Bez mesa

Pisala sam već da sam 18 godina bila vegetarijanka: meso nikad nisam  voljela i uopće mi nije falilo. U siječnju 2016. počeli su me „liječiti“(???) tom zdravom, dijetnom prehranom: koja uključuje meso (ili ribu) i to dva puta dnevno (za ručak i večeru!). Ja sam s nevjericom piljila u nutricionisticu kad mi je objašnjavala tu prehranu na kojoj oni očekuju da budem. Dva puta dnevno meso/riba??? Ajme. Kako rekoh, ja 18 godina uopće nisam jela ni meso ni ribu. Nisu oni očekivali da ja dva puta dnevno pojedem kilu mesa/ribe, naravno da ne. Male su to porcije: 60ak grama mesa za ručak (što manje masnog, pripremljenog bez masnoće) i isto toliko i za večeru. 

Rekla mi je da mogu i za doručak jesti meso (npr.  sendvič od pilećih prsa u ovitku). Ajme. Ja nisam znala kud bih se stavila s tim tolikim količinama mesa svaki dan. 

Ali počela sam onda s tim (u siječnju 2016.). Jela sam to sve po spisku, kako se od mene očekivalo i fakat sam se prisjetila koliko ne volim meso ni ribu.

Pisala sam već da sam od siječnja 2016. svaki tjedan imala dan (ili više njih) kada sam jela sve ono što ne smijem, a volim (masno, kalorično, teško, zasitno,…) – taj dan nisam jela meso. Da, može meso biti kalorično, zasitno… - ali ja meso jednostavno ne volim i nisam ga na taj jedan dan uživanja u ukusnoj hrani jela! Nisam ga jela ni tijekom skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od zdrave hrane (pisala sam već da ta skoro 2 mjeseca nisam bila na zdravoj dijetnoj prehrani i uživala sam u ukusnoj, tj. nezdravoj hrani koju volim, a koju su mi liječnici zabranili).

I za ovaj Božić (2017.) priuštila sam si ono za čim čeznem: Božić bez mesa! Jela sam sve ono što ne smijem. Na Božić sam ručala 5 šnita isključivo bijelog kruha s prilozima (krumpir, mlinci itd.).  Inače na ovoj zdravoj prehrani jedem ona zdrava integralna, ražena itd. sranja od kruha i meni zaista fali bijeli kruh od isključivo bijelog pšeničnog brašna. I to sam si priuštila! Meni se zapravo jela pizza, ali nisam imala sira doma. Da sam imala sira doma, išla bih mijesiti pizzu na Božić! Možda je to nekome glupo, ali meni je glupo što vi svi patite za guskama, janjetinom, odojkom… Ne znam što se vama u tome sviđa. Otkad me “liječe“(???) zdravom prehranom: ja sam stvarno praktički svaki dan 2 puta jela meso. Ja shvatiti nisam uspjela, zašto ljudi vole meso.

Dakle, ja na Božić nisam jela meso,  nego bijeli kruh: priuštila sam si ono čega sam željna.  

Ne znam što ću jesti za Novu godinu. Nemam u planu jesti ni odojka ni sarmu. Ne znam što mi se u sarmi najmanje sviđa: meso, riža ili kiseli kupus; to je stvarno „sveto trojstvo“ namirnica koje smislit ne mogu! 

Slike su preuzete s interneta.

To je pakao

Jednostavno ne znam što ću. Ja gladujem na zdravoj hrani od siječnja 2016. otkad me liječnici „liječe“(???) zdravom prehranom. I ok, nisam na tome gladovanju stalno, u komadu, bez prestanka. U više navrata otvoreno sam pisala o tome: ja svaki tjedan imam barem jedan dan kad jedem sve ono što volim, a što su mi liječnici zabranili, a u više navrata imala sam i nekoliko takvih dana za redom, a ovog ljeta (ljeto 2017.) uzela sam si skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane kad sam jela samo, jedino i isključivo nezdravu hranu kakvu volim.

Baš zbog toga što ja od siječnja 2016. jedem tu zdravu hranu: znam koliko je odurna. Pisala sam već o tome, ali: sve dalje, sve gore. Nikad nisam voljela zdravu hranu i uvijek mi se gadila. Gadila mi sa i prije godinu dana, al sad, ja više ne znam što ću. To je sve tako prokleto odurno i neukusno. Meni se želudac okreće kad se samo sjetim da je vrijeme obroka i da na repertoaru imam nešto „zdravo“. 

Ne razumijem zdravoždere koji tvrde da im je zdrava hrana ukusna. Neki po blogovima pišu da su oni već godinama na tome i da je to tako suuuuuuuuuuuuuuuuper… Što ima super u tome? Ja to jedem od siječnja 2016. i to je  taaaaaako gadno, ogavno i odurno da ne znam koje bih riječi upotrijebila da opišem koliko se meni to ne sviđa. Kad napišem da je nešto gadno i odurno, imam dojam da te riječi ne dočaravaju dovoljno jasno koliko je meni ta zdrava hrana užasna. Znam da su ukusi različiti. Ali tvrditi da ti je zdrava hrana ukusna – to jednostavno nije normalno.

Dakle, kako sam već rekla i pisala, gadila se meni zdrava hrana i prije godinu dana – ali onda sam nekako lakše izlazila na kraj s tim, al sad… to je prestrašno. Ne razumijem kako bi se itko mogao naviknuti na taj odurni, ogavni okus zdrave hrane. To niti je masno, niti je prženo, niti je slatko,… Sve je kuhano na vodi/pari ili osušeno bez masnoće u pećnici,… A koliko mi se tek gadi sirovo voće i povrće! Pisala sam da sam pila one sokiće, više ih vidjeti ne mogu! A tek ono sve puno/cijelozrnato/integralno… - od toga mi se bljuje.

Ja zaista ne razumijem kako zdravožderi godinama žive na tome. Ok, mogu ja shvatiti da njih liječnici sile na to. Al većina zdravoždera tvrdi da su oni na tome dobrovoljno i da im je sve u životu super zbog zdrave prehrane.

Ja se očito ne mogu s takvima uspoređivati jer ja na tome nisam dobrovoljno i od siječnja 2016. ja nikako da uvidim sve te siiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiilne divote, krasote i prednosti zdrave hrane. 

Što su oni to tako famozno učinili???

Vidim da su oni nekakvi „na vagi“ pri kraju – a ja nisam uspjela pogledati nijednu epizodu toga. Vidim da tim ljudima koji su bili tamo i mršavjeli – non stop pjevaju hvalospjeve, ko da su otkrili lijek protiv raka. Zašto je to što su oni bili „na televiziji“ i mršavjeli tako velika stvar?  Ja nisam bila „na televiziji“ (niti to želim!), ali gladujem već više 19 mjeseci jer me liječnici „liječe“(?) odurnom zdravom dijetnom prehranom. Do sada sam smršavila 40ak kila – jel sam ja zaslužila hvalospjeve? Ok, oni su smršavili i više od mene u puuuno kraćem roku. Na znam koliko je ta emisija trajala. 3-4 mjeseca?  Ok, ja nisam smršavila 40 kila u 3-4 mjeseca, nego u 15ak mjeseci. Dobro, ne mogu se mjeriti s njima. Al fakat ne razumijem zašto se svi iščuđavaju što su oni smršavjeli: kad gladuješ, odričeš se svega što voliš i u čemu uživaš te se svakodnevno mrcvariš vježbajući satima – naravno da mršaviš.

Budi osoba kakvu želiš upoznati.

Kakvu ja osobu želim upoznati?

Želim upoznati osobu koja obožava, voli… ukusnu, tzv. nezdravu kaloričnu, masnu, zasitnu, tešku hranu i svaki dan uživa u njoj; osobu koju nije briga kad ljudi popuju o tome kako je ta hrana nezdrava. 
Želim upoznati nekoga kome zdravožderi sa svojim zdravožderskim sranjima idu na živce. 
Želim upoznati nekoga tko bi radije crko, nego jeo zdravu hranu.

Pretpostavljam da se na ovo dubokoumno pitanje ne očekuje ovakav odgovor kakav sam ja dala. Većina ljudi bi odgovorila da želi upoznati manekenku, visoku 180 cm koja ima max. 50 kila ili da želi upoznati, ne znam… Georga Clooneya itd. – i onda je poanta da se ta osoba koja je to zaželjela – sam(a) potrudi da izgleda ko manekenka ili ko Clooney (da se zdravo hrani, vježba i slične pizdarije).

Po uzoru na „dubokoumnost“ dotične fraze: ja bih zaista voljela da mogu biti  takva osoba kakvu želim upoznati. Ne razumijem zašto mene liječnici liječe zdravom hranom, a ne daju mi lijekove – te ja zato ne mogu biti osoba kakva želim biti (tj. kakvu želim upoznati): ne smijem uživati u ukusnoj nezdravoj hrani i moram gladovati na zdravožderskim sranjima.

Ajme, kako sam ja tako nenormalna da ne znam razmišljati ko svi ti normalni ljudi oko mene koji bi htjeli upoznati manekenku ili Clooneya?

Slika preuzeta s interneta.

Doručak

Zadnjih godina često se može pročitati da bismo se trebali vratiti prehrani naših djedova i baka i onda bismo bili zdravi, mršavi itd.

Pisala sam već o prehrani mojeg djeda i moje bake. Ta prehrana ne može se smatrati zdravom.

Pritom nisam spomenula nešto bitno, nije mi palo na pamet, al sjetila sam se toga neki dan gledajući dedu.

Kad mi drugi put netko kaže da bih se trebala hraniti kao moji djed i baka, ja ću odgovoriti: „Ali ja ne pijem.“ Pretpostavljam da će me ljudi blesavo gledati, pa ću morati objasniti: moj djed većinu svog života doručkuje čašu rakije. To je činjenica. Na znam u kojoj je točno dobi počeo, ali on dan započinje čašicom rakije – i tako već 50ak godina. Onda bih i ja u jutro, prije nego idem na posao, prije zobenih pahuljica s chiom i nemasnim jogurtom – trebala popiti čašu rakije. Nisam to nikad probala. Možda vrijedi pokušati, kad svi toliko ističu te prehrambene navike djedova i baka – valjda ima nešto u tome.

Baš me zanima kako bi moji doktori reagirali da usvojim djedove prehrambene navike. 

Plijesan

...plijesan... ubit će vas plijesan...

Vidjela sam da ove godine ponovno ide ona neka emisija koju vodi Minea. Ona pokuca na vrata nekoj siromašnoj obitelji, dovuče sa sobom hrpu zidara, dekoratera (il što već jesu) itd. i oni toj siromašnoj obitelji preurede stan/kuću ko palaču i to, naravno, besplatno. Na početku prikazuju kako je ta kuća (stan) oronula, jadna…  i onda se Mineica zgraža kako su zidovi puni plijesni itd. Ja tad gledam oko sebe po sobi (kući): oko mene su također zidovi puni plijesni. Kad se kod nas pojavi plijesan: to se jednostavno obriše krpom. I kad se opet pojavi plijesan… to se opet obriše krpom i tako godinama.

Pisala sam već da je moja obitelj siromašna. U kući ništa nije renovirano više od 40 godina. Ok, povremeno su promijenjene tapete i sl., ali što se izolacije,  instalacija, kupaone, kuhinje itd. tiče, sve je potpuno isto kao prije 40ak godina (isti namještaj, pokućstvo, stolarija...). Jedino je centralno grijanje par godina zamijenjeno skupim plinskim grijanjem. 

Ja nisam kriva što sam rođena u siromašnoj obitelji. Ja nisam kriva ni što sam rođena nesposobna da se obogatim pa da renoviram kuću. Trudila se jesam, zaista sam se željela iskopati iz tog selendarskog blata i dreka u kojem sam kao dijete morala živjeti: studirala sam, nisam izlazila i tulumarila, nego sam zaista učila, krv sam pišala na faksu nadajući se da ću nešto postići, ali od toga nije bilo ništa. Danas radim na određeno, nekad pola radnog vremena, nekad puno, nisam kriva što nemam talenata koje bih mogla unovčiti da renoviram kuću. 

Danas je 25. 11. 2017., ove godine nije tako hladno i mi još nismo uključili grijanje. Kurimo u kuhinji peć na drva da koliko-toliko zagrije prostorije u kojima smo preko dana. Spavaće sobe se ove godine još nisu grijale, spavamo u debeloj odjeći, pokriveni s 2-3 deke i poplunom.  Naravno da po zidovima ima plijesni. Otkud da već sad, dok još nije tako hladno, plaćamo plinsko centralno grijanje?

Meni su ti silini „siromašni ljudi“ u toj emisiji fascinantni. Prije 1-2 godine gledala sam epizodu u kojoj su nekoj obitelji cijelu kuću uredili ko carsku palaču, uključujući i plinsko centralno grijanje za cijelu kućerinu. Mene je zanimalo – kako će ta obitelj plaćati mjesečne režije? Njima plin nije skup??? Njima je samo bio problem što nemaju plinsko grijanje, a kad su ga dobili na poklon, neće im biti problem plaćati ga svaki mjesec??? Po kojem onda kriteriju ta obitelj spada u siromašne???

Kako rekoh, mi imamo centralno grijanje, ali nemamo ga otkud plaćati. Fakat mi nije jasno otkud ga plaća ta navodno siromašna obitelj kojoj su upicanili cijelu kuću?

Po kojem kriteriju Mineica dođe kucati na vrata tim siromašnim obiteljima? Meni nije došla. A čemu da i dođe – da nam renoviraju kuću i uvedu kojekakve moderne kerefeke kako bismo imali još veće režije.

Ne pratim tu emisiju jer me deprimira: na početku se Mineica zgraža nad jadom i bijedom te navodne siromašne obitelji, a onda ispada da toj obitelji nije problem plaćati režije za plin. 

Na kraju emisije Mineica i horde zidara odu, a obitelj se ostane diviti svojoj  besplatno uređenoj raskošnoj kućerini.

Kad emisija završi, ja sam u istoj sobi s istim pljesnivim zidovima, kakvi su bili kad je emisija počela. Moram ić po krpu da to obrišem... Baš su takve home design emisije inspirativne: kad sam vidjela kak je toj obitelji kuća uređena, odmah sam dobila želju da idem brisat plijesan sa svojih zidova. 

To nije dijeta, to je stil života (aha, ok)

Na ovakve slike se uvijek drapam od smijeha:)

Zdravožderi se uvijek busaju u prsa da to njihovo jedenje zdrave hrane nije dijeta, nego je to njima stil života. A dobro. 

Slika preuzeta s interneta.

Prije i poslije

Ne razumijem zašto bi mene nečije prije i poslije fotografije trebale motivirati da budem na dijeti ili zdravoj prehrani (svejedno kako to zovete)?

Mene uopće nije briga koliko je netko (koga poznajem ili ne poznajem) kila imao prije, a koliko ih ima sada. Zašto bi to mene trebalo zanimati, ma ne samo zanimati, nego još i motivirati da ja idem na dijetu, zdravu prehranu itd?

WTF???

Vidim da druge ljude to nevjerojatno zanima, a ne shvaćam zašto. Imam dojam da ti ljudi otkrivaju toplu vodu. Oni se toliko iščuđavaju nad tim slikama prije i poslije. Što je u tome fascinantno? Ako si gladovao (svejedno il na dijeti il na zdravoj prehrani), bavio se sportom – onda si smršavio. Nema tu nikakve mudrosti. Zar je vama to takvo otkriće? Meni je uvijek bilo jasno: ako ću gladovati = mršavjet ću. U čemu je stvar? Zar vi zaista niste znali da ako netko gladuje (svejedno jel na dijeti il zdravoj prehrani) – onda smršavi. Zašto vas te slike toliko fasciniraju???

A još mi je više neshvatljivo da neki ljudi zbog takvih slika idu na dijetu i onda kažu da su ih te slike motivirale za dijetu.

WTF????

Mene takve slike ne mogu motivirati na dijetu, zdravu prehranu (kak god se to zvalo). Ja uopće ne mogu naći riječi kojima bih izrazila koliko mene nije briga i koliko me ne zanima koliko je netko kila imao prije, koliko ih ima sada ili koliko će ih imati u budućnosti. Ne zanima me ni koliko sam ja imala kila prije, koliko ih imam sada i koliko ću ih imati u budućnosti. Da, jesam na dijeti (pardoooon zdravoj prehrani) jer me liječnici „liječe“(???) time: njih zanima koliko kila imam i koliko kila ću imati, ali mene to fakat ne interesira.

Kako već rekoh i napisah, mene zaista uopće nije briga koliko tko ima kila i ja nisam imala problema ni sa svojih 114 kila i nisam imala potrebu da ih se riješim. Ja ne znam kako vi razmišljate.

Zar vi, kad vidite manekenu od 180 cm i 50 kila: poželite gladovati i vježbati da bi izgledali ko ona? Ajme. Ja ne znam što sa mnom nije u redu, ali ja to nikad nisam poželjela. Zašto bih ja trebala izgledati ko ona? Odnosno, zašto bih ja uopće trebala poželjeti izgledati ko ona? Meni to nije jasno.

Ona jede tu neku zdravu hranu (ili ne jede ništa; ima i takvih, eventualno pije šejkove za mršavljenje i sl. ) i privodi svaki dan par sati u teretani, sportskom klubu il gdje već. Ja si nikad nisam poželjela takav život. Zašto, kako, na koji način(???) bi mene fotka mršave manekenke trebala motivirati da ja poželim živjeti kao ona? Ok, manekenke su obično bogate: al da se ja odreknem ukusne hrane koju volim, tj. da ja gladujem i mrcvarim se sportom zbog novaca??? Ajme, ja sad ne znam što da uopće napišem, ne znam riječima objasniti kolika je to za mene nebuloza. Zar vi stvarno svi vjerujete da ćete živjeti kao bogate manekenke/manekeni, glumice, pjevačice... ako smršavite???

Očito ljudska glupst nema kraja. 

Slike su preuzete s interneta.  

Još malo o nutricionistima...

Svi imamo kojekakvih „interesantnih“ dogodovština sa zaposlenicima u zdravstvu. Iz ovog „zaposlenici u zdravstvu“ očito je da ne mislim na liječnike, nego u ovom konkretnom slučaju mislim ne osobice koje su po zanimanju nutricionisti. Oni su stvarno skupina za sebe.

Tijekom ovog gladovanja, pardoooooooooooooon „liječenja zdravom prehranom“ na kojem me liječnici drže imala sam tu ne-čast, ne-sreću i ne-zadovoljstvo u nekoliko navrata ići nutricionistu u bolnicu gdje me liječe. Upoznala sam dvije nutricionistice, nemam pojma kako se zovu. Posebno mi je u sjećanju ostalo druženje s jednom od njih. Žena je mlađa od mene 10ak godina, za glavu je niža od mene i kad sam prvi put bila kod nje, sigurno je imala 70ak kila manje od mene (ja sam tada imala 114 kila). Ona je mršava, ali ono zaista, fakat, potpuno, totalno i skroz-naskroz mršava. Ali stvarno je mršava! I ok, nemam ja ništa protiv njezine mršavosti. Ja ne osjećam potrebu da ja budem mršava, ali nemam ništa protiv da ona bude mršava ak ju to veseli (ne znam jel  ju veseli sama mršavost ili činjenica da jede zdravu hranu, živi zdravo i slične pizdarije koje nutricionisti propovijedaju). Neki ljudi se fakat lože ne ono: ja se zdravo hranim, ja zdravo živim, meni je to tak super!  Ja to nikad nisam shvaćala, a pogotovo to ne razumijem sada: nakon što 19 mjeseci i sama gladujem na toj odurnoj, prokletoj, zdravoj, ogavnoj hrani koja mi se gadi.  Al dobro.

Nutricionistica je sjedila za stolom u toj svojoj kancelariji, ja sam sjela nasuprot nje. I ona je počela trkeljati o zdravim namirnicama, zdravom načinu pripreme hrane, receptima itd. I objašnjava ona meni kako je lijepo mogu na lim za pečenje staviti papir za pečenje i na njega narezano povrće i ne trebam (ona je rekla „ne trebam“, ali u prijevodu to znači da ne smijem) dodavati masnoću, samo to malo posolim, popaprim i mogu dodati još neki začin. I onda to stavim u pećnicu i imat ću zdravi prilog bez masnoća. Dok je ona to objašnjavala, gestikulirala je, tj. pokazivala rukama na stolu za kojim je sjedila. Dok je pričala o limu i papiru za pečenje, ona je rukama pokazivala kako u taj imaginarni  lim stavlja imaginarni papir za pečenje i nije potrebna nikakva masnoća i onda je rukama stavljala na to neko imaginarno povrće…

Dok je ona to tako pokazivala svojim ručicama ja sam osjetila neopisiv nagon da sa svoje obje ruke primim njezinu glavu i svom snagom tresnem njezinom glavom o stvarni stol, tj. o taj imaginarni lim, imaginarni papir za pečenje i imaginarno povrće – koji se „nalaze“  na stvarnom stolu.

Zar ona stvarno misli da je ne znam pripremiti zdravi i neukusni obrok? Meni je teorija zdrave hrane jasna. Stvar je uistinu prejednostavna: zdravo je ono što se meni nikad nije sviđalo i što ne volim. Ja kad vidim recept, odmah po sastojcima i po načinu pripreme znam da je to zdravo – tj. odmah mi je jasno kakvog je to okusa – i baš zbog tog razloga meni se ta hrana ne sviđa. Isprobala sam dovoljno takvih recepata da to znam. Zdrava hrana je jednostavno neukusna – jedem ju već 19 mjeseci i dobro znam o čemu pričam. Pisala sam već da sam si platila i radionicu pripreme zdrave hrane; ajme kakvo je to bilo bacanje novaca i gubljenje vremena.

Ok, ima danas različitih pravaca u prehrani, neki ih smatraju dijetom, neki stilom života: RAWci jedu samo sirovo i osušeno, LCHFovci  i paleovci ne jedu hrpu namirnica poput krumpira, riže, mahunarki itd., vegetarijanci ne jedu meso, vegani ne jedu ništa životinjskog podrijetla, makrobiotičari imaju svoje teorije…  Svi oni tvrde da je njihov način prehrane najzdraviji unatoč ogromnim razlikama među tim načinima.  

Medicina se drži kvazi-svežderstva, tj. skoro sve je dozvoljeno, ali treba paziti na unos masnoća, izbjegavati bijelo brašno i (bijeli) šećer itd., a treba jesti hrpetine sirovog voća i povrća itd. Mene već 19 mjeseci liječe tim „zdravim kvazi-svežderstvom“  i uistinu sam  spoznala koliko je zdrava hrana ogavna. Nikad nisam voljela zdravu hranu, ali jesti ju 6 dana u tjednu, ajmeee… Naravno da ja svaki tjedan imam barem jedan dan kad jedem sve ono što mi je zabranjeno, a u par navrata imala sam i više takvih dana u tjednu, a nedavno, kad mi se zdrava hrana tako zgadila da ju vidjeti nisam mogla, uzela sam skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane i tada sam pripremala i jela isključivo, jedino i samo nezdravu hranu kakvu volim.

Stvarno ne razumijem, jel toj nutricionistici (ne samo njoj, nego i drugim zdravožderima) zdrava hrana zaista ukusna??? Meni je ogavna. 

Slika preuzeta s interneta.