Dajmo da sjede 6

 

Još jedan primjer onoga o čemu sam pisala u tekstu Dajmo da sjede: vrećice moraju sjediti, a ja moram stajati.

Slika je moja. 

"Fali joj slatko" 2

Pisala sam o šesto/sedmogodišnjoj klinki koju su liječnici stavili na dijetu pa ne smije jesti slatkiše, nego npr. pojede 3 šnite kruha s Margom i pekmezom za večeru i 5 šnita kruha s Mragom i pekmezom za doručak „jer joj fali slatko“.

Kao što sam napisala u prethodnom tekstu, ako mislite da izmišljam: baš me briga.

Klinka sad ima 7 ili 8 godina, ide u drugi razred. I dalje ima problema s probavom i želucem. Bila je na toj nekoj dijeti „bez slatkiša“, ali su opet hodali po hitnoj… (meni laiku, čini se da natrpavanje kruhom, Margom i pekmezom ima veze s tim posjetima hitnoj, ali ja nisam doktor pa se neću praviti pametna).

Klinka bi sad opet trebala biti na dijeti.

Pritom se nameće pitanje: Što su slatkiši? Nisam ja raspravljala s njezinom mamom o tome, niti s kim drugim, jer nisam doktor, ali fakat me to zanima. 

Dakle, u prošlom tekstu, na primjeru te klinke ispalo je da „pekmez nije slatkiši“. Ja se s tim ne slažem, ali dobro, njezina mama i baka nju hrane s 3-5 šnita kruha s pekmezom i Margom jer ne smije jesti slatkiše(!).

Što onda jesu slatkiši? Ja smatram da su slatkiši: žvakaće gume, kojekakvi bomboni i čokolade. I njezina mama se s tim slaže i rekla je da joj to ne daju.

Što je s keksima? Neki će reći da su to slatkiši. Drugi će to utrpati u nekakve slastice ili čak kolače. 

A što je onda s kolačima i tortama? Ako klinka ne smije jesti slatkiše, smije li jesti kolače i torte? 

To nisam pitala njezinu mamu, ne znam jel joj dozvole jesti kekse, kolače  torte.

A što je sa sladoledom? Ni to nisam pitala njezinu mamu. Sad je ionako zima, pa obično se sad sladoled ne jede (toliko), ali baš me zanima daju li joj i to.

Što je s čipsom, smokijem i sličnim grickalicama? Naravno, to nisu slatkiši. Smije li ova klinka to jesti? Po definiciji njezine mame: da, smije, i to baš zato jer to nisu slatkiši(!). 

Hmmm.

Dakle, klinka ne smije jesti slatkiše, u što, po definiciji njezinih roditelja, spadaju: bomboni, žvakače i čokolade. 

Slaniše, tj. čips, smoki i slične grickalice smije jesti jer, kako njezina mama kaže: to nisu slatkiši.

Za kekse, kolače, torte i sladoled - ne znam jel joj to daju.

I kao što sam već pisala: smije se natrpavati kruhom, Margom i pekmezom. 

Zanimljiva dijeta.

I onda se njezini roditelji čude kad ona ima problema sa želucem i probavom. Na znam jesu li doktorima, na hitnoj itd. rekli istinu o tome što oni sve dozvoljavaju klinki jesti.

Pet godina pakla (siječanj 2016. - siječanj 2021.)

 

Dakle, od siječnja 2016., već 5 dugih, napornih, jebenih godina, uz prekide(!!!) sam na dijeti, pardooooooooooooooooooooooooon, na zdravoj prehrani. Naravno da nisam bila 5 godina u komadu na dijeti!!! Ali, već 5 godina se, uz prekide od nekoliko mjeseci(!!!), patim na tom ogavnom i  odurnom zdravom sranju.

To je prestrašno.

Ja ne vidim što se u tih 5 godina poboljšalo u mom životu. Ali, mene liječnici zbog mojih nalaza i dalje drže na dijeti. A da, dobro, rekla je meni doktorska glupača još u siječnju 2016. da ću do kraja života trebati biti na dijeti: i oni se stvarno striktno drže toga.

Budući da nisam non stop na tome, proteklih 5 godina u više navrata i po 3-4 mjeseca nisam bila na dijeti, naravno da nisam došla na težinu koju liječnici hoće da imam. Što se mene tiče, meni je stvarno u redu bila moja težina od 114 kila koju sam imala kad su me stavili na dijetu. Ja zaista nisam imala nikakav problem sa svojim kilama, nije mi smetalo kako izgledam i nisam imala niti najmanju namjeru ići na dijetu.

Ne znam koliko oni zapravo hoće da ja imam kila. Pitala sam jednom doktoricu, samo mi je odbrusila: Ne zamarajte se brojevima.

Što se to trebalo poboljšati u mom životu uslijed te dijete??? Ja sam jadnija nego ikad. Nakon 5 godina to gladovanje na zdravoj hrani nije ništa lakše. Non stop sam gladna. Svega sam željna. Fali mi ukusna hrana kakvu volim. Pa dokle ću tako??? A da, znam: do kraja života. Najbolje da onda odmah crknem.

Dajmo da sjede 5

Pisala sam već masu puta kako mi nisu jasne "stajaće babe sa sjedećim vrećicama"

Ali ovo, što sam jučer vidjela… ajme, ovo je verzija za 21. stoljeće, to još nisam vidjela. Čovac spustio vrećice na klupu na stanici, parkirao psa (velikog ko tele) ravno pred klupu, izvadio džepni nož i rezao salamu, malo sebi, malo psu.

Nemam ja ništa protiv što on hrani psa, ali baš na stanici, pored klupe! Ja bih, dok čekam bus, tramvaj ili vlak htjela sjesti. Ali ne, ne mogu. Nemam kamo.

A zašto taj pas nema brnjicu?

Naravno da nisam ništa rekla tom čovcu, još me zakolje s tim džepnim nožem ili nahuška psa na mene. 

 

Malo nakon toga, na sljedećoj stanici gdje sam presjedala na bus, evo: „stajaća baba sa sjedećim vrećicama“. 

Ok, ovdje još barem ima mjesta da ja sjednem. Ali, ajmeeeeeeeeeeeeeeee. Nikad neće moći razumjeti zašto njezine vrećice sjede, a ona stoji. Znam da sam ja retardirana, jer takva retardirana kao što jesam, ja bih sjela, a vrećice stavila na pod!!! Ali, neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee, to je danas nenormalno, vrećice moraju sjediti!!!

 

Slike su moje. 

Ne razumijem zašto sam tako kažnjena. Smatram da ja nisam ništa kriva i da se nitko nema pravo ovako iživljavati na meni.

Sad su eto 2 sata poslije ponoći, gladna sam, kruli mi u želucu.

Ne razumijem zašto ja moram biti na zdravoj prehrani i ovako gladovati.

Dajmo da sjede 4

Ja bih si tako rado bila sjela, ali ne, kao što sam pisala u tekstu Dajmo da sjede, vrećice sjede, a ja moram stajati. 

Slika je moja.

Zašto?

Nikako to ne mogu razumjeti. Kako je moguće da se nekome uslijed dijete smanji želudac, pa kad smršavi, u želudac mu ne stane ona količina hrane koju je mogao jesti prije dijete??? Naime, ima ljudi koji su smršavili i koji stvarno(?) tvrde da ne mogu jesti onoliko koliko su jeli prije dijete. Kako???

Ja nemam takvih problema. Kad smršavim 30ak kila, ja najnormalnije mogu pojesti istu količinu hrane koju sam mogla pojesti i kad sam imala 30ak kila više. I nije mi ni zlo, niti imam osjećaj da sam se prenajela niti mi je muka, niti mi se povraća…

Najbolje mi je kad me ljudi uvjeravaju da se meni stvarno smanjio želudac uslijed dijete, i pitaju me kako ja to ne znam.

Pa po čemu bih ja to trebala znati??? Kako rekoh, ja mogu pojesti istu količinu hrane, koju sam jela kad sam imala 30ak kila više i nemam nikakvih tegoba.

Ne znam zašto se svi iščuđavaju kako meni u želudac stane ista količina hrane koju sam jela i kad sam imala 30ak kila više.

A kad neka mršavica trpa u sebe sve redom, bez kraja i konca, onda se nitko ne čudi. Znam da je rašireno praznovjerje da su svi mršavi ljudi, mršavi zbog toga što se zdravo hrane, na dijetama su, vježbaju itd.

Moš, mislit.

Koliko mršavih ljudi niti pazi na prehranu niti vježba, oni su jednostavno uvijek mršavi. A non stop trpaju u sebe. Kad kažem da trpaju u sebe, ne radi se o tome da za ručak pojedu kilu rajčica pa kilu salate pa 2 kile kelja… Neeeee, ne jedu oni takve stvari. Oni jedu, masno, pohano, prženo, obavezno trpaju u sebe i kruh i krumpir istovremeno…, ali jebiga, oni to smiju jer su od svega, što god pojeli, uvijek mršavi. I nitko ih ne pita kamo im to sve stane. 

Ja nikako ne mogu shvatiti zašto oni ne moraju patiti ovako kako ja patim.

Ja im od srca želim da se razbole i da moraju biti na dijeti i zdravo se hraniti.

Dajmo da sjede 3

 

Ovo je opet ono o čemu sam pisala u tekstu Dajmo da sjede. Ja bih si tako rado sjela dok čekam tramvaj ili autobus... Ali ne, ove babe su stavile svoje vrećice da sjede pa ja moram stajati. 

Slika je moja. 

Zašto

To zaista nije humano. Zašto ja moram tako gladovati na dijeti, pardoooooooooooooon, na zdravoj prehrani?