Zašto sam studirala?

Ja sam stvarno mislila da će mi studiranje omogućiti da se izvučem sa selendre na kojoj živim. Ispalo je da to nije točno (misliti je drek znati).

Uopće ne znam što bih rekla, ja sam zaista vjerovala da će meni faks i svo mrcvaranje koje sam proživjela tijekom studiranja omogućiti da se iskopam iz tog blata i dreka.

Ok, sad su mi neke stvari jasnije. Sama činjenica da sam vjerovala da ću se studiranjem iskopati sa selendre svjedoči o tome koliko sam glupa – jer ispada da je mama znala da se to neće dogoditi. Zadnjih godina, u više navrata rekla mi je da je znala da me studiranje neće izvući sa selendre, nego sam studirala, a eto, tako, da završim neki faks jer je danas jako popularno imati fakultetsku diplomu. Saznala sam da su i još neki članovi obitelji/rodbine znali da se studiranjem neću iskopati sa selendre.

Dakle, jedino ja, ovakva glupa i neinteligentna, kakva sam rođena (a za to ja nisam kriva) nisam znala da mi studiranje neće omogućiti da se izvučem iz selendre. Voljela bih da sam i ja pametna kao moja mama i ostatak rodbine. Da sam znala to što ona zna: ne bih faksu bila ni prismrdila. Vjerujem da sam mogla trunuti na selendri i sa samo osnovnom ili srednjom školom – za to mi nije trebao fakultet. 

A na fakultetu sam stvarno krv pišala i meni je zaista bilo teško. Jasno mi je sada koliko sam glupa bila, ali baš zbog toga što mi je bilo jako teško, ja sam vjerovala u ono „za sve se u životu treba pomučiti“ – zato sam mislila da ću ja stvarno tom svom mukom nešto postići (sad znam: misliti je drek znati).

Ja imam 36 godina te sam i dalje u tom blatu i dreku, tj. nisam se iskopala sa selendre. Živim u staroj, derutnoj, selendarskoj kući u kojoj nije ništa uređivano više od 40 godina jer nemamo novaca za to. Jedino što se radilo na kući: svakih 10ak godina su krečeni zidovi i mijenjane tapete, namještaj u dnevnom boravku je tapeciran prije 20ak godina – kada je bio star 20ak godina – sad je star preko 40 godina i nemamo u planu niti ga tapecirati, a kamo li kupovati novi (možete li zamisliti kako izgleda kauč i fotelje koji su stari više od 40 godina).

Namještaj u svim prostorijama stariji je od 40 godina. To nikad nije bio kvalitetan ni skup namještaj (moja obitelj nikad nije imala novac za takve stvari). Što mislite kako izgleda kupaona u kojoj ništa nije renovirano preko 40 godina?

Meni je uvijek najviše bilo žao što nemam veliku, modernu, lijepu kuhinju. Pisala sam već da sam (prije nego su me u siječnju 2016. počeli „liječiti“(???) dijetom) obožavalapripremati hranu, isprobavati recepte, pisala sam blog na tu temu, pekla kolačei torte po narudžbi itd. Sve sam to radila u maloj, mračnoj rupi (kuhinji). Imam jednu jedinu malecku radnu površinu: dugačka je oko 120 cm, ali je jako „plitka“ (više liči na nekakav uski, niski šank, nego na površinu za pripremu hrane; al to nije niti šank jer je s druge strane zid, a ne barski stolci i sl.!)). Kad stojim ispred te radne površine, do zida koji je iza nje ima jedva 50 cm (a tik do nje s desne strane je ormar, a s lijeve štednjak). Na toj površini nemam naslagane kojekakve aparate (kao što to vidim kod drugih ljudi) jer niti imam tih kojekakvih aparata, a osim toga: ta površina mora biti prazna da bih na njoj mogla raditi sve što trebam prilikom pripreme hrane, to je doslovno, zaista jedina radna površina u toj maleckoj kuhinjici. 

Kad sam radila kolače i npr.  imala nekoliko zdjela s kremama i sl. puno stvari morala sam odložiti na pod. Npr. mikser je morao biti na podu, a i pokoja posuda s kremom – nisam imala radnu površinu dovoljno veliku za odlaganje svega što mi treba. Ako se nekome gadi što sam ja stvari odlagala na pod – a što da vam ja radim? Znam da food blogeri stavljaju na blogove slike svojih lijepih, modernih, velikih, svijetlih  kuhinja… u kojima imaju mjesta za sve. Baš sam nedavno čitala kako se jedna food blogerica iz ex-yu hvali da joj je muž uredio lijepu kuhinju i da je to najveća prostorija u kući. 
Da, tko je meni kriv što se ja nisam znala bogato udati pa da meni muž uredi modrenu kuhinju i da to bude najveća prostorija u kući. 

O tome koliko sam ja zapravo glupa svjedoči i činjenica da ja nikad nisam tražila takvog muža. Ja sam studirala i nekako sam sebi uspjela utuviti u svoju glupu glavu da ću se ja sama iskopati sa selendre i da ću si sama urediti lijepu kuhinju jednog dana, ne treba meni muž za to (stvarno sam tako razmišljala za vrijeme faksa!). Sad shvaćam kako sam bila glupa.

Za kuhinju je prije koju godinu kupljen štednjak jer je stari crko i nije ga se moglo popraviti (tada je bio star preko 35 godina i rekli su da više nema dijelova da bi se to popravljalo). A i kako to već biva, ovaj štednjak koji smo kupili, ne funkcionira kako treba. Ima nekih kvarova, ali više nije pod garancijom, a nemamo novaca da ga damo popraviti. Hladnjak je star preko 40 godina, ako crkne morat ćemo kupiti novi. Uvijek mi je bio problem što je zapremnina tog hladnjaka 70ak litara – vječito sam se borila s tim kako da hladim u njemu kreme i kolače... Ali, ionako nemam mjesta u kuhinji za veći hladnjak. Iznad njega su ormarići – ako bih htjela (imala novaca!) za veći hladnjak, morala bih maknuti ormariće kojih ionako ima malo u toj maleckoj kuhinjici. Pisala sam već i da nikad nisam imala perilicu. Sve suđe uvijek sam prala ručno (pisala sam o tome).

Čitajući ovo što sam napisala, divim se sama sebi. Možete vi reći što god hoćete, ali ja se zaista divim sebi. Food blogeri često se hvale svojim prekrasnim, modernim fensi kuhinjama (ne da su ko iz kataloga, nego zaista jesu naručene iz kataloga!) i kojekakvim aparatima, pomagalima… i onda je razumljivo samo po sebi da je sva hrana napravljena u tim kuhinjama fantastična.

Ja sam svu hranu i sve kolače i torte (i po narudžbi  i za slavlja i za po doma itd.) radila u maloj mračnoj rupi staroj 40ak godina, s jednom maleckom, minijaturnom radnom površinom, bez kvalitetnog  miksera, bez perilice suđa, bez klime, s maleckim hladnjakom od 70ak litara, sa štednjakom starim preko 30 godina koji je imao samo funkciju: upali i peci (a ne ko ovi  današnji štednjaci s kerefekama: gornji grijač, donji grijač, ventilator, vrući zrak, odmrzavanje, čišćenje pećnice…; ok, ovaj „novi“ štednjak koji smo kupili prije par godina ima i te kojekakve kerefeke; al ja sam veći dio svog kuhinjskog staža odradila na starom štednjaku).

Zaista se divim sebi jer sam to sve što sam pripremila, skuhala, ispekla… napravila u toj maloj, staroj, derutnoj kuhinjici bez fensi štednjaka, bez klime, bez kojekakvih fensi uređaja (za razliku od bogatih food blogerica koje imaju moderne, ogromne kuhinje i uređaje).

Jedino što sam si priuštila bio je mikser koji sam kupila 2015. nakon što sam par godina štedjela za njega.  Da, toliko sam se radovala tom mikseru,  a sad ga ne koristim jer me od siječnja 2016. liječnici „liječe“(???) zdravom dijetnom prehranom. Sad mi ne treba.

To je: moderan, crven, glomazan mikser – odudara totalno od stare kuhinje.

Što mislite kako izgleda kuhinja u kojoj je sve (osim štednjaka, spomenutog miksera te štapnog miksera) staro 40 godina?

Nikad nisam imala ni mikrovalnu ni toster ni fritezu… Uvijek sam  si to željela (i sad bih to željela imati: makar samo da vidim kakav je to osjećaj kad imaš novaca da si to možeš kupiti).

Aparat za kavu također nismo nikad imali, ali ja ionako ne pijem kavu pa si to nisam nikad poželjela. No, baš me zanima kakav je osjećaj kad imaš novaca za to. Gledam malo susjede, rodbinu, prijatelje. Većina njih ima kojekakve aparate za kavu i to košta i po 3000 kn - ja sam blenula kad sam to čula. Kao što sam već rekla,  voljela sam peći, kolače, radila sam torte po narudžbi itd. i za to sam upotrebljavala jeftine miksere za 200-300 kn. Da, većina stvari može se izmiksati upotrebom takvih miksera (ja sam dokaz za to!). Ali to je uvijek bilo mučenje (i za mikser i za mene). Takvi mikseri nakon 15ak min. miksanja postanu vrući i iz njih počne smrdjeti po zapaljenoj plastici. Onda sam morala isključiti takav mikser i pričekati da se ohladi. A ako ga nisam isključila kad je bio vruć, onda ili je:

1. mikser crko 
ili je

2.  crko mikser i još je i sklopa izbacila pa nije bilo struje u cijeloj kući (mene se to više puta dogodilo).

Meni bi jako dobro bio došao neki pravi, kvalitetni mikser.

Zato sam godinama štedjela za mikser koji je koštao 2500 kn (a koji je meni stvarno trebao za izradu kolača). 
A eto, drugi bez problema i bez višegodišnje štednje pljunu 3000 kn za najobičnije kafenisanje.

Gledam u zadnje vrijeme (otkad me „liječe“ dijetom) po blogovima zdravoždera. Većina njih ima kojekakve bijesne aparate. Gledam onaj neki Vitamax (tak nešto) i još jedan, zaboravila sam kako se zove (isto nekakav vita?): to košta i preko 3000 kn. Ajme. Ja k sebi nisam mogla doći kad sam vidjela koliko novaca zdravožderi imaju.

Da, može se dići kredit za kupovinu kojekakvih stvarčica. Al kako vi vraćate te kredite??? Da ja dignem kredit,nemam pojma kako bih ga vratila. Otkud bih to vraćala, s kojim novcima???

Naravno, nemaju svi zdravožderi takve fensi aparate. Ali očito imaju više novaca od mene kad vidim kakve namirnice kupuju: kokosova mast/ulje (kako je to skupo!!!), sirovi kakao (kao je pak to skuuupo!!!), pa onda kojekakvo bio voće i povrće, maca, chia, ovo, ono, - meni se u glavi vrti kad vidim te cijene.

Dobro, ima i siromašnijih zdravoždera koji žive na npr. 100 g srdela s kostima, iznutricama i glavama za ručak (meni se to gadi, samo što se sad nisam zbljuvala po tastaturi) i uz to jedu npr. leću (ajme, kako je to odurno!). 

Ovaj primjer sa srdelama i lećom nisam ja izmislila, jedna zdravožderka mi se pohvalila da se ona tako hrani i time mi je htjela dokazati da zdrava hrana nije skupa. U redu, svaka čast onima koji to mogu jesti. Jasno je meni da zdravožderima hrana ne treba biti ukusna, nego zdrava – svaka vam čast, što možete živjeti tako. Mene uopće nije briga je li nešto nezdravo: meni je najvažnije(!!!) da je hrana ukusna.

No, dobro, od siječnja 2016. ionako me „liječe“(???) dijetom pa je moj problem s kuhinjom riješen: ne smijem uživati u hrani pa ju ni ne pripremam – ne treba mi lijepa, moderna kuhinja. To zdravo sranje koje smijem sad jesti, na brzinu si pripremim i pokupim se iz kuhinje. Prije sam sate i sate provodila u toj maleckoj kuhinjici i uživala sam pripremati hranu kakvu volim. A što da sad radim u kuhinji kad smijem jesti samo zdrava odurna, prokleta, gadna sranja koja mi se gade? Ne znam jel mi sad ružnija kuhinja ili ova ogavna zdrava hrana koju smijem jesti.

Gledam oko sebe: susjedi, rođaci, prijatelji, poznanici… svakih par godina mijenjaju namještaj, preuređuju po kući… Meni nije jasno kako su se oni tako bogati da imaju novaca za takve stvari.

A kod nas, nije samo kuća derutna. Po okućnici se odmah vidi da je moja obitelj najsiromašnija u selu. Stari derutni kokošinjci, svinjci, štala, štagalj,…

Ja ne razumijem zašto je baš moja obitelj siromašna. Kad je već tako, zašto barem nisam obdarena inteligencijom, da se iskopam iz toga. Ja sam zaista krv pišala i u školi i na faksu rintajući za bolji život. Pišam ja i sad na poslu krv, ali na tom poslu niti mogu što postići, niti mogu zaraditi da se iskopam sa selendre. A drugi posao ne mogu naći, nemam nigdje vezu, a niti znam nešto drugo raditi.