Breakfast of champions

Vozim se ja neki dan u jutro, oko 7 sati, u autobusu. Iza mene neka žena (oko 30 godina starosti) razgovara na mobitel. Evo kako je taj razgovor zvučao:

- Jesi ustao?

- Dobro. Ostavila sam ti novčeke na stolu, i da imaš tamo…  ostavila sam ti na stolu čips, čokoladno mlijeko i još sam ti ostavila jedan Čipikao.

- Da, novčeki su ti na stolu pa si kupi sladoled.

…

Daljnji razgovor je skrenuo na majicu i tenisice i nije više bilo riječi o čipsu, čokoladnom mlijeku, Čipikau i novčekima za sladoled pa sam izgubila zanimanje.

Al´ mene je navedeni ulomak razgovora oduševio!

Iz onog što sam čula, ta žena razgovarala je sa svojim (maloljetnim) sinom. A ova spomenuta hrana:  čips, čokoladno mlijeko i Čipikao očito je užina za tog klinju. Ili možda doručak? Ili ručak? A tu su i novčeki za sladoled. 
Možda griješim glede te užine il´ doručka, ali dobro. 

Tako mi je drago što ima normalnih ljudi (majki) koje ne propovijedaju ovu danas popularnu i modernu, tzv. zdravu prehranu! 

Znam da će sad pola onih koji ovo čitaju reći da sam izmislila taj razgovor. Sorry što ga nisam snimila mobitelom  (a pretpostavljam da biste i onda rekla da to nije istina, nego da sam snimila samu sebe ili sam nagovorila frendicu da odglumi takav razgovor).

Druga polovica onih koji ovo pročitaju, snebivat će se nad tom „užasnom“ majkom koja svoje ljubljeno čedo hrani takvom hranom.

To mi je fascinantno: kao da ona djeca koju majke „zdravo“  hrane – neće nikad ni od čega oboljeti i doživjet će barem 200tu godinu (ak´ ne i tisućitu). Moš´ mislit.

Svaki dan mi je sve nevjerojatnije koliko svi seru o toj zdravoj prehrani. Čak i oni koji je se ne pridržavaju, jaaaaaaaaaaaako vole pričati o njoj. Zato ja razlikujem:
a) prakticirajuće zdravoždere (oni koji navodno jedu zdravo)
b) pričajuće zdravoždere (oni koji se ne hrane zdravo, ali jaaaaaaaako vole propovijedati zdravu prehranu).

Zavidim tom klinji što mu mama daje ukusnu hranu. I ja volim ukusnu hranu. 

Dok sam bila dijete, moja obitelj se nije naročito zdravo hranila (o tome sam pisala  u postovima Sarma i Prehrana moje bake i djeda). Al´ u usporedbi s onim što ja volim i kako bih se željela hraniti - prehrambene navike moje obitelji bi se čak i mogle utrpati u zdrave. Pa tako, nema šanse da bi meni mama bila dala čips ili čokoladno mlijeko za užinu/doručak. A ni ovaj Čipikao, ne bi prošao kao užina kod moje mame. Ja sam morala jesti sendviče s domaćim pekmezom, džemovima itd. kojih je moja mama nakuhala na tone svake godine. To su bili oni pekmezi od voća iz bakinog vrta i voćnjaka (naravno, prirodno uzgojenih, bez pesticida), bez želirnog šećera itd. A za ručak sam svaki svakcati dan morala jesti nekakvu kuhanu vodurinu s povrćem – pardon, ne vodurinu: juhu od povrća iz bakinog vrta (opet sve neprskano itd.). Uvijek su mi se gadile te kojekakve juhe. Zato danas: juhu izbjegavam u širokom luku – niti ju radim, niti ju jedem. Ove godine (sad je lipanj)  još nisam jela juhu, a i nemam to u planu ni za ostatak godine.

Čokoladno mlijeko također ne bi prošlo kod moje mame. Ja sam smjela piti svježe pomuzeno mlijeko bakinih krava. Ili sam mogla piti čaj (od zelenja koju su mama i baka skupljale i sušile: kamilica, bazga, lipa,…).

Iz navedenih razloga zavidim tom klinji kojem mama dopušta da za doručak/užinu jede čips i Čipikao, te pije čokoladno mlijeko, a još dobije i novčeke za sladoled. To je breakfast of champions.

Sve slike preuzete su s interneta.

Prehrana moje bake i djeda: svakodnevne kuhane vodurine i zelenjava

Pisala sam već (u postu pod nazivom: Sarma) da se, dok sam odrastala, u mojoj obitelji nije zdravo jelo, ali ipak se panično prakticirao jedan oblik zdrave prehrane: baka i djed uzgajali su sve moguće povrće i voće, svinje, kokoši, patke, krave,… pa se upotrebljavalo sve samo, isključivo i jedino domaće. Sve je to naravno bilo uzgajano na prirodan način: bez pesticida, dohrana itd. To bi spadalo pod ovo danas moderno i popularno: bio, eko,organsko… I da, svaki dan je obavezno, pod cijenu života i smrti, moralo biti nešto kuhano, „na žlicu“ i nekakva salata.

Tu zapravo završavaju zdrave prehrambene navike moje obitelji.

Istina je da se svaki svakcati dan jela nekakva vodurina s povrćem (i mesom), pardon: juha ili varivo. Ja nikad nisam voljela juhe/variva, za mene je to (bila i ostala) vodurina. Iako, to zapravo tada nije bila vodurina. Ove danas popularne „zdrave“ juhice/variva su vodurine jer to je nekakva (nemasna) vodica u kojoj pliva nekakvo povrće/meso. U izvedbi moje bake ili mame te juhe su bile masne i teške. Te njihove juhe/variva nikako danas ne bi prošle pod zdravu hranu! Nije se štedjelo niti na masnoći niti na brašnu (ništa nije moglo bez zaprške).

Meni se te vodice s povrćem i mesom ne sviđaju ni u kakvoj verziji (ni masne ni nemasne). Ja ni danas ne jedem juhe/variva. Ove godine još nisam jela juhu, jedem ju jedino na nekom obiteljskom slavlju kad nije pristojno odbiti tu vodurinu. A pisala sam već da  sada ionako nikamo ne idem niti izlazim jer bih na obiteljskim ručkovima/druženjima morala gladovati i gledati kako drugi jedu svu onu ukusnu hranu (osim juhe!) koju bih ja željela jesti, a ne smijem. I tako ja provodim vrijeme doma, sama - gladujući na zdravoj, dijetnoj prehrani.

Osim juhe, doslovno svaki svakcati dana jela se zelena salata. U vrtu je bilo more gredica svih mogućih vrsta salate. Meni salata nikad nije valjala i ni danas ne volim nikakvu zelenu salatu.

Rekla  sam da su se juhe/variva radile  sa zaprškom. Točno je da su baka i djed imali svoju pšenicu koju su dali mljeti u mlinu, ali upotrebljavalo se isključivo, samo i jedino bijelo pšenično brašno, a danas ono slovi kao nezdravo. Integralno pšenično brašno nikad se nije upotrebljavalo, a kamoli raženo. Ja sad na ovoj prisilnoj, zdravoj, dijetnoj prehrani (na kojoj me drže liječnici!) jedem te integralne i ražene gadosti, meni je to jednostavno odurno.

U mojoj obitelji se, otkad pamtim, kupovao kruh, i to bijeli (ok, zadnjih par godina kad su postali moderni ti neki „tamni“ kruhovi, počeo se kupovati i takav kruh). Baka je znala reći da se ona dok je bila mlada napekla kruha i da joj sad ne pada na pamet da ga peče. Dakle, moja baka nije bila poput onih romantiziranih „bakica“ koje obožavaju peći kruh i samo taj im je dobar i svakom drugom kruhu nađu grešku (ima takvih romantiziranih babuskara i kod nas u selu!).

Uz taj kupovni bijeli kruh, za doručak se jeo domaći džem/pekmez. Svake godine satima su se kuhale kile i kile voća (isključivo iz vrta i voćnjaka!) sa šećerom da bi se dobio pekmez/džem. Dakle, nije se koristio tzv. želirni šećer, nego obični kristal šećer – a danas se smatra da ni on nije zdrav. Što se količine tiče, za doručak je svatko od odraslih pojeo par šnita bijelog kruha i par lopata domaćeg pekmeza.

Druga varijanta doručka također je uključivala sve domaće:  kobasice, šunka, špek, jaja, svježi sir i (masno) kiselo  vrhnje s bijelim kruhom. 

Ili treća varijanta: krumpir pečen na svinjskoj masti, opet s domaćim kobasicama, špekom itd.

Toliko o zdravom doručku baka i djedova.

Nadalje, već spomenuta svinjska mast, koristila se za sve, u velikim količinama. Nisam sigurna u kojoj je fazi upotreba te svinjske masti danas u svijetu: jedno vrijeme je bila dobra, pa nije bila dobra, pa je opet postala dobra… a kakva je sad (u 2016.)?

Osim te masti, upotrebljavalo se suncokretovo ili biljno ulje. I sve to u ogromnim količinama, na tome se nije štedjelo kao ni na svinjskoj masti. Malinovo ulje nikad se nije upotrebljavalo! Kad sam odrasla, probala sam  ga i zaključila da je odurno i zato ga nikad ne upotrebljavam.

Upotrebljavalo se meso samo iz bakinog i djedovog uzgoja. Riba se nikad nije jela! Unatrag par godina baka i mama počele su 1-2 godišnje uvoditi ribu, naravno pohanu/prženu (oslić, srdele) i još su se povremeno na meniju našle pohane lignje. Djed to nikad nije jeo. Ja također ne volim ribu, ni pohanu, a kamoli onu neku jadnu kuhanu na pari.

Što se sladila tiče, upotrebljavao se bijeli šećer. I naravno med, jer je djed imao pčele. Kako se meni med oduvijek gadio! Ni dan-danas ga ne mogu smisliti!!!

Slatko mi je i simpatično kad netko kaže da bi se trebalo hraniti kao što su se hranile naše bake i djedovi. Iz ovog što sam napisala jasno je da se, prema danas popularnim i razvikanim kriterijima zdrave prehrane, moji baka i djed nisu zdravo hranili. Točno je da su oni jeli sve svoje domaće (eko/bio), svaki dan jeli su se salate i variva/juhe i kojekakva tradicionalna jela („na žlicu“) koja ne volim - ali jeli su sve masno i teško u neograničenim količinama, upotrebljavali su samo bijelo brašno, kupovni bijeli kruh, nikad nisu konzumirali maslinovo ulje i ribu…

Budući da sam već pisala kako ja volim isključivo namirnice od bijelog brašna, te masnu, tešku, zasitnu hranu, te ne volim ribu i maslinovo ulje – možda bih se nekako mogla naviknuti na prehranu moje bake i djeda (osim na svakodnevne salate i vodurine „na žlicu“). Al´ onda bi opet ispalo da se ne hranim zdravo!

Da rezimiramo, ja nisam usvojila prehrambene navike svoje obitelji: opsjednutost da sve mora biti domaće bio/eko, zatim svakodnevno jedenje vodurina i sl. „na žlicu“, svakodnevno jedenje salate…  - iako je u mojoj obitelji to sve bilo nezaobilazno. Mene su doslovno svakodnevno šopali time. Danas to sve zaobilazim u velikom luku. Čak i na ovoj zdravoj, dijetnoj, prisilnoj prehrani ne jedem juhičaste vodurine i izbjegavam zelenu salatu i uopće me nije briga jel´ nešto bio/eko ili ne, nemam ništa protiv pesticida, GMO-a, itd.

Sve slike preuzete su s interneta.

Od gladovanja se mršavi (koje čudo!)

Ide mi na živce kad me netko vidi i onda onako zaprepašteno glumata(?): Ajme kaaaaaaaaaaaaaaako si smršavila, kaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako se to vidi… 
Pa nije  čudo da sam smršavjela – pa već više od četiri mjeseca crkavam od gladi na toj zdravoj prehrani kojom me liječnici liječe! Budući da sam non stop gladna na svem tom zdravom sranju - pa naravno da mršavim!  Najbolje još da ne mršavim od toliko gladovanja!!! Zaista mi nije jasno zašto se svi tako iščuđavaju!

Kad gladuješ na zdravoj prehrani – onda mršaviš. Vrlo jednostavna računica.

Druga je stvar ako se netko ne drži propisane dijete.

Lagala bih kad bih rekla da tijekom proteklih mjeseci nikad nisam pojela nešto što nisam smjela.

Naravno da jesam! Svaka čast vama koji godinu za godinom samo pasete sve zdravo, nezačinjeno, nemasno, neslano,  dijetno (ili čak sirovo, taj raw pokret je prestrašan, ne razumijem kao se netko može dobrovoljno godinama patiti na tome!) i nikad ne pojedete nešto nezdravo!

Dakle, bilo je dana kad sam jela što mi zdrava dijetna, prehrana zabranjuje. Uživala sam u hrani koju ne smijem jesti.  I ne samo u hrani…  Zamišljala sam  kako me one doktorske  glupače iz bolnice koje su me stavile na tu dijetu gledaju s visoka, sa zgražanjem i gađenjem dok ja jedem ono što mi one zabranjuju, tj. što mi zabranjuje zdrava dijetna prehrana na koju su me stavile. Koliko sam uživala u njihovim zabezeknutim pogledima! Da su me vidjele, sigurno bi me zabezeknuto gledale, jer doktori su Bogovi, svi do jednog, kad se netko usprotivi nečemu što oni kažu (kao ja ovoj zdravoj dijetnoj prehrani), to  vrijeđa njihova božanstva.

Jednom sam navalila na polubijeli kruh (radije bih bijeli, ali nije ga bilo). Nakon što sam za doručak, ručak i večeru pojela za taj dan propisanu porciju krušnih integralno-raženih i povrtnih, voćnih, mesnih splačina, nakon večere bila sam gladna i pojela sam tri šnite polubijelog kruha (same, bez ikakvog dodatka).

Kaže se da kupovni integralni, raženi… kruh nije dobar jer nema tog raženog ili integralnog brašna, nego mu dodaju boju…  da bi bio taman, aditive, itd. I onda ti isti tvrde da bi kruh trebalo peći kod kuće. Probala sam ja to. Došla sam do zaključka da su ta kupovna integralno-ražena sranja barem koliko-toliko jestiva. Ne znam jel´ razlog tome što zaista(?) ne sadrže raženo i integralno brašno, nego navodno boju da bi bili tamni i kojekakve aditive. Meni je to u redu, nemam ništa protiv, barem se natjeram da to pojedem: valjda ti kojekakvi aditivi kruhu daju pristojan okus. Za razliku od domaćeg kruha – koji je oduran! Pekla sam raženo-integralni kruh od (skupog) raženog i integralnog pšeničnog brašna. Ajme, koja je to gadost! Kad usporedim taj kruh s nekim kupovnim, ovaj domaći zaista ništa ne valja.

Drugi put, navalila sam na tjesteninu od bijelog pšeničnog brašna koja je plivala u masnoći. Pojela sam ja za svoje  obroke ono sve propisano: dijetno, zdravo, nemasno, neslano. Ali ta tjestenina me tako privlačila, pogotovo kad sam se sjetila one integralne, kartonske, neslane, nezamaštene tjestenine koju sam  ja imala na repertoaru koji dan prije toga.

Uz ova „čuđenja čudom“ što sam smršavila od gladovanja(!), redovito dolaze umobolni komentari tipa: "Sada ti je već sigurno lakše jer želudac ti se smanjio, pa i da hoćeš ne možeš toliko jesti, ja to znam po sebi..." 

A ja šutim i mislim si: WTF???

Odzvanja mi u glavi ono:"…i da hoćeš, ne možeš toliko jesti…"

WTF???

Vi ste stvarno to doživjeli???

SVAKA ČAST! - svima vama kojima se nakon par mjeseci dijete želudac smanji da vi imate potrebu manje jesti i ne osjećate glad! Ja i nakon skoro 5 mjeseci gladovanja na toj zdravoj dijetnoj prehrani mogu jesti koliko sam jela i prije te zdrave dijetne prehrane (druga stvar je što ja to ne smijem!). Dogodi se da pošaljem tu zdravu prehranu u ... - i pojedem obilan, mastan, slan, začinjen, sladak, nezdrav,… obrok – kakav sam običavala pojesti prije ove dijetne zdrave prehrane. Nakon takvog obroka niti imam osjećaj da sam se prenajela, niti mi je zlo,  niti mi se povraća, niti mi je slabo, niti mi se spava. I mogla bih tako jesti svaki dan! I bih, da me ona odurna, prokleta, doktorska gamad ne drži na zdravoj dijetnoj prehrani. 

Sorry, al´ moj želudac nije dobio dopis o tome da se smanjio pa mu ne treba ista količina hrane koja mu je trebala prije dijete!

Osim navedenih situacija, ima i dana kad ne pojedem ništa zabranjeno(!), ali pojedem previše "dozvoljenog" i time prekoračim dopuštenih 1300 kalorija (jer kako rekoh, ja zaista ne osjećam da se meni nakon skoro 5 mjeseci gladovanja želudac smanjio te i dalje osjećam glad!). 
Više puta se dogodilo da sam bila gladna pa sam navalila na nekakvo voće. Naravno, voće sadrži  šećer  i ja zbog toga ne mršavim.

Na početku sam pisala o tome kako mršaviš, ako se držiš tog propisanog gladovanja. No, moram spomenuti da mi doktorska gamad, koja me stavila na tu zdravu dijetnu prehranu, kaže da ne mršavim dovoljno brzo. Oni očekuju da smršavim 0,5-1 kg tjedno. Na početku je to donekle i funkcioniralo, al´ sad više niš´ od toga. Točno je da: kad sam gladna, pojedem više voća nego je dozvoljeno. I sad ja presporo mršavim.

A što bih onda trebala? 

Gladovati. 

Tko me pita jel´ sam ja gladna, to nije bitno. Bitno je da sam ja na zdravoj prehrani, jer to valjda svima (osim meni) zvuči neopisivo seksi, moderno, privlačno, romantično… 

Sve slike preuzete su s interneta.

Sarma

Često čujem da ljudi nemaju svijest o zdravoj prehrani, jer se to nije prakticiralo u njihovim obiteljima.

S današnjeg stajališta, ne bi se baš moglo reći da se moja obitelj zdravo hranila dok sam  odrastala (o tome više neki drugi put!). No, ipak su propovijedali i prakticirali neki oblik zdrave prehrane, npr. upotrebljavalo se samo voće i povrće iz bakinog i djedovog vrta (uzgojeno na prirodan način, bez pesticida itd., danas se to zove bio/eko uzgoj). Meso koje se jelo, bilo je isključivo, jedino i samo: iz bakinog i djedovog svinjca i kokošinjca. Naravno, upotrebljavala su se samo jaja bakinih kokoši. I upotrebljavalo se samo mlijeko bakinih krava. Jeo se jedino, samo i isključivo sir koji je napravila baka (kad je pomuzla svoje krave).

Naravno, baka je radila domaću tjesteninu, od jaja koja se snijele njezine kokoši.

Radila se zimnica od voća i povrća samo iz bakinog i djedovog vrta/voćnjaka: pekmezi/džemovi, ajvar, pinđur, turšija, kisela paprika, kiseli krastavci, kiseli kupus, cikla, kompoti, voćni sokovi,…

Što se sladila tiče, upotrebljavao se bijeli šećer. I naravno med jer je djed imao pčele. Kako se meni med uvijek gadio! Ni dan-danas ga ne mogu smisliti.

Kad se sjetim tog vremena – praktički nismo kupovali ni voće, ni povrće ni meso ni jaja ni mlijeko. Baka i djed išli su čak tako daleko, da ako nešto nisu imali svoje: oni to jeli nisu (dobro da su kupovali rižu za sarmu – uz svoj kiseli kupus i meso – da je postojao način da sami uzgoje rižu, fakat bi ju sami bili uzgajali!).

Osim toga, u mojoj obitelji, svaki svakcati dan: jela se juha! Naravno, od povrća (i mesa) koje su baka i djed uzgojili na prirodan način.

Pripremala su se sva ona starinska (tradicionalna?) jela: sarma, filana paprika, žganci, štrukli, ječmena kaša, kojekakve vodurine (pardon, juhe/variva)…

I to su sve redom bila jela koja ja nikad nisam voljela.

Sjećam se jedne emisije, nekakav „stručnjak“ (nutricionist?) nešto je trkeljao o (ne)zdravoj prehrani mladih. Pa je (između ostalih gluposti) rekao da današnja mladež ne jede sarmu jer im mame i bake nisu usadile takve prehrambene navike! Na to se uvijek strgam od smijeha!

U mojoj obitelji se ta famozna sarma uvijek jela, a jede se i danas. Ja ju nisam nikad voljela i ne jedem ju ni danas. Kao dijete morala sam ju jesti jer nisam imala pravo glasa (nitko me nije pitao želim li to jesti ili ne). Danas sam odrasla osoba i izbjegavam ju u širokom luku, kao i (skoro) sva „tradicionalna“ jela koja je kuhala moja baka. Kao što sam rekla, meni se ta jela nikad nisu sviđala, ali me kao dijete nitko nije pitao jel´ mi se nešto  sviđa: zato  danas ne skrivam koliko mi se ta jela ne sviđaju!

A nisam „usvojila“ ni tu opsjednutost bio/eko proizvodima koja je uvijek bila sveprisutna u mojoj obitelji. Ja nemam apsolutno ništa protiv prskanog voća i povrća, tj. protiv pesticida, kojekakvih dohrana povrća i voća, GMO-a itd. U mojoj obitelji i dan-danas neki pate na te eko/bio proizvode, al´ ja  vam nisam takva!

Jedna kolegica s kojom sam prije radila, dobro je sročila jednu misao vezanu uz to sve eko/bio/zdravo  (žao mi je što se ja nisam toga sjetila!). Spomenuta kolegica i ja nismo patile za tom zdravom eko/bio prehranom, neprskanim voćem i povrćem itd. Ali, imale smo eko/bio-kolegicu koja je apsolutno brijala na to sve eko/bio, zdravo… i nije se gasila kad je bila riječ o tzv. zdravoj prehrani.

I jednom je ta bio/eko-kolegica trkeljala nešto protiv nekog voća jer je navodno bilo tretirano pesticidima. A ova kolegica koja (poput mene) nije brijala na to eko/bio, rekla je: „Ma narasla bi joj još jedna pička da pojede nešto špricano! Koliko bi tek onda pizdila oko svega što nije bio/eko/zdravo.“

To me oduševilo! Netko bi mislio da sam ja to rekla, al´ eto, nisam, i  zaista mi je žao što se ja nisam toga sjetila! Naravno, kolegica nije to rekla pred ovom eko/bio-kolegicom, nego samo predamnom jer je znala da smo na istoj valnoj (ne-eko) duljini. Al´ fakat je to dobro rekla. Dotična eko/bio/zdravo-kolegica jako je voljela propovijedati o zdravoj prehrani i stalno je prigovarala nekoj ne-bio namirnici…  Koliko bi tek bila pizdila da je imala dvije pizde!

Sve slike preuzete su s interneta.

Cijena zdrave prehrane: jedenje splačina

Sjedila sam neki dan pred televizorom i prebacivala s kanala na kanal… nigdje ništa zanimljivo. I tada naletim na nekakvu kuharsku emisiju Gordona Ramsaya.

Još i dok sam smjela jesti što i kako volim (ukusnu nezdravu hranu!), nisam nikad voljela kuharske emisije. Nikad nisam pratila ni Olivera, ni Ramsaya, ni one kretenske inozemne ili čak hrvatske produkcije tipa: 3, 2,1, Masterchef, Večera za 5 itd.

Baš u trenutku kada sam prebacila na taj kanal, Ramsay je izgovorio nešto poput (u prijevodu na hrv.): „obroci ne smiju biti izvor strepnje“. Samo zato nisam promijenila kanal, zanimalo me što će dalje reći. 

Uvijek sam  uživala u hrani, ali otkad sam na ovoj zdravoj, dijetnoj prehrani (na kojoj nisam dobrovoljno, nego me na tome drže liječnici!) – obroci su doista nešto od čega strepim. Ta zdrava hrana koju smijem jesti, mi se gadi, a i to što smijem jesti – smijem pojesti u minijaturnim, majušnim porcijicama. Ne znam kako da od toga budem sita, stalno osjećam glad! No, sita sam te zdrave prehrane!

Tada je Ramsay počeo svoju litaniju o divoti i krasoti zdrave prehrane, npr. ako je nešto zdravo, ne znači da nije ukusno, bla, bla, bla… (Daj, molim te, ne seri! - tako se ja svađam... ne s Ramsayem, nego s televizorom jer me Ramsay ionako ne čuje). Ne samo da je Ramsay nastavio trkeljati, nego je i kuhao na tu temu.

Za ručkić je pripremio izmiksano, sirovo povrće (pardon, to se zove Gazpacho).

Za desert je narezao ananas na tanke ploškice. 

I to je cijeli ručak! Pa da, od par žličica sirovog, izmiksanog povrća i par taaaankih šnitica ananasa stvarno se nećete zdebljati. Al´ meni nije jasno kakav organizam ili metabolizam ili što…  imate vi koji možete funkcionirati (bez nervoze i gladi) nakon takvog ručkića!

Prijašnjih godina u par navrata jela sam Gazpacho - mene to ne zasiti. Narezani ananas jela sam više puta zadnjih mjeseci i dok to jedem, apsolutno nemam osjećaj da jedem desert, ja imam osjećaj da jedem narezani ananas. Meni je desert: fini kremasti kolač, a ne šnitica ananasa!

Nije točno da se ne morate odreći ukusnih stvari, ako se zdravo hranite. Zdrava prehrana ima svoju cijenu: odreknete se okusa!

Ja uopće ne želim biti na dijeti.
Ja uopće ne želim smršavjeti.
Dakle, tu uopće nema diskusije, pa naravno da bih radije bila debela, nego se patila na toj zdravoj dijetnoj prehrani!

Sve slike preuzete su s interneta.

Smrznuti smuti

Pisala sam već o smutiju (pardoooooooooon smoothieju, il´ kak se to već piše), a sad ću malo o „smrznutom smutiju“.

Zadnjih godina Hrvatsku je zahvatila invazija onoga što ja zovem  „smrznuti sokići“ ili "smrznuti smutiji". Ti smrznuti sokići popularno su nazvani  sladoled, al´ to nije sladoled (no valjda u hrv. jeziku ne postoji bolja riječ za to?). Spomenuti smrznuti sokići sastoje se uglavnom od ispasiranog voća i vode (naravno, možete dodati med ili kojekakvo sjemenje i sl.) – i to se onda zamrzne. Zato je to u biti "smrznuti smuti" - da to ne zamrznete, imali biste jednu od varijanti običnog smutija. Ok, to jest smrznuto, ali to nije sladoled. Na engleskom jeziku ta stvar zove se ice pop, te ima brandova poput npr. Popsicle. U engleskom govornom području nitko to ne smatra sladoledom (u eng. jeziku sladoled je ice cream, a ne ice pop). Čak i ako umjesto vode stavite jogurt ili mlijeko, opet nećete dobiti sladoled, možete eventualno dobiti neku varijantu tzv. smrznutog jogurta (o toj gadosti neki drugi put).

Za popularnost tog "smrznutog smutija" u Hrvatskoj zaslužna je činjenica da se to reklamira kao zdravi sladoled, a kao što znamo to neko sranje od zdrave prehrane je danas jako popularno (svi pričaju o tome, čak i ako to ne primjenjuju; tj.neki nisu prakticirajući zdravožderi, ali su pričajući zdravožderi). 

Ta smrznuta stvar jest zdrava: nema masnoća, slatkog vrhnja (šećera ima „u tragovima“, kao da je neko (ne)pisano(?) pravilo da ti smrznuti sokići baš moraju biti kiseli), ali to jednostavno nije sladoled. 
Da rezimiramo, sastoji se samo od  izmrvljenog voće i vode – od toga se stvarno nećete zdebljati. Al´dok to jedete - itekako ste svjesni činjenice da ne ližete sladoled, nego smrznutu vodu. Sladoled je nešto fino i kremasto – ova smrznuta vodica sa zgnječenim voćem – niti je fina niti je kremasta (još je i kisela). Probala sam to napraviti jednom. I što sam dobila: smrznutu vodicu s voćem. To nitko nije htio jesti pa sam jednostavno to ostavila u sudoperu da se odmrzne i sve je lijepo „isteklo“ u odvod (nema masnoće, nije kremasto ni gusto – da se lijepo „zbrinuti“ u odvodu).

Naravno, uvijek u trgovinama ima jeftinih sladoleda - koji bi trebali biti pravi (kremasti) sladoledi, ali sastoje se uglavnom od vodurine. Fascinantno mi je kako neke osobice prigovaraju takvom sladoledu, kažu da ne valja, da je vodenast, jeftin,… A kad se istim osobicama posluži ova spomenuta tvorevina od zgnječenog voća i vode, te im se to servira (pod pogrešnim nazivom) kao zdravi "sladoled" – onda je to hit!

Zanimljivo je i da se za smoothie (il´ kako se to već piše) i u Hrvatskoj koristi ta engleska riječ. A za smrznuti sokić koji se u eng. jeziku zove ice pop – u hrv. jeziku se pogrešno koristi riječ (zdravi) sladoled. 

Je l´ riječ smoothie u hrvatskom jeziku bolje zvuči od ice pop? 

Znači, ima se… (pošast u obliku trgovina zdrave hrane)

Kad je 2003. godine otvorena prva bio & bio trgovina u Zg., sjećam se da sam baš ciljano otišla vidjeti o čemu se radi: i brže bolje sam izjurila iz dućana kad sam vidjela cijene (nisam ništa kupila!). Mislila sam si: ovo će propasti za 6 mjeseci, tko bi tu mogao kupovati??? Danas je naravno svima jasno u kolikoj mjeri  nisam bila u pravu! Očito postoje hrpetine ljudi koji kupuju u takvim trgovinama jer ne samo da se bio & bio razgranao na sve strane nego su tijekom zadnjih godina iznikli i Garden i Green i tko zna kako se još zovu…

Najfascinantnija mi je Maksimirska cesta na koju se nastavlja Vlaška ulica (u Zg.). Na tom potezu je raj za zdravoždere. U Maksimirskoj su Green i Garden praktički jedan do drugog. Kad sam prvi put to vidjela, opet sam mislila: propast će bar jedan, ako ne i oba. Al´ figu! Valjda se ima novaca(?) i obje trgovine posluju. Par metara dalje od njih, na istoj strani ulice, iznikao je nekakav Zdravi… ne znam točno kako se zove, ali ima riječ zdravo u nazivu. Zatim, na Kvatriću je bio & bio. Čula sam da i u Heinzelovoj ima nekakav zdravi dućan, al´ nisam već dugo prolazila tom ulicom pa nisam vidjela na svoje oči. Par metara nakon Kvatrića je Eko Sever, pa onda nekakav Juicebox, koji metar dalje je Bio Marica i tako redom… Sva sila dućana s tom tzv. zdravom hranom. Ovih nekoliko trgovina koje sam spomenula, to je tek par kapi u moru takvih dućana po Zg. Naravno da je bilo takvih dučančića i prije, al´ koliko ih danas ima!

Pogrešno procjenjujem situaciju: ja mislim da ni drugi nemaju novaca kao što ih ja nemam, ali nisam u pravu.  Očito je: ima se…  Stvarno mi nije jasno otkud ljudima novci da kupuju u takvim dućanima.

Znam da će se sad neki preseravati s onom frazom: zdravlje nema cijene. Za nas koji nemamo novaca u novčaniku, zdravlje ima cijenu, mi si ne možemo priuštiti da kupujemo u takvim dućanima. Čak i da kupim na karticu, jednom bih to morala platiti. A otkud??? Čime???

Ok, uvijek ima ljudi koji imaju novaca, al´ da ih ima baš tooooooooooooooooooliko da sve te silne trgovine tzv. zdravom hranom opstaju – to mi je neshvatljivo.

Al´ dobro, ti koji imaju novaca kupuju te stvari kao što su: chia sjemenke, acai bobice (il´ kak´ god se to zove), spirulina, maca, goji bobice,… To je tzv. superhrana. Joooooooooooooooooooooooj pardoooooooooooooooooooooooooooooon, nije pristojno upotrebljavati hrvatske riječi za to, to je superfoods!

Kako god to zvali, meni je svejedno, za mene je to jednostavno samo:  skupo sranje. 

Možda ste gledali epizodu Teorije velikog praska u kojoj Penny i Sheldon idu u trgovinu. Penny hoće kupiti vitamine, a Sheldon uzdahne na svoj specifični način kad ju vidi da prekapa po polici s vitaminima. I bla, bla, bla… kaže joj da ona zapravo kupuje sastojke za skupu mokraću. Tako je i ovaj superfoods: pregršt sastojaka za skupu stolicu/mokraću. 

Sve slike preuzete su s intermeta.

Zašto ne smijem biti sretna onakva kakva jesam?

Jednom sam gledala nekakav film u kojem neka debela žena pokušava smršavjeti  i pati se gladujući, onako sve po spisku, kako to već ide na dijetama: jede sve što je zdravo, a nije ukusno (pase nezačinjenu zelenjavu u maleckim porcijicama, žvače kojekakve ražene/integralne krušne gadosti, nalijeva se iscijeđenim sokićima itd). I onda joj neka žena, ne sjećam se jel´ joj sestra, frendica, mama, baba… ili što, kaže otprilike ovo: Zašto pokušavaš biti nešto što nisi? Ovo sve s držanjem dijete i mršavošću, to jednostavno nisi ti.

Ne znam što i kako je bilo s tom dijetom izmišljenog lika iz filma…

No, od mene drugi očekuju da budem nešto što nisam. To sve s dijetnom zdravom prehranom nema veze sa mnom, to nisam ja – na tome me drže liječnici koji me ne žele  liječiti lijekovima, nego me liječe dijetnim gladovanjem.

Zašto ja moram biti nešto što nisam? Ja sigurno ne bih došla na ideju da idem na dijetu. Točno je da sam prije 15ak godina (kad sam zadnji put bila na dijeti) – sama došla na ideju da držim tu dijetu jer nisam htjela biti najdeblja u razredu. Ali brzo me to prošlo! Ustanovila sam da provođenje cjeloživotne dijete nije za mene, to nisam ja. Pomirila sam se s tim da ću cijeli život biti debela i ne želim stati u manji konfekcijski broj. Zašto mi ne dozvoljavate da budem debela? Zašto me liječite dijetom? Zašto od mene očekujete da cijeli život budem na dijeti i jedem sve ove zdrave, neukusne splačine?

Nikome ja ne branim dijetu. Svima koji su tako glupi da žele biti dobrovoljno na dijeti: samo neka budu na tome! Tko god hoće gladovati na toj zdravoj prehrani da bi stao u neku haljinicu ili što ja znam što – samo naprijed! Ako sam ja jedina žena na planeti  koja ne želi biti na dijeti i ne želi biti mršava – osjećam se ponosno!!!

A najbolji su mi oni koje kažu da ne žele biti na zdravoj prehrani zbog izgleda, nego zbog, hmmm, kako to oni sroče, obično kažu: „kvalitete života“. Aha, ovo kako ja nedobrovoljno crkavam od gladi zadnjih mjeseci na zdravoj prehrani uz liječnički nadzor – to moj život prisilno čini kvalitetnijim? Zar kvalitetno živjeti, znači: crkavati od gladi, nemati energije, uzimati lijekove za smirenje, izbjegavati druženja/izlaske/posjete prijateljima, obitelji... jer znam da nigdje neću smjeti jesti i samo ću morati gledati kako oni žderu ukusne stvari koje bih ja voljela jesti, a ne smijem, jer ja smijem pasti samo odurnu, prokletu zdravu hranu? Onda, da, život mi je fakat i prekvalitetan!!! Kak´ ja samo ne vidim kak´ mi je život divan i krasan zbog gladovanja na zdravoj prehrani?!

I naravno, uz kvalitetan, se još obavezno veže i „dug život“. Zar bi ja ovako trebala crkavati na toj zdravoj odurnoj prehrani do ... koje? ... 90te godine života???  Ne, hvala!

Ja volim ukusnu hranu (masnu, bezmesnu, tešku, kaloričnu, slatku, bogatu bijelim brašnom i bijelim šećerom...). Zašto mi ne dozvoljavate da ju jedem, nego me liječite odurnom zdravom prehranom? Zašto mi ne želite dozvoliti da budem sretna?

Sve slike preuzete su s interneta. 

Prokleta doktorska gamad

Da, i dalje sam na nedobrovoljnoj dijeti, tj. zdravoj prehrani na kojoj me drže liječnici.

Smršavjela sam 18ak kila od siječnja do sada.

I neki dan bila sam na jednom pregledu. To što sam ja debela nema nikakve veze s tim pregledom. Ali gospa koja me pregledala nije mogla, a da mi ne kaže da bih mogla skinuti koju kilu.

A pička Vam materina, svima Vama koji sve samo liječite dijetama!!!

Sad ispada da ak´ me boli grlo, ak imam gripu, ak imam upalu uha… – samo neka krenem na zdravu prehranu i ozdravit ću. Zdrava prehrana i sport u 21. stoljeću liječe ama baš sve – od raka do Alzheimera, što god da ti na štima – samo se zdravo hrani i bavi se sportom i bit ćeš izliječen!

Gamad odurna prokleta doktorska!