porcija pommes fritesa - nije mi se ni spavalo, ni bljuvalo, niti mi je bilo muka, niti sam bila umorna,… radila sam papirologiju za posao do 3 u jutro. Ok, u 3 u jutro bila sam umorna i pospana! Da, sad će zdravožderi likovati: pa naravno da je bila umorna i pospana kad je pojela svu tu nezdravu hranu.

Da, da, ma sigurno sam bila umorna i pospana zato što sam jela ukusnu nezdravu hranu, a ne zato što sam do 3 u jutro probdjela da bih završila posao. Jelda? Po toj logici zdravožderi onda nikad nisu umorni i oni uopće nikada ne spavaju (ko vampiri!).

Što se kapaciteta mog želuca tiče: i nakon što sam u 16 mjeseci smršavila oko 38 kila na odurnoj zdravoj  prehrani, ja i dalje mogu jesti koliko sam jela i prije te zdrave prehrane. Pisala sam već o tome da ja nemam "problema" sa smanjenjem želuca. 

A što se motivacije za mršavljenje tiče: pišem već više od 15 mjeseci da ja apsolutno nemam potrebu biti mršava. Zato nemam potrebu niti zadržati ovu težinu koju sad imam, a niti nastaviti mršaviti. Mene su liječnici stavili na tu zdravu prehranu i „liječe“ me mršavljenjem. Ja sada definitivno nisam jedna od onih glupih žena koje samostalno i dobrovoljno idu na kojekakve dijete i zdrave prehrane i zdrave lajfstajlove  itd. – jer hoće biti mršave. Ja apsolutno nemam potrebu niti želju biti mršava jer znam da mršavost ne donosi niti sreću niti zadovoljstvo niti rješava životne probleme. Priznajem: tijekom svog života i ja sam imala faze u kojima sam fakat bila glupa! Htjela sam biti mršava pa sam bila na dijetama i kojekakvim zdravim sranjima. Ali naučila sam na svojim greškama: bila sam na dovoljno dijeta i dovoljno puta sam smršavila – pa znam da mi u životu ništa nije bilo bolje, ljepše ili jednostavnije dok sam bila mršava/mršavija. Ne razumijem kako drugima mršavost rješava probleme. 

I baš sad su mi najsmješnije sve te glupačice: sad kad dolazi ljeto - one su non stop na kojekakvim dijetama, zdravim prehranama itd. A ja baš sad nisam ni na kakvoj dijeti i uživam u svemu nezdravom. I ako niste shvatili: ne, nemam apsolutno nikakv problem s tim kako ću izgledati. Znam da ću se udebljati, ako par mjeseci jedem nezdravu, prefinu hranu. Dobro.
Ako netko ima problem s tim koliko ja kila imam - to je njegov/njezin problem, to nije moj problem jer ja nemam problema s tim da imam preko 100 kila.
Sve u životu ima svoju cijenu. Ako je debljina - cijena uživanja u ukusnoj, preeefinoj hrani kakvu volim - dobro. Pisala sam već o tome: Ja biram da budem debela.

U redu, shvatila sam: jednostavna matematika - ako želim jesti ukusnu hranu i uživati u životu - bit ću debela. Dobro. Ja to ne trebam pamtiti - ja nemam problem s tim da budem debela.

Ja biram ovaj drugi red -  da uživam u ukusnoj hrani i da budem debela!

Nakon nekoliko uzastopnih dana na preukusnoj i prefinoj masnoj, teškoj, kaloričnoj, zasitnoj hrani, prženoj u litrama masnoće i napravljenoj od isključivo bijelog brašna i bijelog šečera... - zdravoždere i dalje nikako ne razumijem. Oni non stop govore/pišu da imaju te kojekakve (kerefekaste) posljedice kad jedu tzv. nezdravu hranu: muka im je, zlo im je, spava im se, bljuje im se, povraća im se, slabo im je, boli ih glava, teški su, tromi su, spori su, umorni su, boli ih želudac, imaju žgaravicu, imaju grčeve, imaju zatvor, napuhnuti su itd., itd., itd. Ja nemam te simptome nakon uživanja u tzv. nezdravoj hrani. Nije mi jasno: kako oni uspiju razviti sve te simptome?

Idem ja sad uživati u nečem nezdravom, 16 mjeseci zdrave hrane bilo je čisti horor.

Slike su preuzete s interneta.

Hvala.

Iskreno, od srca zahvaljujem svim zdravožderskim blogerima/blogericama, pokretačima kojekakvih zdravožderskih portala, stranica,… te zdravožderskim novinarima/autorima/blogerima… koji u kojekakvim časopisima/novinama/kuharicama,... objavljuju recepte za zdravu hranu – iskreno vam zahvaljujem jer ste me uvjerili da sam bila u pravu – zdrava hrana je odurna.

Nikad nisam voljela zdravu hranu i zato ju nisam jela. Al otkad me liječnici u 21. st. „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom: prisiljena sam skoro svaki dan jesti kojekakve zdrave gadosti i zato sam počela isprobavati te vaše zdrave recepte. To je prestrašno. 

Ja ne mogu naći riječi kojima bih opisala koliko je ta zdrava hrana užasna. Jasno je meni da od toga moraš biti mršav: sve nešto lagano u maleckim porcijicama, ništa fiiino prženo u dubokoj fiiinoj masnoći, ništa  teško i zasitno, sve nešto samo kuhano, „izmrcvareno“ u pećnici (umjesto isprženo u dubokoj masnoći) ili čak sirovo, nekakve salatice, juhetine, kojekakvi sokići (joooooooooooj pardoooooooooooon, to nisu sokići, to su smutiji), sve bez finog bijelog šećera, bez margarina, bez finog bijelog brašna, sve napravljeno samo od onih nekih integralnih gadosti i slična zdrava sranja...

Nisam ćorava, vidim da pod tim receptima ima oduševljenih komentara. Ne znam tko su ni kakvi su ti ljudi koji ostavljaju te komentare ni zašto to pišu. Jesu li oni svi rođeni bez okusnih receptora?

Još jednom hvala što mi se život zgadio dok sam isprobavala vaše zdrave recepte.

Lijenost je nova vrlina.

Gledam po blogovima, portalima, časopisima… ne samo zdravožderskim , nego svima, i onim nezdravožderskim, ali činjenica je da je ta pojava ipak prisutnija na zdrvožderskim portalima, blogovima itd. – a to je lijenost.

Posvuda skaču naslovi tipa:  ručak za 20 min., obrok za 15. min., kolač za 10 min., kolač bez pečenja za 5 min.

…

Činjenica je da većinom kuhaju žene i ja nikako ne mogu shvatiti kako je većina žena postala tako lijena kuhati, peći kolače, itd. – pripremaju samo jela i kolače na čiju pripremu ode manje od 20ak min.

Kad dođu s posla, one imaju pametnijeg posla. A što se posla tiče – ja sam i prije (a i sad) radila cijele dane i nije me bilo doma. Ali uvijek sam našla vremena za pripremu ukusne, tzv. nezdrave hrane, kolača i torti – uglavnom sam kuhala i pekla po noći; i to me veselilo! 
Da vidimo čime se današnje žene bave kad dođu s posla:

- bave se sportom (sve do jedne!; aaaaaaaaaajme kako je onda Hrvatska sportska nacija; i sve žene su u Hrvatskoj mršave! jelda?)

- kvalitetno provode vrijeme s obitelji (koliko ja vidim po svojim prijateljicama, rođakinjama itd. – one provode vrijeme razvažajući djecu svaki dan na nekoliko aktivnosti; priznajem, nisam u  autu s njima, pa ne znam koliko je to vrijeme kvalitetno provedeno - il je poanta u tome da svi sjede u istom autu?)

- čitaju (tračeve o selebretijima, ljubiće – ajme, kak kvalitetno utrošeno vrijeme; ajde dobro, barem čitaju)

- gledaju (turske) sapunice itd. (pardoooooooon: upoznaju druge kulture!)
...

Postoji još jedna isprika za te „brze“ obroke i kolače, a to je ona koja je meni najfascinantnija i koju žene upotrebljavaju ljeti: „izbjegavam paliti pećnicu/(dugo/puno) kuhati jer je vruće“. Ajme…! Ja ne mogu shvatiti kako nekome može biti toliko vruće da ne želi odvojiti par sati za pripremu ručka, pečenje kolača itd.  Da se razumijemo: govorim o ženama u Hrvatskoj! Pa ovdje temperature nisu preko 40 stupnjeva. Da te koje tu u Hrvatskoj trkeljaju da im je vruće – pa da one žive u Africi –one bi doslovno (ne figurativno) tamo crkle od vrućine. Dok sam kuhala ukusnu, tzv. nezdravu hranu, meni nikad nije bio problem tijekom ljeta imati pećnicu i štednjak uključen par sati (ne, nemam klimu). Štoviše, ljeti imam više vremena (godišnji!) i ja sam uglavnom tijekom ljeta isprobavala recepte za jela i kolače (zimi to nemam kad). Nije mi bio problem u jednom danu isprobati 2-3 recepta za kolače (peći 6-8 biskvita ili 10ak kora za prhke pite, kuhati 3-4 kreme na pari, mijesiti dizano tijesto i oblikovati pogače ili kroasane itd.). Meni nikad nije bilo teško napraviti ono što mi se jede (masno, prženo, slatko, kalorično, pripremljeno isključivo od bijelog brašna i bijelog šečćera,...). Ok, vruće je, al je ljeto – i po ljeti je vruće! Deal with it!

Kod tih lijenih žena najviše me fascinira kako one same ističu koliko su lijene. Mene bi bilo sram, ja bih se pokrila ušima.

Čitam prije koji mjesec na jednom zdarvožderskom blogu kako blogerica lijepo ponosno ističe da je ona lijena zamijesiti prhko prhko tijesto za pitu od jabuka (neću navoditi tko je to jer mi se neda bakčati se s njom). Umjesto pite, napravila je suhonjave, zbijene sirove kuglice od suhih jabuka. Ne znam zbog čega sam više blenula: zbog toga što se ona ponosi svojom lijenošću ili što su te kuglice od jabuka njoj verzija pite s fiiiinim prhkim tijestom i sočnim nadjevom od jabuka. Na stranu ovo što se ona ponosi svojom lijenošću, to njoj na dušu: mene je fakat zabezeknula tvrdnja da su te suhe, sirove kuglice sirova verzija pite od jabuka. Ok, žena očito nikad u životu nije radila niti jela pitu od jabuka – pa ona ne zna da te kuglice veze nemaju s pitom od jabuka. I ja sam njoj to napisala u komentar ispod recepta. I što mislite što je bilo? Pa naravno – pogodili ste – moj komentar nikad nije objavila.

Ok, to je njezin blog, ona tamo može (ne)objavljivati što hoće. Pisala sam što mislim o cenzuri i što radim s komentarima koji mi se ne sviđaju (ponovno ih objavim čak i kad ih osoba koja ih je napisala – sama izbriše).

Al opet, osim tim „sirovim kuglicama u obliku pite od jabuka“(???), ne mogu se načuditi ni toj lijenosti koja se danas smatra vrlinom. Nije to samo kod ove blogerice-zdravožderke. To je i na portalima i u časopisima s receptima – sve neki recepti za 15ak, 20ak min, pola sata maksimalno. A zašto? Zašto su ljudi lijeni kuhati ručak ili pripremati kolač 3-4 sata? Ok, nemam ni ja zbog posla svaki dan vremena kuhati satima. Ali barem 2-3 puta tjedno meni nije problem provesti par sati pripremajući jedan obrok. Tj. – to mi nije bio problem dok sam pripremala ukusnu hranu: kaloričnu, zasitnu, masnu, tešku, slatku,…  kakvu sam voljela. Otkad me liječnici liječe(???) zdravom prehranom, ne pripremam takvu hranu jer ju ne smijem jesti. Ja kuham sama sebi (ne kuham za ostale ukućane) i sad pripremam ta sva zdrava, odurna sranja koja smijem jesti. I došla sam do zaključka zašto zdravožderi inzistiraju na tim receptima s 10– 20min. pripreme: zato što je zdrava hrana odurna i ne isplati se satima pripremati nešto što će biti jednako odurno kao nešto što se smućka za 15ak min. Do tog zaključka došla sam na temelju vlastitog iskustva, tj. vlastitog želuca. Isprobavala sam te neke tzv. zdrave recepte za koje treba više vremena – rezultat je bio toliko oduran da sama sebi nisam mogla objasniti zašto jednostavno nisam u zdjelu nasipala nekakvo povrće/mahunarke… iz konzerve i dodala nekakvo svježe povrće – jedući to neukusno, brzo zdravo jelo patila bih se na isti način na koji se patim jedući ovo zdravo, neukusno jelo koje sam pripremala satima. Možda su zdravožderi u pravu - nema smisla gubiti vrijeme na višesatno pripremanje zdrave hrane koja će ionako biti neukusna.

Fascinantne su mi sve te gospe koje ljeti ne žele paliti pećnicu i pripremaju samo nekakvu tzv. laganu hranu. To je ona hrana koju ja nikad nisam voljela jer sam nakon takvog obroka uvijek bila gladna - pa zato nikad nisam ni pokušavala tako kuhati. – Da, sad kad me liječe zdravom prehranom, sad se patim na toj laganoj, odurnoj, zdravoj  hrani. 

Što se nezdrave hrane tiče, naravno da ima stvari koje se mogu pripremiti za 20ak minuta: pommes frites je brzo gotov (pogotovo ako kupite narezani krumpir za pommes frites), pravi, fini pohani kruh pržen u litri masnoće je gotov za čas, ili kad se u staklenku stavi jaje, ulje, sol, senf i ocat – uz pomoć štapnog miksera  za svega par sekundi gotovo je pola litre majoneze!

Dok sam smjela uživati u ukusnoj hrani kakvu volim, i ja sam radila neke takve brze recepte jer zbog posla nisam stigla svaki dan kuhati satima. Nekad sam napravila tjesteninu s nekim brzinskim umakom. Drugi put sam iskoristila neke ostatke iz hladnjaka/zamrzivača i nešto smućkala na brzinu.  

Ali meni nikad nije bio problem provesti par sati pripremajući obrok. Ja sam u tome uživala.

Ok, jasno mi je da ne vole svi kuhati/pripremati hranu i peći kolače, jednostavno ne uživaju u tome – ali da su ljudi postali baš tako lijeni da na pripremu obroka troše samo 20ak min. i još ističu tu svoju lijenost – to ne mogu razumjeti.

Ne kužim foru s tim brzim receptima i isticanjem lijenosti kao vrline.

Slike su preuzete s interneta.