Žderanje na Odjelu intenzivne njege (i općenito u bolnici)

Prije koji tjedan dijagnosticirana mi je plućna embolija (uz još poneki problem). Znam da će sad većina reći da je to zato što sam debela. Prema mojim saznanjima, od plućne embolije obolijevaju i mršavi ljudi. Ja sam se prošlih osam i pol godina (od 2016.) stvarno nagladovala na dijeti. Ne, nisam smršavila toliko da bih bila koščato-oglodano-manekenski-anoreksično mršava. I nemam namjeru nikome se opravdavati zbog toga.

Kao što sam već u prijašnjim tekstovima pisala, stalno pišem o stvarima kojima se čudim i koje ne razumijem. I ovaj put je tako. Bila sam na Odjelu intenzivne njege  tri i pol dana dok me nisu prebacili na Odjel. Naravno, na intenzivnoj njezi smješteni su i muškarci i žene, imaju tamo nekakve paravane, ali to je drek na šibici, nema tamo privatnosti. Ono što sam vidjela tamo na odjelu intenzivne njege me šokiralo: tip od 60ak godina, ležao je u krevetu nasuprot mojeg i – jeo kekse, čokoladu, grickalice… Ja sam blenula u čudu. Ok, da: tip je mršav. Očito ima dobre gene i zato smije na Intenzivnoj njezi trpati sve u sebe. 

Ja sam zadnji put bila na bolničkom liječenju prije više od 30 godina kad su mi vadili krajnike. Na odjelu Intenzivne njege nisam bila nikad do sad. Budući da je to bolnica, tj. zdravstvena ustanova, ja sam mislila da se u bolnici svi pacijenti moraju zdravo hraniti. Misliti je drek znati. Ja nisam znala da to u bolnici funkcionira kao i van nje: ako si mršav, smiješ trpati u sebe sve što hoćeš, nitko te ne vrijeđa i ne opominje jer se nezdravo hraniš.

Stvar je očito vrlo jednostavna: ako imaš dobre gene zbog kojih si stalno mršav, smiješ se nezdravo hraniti.

Dotični čovo ima problema sa srcem (ne znam kakvih, samo sam to načula kad je pričao s doktorom; ali očito nije  strašno kad smije jesti slatkiše i grickalice). 

Ja, naravno, nisam smjela jesti slatkiše ni grickalice jer sam debela (nemam dijabetes ni povišene masnoće). Meni je taj čovac neopisivo išao na živce jer je bio nasuprot mene i tri i pol dana imala sam direktan pogled na to kako on non stop nešto trpa u sebe.  Tip je imao troje načete kekse oko sebe, čokoladice, Kviki gric ili nekakve perece… Sestre mu nisu ništa rekle: on je mršav, on to smije jesti.

Mene i dalje maltretiraju dijetom. Moram se držati onoga što u dijeti piše. Ja ne smijem ni voće jesti kad sam gladna, jer voće sadrži šećer (dijetetičarka me upozorila na to).

Kad su me s Odjela intenzivne njege prebacili na Odjel, ista stvar. U sobi nas je bilo 3-4. I gledam ovu jednu babu, ima ona oko 70 godina, i točno je da ona ima manje kila od mene, ali nju se nikako ne može smatrati mršavom. Dolazi njoj sin u posjet i predaje joj vrećicu i čujem kako govori: “Tu su ti dva bureka s mesom i jedan sa sirom i još imaš pecivo…”

Ja sam blenula, ali ono skroz, izbečila sam oči u čudu, donja čeljust samo što mi nije pala do poda.

Mene su moji pitali jel mi trebaju donijeti voće, voćne sokove itd. - pa naravno da ne trebaju, kad ne smijem ni to jesti ni piti. Dobila sam tamo u bolnici uz obroke i voćku, obično za doručak i ručak (najčešće jabuku, jednom je bila kruška i jednom naranča). Više od toga ne smijem pojesti jer voće sadrži šećer (to mi je dijatetičarka objašnjavala).  A ovoj babi rodbina nose bureke. 

Dotičnoj gospoji ugrađena je premosnica i sad joj se skuplja voda; tako je ona rekla. Ali očito to nije strašno kad smije jesti bureke i peciva. 

Sjećam se da mi je nekad ovdje na blogu u jednom komentaru netko, tko se ne slaže s onim što pišem, napisao da se „čudim ko buva…“. Sad će opet biti da se čudim ko buva, ali meni je neshvatljivo da netko na intenzivnoj smije jesti slatkiše i općenito, u zdravstvenoj ustanovi, bureke i peciva.

Ne znam zašto je to meni nenormalno.

A da, dobro, znam zašto je to meni nenormalno: zato što ja to ne smijem jesti. 

Ne razumijem zašto ljudi smiju jesti ukusnu hranu (i to u bolnici!), a ja ne smijem. Imam osjećaj da moram ispaštati zbog nečega za što nisam kriva. Ok, ja jesam kriva što sam debela jer nisam non stop na dijeti, ali ja nisam kriva što nisam naslijedila te dobre gene koji ti omogućuju da na Odjelu intenzivne njege i općenito u bolnici, trpaš u sebe sve što hoćeš, jer si prirodno mršav ili nisi debeo kao ja.

Tko se mora zdravo hraniti?

Da, znam, stalno ovdje pišem o stvarima koje ne razumijem, koje mi nisu jasne itd. Očito takvih stvari ima puno.

Spominjala sam već da sam prije pisala food blog, spomenula sam i kako sam se toga morala odreći, spomenula sam i što je potrebno za uspješan food blog… Fascinira me kako te sve food blogerice/youtuberice imaju novaca za ulaganje u blog. Međutim, još me i više fascinira kako su te blogerice i njihove obitelji mršave! Bez zajebancije! Od food blogerica s ovih prostora, većina(!) je koščato-oglodano-ispijeno-anoreksično mršava, a takva su im i djeca (puno blogerica ima slike svoje mršave djece na blogovima!)! Riječ je o blogericama/youtubericama koje nemaju blogove sa zdravim receptima (tj. to nisu one blogerice s raw, keto, lchf itd. blogova); nego se radi o nezdravim receptima kakve sam i ja imala na blogu i kakve volim i od kakvih se debljam: prženo, masno, kojekakva prefina dizana tijesta, tone kremastih kolača s bijelim šećerom i bijelim brašnom…

Naravno da ima i kojekakvih blogova sa zdravim receptima (spomenuti lchf i slične pizdarije) te blogerice s takvih blogova tvrde da su one i članovi njihovih obitelji mršavi zato što se tako hrane. Takve blogove ne pratim, pa u to ne ulazim.

Mene fakat fasciniraju ove blogerice/youtuberice koje non stop kuhaju, peku i jedu nezdravu hranu, zajedno s članovima obitelji – i svi ostaju mršavi. WTF???

Ima više takvih primjera, ali recimo da spomenem jednu mršavu blogericu/youtubericu koja u video receptu objašnjava recept za kolač i onda, onako kežual, ubaci: “kolače radim nekoliko puta tjedno, a ovaj obavezno radim više puta tjedno jer ga moja djeca vole.” WTF??? Tko (osim u slastičarni) radi kolače više puta tjedno??? Tko smije jesti kolače više puta tjedno??? Ja nisam mogla k sebi doći. U mojoj obitelji kolač se radio vikendom, ili subotom ili nedjeljom (ne i subotom i nedjeljom!). Tijekom radnih dana nismo ni radili ni jeli kolače (nismo ih ni kupovali!!!), a uvijek smo bili debeli (i mama, i tata i baka...). A sad ova koščato-anoreksična oglodanka tvrdi: 1. da ona kolače radi više puta tjedno i 2. da njezina djeca tijekom tjedna pojedu više kolača. Još mogu dodati br. 3. u njezinim video receptima vidi se da je blogerica mršava. KAKO??? 

Kako oni mogu biti tako mršavi, a više puta tjedno trpaju kolače u sebe??? I nije stvar samo u kolačima. Kao što sam gore napisala, riječ je o blogu s receptima kakve ja volim i od kojih se debljam (prženo, masno, fina tijesta od bijelog brašna…). Logična je pretpostavka, da ako blogerica ima hrpetine takvih recepata na blogu, da onda ona i njezina djeca to jedu. Ili? Zar ne jedu to? Zar blogerica tu finu, nezdravu hranu priprema samo za potrebe bloga/youtube kanala i onda ju baci??? I što, djeci i sebi za jelo priprema samo zdravu hranu, koju NIKAD ne stavlja na blog/youtube? Na njezinom blogu nema zdravih recepata, provjerila sam; kao što sam napisala, ona na blogu ima recepte za nezdravu hranu kakvu i ja volim!

Neću sad stavljati link za taj recept/blogericu/blog/youtube kanal jer mi se neda bakčati se s njom (bit će uvrijeđena, ako sazna da sam ju spomenula ovdje). U njezinim video receptima lijepo se vidi da je žena mršava. KAKO??? Jedini odgovor na pitanje Kako?, koji meni pada na pamet je: 1. blogerica laže (tj. u njezinoj obitelji niti se rade niti se jedu kolači) ili 2. blogerica ima dobre gene koje je prenijela i svojoj djeci. Da sad ne ispadne da tvrdim da blogerica/youtuberice laže, očito je odgovor pod br. 2 točan: blogerica ima dobre gene i smije sve trpati u sebe i ostaje mršava i nitko ju ne tjera na dijetu i nitko ju ne vrijeđa da je debela. A jebiga. Nisam ja kriva što nisam naslijedila dobre gene. Zapravo, nisam ih imala od koga naslijediti, u mojoj obitelji su svi debeli.

Sad sam se sjetila još jedne blogerice, koja na svom blogu ima slika svoje mršavosti i slika svoje mršave djece! Ona na blogu također objavljuje recepte za nezdravu hranu. Na pameti mi je jedan njezin recept za jelo od tjestenine, i u receptu se hvali da se to jelo kod nje ljeti najčešće sprema. Ok, ne piše koliko puta ljeti ga sprema. Ali, ako piše najčešće, ja to shvaćam: više puta tjedno(!). Ili? Koliko često bi za vas bilo: najčešće spremati neko jelo? Kako vi to razumijete? Pa, ajme, kako su ta blogerica i njezina djeca tako mršavi, ako više puta tjedno jedu tjesteninu??? Stvarno to ne razumijem. Zašto oni to sve tako smiju trpati u sebe, a meni se cijeli život predbacuje da sam debela, jer sve to tako trpam u sebe. Da ne bi bilo zabune: radi se o tjestenini od bijelog pšeničnog brašna! Ovdje nije riječ o onome što ja zovem naribane tikvice, koje su danas poznate pod nazivom špageti od tikvica; kako rekoh radi se o blogu s receptima za nezdravu hranu, tj. blogerica i njezina djeca ne jedu naribane špagete od tikvica više puta tjedno, nego tjesteninu od bijelog pšeničnog brašna. 

Nije mi jasno kako su ti food blogeri/youtuberi... tako mršavi! Pa da sam ja više puta tjedno jela kolače ili tjesteninu, još kao dijete ni kroz vrata ne bih bila mogla proći, koliko bih kila imala! Moram napomenuti da meni roditelji nisu dozvolili da svaki dan jedem slatkiše ili pijem sokove (dakle, nisam to trpala svaki dan, a bila sam debela)! Ja sam, kad sam došla iz škole, morala jesti kojekakva odurna povrtna variva s mesom, kojekakve juhetine, gulaše, povrtne salate i slične pizdarije koje nisam voljela. U mojoj obitelji to se stvarno moralo jesti! Kad je u jelu bilo krumpira, graha ili tjestenine (makaroni, špageti, krpice, mlinci), onda sam barem to jela (i uz to obavezno kruh!). Meso, krvavice, špek, čvarke, kojekakve devenice, hladnetinu, kelj, (kiseli) kupus, repu, mahune, grašak, krastavce u juhi, juhu od poriluka s plivajućim jajima, zelenu salatu, mrkvu, peršin, sarmu, štrukle, kojekakve žgance, noklice, domaće rezance, tekuća jaja s brašnom,... sam ostavila. Ako sam odbila jesti ono što mi je stavljeno u tanjur, nije bilo šanse da umjesto toga dobijem nešto drugo, smjela sam otići od stola. Ali, to što mi je bilo stavljeno u tanjur, ostalo je u njemu, tanjur je ostao na stolu, većinom je naknadno bio pokriven kuhinjskom krpom ili spremljen u pećnicu. Kad sam za pola sata, sat, dva,... rekla da sam gladna/tražila nešto za jelo: na stolu me čekao taj isti, krpom pokriveni, tanjur variva, mesa, salate...! I ne, nisam, za nagradu, što ne želim jesti varivo, meso, salatu... dobila šnitu kruha i Nutellu. Da, znam da se to danas tako radi! To sam vidjela kod rođakinja i susjeda. Kad njihova djeca danas ne žele jesti to što je skuhano za ručak, zabrinuta majka trči za njima sa staklenkom Nutelle, žlicom i par šnita bijelog kruha jer se boji da će jadna djeca odmah crknuti od gladi ako preskoče jedan(!) obrok. Ja sam blenula kad sam to vidjela! Nisam se usudila ništa komentirati. Znam da će mi rođakinje reći da ja to ne razumijem jer nemam djece. To je apsolutno točno: ja stvarno ne razumijem da djeca ne moraju jesti ono što je skuhano za ručak, nego dobiju kruh i Nutellu (meni to izgledao kao da su još i nagrađeni za svoju izbirljivost i bezobrazno ponašanje). Kako se moja mama i baka nisu bojale da ću ja crknuti od gladi budući da nisam htjela jesti skuhano varivo, zašto mi nisu htjele dati da jedem kruh i Kinderladu? (Nutella se tek kasnije pojavila kod nas.) Ako sam uporno protestirala protiv toga što je za ručak i odbijala jesti - onda su se mama i/ili baka derale na mene da sam izbirljiva, razmažena,... Nakon deranja, jela sam varivo cmizdreći u njega. Možda su mu slane suze popravile okus. Nisam nikad morala pojesti sve što mi je bilo stavljeno u tanjur, ali polovicu sam morala pojesti. 

Znam da danas nije uobičajeno da se varivo, juha, meso, salata... od ručka, jede za večeru, ali u mojoj obitelji je to bilo normalno. Pisala sam da živimo na selendri, a na selu uvijek ima posla, predvečer je trebalo pobrinuti se za sve moguće vrste životinja koje smo imali, radilo se u vrtu i na polju (da, predvečer se radilo u vrtu, pogotovo u proljeće, ljeto i jesen kad sunce više nije bilo tako jako!), nije bilo vremena za kuhanje večere. Kad se jelo kuhalo/peklo, pripremalo se toliko da ga bude i za ručak i za večeru, nikad se nije posebno kuhao ručak, pa onda poslije posebno večera. Kao što je hrana za ručak i večeru bila ista, i procedura oko jedenja večere, bila je ista kao kod jedenja ručka: ako nisam htjela jesti, mogla sam ustati od stola, kad sam za pola sata, ili sat-dva..., došla tražiti nešto za jelo, na stolu me dočekao tanjur s hranom koju sam sat-dva ranije ostavila, ako sam uporno cendrala i protestirala da neću to jesti, derali su se na mene i onda sam to jela, cmizdreći. 

Mislila sam da se oko 1990.ih, dok sam ja bila dijete, kad djeca nisu imala današnja dječja prava, svugdje u Hrvatskoj sililo djecu da jedu ono što im se ne sviđa, tj. da ih nitko ne pita jel hoće ili neće jesti npr. varivo. Prije koju godinu, na blogu jedne razvikane hrvatske blogerice saznala sam da to nije točno (ta blogerica također ima na blogu isključivo nezdrave recepte kakve i ja većinom obožavam!). Naišla sam na njezin tekst u kojem predstavlja recept za jelo koje ona kao dijete nije htjela jesti. Ta blogerica, mojih je godina, i da, i ona je mršavo-koščato-ispijeno-izmoždeno-anoreksično-oglodano mršava. Više od te njezine mršavosti iznenadilo me to što ona u svom tekstu navodi da kad nije htjela jesti neko skuhano jelo, njoj je baka, zabrinuta da će jadno dijete crknuti od gladi: svaki put dala debelu šnitu kruha s pekmezom! Molim??? Pa jebote kak??? Zašto ona već tada, 1990.ih nije morala jesti hranu koja joj se ne sviđa??? Zašto se roditelji ili baba nisu izvikali na nju i prisilili ju da pojede to što je skuhano? Život fakat nije pošten. Moja baba se nikad nije zabrinula da ću ja krepat od gladi, ako ne pojedem npr. varivo. Nije mi dala šnitu kruha s pekmezom. Imala sam ja izbora, kako ne: mogla sam birati hoću li odmah jesti to varivo koje mi je u tanjuru ili će se derat na mene da sam izbirljiva itd., pa ću onda jesti to varivo koje mi je u tanjuru. A mogla sam dobit i šamar. 

Ok, da znam, danas se djecu ne smije tući. Da danas mama ili baka ošamare dijete jer neće jesti varivo, dijete bi odmah zvalo policiju, a policija mora doći napraviti zapisnik, obavještava se Centar za socijalnu skrb... i da, onda ispada da je danas jednostavnije djetetu dati staklenku Nutelle, žlicu i kruh. Tko ne bi danas htio biti dijete! Pa ja bih fakat voljela sad biti dijete! Da sam 1990.ih imala dječja prava kakva djeca danas imaju, i da sam imala mobitel (da, ja sam tako stara; dok sam bila dijete, nije bilo mobitela!), bila bih zvala policiju kad su me mama ili baka ošamarile jer nisam htjela jesti varivo. 

Fakat mi je fascinantno kako se svijet promijenio u 30ak godina, ajme, kakve sve delicije danas mame i bake pripremaju djeci. Moja mama i baka kuhale su variva, juhe, gulaše... dinstale/pohale/pržile/pekle meso, radile povrtne salate itd. One nisu ni za doručak, ni za ručak, ni za večeru, ni za međuobrok pripremale fina dizana tijesta kao što su: pizza (i milijarde varijacija na temu: pizza-pužići, pizza-kiflice, pizza-štruce, pizza-muffini, pizza-pancerote, pizza-sendviči, pizza-pite, pizza-kocke,...), hrenovke u tijestu, slanci, klipići, pužići s jabukama, buhtle s čokoladom i sl. Dizana tijesta radile su 3(!) puta godišnje. Za maškare su radile krafne (dakle, jednom u godini!), a za Uskrs i Božić radile su makovnjaču/orehnjaču i sl. – a ja to nikad nisam jela, jer ne volim ni mak ni orahe; srećom, to nisam morala jesti!). Za vikend se radio (kremasti) kolač - jedan(!), ne nekoliko vrsta; taj kolač pojeo se za vikend. A zadnjih godina gledam po tim blogovima/youtube kanalima s finim receptima: blogerice stalno nakuhavaju, peku i pripremaju ukusnu hranu koju njihova djeca vole i očito svaki dan jedu. A svi su mršavi!

Čisto sumnjam da se te mršave blogerice/youtuberice bave sportom. Čak i da se bave sportom, uz trpanje kolača i tjestenine više puta tjedno u sebe, uz jedenje pohanog i masnog i uz jedenje kojekakvog dizanog tijesta i svega onoga za što imaju recepte na blogu,… – pa trebale bi trenirati svaki dan, minimalno 5 sati. A što te blogerice nisu u radnom odnosu, ne pospremaju po doma, ne peru veš,... Nego samo cijele dane nakuhavaju i peku za blog, pa onda, naravno, jedu tu ukusnu, nezdravu hranu koju su pripremile i onda se bave sportom ostatak dana da potroše te kalorije? I tako svaki dan?

Pala mi je sad na pamet ona krilatica koju neki ljudi vole: ne postoji zdrava i nezdrava hrana, nego u svemu treba biti umjeren. Ja se ne slažem s tim: postoji nezdrava hrana, to je ova koju volim i obožavam i od koje se debljam i zaključak je da ju ne smijem jesti; ali postoji i zdrava hrana, a to je ova nezačinjena, nemasna, gadnog okusa koju ne želim jesti, a trebala bih (od nje mršavim, ali ne valja mi i stalno sam gladna, živčana i pizdim). I ova spomenuta blogerica/youtuberica koja više puta tjedno radi kolače,  očito se ne slaže ni s tom podjelom na zdravu i nezdravu hranu, a niti s ovim da u svemu treba biti umjeren. Ne možeš biti umjeren, ako više puta tjedno radiš/jedeš kolače, prženu/pohanu/masnu hranu, radiš dizana tijesta od bijelog brašna (dokaz su i hrpetine recepata na njezinom blogu; da su umjereni u jedenju sveg tog nezdravog, ona za 50 godina ne bi objavila toliko recepata na blogu/youtube kanalu, koliko ih je objavila u svega par godinica). Njezina krilatica je: ja imam dobre gene i moja djeca su ih naslijedila i mi smijemo svaki dan trpati u sebe sve što hoćemo i koliko god hoćemo i ostajemo mršavi.

Baš me zanima jel toj blogerici/youtuberici kojekakve zdravožderke ostavljaju komentare o tome da nezdravo hrani svoju djecu. Napisala sam gore da ne pratim te kojekakve blogove koji navodno sadrže zdrave racepte za raw, lchf, paleo… Ali, bacila sam koji put pogled na takve web stranice. Na njima neke blogerice, manje ili više pristojno popljuju, ne samo druge blogerice, nego općenito ljude koji se ne hrane kako se te zdravožderke hrane. Npr. kad ta neka paleo/lchf… zdravožderka napiše “Ja svojoj djeci ne bih nikad dala da jedu XY!”, to znači da je ona popljuvala sve druge, ne samo blogerice, youtubere, žene, mame… nego općenito, sve ljude koji svojoj djeci daju da jedu taj XY. Ovdje sam napisala XY jer mi se neda navoditi stvarne primjere, pomoću stvarnog primjera netko će skužiti na koji zdravožderski blog/blogericu se referiram – pa će me onda dotična gospoja još izvrijeđati (da, ona smije napisati kako ona svojem djetetu ne bi nešto dala jesti i time vrijeđati sve one koji svom djetetu to daju jesti; ali ja ju ne smijem ovdje navesti kao primjer). Sjećam se jednog teksta, čak mi se čini i da znam koji je to blog, ali ne sjećam se koji je recept, zdravožderska blogerica koja svojoj djeci neda nešto jesti (jer je navodno nezdravo) napisala je za one koji svojoj djeci ne brane jedenja toga (citiram po sjećanju): “Ne znam kako im nije žao svojoj djeci dati da to jedu.”

Nije sad bitno koji je to blog. Meni je famozno kako te zdravožderke imaju potrebu svima nametati svoj način prehrane, tj. te svoje stilove života (njihova je krilatica: “ja svojem djetetu ne dam da to jede, pa ne smiju ni drugi dati svojoj djeci da to jedu, jer ja znam da je to nezdravo, a ja sam uvijek u pravu”).

Kad sam već kod ovih mršavih blogerica/youtuberica s finim receptima na food blogovima, moram se dotaknuti još nečega što ima veze s prehranom njihove mršave djece. Neke od tih blogerica imaju na blogovima tekstove u kojima navode da njihova djeca treniraju neki sport (u 99% slučajeva nogomet) i onda navode kakve im obroke pripremaju za ponijeti u školu, na trening, nakon treninga…

Ajme.

Ok, ja ne znam ništa ni o prehrani djece ni o prehrani sportaša, ali zašto te blogerice/youtuberice ne hrane svoju djecu zdravom hranom koja je, koliko čujem, danas važna (meni svi stalno popuju o važnosti zdrave prehrane), i to ne samo za sportaše? Da, znam da to nisu profesionalni sportaši, to su djeca, koja se rekreativno bave sportom, većinom osnovnoškolci. Ali, zašto se oni ne moraju zdravo hraniti??? Dobro, ja se sad tu čudim ko pura dreku, a niti imam djece, niti se zdravo hranim, niti se bavim sportom, niti znam išta o prehrani sportaša. No, imam dovoljno mozga da ustanovim da ta djeca ne jedu ono što se smatra zdravim. Ja sam blenula kad je jedna blogerska gospoja rastegnula tekst o prehrambenim navikama svoje djece koja više puta tjedno imaju nekakve treninge, pa im ona priprema - domaću pizzu. Ja nisam mogla doći k sebi,  blejala sam u taj njezin tekst ko tele u šarena vrata. Napisala je ona recept: uzme kilu brašna, napravi tijesto za pizzu, oblikuje ga po potrebi, nekad kao kiflice, nekad kao calzone, ili nekakve štruce… nadjene ga kupovnim kečapom (tako je napisala!), tvrdim sirom i šunkom i onda ispeče. Piše ona još da to zamrzava, pa ima prije nego joj djeca idu u školu, dođu iz škole ili prije nego idu na trening. Dakle, kad se djeca natrpaju tih domaćih pizza, idu na trening. Wow.

Ako se sad netko pita: Pa što bi onda trebalo djeci pripremiti za jelo? Odgovor: variva, juhe, zelenu salatu, meso na saft,... i slične pizdarije.

Baš se pitam, zašto se blogerica nije pohvalila da uzme lonac od 10 l, par kila ovog povrća, par kila onog povrća... skuha varivo, zamrzne ga u porcijama i onda ima hrane prije nego joj djeca idu u školu, dođu iz škole ili prije nego idu na trening. Joj, da, znam da je sad većina brižnih majki popadala u nesvijest od šoka, i misle si: ja volim svoje dijete, žao mi ga je tjerati da jede nešto što ne voli, radije mu napravim pizzu! Ok, da, ne smijemo zaboraviti ni da se danas, u doba dječjih prava, kad su djeca zaštićena ko lički medvjedi: tjeranje djece da jedu nešto što ne vole, smatra zlostavljanjem, roditelji žive u strahu da će djeca pozvati policiju ili se žaliti pedagogu u školi. 

Kako biste izbjegli probleme sa zakonom, bolje je djeci dati staklenku Nutelle (može i Linolada,...), par šnita bijelog kruha i (domaću) pizzu. 

Onda sad ispada da se zdravo moraju hraniti jedino debeli ljudi i profesionalni sportaši.

Dakle, svejedno jeste li dijete ili odrasla osoba, ako ste mršavi (imate dobre gene) te se samo rekreativno bavite sportom, ne trebate se zdravo hraniti, možete trpati u sebe što god hoćete i koliko god hoćete (prije treninga obavezno se nažderite (domaće!) pizze).

Hmmm. Zanimljivo.

Kratki rukavi, brendirane traperice i tenisice, namazana djeca

Krenula je sezona krizmi i sjetila sam se da sam još prošle godine na nekom portalu naletjela na jedan „članak“. Ovo „članak“ stavila sam pod navodnike jer to je članak kakve piše netko, tko  ne zna o čemu bi pisao – pa onda u tom „članku“ prepriča (i prepiše) komentare s nekog foruma, društvenih mreža itd. U tom spomenutom „članku“ bili su navedeni primjeri neke rasprave na temu oblačenja za svečane prilike u Hrvatskoj, tj. što ljudi smatraju neprimjerenim (nemam sad pojma jel to preuzeto s Redita ili nečeg drugog). Očito nisam imala drugog posla i kliknula sam na članak. I ostala sam zabezeknuta.

Kao najneprimjereniju odjeću za svečane prilike ljudi su naveli muške košulje s kratkim rukavima. 

Zašto? 

Ne kužim. Ja sam očito seljača, ali jednostavno, fakat ne vidim problem u tome da muškarci u proljeće/ljeto nose košulju s kratkim rukavima u svečanim prilikama. Naravno, košulja mora biti zakopčana i moraju imati kravatu, i meni je to sasvim normalno. Ali, u tom članku bilo je svakakvih komentara, npr. da su košulje s kratkim rukavima za vozače busa i konobare. Ajme. Ne mogu vjerovati da košulje s kratkim rukavima nekome smetaju. I to su se ljudi masovno izjašnjavali da su te košulje s kratkim rukavima nenormalne, neprimjerene, neukusne... valjda je 99% ljudi to napisalo. Fakat ne kužim zašto. Očito sam glupa.

Meni nikad nije smetalo što neki od mojih partnera ima košulju s kratkim rukavima na nekoj svadbi ili slično. Jednom prilikom, u 8. mjesecu, bilo je vruće za krepat, a jedan moj bivši imao je košulju s dugim rukavima – meni nikako nije bilo jasno zašto nije obukao (bijelu) košulju s kratkim rukavima. Ali, nisam htjela komentirati, možda nema nijednu elegantnu. To je bilo prije 20ak godina, i tek prošle godine u spomenutom „članku“ saznala sam da većina ljudi košulje s kratkim rukavima smatra nenormalnim u svečanim prilikama. Dobro da nisam tada, prije 20 godina ništa rekla, ispala bih glupa, a ja ne bih toga bila ni svjesna (taj spomenuti bivši očito je bio upućen u to; ajme, kako sam uopće ja, takva neupućena, bila upecala takvog modno osviještenog šminkera?).

Zna li netko razlog zašto je nenormalno da muškarci u svečanim prilikama nose košulje s kratkim rukavima? Stvarno ne kužim zašto. Očito je većina moje obitelji modno neosviještena: i moj tata, i moj djed i stričevi, itd. nosili su košulje s kratkim rukavima u svečanim prigodama. Zašto je to u mojoj obitelji normalno? Pretpostavljam, da je to zato što smo uvijek bili i ostali siromašni. Nije bilo novaca da se na slavljima otac, djed itd. kurče s košuljama dugih rukava. 

Da, dobro, svatko ima svoj ukus, stav, al ja fakat ne vidim problem s tim kratkim rukavima. 

Za mene su u svečanim prilikama neprimjereni odjevni predmeti: oni koji se danas, na žalost, smatraju najnormalnijima u takvim situacijama. A to su: traperice i/ili tenisice (i na muškima i na ženskima i na djeci i na odraslima). Ok, da, dobro, znam, to su brendirane traperice i tenisice koje koštaju pravo bogatstvo; prosječna mjesečna plaća ode na to. Svejedno mi je koliko su te brendirane traperice i tenisice popularne, kad to vidim, svejedno jel na svadbi, na krizmi, na krštenju, na rođendanu... dođe mi da se zbljujem. Ne znam jel to normalno u cijeloj Hrvatskoj, ali zadnjih 20ak godina, u okolici Zagreba to svi smatraju normalnim. 

Nisam nikad o tome razmišljala, ali uz te brendirane traperice i tenisice se valjda(?) nose isključivo košulje dugih rukava(!). I to je onda u redu? Ajme. 

Nije bitno jel krizma, jel svadba u restoranskoj sali, jel rođendanska proslava u garaži…, ali nošenje tih brendiranih traperica i//ili tenisica u svečanim prilikama za mene je istinski primjer seljakluka.

To s brendiranim trapericama i tenisicama u svečanim prilikama nitko nije spomenuo u dotičnom „članku“, tj. toj raspravi o oblačenju u svečanim prilikama. Znači, to nikome ne smeta. Štoviše, neki su istaknuli da su „bolje“ tenisice i traperice ok u takvim situacijama. Priznajem da ne znam što su „bolje“ traperice i tenisice, mogu samo pretpostaviti da su skupe tj. brendirane. Ili?

Ajme.

Dakle, u svečanim prilikama košulja s kratkim rukavima je problem, a brendirane traperice i/ili tenisice nisu.

Ok, jasno mi je da su ljudi različiti, ali to fakat ne mogu shvatiti.

Ne znam jel mi gore vidjeti dijete ili tinejdžera ili 30-godišnjaka ili 50-godišnjaka ili 70-godišnjaka u brendiranim trapericama i/ili tenisicama u nekoj svečanoj prilici.

Znam, ja sam stara. Dakle, prije 30 i više godina, kad sam bila dijete, nije bitno jel se radilo o svadbi u restoranu ili proslavi rođendana, krizme, krštenja,… u garaži kod kuće – moralo se svečano obući za takve prilike: i djeca i odrasli. I to pravilo vrijedilo je kod sve moje rodbine, kumova, susjeda…

Da, i djeca su morala biti svečano obučena! Nije bitno jel su imala 5 ili 10 ili 15 godina – taj jedan dan, nije čak ni cijeli dan, nego većinom jedno popodne, djeca su morala biti svečano obučena. Nisu smjela nosati (brendirane) traperice i tenisice! 

Dječaci/dečki/muškarci nosali su odijela, s hlačama na crtu, od štofa (ne s brendiranim trapericama!!!) i uz to elegantne cipele (ne brendirane tenisice!!!).

Djevojčice/djevojke/žene nosile su ili kostime (suknja i sako) ili haljine i uz to cipele za svečane prilike; nisu to morale biti štule, ko danas.

Te svečane/elegantne cipele (a i druga svečana odjeća!) kod curica i dečki bile su uščuvane jer su se nosile samo u tim svečanim prilikama (a to nije svaki dan). Zato su se prenosile sa starije sestre/starijeg brata na mlađe generacije. Ili su se čak posuđivale rodbini, susjedima, kumovima… koji su imali mlađu djecu. Da, znam, danas bi to bila sramota.

Nije bilo bitno čak i ako su svečane cipele djeci bile malo premale, tj. ako su žuljale na peti ili na prstu, mame bi na to samo rekle: Ma prebavit će taj jedan dan! Nije bilo teorije (a niti prakse) u kojoj bi dijete, u slučaju da su mu svečane cipele premale, ipak smjelo obuti tenisice za svečanu priliku! Ionako su djeca tada, u tim svečanim prilikama morala sjediti mirno i u tišini za stolom, (a čak nisu imala mobitele u koje bi blejala) i mogla su pod stolom izuti cipele(!). Tada djeca nisu smjela jurcati i vrištati ko danas po sali u restoranu, zaletavati se u konobare (u košuljama kratkih rukava?) i rušiti i razbijati vaze, tanjure ili gađati se hranom, itd. kao što to danas smiju. Ako se tada neko dijete neprimjereno ponašalo, mama se svojski izvikala na njega i sfliskala ga (šamari bi letjeli na sve strane!) i posjela za stol te je onda dijete barem pola sata cmizdrilo zbog batina koje je dobilo, a sljedećih par sati sjedilo je za stolom, u tišini, manje od makovog zrna, i nije se usudilo mrdnuti, da ne bi opet dobilo batine. I nitko mami nije ništa prigovarao, nitko nije zvao policiju jer je žena namlatila svoje dijete - to se onda smjelo, nije bilo protuzakonito. 

Znam da je većina današnjih, brižnih majki popadala u nesvijest od zgražanja kad je ovo pročitala jer danas tjerati dijete da obuje premale cipele koje ga žuljaju ili istući dijete zato što se neprimjereno ponaša – to se smatra fizičkim zlostavljanjem djece. Onda su bila drugačija vremena, onda su djeca smjela nositi premale cipele i smjela su dobivati batine (i nisu se išla drugi dan u školi žalit školskom pedagogu i nisu išla zvat plavi telefon, pravobraniteljicu za djecu ili policiju).

Što se tog oblačenja za kojekakve proslave tiče, danas su djevojke/žene od 15 do - ne znam ni ja do koliko, do 100(?) u svečanim prilikama većinom obučene ko Jenifer Lopez u filmu Hustlers. Ne razumijem tu fascinaciju odjećom striptizeta ili prostitutki iz američkih filmova. One koje nisu obučene ko Jenifer Lopez, one su pak u brendiranim trapericama ili tenisicama.

Donijela nedavno susjeda mojoj mami hlače za skratiti. Hlače će njezina kćer-tinejdžerka nositi na proslavu bratove krizme. Hlače su elegantne, na crtu, kričavoroze, uz njih ima odgovarajući sako, dakle, sve ok. Ali, ona će na te hlače nositi tenisice. Naravno, daaaaaa, tenisice su brendirane(!). 

Ajme.

Što je ružnije u svečanim prilikama? Žene obučene ko striptizete ili žene/muškarci u brendiranim trapericama ili tenisicama?

Meni je i jedno i drugo gore od muškaraca u košuljama s kratkim rukavima.

Znam, da, znam: vi koji nosite te brendirane traperice i tenisice, nosite tu odjeću svaki dan, a nakon što ste spiskali pare na te brendirane traperice i tenisice nije vam ostalo više para da si kupite neku odjeću/obuću za svečane prilike. Pa zato te skupe, brendirane traperice i tenisice nosate i u svečanim prilikama.

I to se danas smatra normalnim.

Ajme.

Osim tih brendiranih traperica i tenisica, meni je nenormalno da danas djevojčice šminkaju za svečane prilike. Nedavno, rođakinja krstila dijete, starija kćer, koja ima 8 godina, bila je našminkana, tj. mama ju je vodila sa sobom na profesionalno šminkanje i frizuru u neki salon. Ne znam koliko je platila šminkanje, bilo me strah pitati.

Srećom, klinka nije bila obučena ko Jenifer Lopez, imala je dječju haljinu blijedonarančaste boje i frizura je bila normalna i lijepa. Ali šminka, ajme! Klinka ima crnu kosu i jako blijedi ten pa je valjda zato(?!) ta neka profesionalna vizažistica smatrala da je baš dobra ideja da klinki namaže usne, ne tamnocrvenom (bordo) bojom, nego nekakvim taaaaako tamnocrvenim ružem koji je izgledao skoro pa crn (to je fakat bilo skoro crno!). 

Nisam uspjela naći odgovarajuću sliku na webu, ruž na spomenutoj klinki bio je tamniji od ovog na slici (skoro crn!). Osim toga, klinka nema ovako tamnu put kao manekenka na slici; dobro, nema ni manekenka na slici baš nešto jako tamnu put, ali spomenuta klinka je baš bijela kao sir.

Ok, i ostala šminka na klinkinom licu bila je u tom stilu: maskara, pa tekući puder, pa puder u kamenu, pa korektor, pa rumenilo… ne znam ni kako se ti svi dreki zovu. Meni je ta klinka, tako namazana, izgledalo vulgarno, ali dobro, ja nisam kompetentna za to. Klinka i njezina mama (koja je također bila namazana ko indijanac!) bile su oduševljene.

Ne razumijem gdje je granica, ako klinka već s 8 godina mora biti tako namazana. S koliko godina se danas klinke počinju mazat? Znam da su sad neki popadali u nesvijest što sam ja tako neupućena i da bi mi se najradije pohvalili da oni svoje kćeri (i sinove?) vode na profesionalna šminkanja već s 2-3 godine starosti. Ili još mlađe? Ne znam zašto rođakinja i ovu bebu od par mjeseci, koju su krstili, nije odvela na šminkanje. Baš čudno. 

Moja obitelj je uvijek bila siromašna pa mi baš nikad (ali stvarno nikad!) nismo priređivali slavlja po restoranima. Uvijek smo slavili skromno (u krugu uže obitelji) kod kuće. Kad bih se udavala, pretpostavljam da bih imala svadbu u restoranu. Iako, moram priznati da nemam apsolutno nikakav plan. Znam da većina žena još dok su klinke počnu razmišljati kako će njihova svadba izgledati. Neke čak naprave i detaljan plan prije nego uopće upoznaju svog budućeg supruga. Meni to nikad nije palo na pamet. Zapravo, meni to vjenčavanje uopće nije bitno, ja mogu živjeti s nekim bez tog komada papira za kojim, koliko vidim, većina pati. 

Ali, kad bih stvarno imala proslavu vjenčanja u restoranu, ja bih postavila zaštitare na ulaz i u salu ne bi smjeli ući: ni odrasli ni djeca u trapericama i/ili tenisicama, ni našminkana djeca, ni našminkani muškarci, ni muškarci u haljinama... Razmišljam si, kako da definiram ovo „našminkana djeca“. Očito je granica sve niža, pa ne znam gdje da uopće postavim granicu. Moraju li se mlađi od 16 godina uopće šminkati? Ja se nisam šminkala u toj dobi. Ali, budući da moja rođakinju svoju osmogodišnju klinku vodi na plaćeno mazanje prigodom proslave  krštenja, pretpostavljam da bi ju onda i prije proslave vjenčanja vodala na mazanje. A što je sa svim onim ženama koje se za proslavu vjenčanja obuku i namažu i isfriziraju ko striptizete ili prostitutke u američkim filmovima? Kad bih i tim ženama i svima u trapericama i tenisicama i svoj našminkanoj djeci zabranila ulaz na proslavu – bih li uopće imala gostiju na proslavi???

Hrana kakvu volim

Kad kažem negdje da ne volim tikvice, rajčice, kupus, šparoge, zelenu salatu,… ili variva i juhe… onda ljudi pretpostavljaju da ja u sebe trpam samo meso i fast food u obliku hamburgera, cheeseburgera itd.

Ok, volim hamburger, hot dog, sendviče itd., ali ne jedem to svaki tjedan, čak ni svaki mjesec. Općenito, nisam ljubitelj mesa (preko 16 godina bila sam vegetarijanka).

Ne volim povrće pripremljeno na zdrav način (kuhano, na pari, sirovo…).

Volim povrće: zapečeno s puuuuuuuuuuno masnog sira, bešamel umaka ili kiselog vrhnja (ali bez jaja!; jaja ne volim). Neko povrće mi je dobro i kada je iskombinirano s dizanim tijestom. 

Jela od povrća zapečena u pećnici s bešamel umakom ili kiselim vrhnjem i s puuuuuuuuuuuno masnog sira ili povrće u nekoj pizzi ili piti s puno (dizanog) tijesta od bijelog brašna i puuuuuuuuuno masnog sira mogla bih svaki dan jesti. 

Da, dobro, i jesam svaki dan jela takvo povrće, zato i jesam debela. Ok, nisam debela samo od povrća s bešamelom i sirom, nego i od tjestenine i raznih slanih pekarskih proizvoda. Pogotovo obožavam dizano tijesto, tj. pogače, slana peciva, kifle, štruce, pite, slane buhtle, stromboli, calzone … od isključivo bijelog pšeničnog brašna. 

Kad kažem da volim pizze ili pite s puno dizanog tijesta - onda tako i mislim! Ne volim one neke jadničke, štedljive pizze ili pite u kojima je tijesto debelo maksimalno 5 mm, a mjestimično je debelo jedva 1 mm(!). Kad ja radim pizzu ili neku pitu od dizanog tijesta: tijesto je debelo 2 prsta. Daaaaaaaa, znaaaaaaam, čula sam već da tijesto za pizzu mora biti tanko. Ako to tako mora biti, onda je jedini logički zaključak da ja ne volim pizzu. Ja zaista ne volim te picice s tijestom tankim ko paučina. Ok, onda očito to što ja pripremam s debelim tijestom nije pizza, pa ću onda ja to zvati pita. Obožavam te svoje pite s puno debelog tijesta! 

Uz neku takvu pitu meni ne treba ništa drugo! Ma kakvo meso! Znam da su ukusi različiti, ali nije mi jasno zašto svi tako pate za tim mesom.

Evo primjera nekih jela koja volim:

https://www.recipetineats.com/potatoes-au-gratin/

https://www.epicurious.com/recipes/food/views/roasted-cauliflower-with-cheddar-cheese-sauce-363911

https://www.spendwithpennies.com/pot-creamy-mac-cheese-boiled-milk/

https://mission-food.com/swiss-chard-gratin/#recipe

https://lifecurrentsblog.com/cheesy-broccoli-potato-casserole/

https://www.recepti.com/kuvar/glavna-jela/39720-besamel-povrce

https://www.domacica.com/kelj-u-besamel-sosu/

https://www.scatteredthoughtsofacraftymom.com/cheesy-baked-potato-mac-and-cheese/#tasty-recipes-239389-jump-target

https://www.24sata.hr/lifestyle/danas-pripremamo-hrskavi-sir-a-za-rucak-aromaticnu-deliciju-322436

https://gastro.24sata.hr/recepti/popecci-od-krumpira-16147

https://samojosjedanrecept.blogspot.com/2014/12/popecci-od-kiselog-kupusa.html

https://www.coolinarika.com/recept/polpete-od-povrca-4f7234b2-63c5-11eb-9e34-0242ac120042?pretrazivanje=%7B%22grupa-jela%22%3A%5B%22bR5OWEEx%27%3B+waitfor+delay+%270%3A0%3A15%27+--+%22%5D%7D (obavezno prženo na masnoći!)

https://web.coolinarika.com/recept/piroske-od-krumpirovog-tijesta-punjene-sa-sunkom-i-sirom-3aaa3f9e-63f6-11eb-833c-0242ac120017

https://punkufer.dnevnik.hr/clanak/recept-za-langos-madjarske-lepinje-s-vrhnjem-i-cesnjakom---541430.html

https://www.recipetineats.com/gozleme/

https://www.loveandlemons.com/quesadilla/

https://www.shakentogetherlife.com/cheesy-garlic-breadsticks/

https://kuhinjica-mignone.blogspot.com/2015/02/rusticna-pita-od-paradajza.html

https://www.coolinarika.com/recepti/dansko-pecivo-4fc32140-647b-11eb-a3f9-0242ac1200c8?pretrazivanje=%7B%22pojam%22%3A%22dansko+pecivo%22%7D

https://www.coolinarika.com/recept/lisnata-pogaca-885d726a-6432-11eb-87ec-0242ac120052?pretrazivanje=%7B%22pojam%22%3A%22lisnata+poga%C4%8Da%22%7D

https://www.coolinarika.com/recept/masna-pogaca-b4a05062-642e-11eb-b40d-0242ac120087

https://vojvodjanskakuhinja.blogspot.com/2013/02/rusticna-pogaca.html

https://www.tasteandtellblog.com/garlic-rosemary-three-cheese-pizza/

 

Kao što sam već rekla, uopće ne osjećam potrebu da jedem meso. I u ovim gore navedenim receptima negdje ide slanina ili nešto takvo – ja to većinom izbacim! Navedene recepte radila sam kombinirajući svakakvo povrće, nekad s krumpirom, nekad s tjesteninom, nekad s kruhom…

Volim bešamel umak. S njim je sve bolje! Volim ga namazati na šnitu bijelog kruha, posipati naribanim sirom i zapeći. Kako je to dobro! Meni uz to ne treba nikakvo meso. Naravno da bešamel treba biti skuhan s mlijekom. Čitala sam nekad davno u komentarima pod nekakvim receptom da neki ljudi ne vole bešamel(!). Wtf??? 

Ok, da, dobro, znam, ukusi su različiti… Još više me začudilo što su neke persone u komentaru pod tim receptom napisale da ne vole bešamel s mlijekom, nego ga rade s vodom(!?). Hmmm. Zanimalo me kakav je to bešamel s vodom. Sljedeći put kad sam radila lazanje, išla sam kuhat bešamel s vodom(!). Ajde, da uštedim: umjesto 1 l mlijeka, stavit ću 1 l vode. Ajme! Kako je to odurno!!! To nije bašamel! Ne znam koji je to kurac, ali bešamel nije!!! Bacila sam to što sam skuhala, dakle, taj “vodni” ne-bešamel (šteta maslaca i brašna!) i išla sam kuhat normalni bešamel s 1 l mlijeka!

Volim napraviti i npr. neku pitu od starog (isključivo bijelog!) kruha. Prelijem jajima (nekad i bešamelom), dodam neko povrće (paprika, mladi luk,…), naribani masni sir i zapečem. Tu su mi jaja ok, jer natope suhi kruh. I meni tu ne treba nikakva šunka, salama itd. Mojoj mami treba. Napravila sam nedavno takvu pitu sa starim kruhom, povrćem i puno tvrdog, topivog sira, a odozgo sam ovaj put složila  na šnite narezanu salamu (oko 200 g) – morala sam ju potrošiti, bila je pred istekom roka trajanja (moja je greška što sam te šnite salame složila odozgo, žurila sam se pa nisam razmišljala). Ok, dobra je salama, bilo je fino. Pekla sam to u kalupu promjera 30 cm i ostalo nam je pola te pite od kruha za drugi dan.

Drugi dan, dođem ja kući gladna, i sretna što ne moram ništa kuhati jer imam tu pitu od jučer. Izvadim ja to iz frižidera i imam što vidjeti: da, imam ja pola pite, samo: moja mama je s cijele pite poskidala i pojela ama baš sve šnite salame, nijedna šnita salame joj nije promakla. Kruh, sir i povrće joj je skroz promaklo, tj. uopće ih nije dirala. A dobro, jela sam ono što je ostalo: pitu od kruha, sira i povrća.

Nije to prvi put da je moja mama tako nešto napravila, jako je izbirljiva kad je hrana u pitanju. 

Bilješka za drugi put: salamu narezati na skroz sitne komadiće (ko sjeckani luk!) i pomiješati s ostalim sastojcima. Već sam tako radila: doslovno uzmem dasku za rezanje i sjeckam šunku ili salamu itd. na sitničke komadiće ko luk, pomiješam te komadiće s ostalim sastojcima i onda ih mama ne može samo poskidati odozgo kao ovaj put (kao što sam gore napisala, ovaj put je moja greška, bila sam u žurbi pa nisam razmišljala o tome da moram narezati salamu na sitno!).

Istu stvar radim i s nečim što ona navodno ne voli. Prije dosta godina radila sam pizzu u limu od pećnice i uz šunku, sir itd., razbacala sam odozgo i šaku maslina. Moja mama je svaku maslinu ostavila. Ona masline ne koristi/ne kupuje – to se u njezinoj obitelji nije jelo.

Ja sam masline otkrila, negdje kad sam bila skoro punoljetna. Meni su ok, upotrebljavam ih u pripremi jela.

I prije te pizze radila sam neke stvari s maslinama, ali mama nikad nije rekla da njoj to ne valja. Onda sam skužila u čemu je stvar. Drugi put kad sam radila pizzu, uzela sam dasku za rezanje i masline narezala na sitno, onako kao da sjeckam luk. Stavila sam ih na tijesto namazano umakom od rajčice i onda ostale sastojke. Taj put mama je jela pizzu bez da je čeprkala komadiće maslina van. I onda ja pitam: “A što sad nisi vadila masline van ko prošli put?”

Na to ona kaže: “Pa nisam ih vidjela. Kaj ih ima na pizzi???”

Znači, ako ih ne vidi, onda su joj ok, bez problema ih jede.

Meni uopće nije problem pripremiti hranu koju volim. Ne naručujem kojekakve dostave i ne jedem gotovu hranu iz mikrovalne (nemam mikrovalnu) i ne izlazim u restorane, fast food barove ili picerije. Ja si svu tu nezdravu hranu koju volim, sama pripremim doma. Ne, ne kuham svaki dan, nemam svaki dan vremena npr. mijesiti dizano tijesto, ali kad imam vremena, onda pripremim nešto i imam hrane za par dana. Često čujem da se danas ljudi nezdravo hrane jer naručuju kojekakve dostave..., tj. da bi se zdravije hranili da kuhaju kod kuće. WTF??? Pa ja kuham kod kuće! Ja kuham hranu kakvu volim! Zdravu hranu ne volim, pa ju ni ne kuham (osim kad sam na dijeti). Nije mi jasna ta teorija da bi se ljudi zdravije hranili da kuhaju kod kuće. Ne razumijem zašto bi kuhanje kod kuće automatski trebalo podrazumijevati da ljudi kuhaju zdravu hranu??? Da ponovim još jednom: ja kuham kod kuće, ali kuham nezdravu hranu kakvu volim (zdravu hranu kuham samo kad sam na dijeti). 

Zar stvarno svi osim mene, koji kuhaju doma, stvarno kuhaju zdravu hranu???

A dobro.

Moram priznati da nikad(!) u životu nisam naručila dostavu. Stvarno nikad. Ok, nije da nisam htjela, veći dio života nisam imala tu mogućnost. Živim na području grada Zagreba, ali na selendri. Dok sam odrastala, na selendri nije bilo dostave! Tek negdje oko 2010. jedna birtija nekih 6 km od nas uvela je dostavu. Nije da baš imaju neku ponudu, ali dobro, na selendri je velika stvar što uopće imaju dostavu. Ali, moja obitelj smatrala je da je naručivanje hrane dostavom bacanje novaca. Nismo nikad ništa naručili. Ja sam željela u više navrata nešto naručiti, ali nisam se usudila (morat ću slušat da bacam novce bez veze, a ionako sam debela...). Ima u okolici, u susjednim selima grill barova, picerija itd., ali oni dan-danas nemaju dostavu do nas. 2017. godine u jednom selu, udaljenom par kilometara, otvorio se fast food bar koji čak(!) ima dostavu do nas, ali kako rekoh, nisam nikad ništa naručila jer moja obitelj to smatra bacanjem novaca. Dakle, ta 2 lokala, spomenuta birtija i fast food bar su jedini koji imaju dostavu hrane do nas(!). Wolt, Bolt itd. ne dostavljaju na području gdje ja živim. Isprobavala sam njihove aplikacije, ali ništa, oni ne dostavljaju po zagrebačkim selendrama. 

Tako da ja stvarno svu hranu od koje se debljam - sama pripremam! 

Bloganje i bacanje

 

Ne znam koliko dugo sam blejala u ovu sliku na jednom blogu. Recept mi je bio sporedan, slika me fascinirala: u jednom loncu (ili rajngli) na srednjem dijelu slike prikazana je napravljena, a ta neka, valjda palenta, onda je u onoj tavi otraga napravljen nekakav umak(!?), i onda je u prednjoj, manjoj tavi servirana, a valjda ta ista palenta i na njoj umak(!?). 

WTF???

Zašto je ta palenta(?) i taj umak(?) serviran u toj manjoj tavi, ako je palenta skuhana u loncu, a umak u većoj tavi??? Znam da sam ja retardirana, ali ja to fakat ne razumijem. I stvarno sam par minuta blejala u sliku. I nikako nisam mogla shvatiti zašto je to servirano u maloj tavi.

Onda sam bacila pogled na recept: u njemu piše da blogerica reklamira to nekakvo suđe na svojem blogu! Ahaaaaaa! Pa naravno da onda mora na sliku utrpati što više tog suđa, zato ona ne servira hranu u tanjurima kao obični smrtnici poput mene, nego ona to servira u malim tavama(!).

Nije čudo da moj blog nije bio popularan. Ja sam hranu servirala u tanjurima ili zdjelama. Nikad nisam servirala obrok u manjim tavama. A što onda, svakome tko je bio tamo prisutan (svojoj obitelji?) na ručku/večeri, servirala je tu neku palentu i umak u posebnoj maloj tavi? A koliko ona ima tih manjih tava? Ili je, kao što neke blogerice prakticiraju, tu hranu pripremila samo da bi ju fotografirala u tom suđu koje mora izreklamirati, i onda je hranu bacila? Pisala sam već, food bloganje je skup  hobi. 

Gledanje u druge ljude dok jedu

 

Na nekom blogu autorica bloga napisala je:

Dakle, ona voli gledati druge kako jedu.

Kako je meni to jezivo. Kako ju nije sram to napisati.

Kako to izgleda kod nje? Sjedne si nasuprot, i što - pilji u ljude dok jedu?

Znam, da, dobro, znaaaaaam: ja sam ta koja je nenormalna i retardirana, a blogerica koja pilji u ljude dok jedu, nije nenormalna i retardirana. Ajme.

Dobro, kod mene je to drugačije zbog kojekakvih dijeta, pardooooooon, zdravih prehrana na kojima sam bila. Pisala sam već o tome da sam pola života provela na dijetama/zdravim hranama koje mi se gade i meni ide na živce gledati druge (koji nisu na dijeti/zdravoj prehrani) kako jedu hranu koju bih ja željela jesti, a ne smijem (a tako sam željna te ukusne hrane!). Smeta mi što oni jedu sve što hoće, kad hoće i koliko hoće, i još k tome je većina(!) njih koščato-oglodano-ispijeno-osušeno-izmoždeno-anoreksično mršava! Prestrašno je kad sjedim za stolom s takvima, i oni trpaju u sebe bez kraja i konca (i tako već godinama!) – a niti se debljaju, niti se razbolijevaju od kojekakvih bolesti. Ja stvarno čekam da barem pola moje rodbine, susjeda, poznanika… krepa od kojekakvih bolesti izazvanih time što jedu sve što hoće tj. nisu na dijetama/zdravim prehranama.

Ok, spomenuta blogerica očito nije na dijetama ili zdravim prehranama, pa i ona trpa u sebe kao i drugi te onda očito voli i gledati te druge kako trpaju u sebe, a i oni valjda gledaju nju, kako ona trpa u sebe – pa se onda svi međusobno gledaju kako trpaju u sebe.

No, ja, i kad nisam na dijeti/zdravoj prehrani i jedem nezdravu hranu koju volim, ne volim gledati druge ljude kako jedu. Zašto bih ih gledala??? Boli me jer znam da će oni isto tako jesti i sutra i prekosutra i preprekosutra…, a ja ću kad-tad opet morati biti na dijeti, pardooooooon, znam, danas se ne kaže da si na dijeti, nego da se zdravo hraniš. Meni dođe da se zbljujem samo pri spomenu zdrave hrane. A kad ju još i fakat moram jesti, dođe mi da si prospem mozak.

Stvarno je jadno kad sjedim negdje na nekoj proslavi i svi jedu kolače, torte, pečeni krumpir, kruh, francusku salatu,… a ja ili ne jedem ništa (prosjedim par sati za stolom pijući vodu) ili eventualno jedem (zelenu) salatu. Znam da je zdravožderima  to romantično, oni su sami sebi divni i krasni jer su oni pojeli zdravu zelenu salatu, dok su drugi trpali u sebe kolače, torte, francusku salatu, kruh…

Ja tim zdravožderima mogu reći samo jedno: jebala vas zelena salata.

I da, nije mi jasno zašto ta spomenuta blogerica koja voli piljiti u ljude dok jedu, ne mora biti na dijeti, pardooooooooon, na zdravoj hrani??? Pa ak je ta zdrava hrana tak super kao što meni to svi tvrde, zašto ona ne mora jesti sav taj zdravi kurac (vjerujte, po receptima na njezinom blogu je očito da se ne hrani zdravo!).

A vama svima stvarno ne smeta kad netko pilji u vas dok jedete???

Reci mi koliko jaja stavljaš u kolače - reći ću ti koliko si bogat!

Prije par godina pisala sam Kako imati popularan food-blog u Hrvatskoj?

Neki dan surfala sam netom i tražila recept za nekakvu tortu. Pritom sam se sjetila tog svog teksta, točnije 4. točke: Vrijeme i pravi prioriteti. Meni je i dalje nevjerojatno koliko food-blogeri imaju novaca.

Naime, tražeći recept, stalno sam nailazila na recepte u koje idu hrpetine jaja. Ok, znam da postoje bogati ljudi, ali da netko ima toliko novaca za jaja… Ajme. Ok, nisu tu samo jaja u pitanju, u tim receptima ima hrpa skupih sastojaka u ogromnim količinama, ali fakat me fascinira to s jajima. Pisala sam u spomenutom tekstu da su moji doma imali kokoši, tj. imali smo jaja, ali jaja su bila za prodaju, a ne da bih ja isprobavala recepte. Zato sam si ja u nekoliko navrata bila sama kupila u dućanu jaja koja su mi bila potrebna za isprobavanje recepata, ali meni je to bilo preskupo, pa sam odustala. A da, trebaš biti bogat da bi pisao food blog.

Fakat mi je nevjerojatno da su ljudi tako bogati da si mogu priuštiti pisanje food- bloga. Ok, da, dobro, znam da postoje milijunaši, milijarderi,… ali kad govorim o food-blogerima, meni na pamet ne pada Paris Hilton, Kardiašanke i kojekakvi arapski prinčevi koji su se obogatili na nafti. Ja sam mislila (misliti je drek znati) da su food-blogeri prosječni ljudi, ali ne shvaćam otkud njima toliko novaca za pisanje bloga. Možda njih netko stvarno smatra prosječnim ljudima, ali očito zarađuju iznadprosječno kad si mogu priuštiti takav skup hobi kao što je pisanje food-bloga (ok, ne moraš sam zarađivati, možeš potjecati iz bogate obitelji, bogato se oženiti/udati...). 

Najbolja je stvar što su u tim receptima koje sam gledala - većinom okrugle torte, prosječne veličine (oko 26 cm). Nisu to torte na kat ili torte veličine lima od pećnice. Da, ima i nekoliko četvrtastih torti, i to dimenzija oko 20 x 30 cm - ali to su male torte! Nisu to torte veličine lima od pećnice da bi se tom njihovom veličinom opravdala količina (skupih) sastojaka! Ma kakvi! Ako imate nekakvu proslavu, sigurno nećete raditi samo tu tortu, nego još i druge kolače i hranu(!). Ajme. Meni stvarno nije jasno gdje vi svi radite, što ste studirali… da imate tako dobro plaćene poslove i možete si to sve priuštiti. 

Baš me zanima pripremate li vi, koji niste bogati, torte po takvim receptima? Ako i nemate proslavu, nego npr. radite tu tortu samo za ukućane, za nedjeljni ručak - zar vi onda ništa drugo ne pripremite za taj ručak, nego samo jedete tu tortu??? U mojem slučaju to bi fakat bilo tako: imali bismo samo tu tortu za jelo jer bih sve novce spiskala na sastojke za nju, ne bi mi ostalo novaca za meso, povrće itd.

Ovdje imam primjer za jednu tortu, u koju ide samo 10 jaja - u mojoj obitelji 10 jaja je puno - jer praktički sva jaja bila su za prodaju. Najbolja mi je stvar što pokraj 2 dl ulja piše “nije greška”. To piše zato jer su neki (zdravožderi?) u komentarima cendrali “jel stvarno ide taaaaaaaako puno ulja”. Hmmm. A nitko nije pitao “kaj fakat ide čak 10 jaja”. Litru biljnog ulja možete kupiti za 1,10 eura, a za recept vam treba 2 dl. A jaja, ajme, pa 1 kutija jaja (10 jaja) košta oko 2 eura, ok, može se naći na sniženju i ispod 2 eura – ali svih tih 10 jaja, tj. cijela kutija ode u tu tortu. Sudeći prema popularnosti tog bloga, očito ljudima taj recept nije skup.

U sljedeći recept ide čak 30 jaja, i uz to(!) još i 300 g lješnjaka i 400 g čokolade. Jel vi znate koliki su to novci? Ok, da, znam, znam, primijetila sam već da, sudeći po popularnosti tog bloga, ljudima to nije skupo. Torta baš i nije velika, peče se u četvrtastom limu oko 20 x 30 cm. 

Sad sam se sjetila kako sam uvijek sa svojima vodila bitke oko tih prokletih jaja kad sam htjela isprobavati recepte i to kad mi je trebalo svega 2, 3, 4, 5 jaja. Kao što sam pisala u tekstu koji sam gore linkala: mi smo živjeli na selu i imali kokoši, ali jaja su bila za prodaju, a ne za isprobavanje recepata/pisanje food bloga! Nekad sam cijeli tjedan skupljala jaja, kako bih za vikend imala npr. 8 jaja da isprobam neki recept. Naime, da sam tražila 8 jaja i rekla da mi trebaju za isprobavanje recepta, sigurno ih ne bih dobila. Nego sam 2-3 puta tjedno rekla da si hoću skuhati/ispeći koje jaje - pa sam tako dobila 1-2 jaja - i do vikenda sam ih onda uspjela skupiti za neki kolač. Skrivala sam ih u hladnjaku u kutijama za hranu, srećom, moji nisu bili ludi za prekapanjem po mojim kutijama (pogotovo kad sam bila na dijeti; dijetna hrana nije se gadila samo meni, nego i mojim ukućanima, jedina razlika bila je što sam ju ja morala jesti, a oni nisu morali, jer oni nisu bili na dijeti - pa nisu prekapali po mojim kutijama sa zdravom hranom). 

Baš si zamišljam kako bi to izgledalo da sad odem svojoj mami i kažem joj: "Mogu li dobiti 30 jaja za tortu?" Sigurno bi me zabezeknuto pogledala i rekla: "Za jednu tortu??? Jel to narudžba za tortu na kat?" Onda bih ja rekla: "Ne, to je mala tortica od nekih 26 cm promjera."  Onda bi me ona i dalje zbunjeno, zabezeknuto gledala i izbečila oči, da smo u stripu, iznad glave bi joj se vidjeli oblačići s upitnicima. I rekla bi nešto poput: "Ja nikad u životu nisam potrošila 30 jaja na jednu tortu, zar ne možeš ispeći neku normalnu tortu od 3-4 jaja? Tko normalan peče jednu tortu od 30 jaja???"

Malo pojašnjenje: prije sam radila torte i kolače po narudžbi za manja slavlja, zato bi me mama pitala jel to pečem po narudžbi (za po doma, sigurno nisam radila kolače s puno jaja, doslovno sam se snalazila s 3-4 jaja!). Jel trebam sad istaknuti da ja stvarno nikad u životu nisam radila tortu od 30 jaja. Baš bih ju jednom voljela napraviti i probati! Da sam barem bogata! 

Pokušavam se sad sjetiti koliko sam najviše jaja potrošila za jednu tortu ili kolač. Par puta bila sam si kupila npr. 20 jaja u dućanu za isprobavanje takvih recepata, ali bilo mi je skupo, pa sam odustala. Ni moja mama nije nikad radila torte/kolače u koje ide puno jaja, jer jaja su bila za prodaju, a ne za isprobavanje recepata/pečenje kolača. 

Ako još niste shvatili, mamin odgovor na moje pitanje (Mogu li dobiti 30 jaja za tortu?) bio bi: "Ne, imam već dogovorene narudžbe za cijeli mjesec. Ispeci neku normalnu tortu!"

Ovdje je još jedan recept, ali, ok, ovdje ide samo 17 jaja. Da, da, znam, to je sitnica.

 

Ma da, nije ni ovo skupo, samo 26 jaja za četvrtastu torticu veličine oko 20 x 30 cm!

U ovom receptu nije me šokirala količina jaja, nego cijena kreme! Ajme. Potrebna je 1 l slatkog vrhnja (ne biljnog šlaga!), 400 g čokolade za kuhanje (one skuuuuuuuuupe, s puuuuuuuuuuuuuuuuuuno kakaa), 400 g Nutelle (jel vi znate koliko to košta?) i 100 g mliječne čokolade (naravno, Milka, ni u ludilu neka jeftina). Ajme. Jel vi znate koliko slatko vrhnje košta??? 1 litra slatkog vrhnja bi u nekoj najjeftinijoj varijanti koštala 8 eura. Da vam to malo pojasnim, ako još računate u kunama: to je preko 60 kuna! Ajme. Ja za 60 kuna moram pripremiti i cijeli ručak i kolač! A gdje je još onda 400 g Nutelle za oko 4 eura (to je oko 30 kn!). Jel ima 400 g kvalitetne čokolade za kuhanje ispod 7 eura (oko 52 kn)??? Bolje da prestanem računati dok nisam pala u nesvijest. Znači: slatko vrhnje, Nutella i čokolada za kuhanje za tu tortu koštaju oko 142 kn (a i to je izračunato prema najjeftinijoj varijanti!). Ja za 142 kn moram spremiti obroke za nekoliko dana - tako siromašni žive! Da, da, da, dobro znam, sudeći prema popularnosti bloga, očito je ta torta samo meni skupa. Jedna razvikana blogerica s ovih prostora vječito je reklamirala onu masno skuuuuupu bam čokoladu, jel vi znate koliko taj kurac košta??? Da, dobro, znam, ima i skuplje čokolade od te bam čokolade. Ako upotrijebite kvalitetne iliti skupe, razvikane, sastojke, samo čokolada i slatko vrhnje (bez Nutelle i svega ostalog) za ovu tortu koštat će vas 150 kn (oko 20 eura). Ajme. Torta jest četvrtasta, veličine oko 20 x 30 cm, ali kako već rekoh: nije velika, ne peče se u limu od pećnice. 

A da, znam, ja sam siromašna, ne mogu se mjeriti s bogatim food-blogericama čiji su blogovi popularni i zato sam morala odustati od pisanja food-bloga. Baš si sad razmišljam da Nutellu nisam jela više od 25 godina, meni je to skupo, zato to ne kupujem (prije nekih 25 godina sam ju zadnji put dobila na poklon). Ne kupujem ni one neke Linolade, prije nekih 10ak godina bila sam dobila malu čašicu Linolade na poklon - tad sam ju zadnji put jela. Ja kupujem jeftine kakao namaze, a i to kupujem kad je na sniženju. Naravno, ni to ne kupujem svaki mjesec, nego 1-2 godišnje. 

I ova torta je četvrtasta, ali opet nije veličine lima od pećnice, za moj pojam, s obzirom na količinu skupih sastojaka i uloženih novaca – na kraju se dobije jako malecka tortica. Ajme, ja sam se uvijek morala snalaziti kako god znam, te s manje od 20 jaja raditi četvrtastu tortu veličine lima od pećnice.

Onda gledam ovaj recept gdje se blogerica hvali kako je potrošila preko 30 jaja samo na puko eksperimentiranje. U jednu turu tog kolača idu 4-5 jaja, a ako ih je ona potrošila 30, koliko je tura tog kolača napravila jedno popodne? Baš me zanima što je napravila sa svim tim kolačima. Pretpostavljam da ih je pobacala, pogotovo one ture u kojima nije bila zadovoljna omjerom sastojaka (jaja/ulje/brašno/voda). Kako je to lijepo, imaš novaca, a nemaš obaveza, imaš hrpetine vremena pa možeš cijelo popodne eksperimentirati s kolačima i onda ih baciti u smeće. Zanimljivo mi je i što ta blogerica jednostavno ne može prešutjeti koliko ona novaca ima, pa u receptu čak stoji napomena: "molim vas nemojte koristiti margarin". 

Ja sam siromašna, ja uvijek koristim samo margarin. Ja maslac ne kupujem. Jel vi znate koliko taj kurac košta??? Ja fakat ne razumijem gdje se ona tako obogatila da si može priuštiti maslac. Fakat mi nije jasno, jel ona iz bogate obitelji, jel se bogato udala ili je patentirala nekakav izum na kojem se obogatila, ili što??? A jebiga, ja nisam iz bogate obitelji, nisam se bogato udala i nisam se obogatila na nekakvom patentu (evo idem sad odmah izmisliti neki izum na kojem ću se obogatiti pa ću si onda kupiti maslac; samo što nisam). 

Ona sigurno ne radi 2 posla da bi preživjela, očito na jednom poslu zaradi toliko da iz dosade može slupati 30 jaja u jedno popodne na svoje eksperimente. 

I ja bih fakat stvarno voljela biti tako bogata pa bih mogla pisati blog s receptima! 

U ovom receptu nije me fascinirala količina i skupoća sastojaka, nego veličina i skupoća kuhinje. Proučavala sam kako ta neka gospoja, razvalja ogromnu koru i stavi tu okruglu posudu promjera 30ak cm na to tijesto, a sa svake strane još barem metar radne površine…. Ajme, njezina radna površina velika je ko 2/3 moje kuhinje! Ja imam malu kuću i u njoj malecku kuhinju, a u njoj jednu jedinu radnu površinu: duga je oko 1 m, široka oko 50 cm. I na toj radnoj površini stalno stoje samostojeći mikser s metalnim postoljem i vaga - nemam ih kamo staviti, drugu radnu površinu nemam, a nemam ni u ormarima mjesta (hrpu kuhinjskog suđa, pomagala i namirnica(!) imam u spavaćoj sobi(!)). Kad nešto pečem/kuham, ako nemam dovoljno mjesta za npr. valjati tijesto na radnoj površini, često vagu i mikser moram staviti na pod(!). Znam da sad neki padaju u nesvijest od zgražanja i blebeću da to nije higijenski itd. A kamo da ih stavim??? Stavljam ih na pod jer nemam nigdje drugdje mjesta! 

No, ni na podu nemam ne znam koliko mjesta, mjesta ima taman toliko da mogu zaobići taj mikser i tu vagu, kad izlazim iz kuhinje. U kuhinju se ulazi iz uskog hodnika, na sredini kuhinje je taj uski prolaz, a s lijeve i desne strane, uza zid, su kuhinjski elementi sa štednjakom, sudoperom, frižiderom i hladnjakom - i to je cijela kuhinja! Nema nikakvog ni stolca ni stola; nemam ni perilicu ni mikrovalnu (ili još čak neki drugi fensi kuhinjski aparat) - da i imam novaca za to - ja to jednostavno nemam kamo staviti u kuhinju. Valjda vam je jasno da kad stavim okruglu posudu za pečenje (poput one plave na slici) na tu svoju radnu površinu, ta posuda zauzme skoro pola te površine; već sam napisala da bi radna površina spomenute gospoje zauzela čak 2/3 moje kuhinje! Naravno da onako veliku koru ko na gornjoj fotki nemam gdje ni razvući! S jedne strane kuhinje nalazi se kupaona, a s druge stubište – ja nemam kamo proširiti kuhinju! Da, znam, trebala bih kupiti kuću ili stan (evo budem, samo što nisam, čim dobijem na lotu!) u kojem bih onda mogla adaptirati kuhinju da odgovara standardima za pisanje food-bloga. Moj djed je prije više od 50 godina izgradio kuću u kojoj sad živim. Kako on nije razmišljao o budućnosti, nije mu palo na pamet da će unucima ili praunucima trebati ogromna kuhinja za pisanje food-bloga??? Baš me zanima kako si je ta blogerica priuštila tako ogromnu kuhinju. Gdje ona radi? Nisam joj postavila nikakvo pitanje u komentarima jer znam da neću dobiti odgovor.

Ali, fakat me zanima! 

Ok, znam da su se neke blogerice  obogatile i pokupovale pa adaptirale kuće i stanove da bi imale uvjete za pisanje food bloga. No, zanima me jel ima neka blogerica, koja se nije obogatila, a živi u obiteljskoj kući koju je izgradio otac, djed, pradjed, svekar..., tj. kako je u tom slučaju došla do te ogromne kuhinje za pisanje food bloga??? Jel tata, djed... bio vidovit pa je izgradio kuću/stan s ogromnom kuhinjom? 

Čak i da imam novaca, ja nemam jednostavno kamo proširiti kuhinju (s jedne strane malena kupaona, a s druge usko stubište); u takvom slučaju rješenje nije "a samo sruši koji zid"! Čak ne mogu proširiti ni prema van, jer se vanjski zid nalazi skoro na međi (tu počinje susjedovo zemljište). Da, znam, trebalo bi sve zidove srušiti i napraviti novi plan prostorija među kojima bi bila ogromna kuhinja, potrebna za pisanje food bloga. Ma da, najbolje bi bilo kupiti kuću ili stan koji ima veliku kuhinju, ili kupiti zemljište pa graditi otpočetka (evo, samo što nisam, budem, čim dobijem na lotu!).