Breakfast of champions

Vozim se ja neki dan u jutro, oko 7 sati, u autobusu. Iza mene neka žena (oko 30 godina starosti) razgovara na mobitel. Evo kako je taj razgovor zvučao:

- Jesi ustao?

- Dobro. Ostavila sam ti novčeke na stolu, i da imaš tamo…  ostavila sam ti na stolu čips, čokoladno mlijeko i još sam ti ostavila jedan Čipikao.

- Da, novčeki su ti na stolu pa si kupi sladoled.

…

Daljnji razgovor je skrenuo na majicu i tenisice i nije više bilo riječi o čipsu, čokoladnom mlijeku, Čipikau i novčekima za sladoled pa sam izgubila zanimanje.

Al´ mene je navedeni ulomak razgovora oduševio!

Iz onog što sam čula, ta žena razgovarala je sa svojim (maloljetnim) sinom. A ova spomenuta hrana:  čips, čokoladno mlijeko i Čipikao očito je užina za tog klinju. Ili možda doručak? Ili ručak? A tu su i novčeki za sladoled. 
Možda griješim glede te užine il´ doručka, ali dobro. 

Tako mi je drago što ima normalnih ljudi (majki) koje ne propovijedaju ovu danas popularnu i modernu, tzv. zdravu prehranu! 

Znam da će sad pola onih koji ovo čitaju reći da sam izmislila taj razgovor. Sorry što ga nisam snimila mobitelom  (a pretpostavljam da biste i onda rekla da to nije istina, nego da sam snimila samu sebe ili sam nagovorila frendicu da odglumi takav razgovor).

Druga polovica onih koji ovo pročitaju, snebivat će se nad tom „užasnom“ majkom koja svoje ljubljeno čedo hrani takvom hranom.

To mi je fascinantno: kao da ona djeca koju majke „zdravo“  hrane – neće nikad ni od čega oboljeti i doživjet će barem 200tu godinu (ak´ ne i tisućitu). Moš´ mislit.

Svaki dan mi je sve nevjerojatnije koliko svi seru o toj zdravoj prehrani. Čak i oni koji je se ne pridržavaju, jaaaaaaaaaaaako vole pričati o njoj. Zato ja razlikujem:
a) prakticirajuće zdravoždere (oni koji navodno jedu zdravo)
b) pričajuće zdravoždere (oni koji se ne hrane zdravo, ali jaaaaaaaako vole propovijedati zdravu prehranu).

Zavidim tom klinji što mu mama daje ukusnu hranu. I ja volim ukusnu hranu. 

Dok sam bila dijete, moja obitelj se nije naročito zdravo hranila (o tome sam pisala  u postovima Sarma i Prehrana moje bake i djeda). Al´ u usporedbi s onim što ja volim i kako bih se željela hraniti - prehrambene navike moje obitelji bi se čak i mogle utrpati u zdrave. Pa tako, nema šanse da bi meni mama bila dala čips ili čokoladno mlijeko za užinu/doručak. A ni ovaj Čipikao, ne bi prošao kao užina kod moje mame. Ja sam morala jesti sendviče s domaćim pekmezom, džemovima itd. kojih je moja mama nakuhala na tone svake godine. To su bili oni pekmezi od voća iz bakinog vrta i voćnjaka (naravno, prirodno uzgojenih, bez pesticida), bez želirnog šećera itd. A za ručak sam svaki svakcati dan morala jesti nekakvu kuhanu vodurinu s povrćem – pardon, ne vodurinu: juhu od povrća iz bakinog vrta (opet sve neprskano itd.). Uvijek su mi se gadile te kojekakve juhe. Zato danas: juhu izbjegavam u širokom luku – niti ju radim, niti ju jedem. Ove godine (sad je lipanj)  još nisam jela juhu, a i nemam to u planu ni za ostatak godine.

Čokoladno mlijeko također ne bi prošlo kod moje mame. Ja sam smjela piti svježe pomuzeno mlijeko bakinih krava. Ili sam mogla piti čaj (od zelenja koju su mama i baka skupljale i sušile: kamilica, bazga, lipa,…).

Iz navedenih razloga zavidim tom klinji kojem mama dopušta da za doručak/užinu jede čips i Čipikao, te pije čokoladno mlijeko, a još dobije i novčeke za sladoled. To je breakfast of champions.

Sve slike preuzete su s interneta.