Sluzavi kelj 2

Nastavak priče o Sluzavom kelju…

Sluzavi kelj (od jučer) prenoćio je u frižideru. To je tako ljigavo i sluzavo da se meni gadi. Zbog toga, lonac tog kelja završio je danas u smeću. Nije to ogroman lonac od 10 litara, ali ipak, bilo je toga za bar 4 dana (pola glavice kelja, luk, tekućina itd.)

Svaka čast zdarvožderima! Samo oni mogu bilo što utrpati u usta i tvrditi da je ukusno.

Ovo je prestrašno.

Ja stvarno nemam novaca da bih tako eksperimentirala i bacala hranu. Al morala sam ovo baciti, jer stvarno je bilo nejestivo.

Ne znam što bih mislila. Jel stvarno zdravožderi vjeruju da je zdrava hrana ukusna??? Ne razumijem jel zdravožderi ovo skuhaju, poslikaju i onda stave na blog i nahvale kak je to super, a zapravo jelo bace u smeće i jedu nešto sasvim drugo?

Sluzavi kelj

Kupila sam neki dan kelj. I to najmanju glavicu koju sam našla u dućanu. Pola sam pripremila tada i onda sam to jela par dana. Budući da samo ja to jedem: pola glavice kelja stvarno imam za par dana. Moja obitelji i dalje jede svu onu ukusnu tzv. nezdravu hranu koju voli, a ja se sama patim s tim zdravim, usranim, gadnim sranjem.

Danas sam pripremala drugu polovicu te glavice kelja. Našla sam na internetu recept za kelj u nekakvom umaku koji je zgusnut psyllium ljuskicama. Imam te ljuskice pa sam išla raditi taj recept. Držala sam se recepta do posljednjeg slova, sve sam odvagala digitalnom vagom. 

Ajme, koje je to sranje! 

To je ko ljepilo za tapete! To je tako ljigavo i sluzavo kad se stavi u usta! Kao da u ustima imam želatinozno-sluzavi bombon od kelja.

Što da radim sad s tim??? Nije toga malo! To je bilo pola glavice kelja!!! To mi je trebalo biti za nekoliko dana. Zar da to sve bacim??? Ja nemam novaca da bacam hranu.

To je tako odurno kad se stavi u usta. Kako da se natjeram da to jedem par dana??? Uopće ne znam što da sad radim. Nije kelj nikad ukusan, ali ovo je odvratno!!!

Sama sam si kriva. Već sam imala prilike uvjeriti se koliko zdravožderi seru na svojim blogovima. Recepti s njihovih blogova i kojekakvih zdravožderskih stranica su zaista odurni. Ali ja nikako da naučim, ponovno sam nasjela i išla sam isprobavati recept sa zdravožderskog bloga. Da, trebala sam raditi, ne znam, valjda ¼ mjere iz recepta pa ne bih potratila pola glavice kelja.  Što sad s tim??? Kako da to jedem, to je tako gadno, ljigavo i sluzavo.

Ajme, pa što ću sad s tim? A ako ne jedem to, što ću jesti sljedećih dana? Zar moram trošiti novce i kupiti nešto drugo??? Pa imala sam pola glavice kelja, koja mi je trebala biti dovoljna za nekoliko dana ove proklete odurne, usrane, gadne, zdravožderske prehrane. 

Ja nemam novaca da bih isprobavala zdravožderski recept, onda to bacila kad vidim da je nejestivo i onda opet kupovala druge namirnice i onda opet išla radit nešto ispočetka.

Baš je lijepo biti bogat.

Nisam sad otkrila nikakvu toplu vodu, znam ja to odavno, ali fascinantno mi je koliko podsjetnika svaki dan dobijem o tome da je lijepo biti bogat i kako ja to nisam.

Kaže kolegica na poslu da je njoj svega dosta i da se mora maknuti odavde i: ide za Uskrs u Italiju s mužem i dvoje djece.

Zanimljivo. I meni je svega dosta! I te odurne, proklete, gadne, usrane zdrave hrane i posla i života. Svega mi je dosta. Al ja ne idem nikamo. Posljednjih 18 godina nisam doslovno bila nigdje, ali zaista ama baš nigdje. Otkud bih ja plaćala putovanja i odmore? Ne znam jel ova kolegica bogato udana ili je njezina obitelj bogata. Jedno je sigurno: sama nije zaradila te novce, radim isti posao kao i ona pa znam o čemu govorim. Rintam otkad znam za sebe i nemam ništa od toga. 

A zapravo, nije mi jasno: toj jadnoj jadnici – je dosta. A čega je to njoj dosta??? Nju liječnici ne izgladnjuju zdravom prehranom, ona bezbrižno uživa u svemu onome što voli jesti. Gledam ju kako na poslu ždere sve ono čega sam ja željna, a ne smijem jesti: ona dovlači škarnicle s pecivom iz pekare, za gablec na poslu u kantini jede sve ono prženo, pohano itd. što je u ponudi. Te ima i novaca da može otići u Italiju na odmor jer je njoj dosta. A što bi ona???  Pa da ja smijem jesti hranu kakvu želim i volim i da još imam novaca za odlazak na odmor – pa meni je to san snova. Gdje ćeš bolje od toga??? Ja sam skromna, kad bih smjela jesti sve što želim i volim, ja ne bih tražila da još uz to imam i novaca za odmor. Meni bi bilo dovoljno da mi se ispuni samo jedno od toga: uživanje u hrani kakvu volim (valjda bih imala novaca za takvu prehranu, ionako ne bih kupovala kavijar i jastoge itd., uostalom, tzv. nezdrava hrana uopće nije skupa, a prefina je). 

Kad sam već kod toga, zašto se spomenuta putujuća bogatašica ne hrani zdravo? Pa ona ima novaca da si može priuštiti sve one kerefeke koje se prodaju u trgovinama zdrave hrane. Kaj ona nije čula da je danas zdrava hrana moderna i razvikana? Kaj ona ne želi biti u trendu??? Ja sam već, ne znam koliko puta napisala, da ja apsolutno ne osjećam potrebu da budem u trendu, ali znam da ljudi danas jako pate za tim, pa mi je čudno kako ova bogatašica nije opsjednuta zdravom prehranom. 

A dobro, toj jadnici je svega dosta pa ide na odmorčić u Italiju. Ne mora gladovati na zdravoj prehrani i još i putuje okolo.  Kak je njoj teško u životu!

Njoj je dosta, ima novaca i ide na odmor.

Meni je dosta, ja nemam novaca i ne idem na odmor.

Baš je lijepo biti bogat.

"Kuhanje je za mene život."

Uvijek sam uživala pripremajući hranu kakvu volim (ukusnu: masnu, tešku, kaloričnu, zasitnu, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera…) i naravno, uživala sam jedući takvu hranu. Više puta pisala sam o tome.

Baš sam nedavno na televiziji čula kako neki kuhar objašnjava što za njega znači kuhanje. Nisam prevoditelj, ali znam dovoljno da mogu prenijeti ono što je rekao: „Kuhanje je za mene život. To je moj način da se izrazim, time obogaćujem druge ljude. Vjerojatno ću umrijeti u kuhinji.“

Ja sam se rasplakala kako je to lijepo rekao. Ja sam također voljela svaki svoj slobodni trenutak provesti pripremajući hranu kakvu volim. Možda nekome ovo s umiranjem u kuhinji zvuči glupo, ali meni se zaista svidjelo: gdje ćeš nešto ljepše nego da umreš radeći ono što voliš i u čemu uživaš. Za usporedbu: ja imam velike šanse da krepam u kuhinji pripremajući odurnu, usranu, prokletu, gadnu zdravu hranu koja mi se gadi. Zaista nemam želju umrijeti kuhajući nešto zdravo. Ja ne vidim ništa niti romantično niti seksi u tome da umrem nad loncem karfiola. Ok, ispravak pogrešnog navoda, ima nešto i dobro u tome: ak umrem, neću morati jesti taj prokleti karfiol.

Taj kuhar (ne znam kako se zove), je baš po zanimanju kuhar, ima svoj (uspješni!) restoran itd. i kuha svu onu normalnu, preukusnu hranu kakva se danas smatra nezdravom. Stalno isprobava nove recepte, kombinacije okusa, uživa u ukusnoj hrani, i da: debeo je.

Baš me zanima, da njega liječnici počnu „liječiti“ tom svom, danas modernom i razvikanom zdravom hranom, bi li on u svom restoranu kuhao zdravo i bi li i dalje tvrdio da je kuhanje njegov život itd. 

Otkad mene liječnici „liječe“ zdravom hranom, kuhanje nije moj život. Ok, ja nisam po zanimanju kuhar, ja sam kuhala hranu kakvu volim i pekla kolače u svoje slobodno vrijeme, ali zaista sam to voljela i uživala sam u tome. Otkad jedem zdravu hranu, gadi mi se uopće biti u kuhinji! Ne znam što je gore. Jel gore što si moram pripremiti tu zdravu hranu, il je gore što ju još moram i jesti kad ju pripremim.

Isto tako, na televiziji sam vidjela i neku staru epizodu Ramsayeve emisije Hells kitchen (pisala sam već kako imam vremena za gledanje televizije otkad se patim na zdravoj hrani).

To je ona emisija, kad ga vlasnici polupropalog restorana zovu da ih spašava. I hoda on tim gradom (ne znam gdje je to bilo) i smišlja kako da pomogne tom restoranu, tj. kakvu hranu da imaju na meniju. I dođe on na briljantnu ideju da nude tzv. zdravu hranu jer tamo u okolici nigdje nema restorana koji nudi takvo nešto.

Vlasnici su to prihvatili i sve je završilo super.

Ajme.

Da ja imam polupropali restoran i da je spas za taj restoran: zdrava hrana – ja bih odmah proglasila bankrot i završila cijelu priču. Ok, meni očito fali poduzetnički duh: nije bitno jel se meni zdrava hrana sviđa, nego jel se drugima to sviđa, a budući da znamo da je zdrava hrana danas moderna – nije čudo da se to s restoranom zdrave hrane smatra dobrom idejom. Priznajem, na prvu i meni to zvuči kao odlična ideja: pa gdje ćeš bolje nego da zarađuješ na kretenskim zdravožderima! To je odlična ideja, zaslužuju da se iz njih izmuze svaka para koja se može! Al, onda kad razmislim da bih svaki dan morala biti tamo u tom restoranu s tim čudnovatim zdravožderima, okružena tonama odurne zdrave hrane… ajme, prosula bih si mozak. 

Ja sad imam posao koji mi se gadi i koji ne volim, pa znam kakav je to osjećaj kad radiš nešto što ne voliš. Kao što sam rekla, ja nisam po struci ni kuhar ni slastičar i ni moje zanimanje ni moj posao s tim nemaju nikakvih dodirnih točaka. Ja sam amaterka  u kuhinji, sve što znam naučila sam sama. Ima stvari koje ne znam, ima jela koja nisam uspjela uspješno napraviti (završila su u smeću), ali, ja sam uvijek zaista uživala provodeći vrijeme u kuhinji i pripremajući hranu kakvu volim. No, nisam nikad razmišljala o tome da bih otvorila restoran, slastičarnu itd., iako su mi često to govorili. Naravno, voljela bih i ja biti jedna od onih ljudi koji u životu rade ono što vole, a ne da idem na posao samo zato da bih preživljavala. 

Baš bi bilo zgodno imati restorančić, ali takav, u kojem bih posluživala hranu kakvu ja volim: masne, kalorične delicije, prženu hranu, ukusne kremaste, kalorične kolače isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,… Možda se to ne čini kao dobra ideja, jer je danas zdrava hrana razvikana, ali koliko ja vidim: milijuni (milijarde?) ljudi uživaju u tzv. nezdravoj hrani i njih liječnici ne liječe zdravom prehranom. Osim toga, nisam primijetila ni da se restorani koji poslužuju tu hranu koja se danas smatra nezdravom (a koju zapravo svi vole) – masovno zatvaraju. Naravno, ima restorana koji propadaju, ali to je tako u svakom biznisu. 

Hmmm, kako bi izgledao taj moj imaginarni restoran koji nikad neću imati? Voljela bih da zdravožder jednostavno nema što naručiti u mojem restoranu! Npr. uopće ne bih posluživala zdrave salate itd. (mogli biste dobiti npr . Francusku salatu s tonom majoneze i sl.). Ok, da, fali mi poduzetnički duh, trebala bih musti zdravoždere gdje god mogu. Joooooj, al meni oni toliko idu na živce sa svojim zdravožderskim sranjima da mi ih je pun kufer, zaista ih ne bih htjela cijele dane gledati u svom restoranu. No, nema veze, ionako se nikad nisam vidjela u tim poduzetničkim vodama, lijepo je maštati, ali (hrvatska) stvarnost je nešto drugo. Nisam razmišljala o otvaranju biznisa dok sam uživala, provodeći sve svoje slobodno vrijeme u kuhinji, pa zaista nema razloga da sad razmišljam o tome, jer sad kuhinju zaobilazim u velikom luku. Gadi mi se biti u kuhinji i pripremati zdravu hranu koju si onda još  moram i jesti.

Slika je preuzeta s interneta. 

Gdje su te proklete divote i krasote?

Divno i krasno. 

Samo ne razumijem kako se itko od 

jedenja zdrave hrane može tako osjećati.

Mene već skoro 2 godine liječnici izgladnju prokletom, gadnom, usranom, ogavnom, odurnom i prokletom zdravom hranom  koja mi se gadi. Kako se itko može osjećati dobro jedući to zdravo sranje?

Ja se rasplačem od muke kad se sjetim što su mi liječnici zabranili jesti. Rasplačem se od muke kad u trgovini kupujem ono što smijem jesti. Rasplačem se kad si pripremam to što sam kupila. Rasplačem se kad je predamnom na tanjuru to što smijem jesti… I onda uzimam sredstva za smirenje da ne bih pizdila baš cijeli dan i da bih uopće izdržala cijeli dan na zdravoj hrani.

Svaki dan željna sam sve one ukusne hrane koju volim i za kojom čeznem, a koju ne smijem jesti.

Pa gdje je sva ta divna divota i prokleta krasota koju bih ja trebala osjećati jedući zdravu hranu???

Da, nije ta zdrava prehrana teška. Stvar je zapravo vrlo jednostavna: ne smijem jesti ono što volim, a smijem jesti sve ono što ne volim, što mi se gadi i što mi je odurno.

Ja fakat zaista ne razumijem zdravoždere koji su se sami stavili na tu zdravu prehranu (njih ne maltretiraju liječnici time, nego su si oni sami, dobrovoljno(!) nametnuli zdravu prehranu). Žalosno je da se takve ljude smatra normalnima. 

Slika je preuzeta s interneta. 

Dan žena

Kad na zdravožderskom blogu pročitam kako se cijenjena blogerica-zdravožderka hvali da je ona lijena, mene je sram što sam žensko. Doslovno je napisala nešto poput (nemam točan citat): ja sam lijena i neda mi se raditi tijesto itd. Dakle, nije napisala da npr. nema vremena, mogla je barem za te svoje čitatelje-obožavatelje malo urediti to što piše. Ali ne, njezin zvjezdani blogerski-zdravožderski status ne može narušiti ni priznanje da je lijena. Kad netko drugi negdje kaže da je lijen, onda ga se razapne. Stalno po medijima čitamo da su Hrvati lijeni i to se ne smatra pozitivnom karakteristikom! No, to pravilo ne vrijedi za blogere–zdravoždere, oni se ponose svojom lijenošću i njihovi vjerni sljedbenici ih slave.

Ja nisam lijena, meni nikad nije bio problem satima kuhati, peći, pripremati jela kakva volim, eksperimentirati s okusima, receptima… Ne znam zašto sam ja tako nenormalna i ne znam biti lijena žena. Ja bih tako rado provela par sati u kuhinji pripremajući i jedući hranu kakvu volim, a koje se stalno odričem i koje sam tako željna i za kojom čeznem jer me liječnici liječe(???) gladovanjem, pardooooooooooooooooon, zdravom prehranom.

 We Can Do It! Moš mislit. Današnje se žene ponose time što su lijene, to otvoreno priznaju i pišu po blogovima i njihovi sljedbenici ih štuju.

Tako da niš od toga, ma kakav We Can Do It!

Slika je preuzeta s inetrneta. 

Kupaonica

Život je težak i onda umreš. Već skoro 2 godine liječnici me „liječe“ gladovanjem. Ja ne želim smršaviti, ne smeta mi što sam debela. Ali, eto, mrcvare me zdravom prehranom.

Što mi se još mora dogoditi?

E, pa najnovije je: da se smrzla cijev u kupaoni. Živim u jednoj sobi uz koju je kupaona. Ta soba i kupaona su odvojene od ostatka kuće. Nije to ništa moderno, elegantno, ugodno, udobno… : namještaj je star oko 25 godina, i kupaona je toliko stara, ali barem je funkcionalno. Ali, sad kad su temperature niske, cijev se smrznula i ja očito, nemam vode u kupaoni. Naravno, sad ništa ni od popravka. Ne znam koliko moram čekati da zatopli pa da se to eventualno popravi  (za ogromne novce). I sad ja lijepo živim ko u srednjem vijeku. Toplo se obučem i obujem, uzmem kantu, odem ju napuniti vodom u drugi dio kuće (tamo se ništa nije smrzlo) i onda opet šlepam kantu po 15 stepenica do kupaone. Kad serem i pišam, nalijevam vodu iz kante u zahod. Ne znam što sa mnom nije u redu, zašto sam ja tako razmažena da je meni problem tako nosati vodu.

To mi je mama rekla.

Ja sam najprije 1 cijeli dan šutjela  oko novonastale situacije i ništa nisam rekla. Htjela sam izbjeći pričice koje inače dobijem servirane u takvim situacijama. Ali onda, nakon što sam morala za svako pranje, ruku, pranje, žlice, pranje tanjura,… šlepati vodu u kanti, počela sam kukati. Moja  mama je pošizila i rekla da ja samo prigovaram, i onda su krenule pričice koje sam htjela izbjeći: ona je 19 godina života živjela u kući bez kupaone itd., itd., itd. 

Ne znam što da kažem. Ja sam odrasla krajem 20. stoljeća. U kući je bila kupona i ja sam navikla da ima vode – ne znam kako sam ja tako razmažena i imam tako visoka očekivanja pa očekujem da je u kupaoni voda u slavini. Ok, znam da u mnogim dijelovima Hrvatske ljudi nemaju vodovod. Što od mene očekujete? Da i ja budem solidarna s njima pa da kažem da baš uživam nosati kante s vodom? Ne znam što sa mnom nije u redu, al ja ne uživam u tome. Npr. ako se želim istuširati, trebam se toplo obući, spustiti stepenicama, obuti gležnjače, prijeći preko dvorišta (no, barem je snijeg očišćen!), onda trebam obući papuče u prizemlju, i onda opet popeti stepenicama do kupaone. I onda kad završim, onda se opet trebam toplo obući, spustiti stepenicama, obuti gležnjače, prijeći preko dvorišta, prezuti se u papuče i opet se  popeti stepenicama u sobu. I sve to nadajući se da se neću prehladiti na toj zimi.

Ili kad hoću nešto oprati, evo kako je to izgledalo jučer. Skužim ja da mi je torba za kupovinu sva prljava, pošpricana (snijeg, sol, bljuzga…). Uzmem ja torbu, obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, uđem u prizemlje, obujem papuče, popnem se stepenicama i operem ja torbu u kupaoni u drugom dijelu kuće. I onda se lijepo spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, obujem papuče i  popnem se stepenicama u sobu.

Onda se sjetim da moram oprati gležnjače u kojima idem na posao i izglancati ih. Uzmem ja gležnjače, obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače (za po doma), prijeđem preko dvorišta, uđem u prizemlje, obujem papuče, popnem se stepenicama i operem ja gležnjače u kupaoni u drugom dijelu kuće. I onda se lijepo spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, obujem papuče i  popnem se stepenicama u sobu.

Onda se sjetim da imam nešto rublja za oprati na ruke, a namjeravala sam to ovih dana. Ništa, uzmem ja to rublje, obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, uđem u prizemlje, obujem papuče, popnem se stepenicama i namočim ja to u kupaoni u drugom dijelu kuće. I onda se lijepo spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, obujem papuče i  popnem se stepenicama u sobu. Ponovila sam cijelu procederu hodanja i preoblačenja nakon što se to rublje namakalo koji sat…

I tako svaki put kad mi treba voda…

Ima ja nekoliko plastičnih kanti i boca vode u ovoj nefunkcionalnoj kupaoni sa smrznutim cijevima. Ali ta voda je hladna, a kako ja i inače imam problema s kožom, ne mogu to sve peruckati u hladnoj vodi. Pogotovo zimi imam velikih problema s kožom na rukama (šakama/dlanovima). Stalno je suha, stalno mi puca, mažem ruke 10ak puta na dan kojekakvim kremicama i niš, naročito mi je oko noktiju sve ispucalo. E, vidiš, vidiš – pa ja sam skoro 2 godine na zdravoj hrani. Budući da zdravožderke non stop trkeljaju kak su se one naprosto preporodile otkad su na zdravoj hrani: koža im se očistila, glatka je, sjajna, elastična… Zašto kod mene nema nikakvog poboljšanja???

E da, ja sam samo nešto manje od 2 godine na zdravoj hrani, to očito nije dosta. Moram pričekati još koju godinicu (li 20ak???) da i ja doživim sve te proklete divote i krasote na koži. Moš´ mislit, kak ću se ja još 20ak godina ovako izgladnjivati na zdravoj prehrani, nema šanse, makar crkla!

Budući da imam spomenute flaše i kante s vodom, kad trebam oprati šalicu, čašu, žlicu… ne idem preko dvorišta u drugi dio kuće – nego to onda perem u toj hladnoj vodi. Divota.

A svaku večer uzmem plastične kante i boce koje sam ispraznila tijekom dana i idem u drugi dio kuće po vodu: obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače… već sam opisala kako ta procedura izgleda. I tako nekoliko puta: ovisno o tome koliko kanti i plastičnih boca moram napuniti vodom (ne mogu ih sve nositi odjednom). A neki dan sam trknula kantom punom vode o stepenicu i naravno: polijala stepenice. Onda sam to morala ići čistiti da se ne bi razlijana voda smrzla po stepenicama. Krasno. 

Vidim da svi oko mene imaju uređene, moderne kupaone. Ja nemam. Sram me je kad netko dođe i vidi da je kod nas sve staro. Ova soba u kojoj sam ja, te kupaona  – stare su 25 godina i one za moj pojam spadaju u uređene(!!! ) – ostatak kuće (spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinja, kupaonica) star je oko 45 godina i namještaj i stolarija itd. Mi nemamo novaca da to renoviramo.

Ja sam bila zahvalna na ovoj 25 godina staroj kupaoni; barem je bila funkcionalna. Sad više nemam ni to.

Zašto ja ne mogu imati ni taj minimum minimuma? A kad kažem da sam nesretna zbog toga, onda ispadam razmažena. A blago vama svima nerazmaženima, jer je vama normalno da nemate vode u kupaoni!

Primijetila sam da zadnjih par godina ljudi snatre o životu u prirodi, na selu… i slične pizdarije. Ja živim na selendri otkad znam za sebe i uvijek sam se htjela izvući odavde. Ne znam što je vama svima tako romantično na selu.

No, zanimljivo mi je da, iako puno ljudi trkelja da bi oni htjeli živjeti na selu, zašto, kad se recimo prodaje stara kuća na selu 20ak km od Zagreba, koja nema priključak za vodu (te se zato prodaje  praktički u pola cijene) – nema zainteresiranih??? Pa gdje ćeš bolje iskusiti seoski život, nego u kući bez vode??? A što, vi ste predobri za to da bi ste živjeli u kući bez vode??? A pička vam materina, kako ste vi razmaženi! Isto ko i ja – i ja isto hoću imati vodu u kupaonici, pa mi mama kaže da sam razmažena.

Slika je preuzeta s interneta. 

Da sam barem ja bila na njezinom mjestu.

Otkad me liječnici „liječe“(???) gladovanjem, pardooooooooon zdravom hranom, shvatila sam koliko je tzv. nezdrava hrana ukusna.

Nedavno se kolegica žalila da je kupljeni sendvič star, ustajao, da je i pecivo i salame i šunka i sir i povrće u njemu od prethodnog dana, i da je to tako stajalo narezano… da je deformiran, spljošten...

Dok je ona tako kukala i prigovarala i pljuvala po tom sendviču, ja sam samo razmišljala kako bih ja voljela pojesti taj sendvič od peciva s bijelim brašnom, majonezom/sirnim namazom, masnim ploškama sira… Fale mi takve ukusne stvari. 

Za usporedbu: ja bih smjela pojesti jedino sendvič od tanašnih šnitica integralnog/raženog kruha, s tek pokojom šniticom manje-masnog sira,… Joj da, u sendvič smijem natrpati zelene salate, rajčica itd. koliko god hoću! Ma krasno!

Zaista mi fali sva ona ukusna tzv. nezdrava hrana koje se svaki dan odričem, a koje sam tako željna.

A drugi ju i dalje jedu (niti ih liječnici tjeraju na dijetu niti se oni sami spremaju na dijetu/zdravu prehranu il kak god to hoćete zvati). 

Ako je u sendviču bijeli kruh/pecivo od prethodnog dana, ako su narezane ploške sira stajale narezane na zraku pa se stvorila korica, ako se i za namaz uhvatila korica... – nema veze. Zdrava hrana na kojoj sam skoro 2 godine, naučila me da ne smijem biti izbirljiva - tako bih rado pojela taj ustajali sendvič! To je ukusnije od zdrave hrane koju imam na repertoaru.

Nakon prigovaranja - i spomenuta kolegica si je tako slatko pojela taj sendvič!

Da sam barem ja bila na njezinom mjestu.

Slika je preuzeta s interneta.