Idemo kupovati ledenice!

Ja fakat ne razumijem zašto je javni prijevoz ukinut uslijed korona virusa.

Da, ok sad sam doma nekoliko dana, ali budući da imamo dostavu hrane na poslu, kuhinja i dalje radi, kako bih ja, molim lijepo,  trebala doći na posao ako me pozovu??? Može li meni netko odgovoriti na to? Ako me zovu na posao i ja kažem da ne mogu doći, dobit ću otkaz.

Ja se ispričavam, nisam bogata, nemam auto. Uz to, još i živim na selendri. Što da ja radim???

Osim toga, do najbliže (najjadnije i najskuplje privatne) trgovine  imam 2 km.

Kako da ja išta kupim?

Znam da su oni, koji nisu na dijeti, nakupovali brašno, tjesteninu, rižu, ulje…

Ja to nisam naskladištila, to ne smijem jesti jer moram biti na dijeti (joj da, pardoooooooooooooooon, stalno zaboravljam da to na čemu moram biti nije dijeta, nego je to zdrava prehrana, jebo mene glupu).

U medijima se moglo čuti da su svi pokupovali smrznuto meso, tj. općenito meso i da ga zamrzavaju. To je točno, bila sam prošli tjedna u Lidlu: ničega nije bilo. I sve povrće su pokupovali! Ok, i neko povrće može se zamrznuti. Ali kamo svi stavljaju to jebeno smrznuto meso i povrće??? Zar su svi išli kupovat ledenice???

Imam doma krumpira, malo luka, nešto kiselih krastavaca i cikle, koji paketić smrznute brokule, karfiola i mahuna, koju konzervu graha te imam nešto smrznutog mesa (nemam 5 ledenica doma da skladištim smrznutu hranu). Imam i koju kilu brašna, par litara mlijeka i jednu litru jogurta. I to je to. Ja nemam ništa drugo. Koje sam to povrće trebala nakupovati koje može stajati mjesec dana??? I gdje sam ga trebala kupiti??? 

A jebo mene glupu, ja nisam našla povrće koje može trajati mjesec dana bez ledenice (osim krumpira i luka koje imam).

Trebala sam ići kupiti ledenicu da imam kamo stavljati smrznuto povrće i meso, joooooooj, ali ima problem: niti imam novaca za ledenicu, niti ju imam kamo staviti.

Blago vama koji ste nakupovali rižu, tjesteninu, brašno… sad ćete cijele dane doma to žderati, pička vam materina. Zar se ne bojite da ćete se zdebljati?

A eto, ja siromašna, na selendri, bez auta, dobit ću otkaz jer bez javnog prijevoza ne mogu doći na posao, a čemu onda da živim, najbolje da crknem od gladi.

"Fali joj slatko"

iliti "pekmez nije slatkiši"

Kaže mi rođakinja da joj klinka ima problema s probavom i želucem. Hodali su već i po hitnoj i bili kod njezinog doktora i  dobila klinka dijetu.

Riječ dijeta u hrvatskome jeziku ima dva značenja. Riječ dijeta može značiti ono što većina nas podrazumijeva pod tim: gladovanje s ciljem mršavljenja. Ali riječ dijeta može označavati i način prehrane, npr. propisan od liječnika koji ne vodi mršavljenju, nego, navodno poboljšanju zdravlja.

Spomenuta klinka ne treba smršavjeti, ionako je koščato-žgoljavo-oglodana, nego treba prestati jesti sve ono što liječnici smatraju nezdravim.

Klinka ima 6 ili 7 godina, stvarno ne znam, uglavnom ide u 1. razred. Pa naravno da ona jede ono sve što je nezdravo, zapravo, ja smatram da ona ne jede, nego doslovno trpa u sebe. Mene se uvijek prozivalo, pa i tu na blogu, zašto toliko trpam u sebe, da ne jedem toliko, ne bih bila debela. U usporedbi s tom šesto/sedmogodišnjom klinkom, ja jedem ko ptičica. Slobodno vi sad crknite svi od smijeha, ali ja ni u najdebljoj fazi nisam toliko jela, koliko ta klinka trpa u sebe! Nitko nikad nije vidio problem u tome koliko ona trpa u sebe, jer je, kao što sam rekla, koščato-žgoljavo-oglodana. Al fakat je skroz mršava!

A sad na toj dijeti klinka ne smije jesti slatkiše.

I kaže mi rođakinja neki dan, da je klinka za večeru pojela 3 šnite kruha s Margom i pekmezom. 

Ja ju zabezeknuto gledam. 

A rođakinja mirno nastavlja: a za doručak je druga dan pojela 5 šnita kruha s Margom i pekmezom jer joj fali slatko. 

Ja i dalje zabezeknuto piljim u nju. Ne znam što bih rekla i gdje bih počela. Da, jest rođakinja naglasila da su joj rezali što tanje šnite kruha, ali nisam ih vidjela pa ne znam koliko su tanke bile. 

Što vi, zdravožderi, mislite, jel veći problem:

a) broj šnita kruha

b) Margo

c) pekmez

d) nedržanje liječničkih uputa?

I onda se meni netko usudi reći da ja jedem previše i da jedem krive stvari.

Nisam pitala jel klinka jela bijeli kruh. Pretpostavljam da jest, jer je ona i prije znala pomlatiti odjednom par šnita Nutelle na bijelom kruhu (Nutellu sad ne smije, ali pekmez očito smije!?). Čisto sumnjam da su ju natjerali da jede crni ili integralni ili što već. I naravno da to nije sav kruh koji je pojela tijekom tog dana. Pojela je još par šnita kruha i za druge obroke.

Što je s Margom? Ne znam koliko je to zdravo. Nemam iskustva s tim, ja to ne volim (ja volim slane sirne namaze na kruhu).

Ne volim ni pekmez, kao što sam rekla, radije bih jela sirne namaze. Nisam pitala jel klinka jela domaći pekmez. Rođakinja jest radila nešto pekmeza prošlog ljeta, ne znam imaju li ga još. A ak jest domaći pekmez,  jel onda u redu pojesti 3 šnite kruha s pekmezom na večer i 5 šnita u jutro?

A to što se ne drže liječničkih uputa, a jebiga, rođakinja je to lijepo objasnila: "fali joj slatko".

A ništa, kad maloj ne bude dobro, ići će opet na hitnu.

Ako ćete sad reći da sam izmislila sve ovo: dobro, mislite si što god hoćete. Pa i ja kažem za ono što piše po zdravožderskim blogovima, da su to zdravožderi sve nasrali. Neću raspravljati o tome. 

Ali mene fascinira to koliko ta klinka trpa u sebe, a kako je mršava!!!

Na stranu to što ona ima problema s probavom i želucem. Ona trpa u sebe skoro od rođenja i ona je non stop mršava, i to ne mršava, nego koščato-žgoljavo-oglodana. Čačkalica je debela u usporedbi s njezinim rukama i nogama.

Ja nikad nisam imala problema niti s probavom niti sa želucem. Nisam nikad u životu imala žgaravicu, objašnjavali su mi kakav je to osjećaj, ali ja to nikad nemam. Da, ja volim nezdravu hranu, ali ne mogu je količinski natrpati toliko u sebe, koliko je ta klinka natrpa.

Da, ja sam debela, zato što previše jedem; po tome bi ta šesto/sedmogodišnja klinka trebala izgledati ko trokrilni ormar. 

Cice u busu

Prošli tjedan, vozim se u busu, oko 3 popodne. U busu je bilo 6-7 ljudi. Bus je imao dvoja vrata, treća nije imao, u stražnjem dijelu busa bila su samo sjedala. Bilo mjesta za sjesti koliko hoćeš, cijeli zadnji red bio je prazan…

Na jednoj stanici, ugura žena od kojih 25 godina kolica s djetetom u bus, parkira ih nasuprot drugim vratima gdje je i mjesto za kolica (znak kolica je tamo nalijepljen) i sjedne ona na „naopačka“ sjedala kod tog mjesta za „parkiranje“ kolica. Izvadi ona dijete iz kolica, stavi ga u krilo i odjednom: izvitla ona cicu van i ugura ju djetetu u usta.

Ja nisam mogla k sebi doći. Znam da će većina sad reći da je to najnormalnija i najprirodnija stvar na svijetu.

Meni tu ništa nije normalno, meni se bljuvalo. Da sam htjela gledati cice, ostala bih doma i gledala svoje il bih tražila pornjavu po internetu.

Nisam imala direktan pogled na tu dojeću gospu (zaista sam sad pristojna i fakat se trudim birati pristojne izraze!), ispred mene sjedila je neka žena koja je imala baš direktan pogled na tu dojeću spodobu, ne znam što je ona mislila kad je ova bez pardona izvadila cice nasred busa. To je doslovno bilo nasred busa: na sredini busa gdje su druga vrata i gdje je prazan prostor za kolica!  

I ta žena ispred mene i ja imale smo dakle pogled na njezine cice jer je sjedila na tim sjedalima koja su okrenuta naopačke, tj. u smjeru suprotnom od vožnje. A cijeli bus praktički prazan! Zašto to nije išla dojiti na zadnje sjedalo koje je cijelo bilo prazno? Ili je mogla sjesti na sjedala koja gledaju u smjeru vožnje da ne moraju svi koji sjede u stražnjem dijelu busa gledati njezine cice. A dobro, jebo mene glupu, ona je i htjela da ju svi gledaju. Takve vole provocirati. Sigurno bi jedva dočekala da joj netko prigovori pa da se može porječkati s njim.

Ja sam još uvijek u šoku. Čitala sam po internetu o tome da žene danas najnormalnije izvitlaju cice van i doje djecu: po restoranima, kafićima, parkovima, ulicama… ali ja to još nikad nisam uživo vidjela. To je zaista degutantno.

Smatram da je trebalo pozvati policiju da joj napišu prijavu i trebalo je pozvati hitnu pomoć da ju odvedu na promatranje, nekamo na psihijatriju.

Prije koju godinu na nekom stranom portalu, bio je tekst na engleskom jeziku, čini mi se de je to i bilo negdje u Americi(?): u restoranu je žena izvukla cicu van i dojila dijete, konobar joj je rekao da se pokrije, a ona se pokrila po glavi (i ostavila cice nepokrivene). U redu, ok, da  shvaćam: ona je psihički bolesna. Al nisu mi jasni ljudi oko nje, ti ljudi koji su bili s njom za stolom (njezini frendovi, obitelj il što već) koji su ju slikali tako pokrivene glave, s golim cicama i onda je ona sama napisala i objavila tekst o tome kako je ona uvrijeđena i da ona ima pravo u 21. stoljeću izvući cice van gdje god joj se prohtije(!) i dojiti dijete.

Meni to nije normalno. Ne sjećam se je li u tom tekstu pisalo jel to dijete muško ili žensko, al stvarno mi ga je žao. Kad dijete odraste (il prije???) sigurno će mu pokazati taj članak i hvaliti se kako je ona vitlala cicama u javnosti da bi ga nahranila, jadno dijete, imat će traume, od najranije dobi osuđeno je na to da bude nenormalno. Zašto ta žena u tom restoranu nije otišla u zahod vitlat cicama? Nek si sjedne na školjku i može tamo tako sjedit satima s razgoličenim cicama, al ne, ona to za stolom. 

Da prisustvujem (ni kriva ni dužna) tome da neka žena u restoranu izvitla cice van i ugura ih djetetu u usta, ja bih se pokupila, ionako bi mi se toliko bljuvalo da više ni zalogaj ne bih mogla pojesti. Ja bih odbila platiti račun. Nek moj račun plati ta s vitlajućim cicama. Ako je njoj to normalno, ako smatra da me ima pravo uznemiravati dok ja želim u miru jesti, onda nek plati moj račun.

Da sam negdje za stolom (ne mora to biti u restoranu, može i u kući za stolom npr. u vrijeme ručka) s prijateljima, rodbinom… i da neka moja rođakinja, prijateljica… izvitla cicu van i doji dijete – ja bih se pokupila! Ne znam bih li više razgovarala s njom. Ok, da, shvaćam: takva osoba koja vitla cicama i doji dijete u prisustvu drugih ljudi za stolom očito ima psihičkih problema, nije jadnica kriva za to. Dobro, ja bih joj pozvala hitnu pomoć. Al definitivno ne bih ostala sjediti za stolom i praviti se da je normalno što ona doji dijete pred svima.

Pa ak je normalno i prirodno dojiti djecu po busevima i restoranima… onda je valjda normalno i raditi ih po busevima i restoranima…, jel da? Raditi djecu se također smatra prirodnim.

Meni niti dojenje niti pravljenje djece po busevima, restoranima… nije normalno niti prirodno. Meni je i jedno i drugo jednako nenormalno.

Znam da će sad neki reći da je i jedno i drugo normalno i u busevima i u restoranima…

Ali, sigurno ima i onih koji će reći da je dojenje djece u busu, restoranu… normalno, a pravljenje djece u busu i restoranu… nije normalno. Gdje vi tu povlačite granicu???

Da, da, ove jadnice nisu stigle dojiti djecu doma, pa su to morale u busu i restoranu. Pa moguće je da neki par koji silno želi djeci, nije stigao raditi ih kod kuće, a ne žele propustiti plodne dane: najbolje da se onda poseksaju u busu ili restoranu…

Meni jedino nije jasno, odnosno ne sjećam se je li u ovom članku s portala pisalo nešto o partneru/mužu (ili partnerici(?)) ove žene koja je dojila u restoranu. Pa zar je njezinom partneru/mužu bilo normalno da ona izvitla cice van nasred restorana, a kad joj konobar kaže da se pokrije, ona se pokrila po glavi. Pa trebao ju je muž za kosu izvući van iz restorana! Na znam, ja sam očito kao pećinski čovjek, da je meni ta žena: supruga ili cura ili zaručnica, ja bih ju izvukla za kosu van, pička joj materina, da me ne sramoti s golim cicama po restoranu. A to dijete, pa neće crknut ako isti čas ne dobije cicu, osim ako ga danima prije toga nije hranila, nego je baš čekala da dođu u restoran da može vitlati cicama.

Dajmo da sjede 2

Ova slika prikazuje ono o čemu sam pisala u tekstu Dajmo da sjede. Ta sam ja slikala mobitelom, jučer (16. 3. 2020.), oko pola dva popodne, na stanici.

Evo, ja stvarno ne razumijem, zašto te vrećice i torbe moraju sjediti, a ove dvije babe stoje nad njima. Ja (očito glupa): kad je prazno, sjednem i stavim vrećice na pod. Ali to očito nije normalno, ja bih trebala stajati dok moje vrećice sjede, ma da ne bi.

Ja bih si jučer tako rado bila sjela na stanici. Ali kamo da sjednem, kad te vrećice i torbe moraju sjediti. 
Najradije bih bila pobacala to sve na pod. 

Stvarno nikad neću uspjeti razumjeti te "stojeće babe" i njihove "sjedeće vrećice i torbe".

Slika je moja. 

Kako imati popularan food-blog u Hrvatskoj?

Odmah na početku da raščistimo nešto: ja sam pisala food-blogove i zaosta sam to voljela i uživala sam  u tome, ali moji blogovi nikad nisu bili popularni. Kriteriji za popularnost bloga su: broj posjeta, broj sljedbenika itd. Moji blogovi imali su malo posjeta i sljedbenika. Ako se pitate kako sam došla na ideju da napišem tekst o pisanju popularnog bloga, ako moj nije bio popularan: vrlo jednostavno, imala sam prilike proučavati zašto moji blogovi nisu bili popularni.

Dakle, što vam treba za popularan food-blog?

1. NOVAC

Treba vam hrpa para da biste imali popularan blog. Svejedno je li to blog o slasticama, jel bezglutenski, jel rawski, jel veganski… Svima je zajedničko da vam treba hrpetina love. Ta lova vam treba za kojekakve stvari koji ću nabrojati u tekstu.

2. MODERNA KUHINJA I SUVREMENA TEHNOLOGIJA

Treba vam kuhinja koja je rađena po modi (a ne neka stara 50 godina, poput moje – vraćam se na prvu točka: ja sam siromašna nemam novaca da preuređujem kuhinju).

U toj kuhinji trebate imati prostora, trebate mjesta za fotoaparate, kamere, stalke… i sve što vam treba za pisanje bloga. Morate urediti kuhinju tako da imate veeeeeeeeeeeeeeeeeeeeliku radnu površinu iza koje stojite i gledate u kameru. Po mogućnosti, ako imate novaca, trebate negdje u kuhinji na zidu, ali da cijelo vrijeme bude u kadru, dok budete snimali pripremu jela – imati natpis s nazivom bloga, a po mogućnosti i web adresu. Ja sam siromašna, nemam uvjete za to: mala, mračna, derutna kuhinja, nemam kamo postaviti kameru da bih mogla snimiti korake pripreme jela (imam radnu površinu od jednog metra i iza nje je zid, kamo da stavim kameru, sebi iza leđa?), a ionako nemam niti stalak niti kameru (ona na jeftinom fotoaparatu i mobitelu je sranje). Kad stojim pred tom radnom površinom od jednog metra, lampa je na stropu iza mene, tako da ja sama bacam sjenu na tu jedinu radnu površinu koju imam u kuhinji, naravno, slabo se vidi što radim (probala sam ja snimiti izradu nekog jela, ali to sve što režem, miješam itd. je u sjeni i loše izgleda). Jednostavno nemam novaca za blogersku kuhinju.

Znam da sam ja retardirana i glupa, ali meni je fascinantno da uz  bogatašku food-blogersku, modernu kuhinji još trebate i rešo (prijenosno kuhalo). Popularne food blogerice to masovno kupuju i onda naslikavaju kad kuhaju nešto za blog na tome. Seljača poput mene koja nema novaca, kuhala bi hranu na štednjaku, ali to si izbijte iz glave, ako hoćete imati popularan blog - sve što kuhate za blog, morate kuhati na rešou. Ako nećete, onda bolje odustanite od bloganja. 

Sljedeće na popisu stvari koje trebate kupiti je: suđe. Ja sam na početku mislila (misliti je drek znati) da će mi biti dovoljno (jeftino) suđe koje imam, tj. koje svakodnevno upotrebljavam, ali, druge blogerice su non stop kupovale kojekakvo suđe pa onda nisam mogla biti konkurentna fotografirajući svu hranu u istom suđu. Pa sam i ja počela ulagati u suđe. Što se tanjura, tanjurića, pladnjeva i zdjelica tiče, kupovala sam po 1 komad. Gdje god se moglo kupiti nešto po 1 komad – kupila sam! Naravno, ja sam kupovala jeftine tanjure, pladnjeve itd. ali i to se skupi, 5 kn ovaj, 7 kn onaj… Imam oko 15 što plitkih, što dubokih, što desertnih tanjura. Zdjelica imam oko 5. Kojekakvih pladnjeva imam 15ak. 

Postalo mi je blesavo kupovati te tanjure po 1 komad samo radi naslikavanja pripremljene hrane. Zato sam počela fotografirati pripremljenu hranu u metalnim, keramičkim i staklenim pekačima ili loncima (tj. u onome u čemu sam hranu pripremila). No, opet se pojavio isti problem: nisam konkurentna ako sve naslikavam u istom suđu. Osim toga, kad radim neku hranu za po doma, nema veze ako je posuda za pečenje i prevelika; ali kad radim recepte za blog, onda blesavo izgleda ako je hrana u nekom preogromnom pekaču (nije estetski!).  Onda sam počela kupovati pekače kojekakvih veličina. Imam 5 vatrostalnih (neki s poklopcem neki bez), 11 keramičkih i preko 15 metalnih pekača. Ta verzija s kupovanjem pekača je skuplja od ove s tanjurima po 1 komad. Ali, nekako mi se to činilo isplativije jer sam mislila da ću u tome pripremati hranu neovisno o blogu (misliti je drek znati!), dok su mi ovi tanjuri, zdjelice i pladnjevi po 1 komad za fotografiranje hrane počeli zauzimati puno prostora, a služili su jedino za fotografiranje hrane za blog.

Nakon što sam prestala pisati blog, tanjure i zdjelice ne upotrebljavam uopće, a pekače jako rijetko. Koristim 2-3 pekača, a ovi ostali skupljaju prašinu, najviše mi idu na živce oni keramički za 1 porciju. Da, i takve sam kupovala radi bloga! Naravno da sam kupila samo po 1 komad takvog pekača za 1 porciju jer je meni bilo preskupo kupiti ih više. Naravno, većina recepata je za 4 porcije, pa kad sam pripremila hranu za fotografiranje, u tom 1 pekaču napravila sam tu 1 porciju za fotku, a ove ostale 3 porcije hrane pripremala sam jednostavno sve zajedno u nekom većem pekaču. Na taj način siromašni poput mene pišu food blog.

A nemojte da počnem o silikonskim kalupima! Jedno vrijeme bilo je jako popularno doma proizvoditi čokoladne praline. Hrpetina blogerica je to radila, pa sam morala i ja jer sam htjela biti konkurentna. Naravno, morala sam nakupovati silikonske kalupe za to. Napravila sam 3-4 recepta za praline za blog – i to je bilo prvi i zadnji put da sam radila te praline. Imam valjda 8 tih kalupa, neki nisu  nijednom upotrijebljeni, nije mi se dalo više bakčati se s tim pralinama (mene pralinarstvo ne zanima, ja volim peći i jesti kolače!). Kalupi stoje preko 12 godina, nikad više ih nisam upotrijebila. A očito ni neću. Nemam samo te silikonske kalupe za praline, prema mišljenju većine razvikanih blogerica s kojima sam htjela biti konkurentna, za uspješan blog potrebno je pokupovati i kalupe za muffine, kuglofe, općenito, za kojekakve kolače… Tko se usudi za blog raditi sve muffine ili kuglofe u jednom te istom kalupu??? Mislim, može se, ali onda nemate šanse biti konkurentni. Za kuglofe imam barem 8 kalupa, za muffine 10ak, i još 6 za kojekakve kolače. I sad to sve skuplja prašinu kad ne smijem ništa jesti. 

Koji kurac da sad radim s tim suđem?

No, dobro, idemo dalje, očito je da sam nakupovala kojekakva sranja zbog bloga, ali ima i stvari koje nisam htjela kupovati, pa moj blog nije bio popularan. Ono u što sam ja odmah u startu odbila ulagati su: kojekakve krpe, krpice, platneni ubrusi, stolnjaci, nadstolnjaci, podlošci, tabletići, svijećnjaci, vaze, čajnici, čaše, košare/košarice, ukrasi, figurice, fensi beštek,… Blogerice to masovno koriste za aranžiranje fotografija, ali ja sam tu još na početku podvukla crtu. Ja fakat nemam novaca za to. A iskreno, nemam ni živaca to naslagivati i aranžirati po stolu i onda to fotografirati i onda opet to sve pospremati. Uvijek me zanimalo, kad te blogerice to tako izaranžiraju i fotografiraju za blog, jel onda daju članovima obitelji da jedu za tim tako ukrašenim stolom, s tim svim (nad)stolnjacima iz tog fensi suđa ili to sve pospreme i serviraju ukućanima hranu u nekom svakodnevnom (neblogerskom) suđu? Moja obitelj bi mi sigurno pokapala i zaflekala te fotografsko-blogerske stolnjake, nadstolnjake, ubruse itd. i to bih onda morala još i prati! Baš me fakat zanima jel daju blogerice svojim ukućanima da jedu na tim fotografsko-blogerskim rekvizitima pa onda to peruckaju, peglaju,... il sve panično pospreme čim obave fotografiranje hrane?

Naravno, treba vam još i fotoaparat, kamera, stalci, objektivi, rasvjeta/reflektori, kompjuter… O svemu tome ne znam ništa, a i nemam novaca za to. Ja sam imala samo jeftini fotoaparat za koju sam štedjela godinu dana (koštao je tisuću kuna) i kompjuter star 10ak godina. Nemam fensi fotoaparat s objektivima, stalcima itd. – vraćam se opet na prvu točku: treba vam puno novaca za popularan blog.

Iz nekog razloga fotografiranje je jako važno. Nemojte mene pitati zašto je to važno jer ja to ne razumijem. Jedna blogerica s ovih prostora napravila je nekakav voćni kolač. Kolač se sastoji od nekakvog tijesta (prhkog?; ne sjećam se od čega, a nisam sad išla tražiti taj recept) i voća. I to je to, nema nikakve kreme, nije ničime ukrašen, nema šlaga, samo tijesto i jedna vrsta voća. A slika, ajmeeeeeeeeeeeeeee, koliko slika tog kolača je bilo uz recept!!! Sigurno 30ak! I to samo slike gotovog kolača, nije bilo slika postupka izrade! Pečeni, cijeli kolač fotografirala je iz svih mogućih uglova, ćoškova i kutova. Onda ga je narezala pa ga je opet fotografirala iz svih mogućih uglova, ćoškova i kutova. Pa ja onda šnite kolača fotografirala iz svih mogućih uglova, ćoškova i kutova. Onda je žlicom zagrabila komadić, tj. dio kolača, pa je onda to naslikavala iz svih mogućih uglova, ćoškova i kutova. Onda je naslikavala to sve da bude „mutno“. Nemam pojma koji je stručni izraz za to, ja se u fotografiju ne razumijem: meni to jednostavno izgleda kao da je mutno, zamagljeno… ne znam kako da to opišem, kao da se fotoaparat zatresao ili tako nešto. Ali, to očito nisu neuspjele fotografije, nego su iz nekog razloga, namjerno zamagljene. Recept je, sam po sebi kratak, par sastojaka za to tijesto i ta jedna vrsta voća, priprema nije komplicirana, ali sliiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiika, ajme, koliko je taj recept imao slika! Ja, glupa, kao što očito jesam, jednostavno sam pitala blogericu zašto ima tako puno slika u tom receptu. Pa naravno da su me njezini fanovi popljuvali: da je to baš super što ima slika kolača „iz svih uglova, kuteva i ćoškova…“, ako meni to smeta, neka ne gledam. I sama blogerica se oglasila da je to njoj samoj baaaaaaaaaaaaaaaaaaaš suuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuper pa zato to tako radi.

A jebo mene glupu. Ja stvarno ne razumijem zašto treba toliko slika biti u tom receptu (ok, da se radi o slikama koraka pripreme, ali toga ovdje uopće nije bilo!). Ja sam na blogu imala recepata gdje su bile 2-3-5… slika, ali bilo je i recepata gdje je bila samo 1(!) slika gotovog kolača ili jela. Nije čudo da moj blog nije bio popularan. Dakle, ako hoćete popularan blog, recepti nisu toliko bitni, jednostavno natrpavajte slike pripremljenog jela.

Nadalje, vezano uz to fotografiranje, ako neki blogeri „otkriju neku toplu vodu“ i vi to morate početi primjenjivati, ako hoćete imati popularan blog. Meni je nenormalno bilo: „slaganje i vezanje keksa“. Vidjela sam to na stranim portalima i blogovima, a onda je to, naravno, došle na blogove na ovim prostorima: naslažete pečene uglavnom četvrtaste ili okrugle kekse (može i krekere) jedan na drugi i onda to zavežete nekakvo ukrasnom vrpcom i na vrhu napravite mašnu. Ajme, koji je meni to kretenizam! I onda to tako naslagano i zavezano iz nekog razloga, treba naslikavati, naravno, opet iz svih mogućih uglova, ćoškova i kutova. Meni ti tako naslagani keksi, tako blesavo izgledaju da ja to opisati ne znam. Tko normalan tako slaže i veže kekse??? Normalan nitko, ali imate hrpu i domaćih i stranih blogera koji to rade. Naravno da ja nisam imala niti jedan recept s tako naslaganim i vezanim keksima. Jel to  vezanje keksa ima veze s BDSM (ono: bondage, sado mazo itd.)? Meni je to jednostavno bilo glupo, moji keksi su bili očito jednostavno seljački posloženi na tanjure, tacne; nije čudo da moj blog nije bio popularan.

Još nešto što je važno i to samo zbog fotografiranja je: rezanje kolača i torti. Blogeri/ce jaaaaaaaaaaaaaaaako pate za tim. Ima ih nekoliko koje na svojim blogovima (ili youtube kanalima) objašnjavaju(!) kako narezati(!) kolač. Doslovno objavljuju fotografije i video snimke(!) rezanja kolača. Pa imaju u tekstu upute poput „ne smije se rezati u isprekidanim potezima, nego treba u jednom potezu nožem…“.  Ne znam zašto je način rezanja kolača važan. Nećete me uvjeriti da rezanje kolača utječe na okus kolača, dakle to je važno samo zbog fotografiranja. Iz nekog razloga svi komadi kolača moraju biti iste veličine. Ne znam zašto, zapravo, ne znam tko je to izmislio. Zašto bi svi komadi/šnite/kocke… kolača morali biti iste veličine? Moji kolači nisu svi ni istog oblika, a kamo li iste veličine. Jednostavno mi to nikad nije bilo važno. 

Neke blogerice pišu da režu kolače i torte ovakvim ili onakvim noževima, neke čak pišu da režu skalpelima(!)… neke upotrebljavaju ravnala prilikom rezanja(!), ajme. Nikako neće škoditi, ako se pohvalite kako skupe stvarčice za rezanje imate; jedna blogerica se hvalila kako je njoj super što ima rezač/označivač tijesta s nekoliko kotačića. To sranje košta i po 300, 500 ili čak 800 i više kuna; ovisno o tome koliko kotačića ima, od kojeg je materijala, tko je proizvođač i sl. Meni je to fakat skupo. S tim ne možeš ništa, osim označiti kolač kako ćeš ga rezati. Ali neki stvarno za to pljunu stotine kuna! A meni uopće nije jasno zašto svi kolači moraju biti narezani na istu veličinu. Jebo mene glupu, očito da moj blog nije bio popularan: moji kolači bili su različitih oblika, različite veličine, čupavo narezani i sl. Ja i dalje ne shvaćam zašto je to uopće važno. Valjda ti bogataški food-blogeri koji pišu o tom rezanju kolača nemaju drugih problema u životu pa razmišljaju o tome kako su kolači narezani. Kao što sam već rekla, moja obitelj je siromašna. Mi smo bili sretni što uopće imamo kolače, nismo razmišljali o tome jesu li sve šnite iste veličine ni kojeg su oblika. 

Jako vam je važna rasvjeta za fotografiranje. Ako to nemate, morate kupiti odgovarajuću kuću ili stan ili barem adaptirati postojeću kuću ili stan kako biste imali ogroooooooooooooomne prozore i puuuuuuuuuuuuuuuuuuno svijetla. Uz to vam još svakako trebaju i kojekakvi reflektori. Jedna blogerica s ovih prostora se čak pohvalila da je kupila nešto što ona zove difuzor. Kao što sam rekla, ja se u to ne razumijem, ja blage veze nemam što je to niti što se s tim radi, probala sam guglati difuzor, meni izbacuje nekakve ovlaživače/osvježivače zraka. Blogerica nije mislila na to, ona ima nekakav, ne znam kako bih to opisala, to je ko nekakva ploča, valjda 1 metar(?) promjera (nije okrugla nego nekakva nepravilna), nemam pojma od čega je i to se onda nekamo nastavi (nemam blage veze kamo) oko onoga što se fotografira.  Ima na nekim food-blogovima savjeta kako da kod kuće napravite fotografsku rasvjetu; blogerice razvlače nekakve krpe, gaze, papire za pečenje... preko skuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuupih bijelih žarulja, tj. nekakvog bijelog svijetla; meni je to jednostavno skupo. Za one koji nisu shvatili, idemo još jednom: za popularan blog trebate imati i mjesta i vremena i novaca.

Osim toga, potrebna su vam i znanja za korištenje svih tih uređaja i tehnologija i programa i aplikacija, ja to nemam i ne znam ništa o tome (malo kasnije bit će više riječi o tome, ali poanta je u ovome: dok sam nezaposlena važno mi je naći posao, a onda kad nađem posao, onda ga stvarno(!) moram raditi - i nikad ne ostaje vremena za sve to što je potrebno za uspješan blog).

3. INFORMATIKA

Ja sam to nazvala informatika, a zapravo se odnosi na kompjuterska znanja potrebna za uređenje bloga, programi za uređenje fotografija... Puno pomaže, ako u obitelji imate informatičara koji sve to radi umjesto vas (u mojem slučaju: niti se ja razumijem u to niti imam informatičara u obitelji).

Ne zaboravite, svakako trebate imati video recepte ne blogu. Za to vam treba odgovarajuća kuhinja, kamera... i sve ono što ja nemam. 

Ako vam se ne sviđa mali broj posjeta, klikova, lajkova… na vašem food-blogu, onda uz malo informatičkog znanja možete napuhati te brojeve pa će ispasti npr. da imate milijardu klikova u minuti i slovit ćete kao najpopularniji food-bloger.

Postoje 2-3 hrvatska food-bloga na kojima njihovi vlasnici tvrde da su baš ti food-blogovi najpopularniji; očito ta 2-3 bloga dijele prvo mjesto po posjećenosti (imaju potpuno isti broj klikova, lajkova i sličnih pizdarija, jel da?).

4. VRIJEME I PRAVI(!) PRIORITETI

Za popularan blog trebate biti spremni posvetiti mu sve svoje vrijeme.  Naravno, super je ako ste na porodiljnom ili nezaposleni. Ako ste na porodiljnom, pogotovo ako mate više djece, onda vam je sjekira upala u med: dobivate kojekakve naknade, doplatke, pomoći i slične pizdarije…; nije vam sila raditi, nego doma piskarate blog. Nemojte se doma baviti djecom, uvalite ih babama, tetama, djedovima, platite dadilju (pa uz te kojekakve naknade, pomoći i doplatke možete si to priuštiti), ako idu u školu, upišite ih na kojekakve izborne predmete, izvannastavne aktivnosti... da se ne morate njima baviti doma, i vi se onda usredotočite samo na blog. Blog vam mora biti prva misao u jutro i zadnja misao na večer. 

Važno je i da non stop uz sebe imate mobitel i da svako malo provirite na blog. Jednoj food-blogerici napisala sam iskreni komentar, naravno, bilo mi je posve jasno da se to njoj neće sviđati. I čitam ja malo druge komentare pod tim njezinim receptom, kad tamo, za par sekundi, moj objavljeni komentar je nestao. Obrisala ga je! Pa kud prije? Obrisala ga je koju minutu nakon što sam ga napisala i kliknula „objavi“. Svaka čast na predanosti! Neki food-blogeri dežuraju uz svoj blog 24 sata dnevno. To su ove kojekakve nezaposlene ili na porodiljnom koju se djecu uvalile babama i dadiljama pa su život posvetile blogu. 
Nemojte me krivo shvatiti, da ja imam hrpetinu djece, da ne moram raditi i da dobivam kojekakve pomoći i naknade i doplatke i ja bih uvalila djecu plaćenim dadiljama i uživala u pisanju bloga i svako malo bih provirila na blog da vidim nove komentare.

Moj problem je bio što sam veći dio vremena bila zaposlena (u radnom odnosu) pa nisam imala puno vremena za blog (a zarađivala sam manje nego ovi na porodiljnom s tim kojekakvim naknadama, doplatcima, pomoćima i sl.).

Ja sam zbog svog posla bila spriječena visiti po blogu, nekad je prošlo i po nekoliko dana da uopće nisam gledala ni komentare niti sam prismrdila blogu. To je samo još jedan razlog zašto moj blog nije bio popularan.

Ako hoćete popularan blog, cijeli život morate podrediti tom blogu. Morate stalno kuhati i peći nešto novo, bez obzira volite li vi ili vaši ukućani to jesti. Ako ćete stalno kuhati istu hranu koju vaša obitelj voli, nećete imati što stavljati na blog. Kad razmišljate što ćete kuhati/peći, neka vam misao vodilja bude: ako taj recept već imam na blogu, ne smijem to kuhati, moram pripremiti nešto drugo da imam što staviti na blog.

Naravno, sami odredite koliko često ćete objavljivati nove recepte: neki objavljuju više puta tjedno, a neki 1-2 puta mjesečno.

Kod mene je to ovisilo o tome koliko sam vremena imala.

Nadalje, moj blog nije bio popularan jer sam imala pogrešne prioritete. Ima jedna jaaaaaaaaaaaaaaaaako razvikana hrvatska food-blogerica koja je u nekom članku, intervjuju(?) izjavila da je učila kuhati dok je bila nezaposlena i tada je popularizirala svoj blog.

A jebo mene glupu. Kad sam bila nezaposlena: ja sam panično tražila posao. Putovala bih po 2 sata (živim na selendri) da predam molbu za posao i onda bih se 2 sata vraćala kući. Kod kuće bih satima pretraživala oglase za bilokakav posao po kojekakvim web stranicama. Ja sam u to vrijeme dok sam po nekoliko mjeseci bila nezaposlena, imala taj svoj food-blog, ali baš tih mjeseci dok sam bila nezaposlena - najmanje sam se bavila kuhanjem i blogom (više sam kuhala i pekla i objavljivala na blogu dok sam bila u radnom odnosu). Kad sam bila nezaposlena, meni je prioritet bio naći posao, a ne imati popularan food-blog. Očito sam pogrešno složila prioritete: spomenuta blogerica ima popularan food-blog, a ja nemam. 

To moje traženje posla, uključivalo je i načekivanje na kojekakvim razgovorima za posao. Posebno mi je u sjećanju ostao jedan primjer kad je na stranicama HZZ-a bio objavljen natječaj u kojem je pisalo da svi zainteresirani za posao trebaju doći tog i tog dana u toliko sati na razgovor. Razgovor je bio u 10 sati. Ja sam došla tamo oko 9:40. Tamo je već bilo preko 30 ljudi. Do 10 sati skupilo ih se još preko 30. I da, počeo je razgovor nešto poslije 10 sati. Ali taj tamo, koji je obavljao razgovore, ne znam koja mu je titula, imao je i drugog posla. Imao  je isplanirane nekakve sastanke… (?): oko 11 sati izašao van i rekao da čekamo jer on ima sastanak. Onda je nakon otprilike sat i pol opet počeo obavljati te razgovore za posao. Pa je onda za nepunih sat vremena opet rekao da ima sastanak te da mi koji smo došli na razgovor za posao „malo pričekamo“…  Mislite da smo imali gdje sjediti dok smo čekali tamo u hodniku? Samo si vi i dalje to mislite; dobro, bilo je tamo par stolaca i klupa, ali 3/4 nas je stajalo! Ili smo čučali uza zid: doslovno sam se naslonila leđima na zid i čučala neko vrijeme, dok me koljena nisu počela boljeti... pa sam onda opet malo stajala, pa opet čučala... i drugi su si tako kratili vrijeme...

Sve u svemu, došla sam na red nešto prije 17 sati. Ili da kažem: već oko 17 sati; i to zato što se sigurno 10ak ljudi koji su bili ispred mene, pokupilo kući jer im je dosadilo to čekanje, nešto su trkeljeli da to nije humano, da nas se ne može ostaviti da to tako načekivamo… Meni je trebao posao, ja sam čekala dok sam došla na red. Bila sam nezaposlena, pa sam imala vremena čekati - a jebo mene glupu: trebala sam ići doma i kuhati za blog, a ne tražiti posao.

Dakle, putovala sam sat i pol do tog mjesta gdje je bio razgovor za posao, čekala tamo oko 7 sati i opet putovala kući oko sat i pol. Kad bih ja imala vremena za uspješan blog???

Spomenuta popularna i razvikana blogerica sigurno nije načekivala 7 sati razgovor za posao, ona je doma učila kuhati i zato ima uspješan blog. Nju je njezina obitelj uzdržavala i ona je mogla doma čučati nezaposlena i pisati blog.  A jebo mene glupu, zašto sam ja tako uporno tražila posao? A joj, da, mene moja obitelj nije htjela/mogla uzdržavati dok ja piskaram po blogu, pa sam morala tražiti posao.

Naravno, ovaj posao za koji sam bila na razgovoru: nisam ga dobila. 

U redu, nisam svaki dan načekivala pola dana te razgovore. Kad nisam imala razgovor za posao, onda sam doma učila za testiranja iliti selekcijske postupke. Većina testiranja je usmena, ali ima i onih gdje je i pismeni i usmeni i praktični dio. Na pismenom dijelu mate pitanja i kraj svakog je izražen broj bodova, ko test u školi. Trebate ostvariti zadani postotak (npr. 70%) da bi mogli pristupiti usmenom dijelu testiranja. Pitanja u tim testovima tiču se kojekakvih aktualnih zakona, pravilnika, odredbi, odluka, statuta… - sve to trebam znati napamet! Nakon jednog testiranja, bila sam jako zbunjena ciljanim pitanjima koja se tiču te struke (koja su mi postavljali na tom usmenom dijelu). Zato sam nazvala prijateljicu s kojom sam studirala, koja se prije 10ak godina utrpala na neodređeno u toj istoj struci, da mi pojasni, što sam trebala odgovoriti na postavljena pitanja (odmah nakon testiranja, zapisala sam si pitanja!). Njezin odgovor: Ne znam ti ja to na pamet, ja si to guglam kad mi treba.

Dakle, ja, koja idem na ta testiranja za posao, i to u 99% slučajeva za posao na određeno (zamjena za porodiljni i sl.), moram znati na pamet kojekakve pravilnike i zakone da bih dobila posao. Kolegice/kolege koje su studirale sa mnom i koje su se, svejedno, jel prije 5 ili 10 ili 15 ili 20 godina utrpale na radno mjesto na neodređeno – ne moraju to znati napamet. Ta kolegica je rekla, da oni dobiju na poslu obavijesti kad se ti zakoni, pravilnici… mijenjaju i da bi zaposlenici "kao trebali" biti u toku s tim, ali nitko ih ne kontrolira ni ne provjerava, zato ona to ne uči na pamet, pogleda na internetu kad joj nešto konkretno treba. 

A ja tratim(?) vrijeme učeći to sve, da uopće dobijem posao (na određeno). Umjesto toga mogla bih kuhati za blog, ko ova popularna blogerica. Ali, meni treba posao da bih imala od čega živjeti pa vrijeme provodim bubetajući zakone i pravilnike!

Hmmm, dok sam bila nezaposlena, „tratila“ sam vrijeme na traženje posla. S druge strane, dok sam bila u radnom odnosu, onda sam radila, pa opet nisam mogla visiti cijele dane po blogu. Jebiga. 

No dobro, dok sam bila u radnom odnosu, daleko više sam se bavila blogom, tj. kuhanjem, pečenjem, fotografiranjem i objavljivanjem recepata. Ali kao što rekoh, kad si u radnom odnosu, očekuje se da radiš(?), barem se na mojim radnim  mjestima to iz nekog razloga očekivalo(?!). A očito se na nekim(?) radnim mjestima ne mora raditi, nego pijuckaš kavu i tipkaš po mobitelu. Ja ne smijem na poslu prčkati po mobitelu u radno vrijeme kao što vidim da rade neki na svojim radnim mjestima. Popularnost bloga očito ovisi i o tome kakav posao imate. 

Neovisno o tome imaju li kakav blog, najbolje mi je kad sam negdje u kafiću, a konobari i konobarice prčkaju non stop po svojim mobitelima, ili službenice na šalteru u pošti ili prodavačice u dućanu… ne znam za što njima plaću daju. Ja na svom poslu ne smijem prčkati po mobitelu tijekom radnog vremena. 

Dakle, ja uvijek imam pogrešne prioritete. Očito sve radim pogrešno. Ne znam zašto je meni bilo toliko važno naći posao, drugima posao očito ne treba. Meni je to vrijeme dok sam bila nezaposlena zaista bilo stresno, bojala sam se budućnosti, nisam uopće imala volje isprobavati recepte, ja sam stvarno željela naći posao. Da, točno je da sam više željela naći posao, nego što sam željela imati uspješan blog - jer bez posla ja nemam od čega živjeti! Sad ispada da ja nisam imala popularan blog jer sam bila opsjednuta time od čega ću živjeti, kako ću platiti račune itd. Očito te kojekakve popularne blogerice ne moraju brinuti o takvim sitnicama - zato one imaju popularne blogove. A što da ja sad kažem na to? Da se ispričam što sam bila zauzeta pukim preživljavanjem, pa nisam svu svoju energije i vrijeme usmjerila na blog?

Vezano uz ovo spomenuto "vrijeme", trebate se znati snaći (zatrudnjeti, pokupiti se na porodiljni…), tj. stvoriti si vrijeme za bavljenje blogom. Meni je uvijek bio problem oko blagdana, tj. oko Božića i Uskrsa -  ja sam kolače pekla doslovno par dana prije blagdana. Ako sam bila u radnom odnosu, nerijetko sam tek na Badnjak ili na Veliki Četvrtak počela(!) peći kolače – pekla sam veći dio noći i napravila sam i po 10 vrsta kolača. Pa naravno da onda na mojem blogu niste mogli naći prigodne recepte nekoliko tjedana prije blagdana.

Kad sam tih tjedana ili mjeseci prije kojekakvih blagdana bila u radnom odnosu, morala sam raditi, nisam mogla doma peći kolače i baviti se blogom. A kad se sjetim onih nekih razvikanih food blogerica! Ajme. One su s pripremama za npr. Božić počele u studenom, tj. već u studenom (a neke i ranije!) počele su objavljivati recepte za kojekakve suhe kolače i kekse, te savjete za ukrašavanje božićnim motivima… Ili su i po 2 mjeseca prije Uskrsa počele s isprobavanjem i objavljivanjem različitih načina za izradu/bojanje pisanica... 

Ajme. Ja sam uvijek blenula u čudu na to. Mora da je lijepo kad ne moraš raditi, kad si na porodiljnom, imaš djecu, ali ne moraš se baviti njima, nego utrpaš to babama i dedama, a ti isprobavaš recepte, tj. pečeš kolače za blog.

Slična stvar bila je i s ovim nekim danas “popularnim” danima, tipa Valentinovo, maškare, noć vještica… Kojekakve food blogerice s ovih prostora su barem mjesec dana ranije počele isprobavati i objavljivati recepte za takve prigode. Ja se moram pokriti ušima. Priznajem: ja za te kojekakve danas “popularne” prigode uopće nisam objavljivala recepte jer nisam imala kad pripremati kolače i jela. Svojim ukućanima sam npr. za maškare kupila krafne u pekari, a za noć vještica nisam se čak potrudila ni nešto kupiti jer u mojoj obitelji se to nije nikako obilježavalo (trebala sam se potruditi barem za potrebe bloga slaviti noć vještica!). Ne znam što da kažem, evo, mogu se jedino ispričavati što nisam bila na porodiljnom pa se zato nisam imala vremena baviti blogom (da sam bila na porodiljnom, onda bih djecu utrpala babama i dedama, a ja bih premala hranu za blog).

Jednom jesam ispekla doma krafne na taj dan kad su bile maškare i taj dana objavila sam taj recept na blogu. Druge blogerice su mjesec dana ranije objavile recept, zapravo ne jedan recept, nego nekoliko recepata za krafne, kojekakve varijacije na temu - i tako svake godine! U mojem slučaju: sljedeće godine, ako i jesam radila krafne, radila sam ih po tom istom receptu ko i prethodne godine, nisam isprobavala druge recepte, ili kako rekoh – kupila sam krafne u pekari jer, budući da nisam na porodiljnom, nisam uopće imala vremena raditi ih.

Naravno, sve to povezano je (kao i uvijek u životu) s financijama. Spomenula sam da živim na selendri, i da imamo kokoši koje nesu jaja. Ali, otkad pamtim, većina jaja bila je za prodaju. Ne znam, zar ljudi stvarno misle, da ako imaš kokoši, onda imaš neograničenu(?) količinu jaja na raspolaganju? Moš mislit. Uvijek smo imali barem 30 kokoši. Količina jaja, naravno, ovisi o godišnjem dobu, starosti kokoši, prehrani kokoši, itd. Imam dojam da neki misle da mi koji imamo kokoši, svaki dan kuhamo/pečemo jaja, radimo kolače… Ok, možda kod nekoga stvarno to tako jest, nemam pojma. U mojoj obitelji to nije bilo tako. Kao što sam već rekla, jaja su su bila za prodaju i često doma nije bilo nijednog jedinog jajeta. Najozbiljnije. Moja obitelj prodavala je jaja. Za Božić ili Uskrs ili slavlja, birala sam recepte u koje ide što manje jaja jer sam znala da su jaja koja imamo doma, za prodaju, a ne da bih ja radila kolače. Radila sam biskvite od 3 jaja ili pekla kore za kolače kao za Mađaricu u koje idu 1-2 jaja ili kore iz nekakvog maminog recepta u koje uopće ne idu jaja(!). Kreme sam radila od pudinga, šlaga itd. Nisam kuhala kreme od jaja - jer, kako rekoh, moja obitelj prodavala je jaja! Za Božić ili Uskrs imala sam maksimalno 10-15 jaja na raspolaganju i napravila sam 4-6 vrsta kolača (i još nekoliko bezjajnih vrsta kolača!) – to je jednostavno bilo tako u mojoj obitelji! I moja mama je, dok sam bila dijete, radila kolače u koje ide što manje jaja, jer su jaja bila za prodaju! Znam da će sad neki reći da izmišljam i meljem gluposti jer je najnormalnija stvar da si (barem?) za blagdane ostaviš jaja i ne prodaš ih. U mojoj obitelji to nije tako funkcioniralo.

Daaaaaaaaaaaaaaa, znaaaaaaaaaaaaaaaam, neke blogerice su za jedan jedini kolač potrošile puuuuno više od 10 jaja. Uvijek sam im zavidjela na tome. Ja si to nisam mogla priuštiti. Nemam puno iskustva s kuhanjem krema od jaja na pari, jer nisam imala jaja za to, većinom sam jaja potrošila na biskvit, pa su kreme morale biti bezjajne. 

Jednom sam blenula u čudu kad je neka food blogerica objavila tekst u kojem se pohvalila kako je eksperimentirala s nekakvim receptom za kolač te je u jednom danu(!) isprobala različite odnose jaja-tekućine-masnoće-brašna… da bi dobila baš onu verziju tog kolača koja je njoj najbolja. Pritom je u jednom(!) poslijepodnevu potrošila preko 30 jaja isprobavajući recepte za taj jedan jedini kolač. Ajme, nisam mogla doći k sebi. Koliko ona novaca ima za ulaganje u blog! Ja zaista nikad u životu cijeli mjesec nisam potrošila 30 jaja! Ajme. Siromašni poput mene ne eksperimentiraju s takvim receptima jer nemamo na raspolaganju jaja koliko bismo htjeli. Uvijek me zanimalo što je ona napravila s onim turama tog kolača koje joj se nisu svidjele? Pretpostavljam da je to pobacala u smeće, ima novaca, može si to priuštiti. 

Vezano uz domaća jaja: pisanice sam najčešće radila na Uskrs oko 10-11 sati, kad su kokoši snjele jaja. Radila sam onoliko pisanica, koliko jaja mi je bilo na raspolaganju, nakon što se neka susjeda npr. u 10 sati u nedjelju, na Uskrs sjetila da joj treba još jaja – pa je brže bolje došla k nama i pitala jel ima jaja – na što joj je moja obitelj spremno prodala jaja; mene nitko nije ništa pitao. Radiš s onim što imaš. Ako je bilo 7 jaja, radila sam 7 pisanica, ako mi je ostalo 5 jaja, radila sam 5 pisanica, itd. Nisam tjednima ili mjesecima prije Uskrsa isprobavala različite tehnike izrade/ukrašavanja i predstavljala ih na blogu, kako što to rade druge blogerice; jer moja obitelj je, kao što sam rekla: prodavala jaja, sva. Više o tome možete pročitati ovdje.

Mojoj obitelji trebali su novci, pa su prodavali jaja. Nisu nikad shvaćali zašto bih ja htjela isprobavati recepte ili zašto uopće pišem blog.  

Nekoliko puta (manje od 10 puta tijekom 20ak godina, dakle, niti svake godine) bila sam kupila po 20 jaja u dućanu i radila sam kolače i torte u koje ide puno jaja (do 20 jaja po receptu), ali meni je to jednostavno preskupo. Nisam mogla to sve poplaćati,  pa sam odustala. 

5. BRISANJE KOMENTARA I BLOKIRANJE KORISNIKA

Ako vam se neki komentar ne sviđa, obavezno ga obrišite i blokirajte osobe koje vam se ne sviđaju (to imate u postavkama na blogu). Ova točka se očito nadovezuje na 4. točku (VRIJEME I PRAVI(!) PRIORITETI) jer trebate imati vremena za sve to, tj. odlučiti koliko vam je blog važan. Ugledajte se na razvikanu hrvatsku blogericu koju sam spomenula u točki 4., koja je moj komentar obrisala minutu nakon što sam ga objavila.

Neki vole isključiti opciju komentiranja na svom blogu, tako uopće ne moraju čitati tuđa mišljenja (tzv. totalna cenzura). Ja sam na ovom koraku totalno kiksala. Naime, smatrala sam da nemam pravo sprečavati druge da iznose svoje mišljenje pa nikad nijedan komentar nisam obrisala. Načitala sam se kojekakvih komentara: ako se nekome nije sviđao neki recept, napisao je da je to napoj za svinje, psovali se me, nazivali glupom… - ja sam sve(!) takve komentare ostavljala na blogu. Iskreno, nisam imala ni vremena to brisati, očito sam imala pogrešne prioritete (tražila sam posao, a kad sam i bila u radnom odnosu, onda sam morala stvarno raditi(!) na poslu). 

Ima i ljudi kojima smeta što neki food-bloger kuha na neki način ili upotrebljava neku namirnicu pa onda popljuju tog blogera u komentaru. Meni su najčešće prigovarali što upotrebljavam margarin i biljni šlag. U svoju obranu mogu reći samo: ja sam siromašna, nemam novaca za maslac i slatko vrhnje. Ajme, koliko sam negativnih komentara zbog toga dobila – ali, ja ih nisam brisala.

I među razvikano-popularnim hrvatskim food-blogerima ima onih koji upotrebljavaju margarin i biljni šlag. Baš sam namjerno proučavala njihove blogove i takve recepte, neki čak imaju tzv. sponzorirane postove u kojima reklamiraju(!!!) npr. biljni šlag nekog proizvođača i sl. Ali, oni nemaju negativnih komentara pod takvim  receptima. Kako je to moguće? Mene se uvijek popljuvalo zbog toga na blogu. Onda sam ja jednoj popularno-razvikanoj blogerici u komentaru postavila pitanje, zašto ona nema nijedan negativan komentar ispod recepata u kojima upotrebljava margarin/biljni šlag itd. Stvarno sam bila pristojna, samo sam postavila pitanje, nisam iznosila svoje mišljenje ili svoja iskustva.

I što je bilo?

Ako imate mozga, pogađate što je bilo: obrisala je moj komentar i nije mi ništa odgovorila. Sigurno je i ona imala negativnih komentara zbog upotrebe biljnog šlaga i margarina, ali ona je sve takve komentare vrijedno brisala (pogotovo ako je taj blogerski post bio sponzoriran od nekog proizvođača biljnog šlaga ili margarina!).

Dakle, jedan od razloga što moj blog nije bio popularan je i taj što nisam provodila cenzuru.

Ako se pitate kako negativni komentari o npr. biljnom šlagu utječu na popularnost bloga, objasnit ću vam: ako netko, tko „baš i nije doma“ u pečenju kolača naleti na recept koji je 20ak ljudi u komentarima popljuvalo zbog upotrebe biljnog šlaga i margarina itd. – dotična osoba neće ga isprobavati. A ako ista ta osoba na nekom drugom blogu naleti na recept u kojem se upotrebljavaju biljni šlag i margarin – ali u komentarima nema nijednog negativnog komentara (jer ih je blogerica obrisala!) – dotična osoba radije će isprobati taj recept koji nema nijedan negativni komentar.

Zato: obavezno provodite cenzuru na blogu.

6. MLJACKANJE DRUGIM FOOD-BLOGOVIMA/BLOGERIMA

Ovo je opet usko povezano s točkom 4. (VRIJEME I PRAVI(!) PRIORITETI) jer vam za to fakat treba vremena: potrudite se ostavljati super komentare drugim food blogerima. Ovo „mljackajte“ znači da trebate nahvaliti recepte drugih blogera čak i ako vam se recepti uopće ne sviđaju, ako uopće nemate želju probati ih i ako tu hranu ne biste niti štapom taknuli (ako ste npr. vegetarijanac, nema veze, raspizdite se od oduševljenja nad mesnim receptima). Ako ne znate kako biste nahvalili hranu koja vam se ne sviđa, jednostavno mljackajte, doslovno napišite „mljac“ u komentar (većina vlasnika bloga se raspizdi od sreće kad dobije „mljac“ u komentaru).

Ja sam propustila mljackati pod receptima drugih blogera, za to fakat treba imati i vremena.

7. RECEPTI KOJI VAM SE GADE

- jednostavno ih morate imati na blogu. Ako hoćete imati popularan blog, nije bitno što se sviđa vama, nego što se sviđa drugima. Svaka roba ima svog kupca, pa i ako se vama neko jelo nikako ne sviđa, naći će se ljudi koje će se raspizditi od sreće kad vide recept za to jelo.

Kad smo kod recepata „koji se nekome gade“: u mojem slučaju to su bili kolači od sira, ti kojekakvi (ne)pečeni cheesecakeovi i te sve takve odurne sirne pizdarije. Najjednostavnije rečeno: meni se kolači od sira skroz, potpuno i totalno i apsolutno gade. Ali, svi (čak i ja) znamo koliko su ti sirni kolači danas moderni pa sam i ja na blogu imala recepte za takve gadarije.

8. BACANJE HRANE

Ovo je prije svega povezano s prethodnom točkom: 7. RECEPTI KOJI VAM SE GADE. Npr. isprobavala sam recepte za kolače od sira, fotografirala sam ih i stavila na blog. A kolače sam bacila jer to kod mene nitko neće jesti (meni prvoj se to gadi, pa ne mogu očekivati ni od ukućana da će to jesti; kod mene nitko ne voli kolače od sira). Ako hoćete imati popularan blog, mora vam biti normalno bacati hranu.

Nisu samo kolači od sira završavali u smeću, bilo je tu svega. I da, meni jest bilo blesavo i skupo(!) to sve bacati, ali što da radim s tom hranom koju kod mene nitko neće jesti, a moram raditi takve recepte kakve ljudi traže, da bih imala što staviti na blog. Već sam rekla: pisanje bloga je skup hobi.

Naravno, ako hoćete popularan blog, morat ćete kupovati i kojekakve namirnice, koje inače ne upotrebljavate. Stvar je u tome što ih drugi food-blogeri upotrebljavaju - pa zato morate i vi (ako ih nećete upotrebljavati, nećete biti konkurentni; opet ponavljam: bloganje je skup hobi).

Da spomenem još i ovo: kontaktirajte kojekakve proizvođače namirnica, uređaja, opreme za kuhinje, fotoaparata… i ponudite im da ćete hvaliti njihove proizvode na svojem blogu. Na taj način možete dobiti besplatnih stvari. Ne moraju vam se te namirnice uopće sviđati, kad recept stavite na blog, možete to sve pobacati, ne morate to uopće ni probati(!), bitno je samo da nahvalite proizvode i hranu na blogu. Ima hrvatskih food-blogerica koje su kojekakve aparate, uređaje i miksere dobile besplatno samo zato jer su ih nahvalile na blogu. 

Ja nisam nikad sudjelovala u tome pa nikad nisam ništa ni dobila.

9. TALENT ZA IZMIŠLJANJE, TRKELJANJE

Toga vam treba napretek, ako hoćete imati popularan blog. Uzmite neku banalnu hranu tj. banalni recept i onda pametujte oko toga, izmišljajte sve moguće vrste „tople vode“ oko tog recepta: tople bare, tople potoke, tople rijeke, topla jezera, topla mora, tople oceane…

Uzmite npr. recept za voćnu salatu ili puding ili kakao napitak, pohani kruh… i onda trkeljajte o tome na dugo i široko. Vaš trud bit će nagrađen time da će vaš recept biti proglašen najboljim na webu(!). Nemam pojma tko to proglašava najboljim, jel postoji nekakva komisija, povjerenstvo na svjetskoj razini ili kako to funkcionira(?), ali ima npr. jedan blog, na kojem je izmišljena znanost palačinkologija oko izrade palačinki i to je navodno najbolji recept za palačinke na svijetu, ma ne na svijetu, u svemiru. Ne znam tko je taj recept izabrao za najbolji(?!); jel održan nekakav tzv. samit na vrhu na kojem je sudjelovalo, a valjda svo svjetsko stanovništvo, svih 7 milijardi ljudi (ja nisam dobila pozivnicu, nisam ni znala da se to održava) - i svi su smatrali da je baš taj recept za palačinke najbolji(?!).  

Po uzoru na tu palačinkologiju, možete izmisliti znanosti tipa: voćna salatologija, kakaologija, pudingologija, pohana kruhologija… samo trkeljajte bez kraja i konca i vaši sljedbenici bit će oduševljeni svime što naserete.

Općenito, kad pišete recepte, morate pametovati na sve moguće načine i tvrditi da je vaš način za izradu nečega najbolji.

Vidjela sam da jedna razvikana blogerica radi prhke kore pomoću plastičnih vrećica(!). Ne sjećam se koju je pitu ona radila, ali to može biti npr. Mađarica, Bijela pita...: tijesto za kore podijeli se na nekoliko dijelova i onda te kore razvalja u plastičnim vrećicama(!). I onda se to još zamrzava! Ajme! Kako rekoh, za pisanje popularnog bloga morate biti bogati. Ja imam hladnjak od 100 l i u njemu nemam mjesta za zamrzavanje razvaljanih kora. Za veći hladnjak - niti imam novaca, niti imam u kuhinji mjesta za njega. Ako hoću veći hladnjak (ako dobijem na lotu!), trebala bih ga staviti u dnevni boravak pokraj kauča (jedino tu ima mjesta). Imam ledenicu u garaži - i da onda svaku razvaljanu koru nosam u garažu??? I da onda opet, gore-dolje po štengama, preko dvorišta, to nosam iz garaže u kuću??? Ma da ne bi. To valjanje kora u vrećicama ionako nema veze s mozgom, ali sljedbenici spomenute blogerice oduševljeni su njezinim maloumnostima. Činjenica je da te popularne, razvikane, bogate food-blogerice imaju horde bogatih obožavatelja. Ja nisam bogata, pa očito zato nisam obožavateljica tih blogova. Ima još takvih blogerica s kojekakvim umotvorinama, jedna od njih paradira s presavinutim slojevima papira za pečenje, pa onda to opet zamrzava, pa amo-tamo... ajme... Meni je to van mozga, ali njezini pratitelji su van sebe od divote. 

Nije to sve. Trebate se znati izražavati biranim riječima. Primjerice: kad napravite palentu i dodate u to pire od tikve (ovaj primjer vidjela sam kod jedne superpoznatopopularnorazvikane blogerice s ovih prostora), ja bih to opisala kao palenta pomiješana s pireom. Ali, spomenuta poznata blogerica za to kaže da je „palenta oplemenjena pireom od tikve“. Svaka čast, ja ne znam tako laprdati. Ili oni primjeri kakvih danas ima posvuda: ako na nekakvo povrće stavite meso, ja bih rekla da je to meso s povrćem. Ali neeee! Poznati blogeri kažu „meso je na posteljici(!) od povrća“. Svaka čast! Još jedan primjer je popularni kolač Tri mlijeka. Jooooooj, pardoooooooooooooon, znam da sad većina vas koji ovo čitaju misle da nisam normalna ili su u šoku što se ja usudim taj kolač nazvati Tri mlijeka, a superpoznatepopularne blogerice zovu ga Tri leče. U originalu se zove Tres leches, leche je na španjolskom mlijeko, ali današnjim superpoznatimrazvikanim blogericama je ispod časti taj kolač zvati prostačkim nazivom Tri mlijeka, one su zaključile da je potrebno smisliti novu riječ za mlijeko, očito će to sad biti leča. Ne znam kako će se onda zvati žitarica koja je kod na spoznata kao leća, to pitajte te superpoznate blogerice. Srećom, te blogerice su odlučile da za broj 3 ne treba izmišljati novu riječ, pa se tres smije prevesti kao tri.

Meni je najfascinantnije što to sve stvarno pali, ljudi obožavaju blogove gdje se tako laprda – zato su ti blogovi popularni. Dakle, ako se ne znate fino izražavati, platite nekome da tekstove za blog piše umjesto vas ili za potrebe bloga, upišite neki faks lijepog izražavanja, kreativnog pisanja i sl.

10. NOVAC

Opet se vraćamo na novac, to je jednostavno najvažnije. Odmah je očito da je pojam novac nezaobilazan u svakoj od navedenih točaka.

Naravno, novac možete upotrijebiti za štošta, npr. možete malo „podmazati“ nekoga na nekom portalu, časopisu, tv emisiji… da vam izreklamira blog. 

Skoro sam zaboravila: svakako kupujte kojekakve (skupe) pizdarije npr. za izradu kolača (npr. spomenute kotačiće za označavanje po cijeni  od 800 i više kuna), nije bitno jel vam trebaju, bitno je da ih imate i obavezno ih morate slikati i pohvaliti se na blogu ili facebooku da ste potrošili novac na to. Jedna razvikana hrvatska food-blogerica postavila je sliku svega što je kupila u trgovini Sve i svašta, ajme, ja sam zamalo pala sa stolca, tamo je bilo 30ak artikala, spiskala je više  tisuća kuna na to; meni, koja nemam novaca, bilo je nevjerojatno da si netko to može priuštiti. Moram napomenuti da blogerica nije napisala koliko je novaca ostavila u Sve i svašta, ali ja, ne-budi-lijena, prema slici proizvoda, pretraživala sam web stranicu Sve i svašta i našla skoro sve proizvode (koji su fakat skupi!), uzela sam kalkulator i zbrajala cijene. Ajme, koliko ona novaca ima! Ok, znam da postoje bogati ljudi, ali biti tako bogat da potrošiš par tisuća kuna za potrebe pisanja bloga... ne znam što da kažem, siromašnima poput mene je to nezamislivo.

Jednostavno morate biti spremni na takve izdatke. Ne smije vam biti problem tijekom tih godina dok pišete blog, ostaviti par tisuća kuna u trgovinama poput Sve i svašta (ako imate problem s tim, onda odmah odustanite od toga da hoćete popularan blog).

Za kraj...

Ako vam nije cilj imati popularan food-blog: zaboravite sve što ovdje piše. Ja sam živi dokaz za to da i blog koji nije popularan može biti dobar; tj. bio je dobar za mene. Ja sam to stvarno voljela i uživala u tome iako moj blog cijeli tjedan nije imao toliko posjeta/klikova/lajkova koliko blog neke razvikane blogerice (koja ima vremena i novaca napretek) ima u sat vremena.

Ako si netko sad misli: “Što ova trkelja da je potrebno puno novaca, puno opreme (fotoaparati, objektivi, stalci…), moderna kuhinja, skupa pomagala iz specijaliziranih trgovina za izradu slastica… za food-blog - pa ja sve to imam i to uopće nije skupo.“ – onda vam čestitam na tome što ste bogati i što imate uvjete za popularan food-blog. Blago vama.