O doktorima, nutricionistima i oštećenju mozga

I dalje uživam u ukusnoj hrani!!! To je život. Pisala sam već da kad jedem ukusnu hranu koju mi liječnici ne daju jesti – baš tada zamišljam facu doktorice koja mi neda lijekove nego me „liječi“(?) dijetom već 16 mjeseci. Joj, da mi je vidjeti njezinu zabezeknuti facu kad vidi kako jedem sve što mi je zabranila!

Koliko god ja nju smatrala glupom (a smatram ju glupom!), cijenim što se ne preserava sa zdravom prehranom. Ona mi je otvoreno rekla da ću do kraja života trebati biti na dijeti. Da, baš tako je rekla, nije rekla da ću se trebati zdravo hraniti do kraja života, nego da ću trebati biti na dijeti do kraja života. Naravno, da sam ja nju gledala ko luđakinju koja je pala s Marsa kad je to rekla – kaj ona fakat misli da ću ja biti na dijeti do kraja života? Da, ona to misli (misliti je drek znati, i ja uopće nemam ama baš nikakvu namjeru biti na dijeti do kraja života, ali nek si ona samo i dalje misli što god hoće, moj plan je sasvim drugačiji). 

Spomenuta doktorica poslala me nutricionistici.

U usporedbi s doktoricom, nutricionistice su druga priča. Ne znam kako one rade, očito u nekakvim smjenama: jedna je radila više puta kad sam ja bila tamo, a druga je radila samo jednom. Uglavnom, obje imaju glavu duboko u svojoj guzici i uporno dijetu zovu: zdrava prehrana i općenito, opsjednute su zdravom prehranom, fakat boluju od ortoreksije.

Zahvalna sam doktorici što barem ona govori istinu: to čime me „liječi“(?) ne zove zdrava prehrana, nego uvijek kaže istinu i to zove: dijeta. Nije mi pokušala ispirati mozak onim sranjima o zdravoj prehrani kao stilu života/lifestyleu itd. Taj dio s ispiranjem mozga preuzeli su nutricionisti – one trkeljaju da to nije dijeta, nego zdrava prehrana. Hm, baš bih voljela da se ta doktorica i ove dvije nutricionistice nađu u  istoj prostoriji. Zanima me bi li se mogle dogovoriti: jel to čime su me izgladnjivale – dijeta ili zdrava prehrana.

Za mene – to je dijeta. Kad se odričeš hrane koju voliš i svega u čemu uživaš te se patiš s odurnom zdravo hranom koja ti se gadi – ne znam kome bi to bio stil života (ima li takvih bolesnika?); to je jednostavno dijeta. A ako je netko na tome do kraja života, to opet nije stil života, nego je to onda cjeloživotna dijeta. Pametnom dosta.

                                                               

Al ne, nutricionisti su posebne osobice.

Da, da opet sam našla nešto čemu se iščuđavam. A što mogu kad zdravožderske nebuloze imaju takav utjecaj na mene.

Čitam neki dan u novinama savjete nekih nutricionistica za mršavljenje. Kako rekoh,  sad nisam na dijeti i uopće ne pazim što jedem i uživam u svoj onoj divnoj tzv. nezdravoj hrani – ali uvijek mi je prezabavno čitati te savjete. Stalno otkrivaju neku toplu vodu. A u biti, stvar je jednostavna: jedi neukusnu, odurnu zdravu hranu u malim porcijicama i mršavit ćeš – to sam iskusila na sebi temeljem te dijete kojom me liječe!

Al dobro, jedna od tih inteligentnih(?) nutricionistica predlaže da kad se nekome jedu slastice – nek si izmiksa sok od voće, povrća, orašastih podova itd.

WTF???

Dakle, kad mi se jede fiiiiiiiiiiini kreeemasti kolač u kojem se isprepliću slojevi različitih tekstura, bogatih, prefinih slaaaaaaatkih krema sa slojevima želea, šlaga, čokoladne glazure, keksa, biskvita, lisnatog tijesta,… - nek si popijem sok.

A jebote... Jel osoba kojoj je čaša soka ekvivalent kolaču – psihički zdrava?

Što duže čitam/slušam te izjave zdravoždera, tj. osoba koje se zdravo hrane, imam dojam da zdrava hrana zaista ima ozbiljan utjecaj na njih – oštećuje mozak. 

Fakat ti mozak mora biti oštećen da ti čaša soka od povrća i voća bude ekvivalent kolaču.

Joooooooooooooooooooj, pardooooooooooooooooooon, opet ja to zovem sok. Nije to sok! Nutricionistica to nije zvala sok, nego smuti. Ispričavam se. Ja nikako zapamtiti da je to smuti, još sam to i krivo napisala, to je smootie (kak se to opće piše?).

Smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti, smuti! Moram zapamtiti, jednom za sva vremena, da kad se povrće i voće izmiksa – ne dobije se sok(ić), nego SMUTI. Već sam pisala da ja uopće ne mogu shvatiti kako nekome taj sokić može biti (među)obrok. A da je taj sok = desert; to jednostavno veze nema s mozgom (bila to posljedica zdrave hrane ili ne: očito su se zdravožderi davno oprostili sa svojim mozgom). 

Ajmeee, opet krivo pišem!

A jebo mene glupu! Kak ću razumjeti da je čaša soka, pardoooooooooooooooooon, eto me opet, ispričavam se: čaša smutija - ekvivalent kolaču, kad nisam čak u stanju zapamtiti ni kako se to zove (da utvrdim gradivo: kaže se smuti, a ne sok(ić)).

Slika preuzeta s interneta.