Nemojte piti vodu kad ste na dijeti!

Ne pratim onu neku emisiju, ne znam kako se zove na hrvatskom, ono gdje se nekakvi treneri(?) ili što već jesu iživljavaju na debelim ljudima. Prije koji tjedan moja mama je to gledala pa sam i ja sjela, baš da vidim što rade.

Nekakvog tipa izbacili su iz te emisije zato što je navodno  pio vodu.

Ajme.

Ja nisam znala da se na dijeti ne smije piti voda. U redu, dobro, ne znam na kakvim su oni tamo dijetama, ali ja se na ovoj dijeti od 1300 kalorija dnevno fakat nalijevam vodom (naravno, idem na zahod svakih 20ak min., i to mi stvara probleme, pogotovo na poslu). Kako bih inače izdržala na tih 1300 kalorija dnevno? Ja doslovno popijem 5-6 litara vode, nastojim se nalijati vodom kako ne bih osjećala glad. Naravno da uzimam sredstva za smirenje, pa treba izdržati cijeli dan, svaki dan, na 1300 kalorija. Ali ovo, da ne smiješ piti vodu, kako vaga to ne bi pokazala kao povećanje težine, ajme.

Ne znam što da kažem na to.

Pisala sam već da nakon prva tri mjeseca dijete (u 2016. godini) kad sam došla na kontrolu, doktorica se derala na mene jer sam u 3 mjeseca smršavila „samo“ 14ak kila. I tada sam se nalijevala vodom kako bih izdržala na tih 1300 kalorija. Možda da nisam pila toliko vode, možda bi vaga bila pokazala manje kila. Ok, ne bi pokazala 10 kila manje, ali 1-2 kile valjda bi (ili koliko?; ne znam kako se popijena voda prikazuje kad staneš na  vagu). Ne bi ta 1-2 kile manje bile usrećile moju doktoricu, ali voljela bih da mi je netko bio rekao da ne smijem piti vodu jer će vaga to mojoj doktorici prikazati kao nemršavljenje. 

Priznajem, nisam nikad razmišljala o tome da ne smijem piti vodu na dijeti. Ispričavam se, ali bila sam prezauzeta odricanjem od hrane koju želim jesti pa nisam došla do toga da čak ni vodu ne smijem piti. A jebo mene glupu. 

Moja svakidašnja nedjelja

Danas je nedjelja.

Vi sigurno sjedite za stolom sa svojom obitelji i lijepo papate. 

Jeste li se fino napapali, pička vam materina?

Ja  nisam, ja moram gladovati na dijeti. 

Joooooooooooj pardooooooooooooooooooon, jebo mene glupu, kako ja nikako ne mogu zapamtiti da to nije dijeta, nego je to zdrava prehrana.

Muka se nastavlja

Ja to stvarno ne razumijem.

Od 2016. liječnici me liječe gladovanjem, pardoooooooooon, to se ne zove gladovanje, nego dijeta (1300 kalorija dnevno), a dijetetičarka to sad zove „zdrava hrana“. Meni pod „terapija“ ne pišu lijekovi, nego je doslovno napisano: „dijeta“. I da, rekla mi je doktorica još 2016. da bih do kraja života trebala biti na dijeti(!). A jebote glupu. Ja sam ju gledala kao da je pala s Marsa. 

Kako god da se to zvalo (gladovanje/dijeta/zdrava hrana), to je prestrašno. Trebam jesti minijaturne porcijice odurne zdrave hrane koja mi se gadi. Ta zdrava hrana je prestrašna, to niti je masno, niti je slano, sve je samo kuhano , ne smijem jesti nikakve slastice... Jednostavno ne razumijem zdravoždere koji po svojim blogovima i kojekakvim internetskim stranicama tvrde da oni uživaju u zdravoj hrani i kak je to suuuuuuuuuuuper. 

Znam da ima psihički bolesnih ljudi. I očito je da su zdravožderi psihički bolesne osobe. Al ne razumijem zašto oni nisu upućeni na psihijatrijski odjel i zašto onda njima pod terapija ne piše: „zatvoriti doživotno u psihijatrijsku ustanovu i baciti ključ“. To ne zvuči ništa gluplje od „dijeta“.

Prokleta gamad doktorska odurna, pička im materina gadna, usrana, ogavna.

Ja stvarno, zaista, iskreno i od srca svakom zdravožderu želim da crkne. Evo, zaista, stvarno, najiskrenije i od srca vam svima želim da krepate, pička vam materina, gadna, odurna, zdravožderska.

PS 

Ak vam se ne sviđa što pišem, zašto onda čitate ovaj blog??? Ak vam netko drži pištolj uperen u glavu prisiljava vas da čitate ovaj blog, to nije moj problem, riješite to s tom osobom (iako, prema mom skromnom mišljenju i niste za druge nego da vam se prospe mozak, pička vam materina, usrana, ogavna, odurna zdravožderska). Zaista to mislim, iskreno i od srca.

Bez brige, niste vi jedini kojima iskreno želim da crknu. Najiskrenije želim da crknu oni koji jedu sve redom, a uvijek su mršavi. Gledam te ljude već godinama: na poslu, među rodbinom… oni trpaju u sebe sve redom i vječito su mršavi. Uvijek se govori da debeli poput mene ne rade ništa, nego cijeli dan žderu i trpaju u sebe; ja ne pojedem u jednom danu niti približno toliko kao te mršave osobe koje žderu cijeli dan i vječito su mršave.  Ja samo gledam kako one tamane sve pred sobom, pička im materina. Nit su na dijeti, nit se bave sportom, a  non stop su mršavi. 

Baš je danas jedna takva „non-stop-jeduća“ osoba rekla, da njoj „nije dosta jedan komad pohanog za ručak, da ona pojede barem 5-6 komada i uz to jede i kruh i krumpir“.  

A jebote. 

Ja si priuštim jedan mali komadić pohanog  (iako sam duboko  svjesna da to uopće ne smijem jesti), i naravno da to pojedem bez kruha i bez krumpira. I odmah dobijem kilu jer se ne držim onih 1300 kalorija. 

A ona je vječito mršava. 

Meni se gadi gledati kako te osobe to trpaju u sebe, to uopće nije lijepo za vidjeti. Znam, da, znam, većina vas koji ovo čitate se neće složiti s tim, reći ćete da je uvijek lijepo vidjeti mršavu osobu kako fino papa, a odurno je vidjeti debelu osobu kako jede. Da, ja koja jedem polako taj jedan komadić da mi što duže traje jer znam da ne smijem uzeti drugi komadić - ja izgledam odurno dok to jedem jer sam debela. A kad ona mršava žderačica trpa 5-6 komada pohanog jedan za drugim u usta i uz to se davi u kruhu pommes fritesu i majonezi i uopće to ne prožvače - ona je seksi za gledati dok jede jer je mršava. 

Da raščistimo, ovi mršavi, koji vječito trpaju u sebe – nisu onu utegnuti, zategnuti, istrenirani, isklesani, s pločicama…  ili što ja znam kakvi. Gledam ovu jednu, ona je koščato-oglodano-žgoljavo mršava, al ne izgleda ko manekenka, visi joj koža pod pazuhom, nema uopće ravan trbuh, štoviše ima škembu koja joj se objesila preko pičke. Ali kad gledam svoje ruke i njezine noge: ona nema ni približno tako debele noge, kao što su moje ruke, a o njezinim rukama da ni ne govorim, doslovno ko čačkalice (njezine ruke su otprilike „debele“ ko moji prsti). A ona vječito jede. Kad kažem da vječito jede, ne kažem da pojede kilu jabuka, pa 3 kile zelene salate, pa 2 kile paradajza, pa 10 kila kupusa… Ona jede pohano, pommes frites, pizzu, hamburgere, kojekakva peciva iz pekare, kolače, napolitanke, svaki tjedan pojede nekoliko staklenki Nutelle, a bijelog  kruha svaki dan pojede barem pola kile – kad je ona gladna, ona ne pojede jednu šnitu kruha s Nutellom, ona ih pojede 5-6 (ona je to sama rekla, a ja sam imala prilike i na svoje oči to vidjeti!).

Pa ja bih baš voljela izgledati ko ona i da mi škemba visi preko pičke. Ako je to „visenje“ škembe preko pičke jedina  cijena koju bih platila za uživanje u hrani, ja sam za. Ja ne vidim da ona plača još neku cijenu za to svoje neprestano žderanje.

Ako niste znali, samo debeli ljudi moraju se zdravo hraniti. Ovi mršavi, koji se nezdravo hrane, oni to smiju jer su mršavi. Ni ovu „škembastu žderačicu“ doktori ne liječe dijetom - jer je mršava. A nitko ne očekuje da se riješi škembe jer ionak ne misli biti manekenka.

Ja zaista ne razumijem zašto cijeli život moram patiti zbog nečega za što nisam kriva, što si nisam sama izabrala. Uvijek su me vrijeđali, maltretirali i ponižavali zbog toga što sam debela. Meni je fascinantno da se oduvijek smatralo da nije problem u tim osobama koje vrijeđaju i ponižavaju debele ljude, nego je problem u debelim ljudima: nek idu na dijetu i smršave pa onda nitko neće imati razloga da ih vrijeđa i ponižava (al dok su debeli – onda svi oko njih imaju razlog i pravo vrijeđati ih maltretirati, zlostavljati i ponižavati).

Da, sad će oni koji ovo čitaju reći da sam sama kriva što sam debela jer nisam na dijeti, ne vježbam itd. Ali meni ne smeta što sam ja debela! Drugima smeta što sam ja debela: zašto me vrijeđaju i ponižavaju zbog moje debljine – njima moja debljina smeta, a ne meni. Meni smetaju uvrede i ponižavanje, ali nemam apsolutno nikakav problem sa svojom debljinom, kilama na vagi ili izgledom.

Budući da ja stvarno tu zdravu hranu ne mogu više niti vidjeti, odlučila sam pomoći sama sebi pri mršavljenju.

Osim ovih spomenutih osobica koje non stop žderu, a mršave su, tamo gdje radim  ima i onih koje non stop puše i nalijevaju se kavom i fakat ništa ne jedu. Ok, one su mršave jer stvarno, zaista, fakat ne jedu ništa tijekom 8 sati radnog vremena. Meni je fascinnatno da one to izdrže! I tako svaki dan!!! Kako mogu bez hrane??? Odgovor je očito u cigaretama i kavi. 

Ja nisam nikad pušila. Probala sam u srednjoj školi, al nije mi se svidjelo i nikad poslije, do sada, do 38. godine života nisam pokušala zapaliti cigaretu. Meni je to odurno. Kako to smrdi! A kako počnem kašljati! Za sad se učim pušiti: svaku večer na balkonu zapalim jednu cigaretu. Al meni se to gadi i uopće nemam potrebu za tim. No, eto, nastojim zapaliti cigaretu i popušiti ju umjesto da nešto pojedem za večeru. A kad se nagutam tog dima i „iskašljam dušu“, fakat nemam apetita; očito ima nešto u pušenju cigareta i mršavljenju. 

I nastojim piti kavu. Ali meni je i to problem jer ja do sad kavu nisam pila (ista stvar ko s cigaretama: probala u srednjoj školi, gadilo mi se). Sad se tjeram svaki dan popiti jednu(!) šalicu kave. Jedna šalica je malo u usporedbi s ovim mršavicama koje se nalijevaju kavom non stop i u danu popiju i više od četiri-pet šalica, ali za mene, koja inače ne pijem kavu, i jedna šalica je puno.

Osim toga (cigarete i kave), povremeno, kad pojedem nešto čega sam željna, a što ne smijem ni vidjeti, a kamo li jesti, odem ispovraćati se.

Što se tiče onih koji sad kažu da nije normalno povraćati nakon jela, da je to bolesno, opasno, nezdravo… Kao i za sve, tako i za to postoje razna mišljenja, čak i kod liječnika. Prije koju godinu moja mama išla je kod svoje liječnice (baš kod liječnice u Dom zdravlja, ne nešto alternativno negdje) na tretmane mršavljenja. Naravno, morala se držati plana prehrane. Ako se nije držala toga, onda je ili bila više dana na istoj kilaži ili se zdebljala. I onda joj je liječnica rekla, da ako ne može izdržati na planu prehrane i pojede nešto što ne smije, najbolje da se odmah nakon toga ispovraća, rekla je da je, citiram: „u redu na taj način povremeno očistiti organizam“. Naravno, to je u redu ako se radi „samo povremeno“. Ne znam koja je definicija tog „samo povremeno“, ali dakle, u redu je ispovraćati se ako si na dijeti pojeo nešto što ne smiješ. Očito je stav takvih liječnika da nećeš odmah postati bulimičar, ako se “samo povremeno“ ispovraćaš nakon jela. 

Ja se zaista trudim, svaki dan odričem se ukusne tzv. nezdrave hrane u kojoj volim uživati i koja mi nedostaje. Na razumijem zdravoždere koji tvrde da njima „nejedenje nezdrave hrane nije odricanje jer oni uopće ne žele jesti nezdravu hranu baš iz razloga jer je nezdrava“. Ajme, a jebo vas glupe! Ako je meni nešto fino, mene uopće nije briga koliko je to nezdravo i ja sam zaista željna sve one ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu volim, a koje se moram odricati. 

Da ne bi bilo zabune, nisu mi liječnici rekli da počnem pušiti, piti kavu i povraćati kako bih smršavila. Liječnica mi je samo rekla da do kraja života trebam gladovati na 1300 kalorija dnevno. 

Ne znam koliko će mi cigareta, kava i povraćanje pomoći u mršavljenju. I cigarete i kava i povraćanje meni su odurni, ali i to je bolje od gladovanja na zdravoj hrani od 1300 kalorija dnevno.

Dajmo da sjede

Već godinama gledam te „starije“ gospođe po busevima, tramvajima, vlakovima, autobusnim stanicama, klupama (u parku)…

Ima onih koje jedva dočekaju da sjednu. Ono što mi je neshvatljivo je što one sve tvrde da su stare, slabašne, ne mogu ništa… a kako jure do sjedala u busu i tramvaju, sruše sve i svakoga tko im se nađe na putu!

A tek ona nebuloza koju ZET-ovci puštaju u busu i tramvaju, onaj tekst (ne znam točan citat, parafraziram):

„Ulaz u autobuse je, podsjećamo, isključivo na prva vrata.“ 

Za te babe to ne vrijedi. Kad bi ona išla na prva vrata, pa ne bi stigla sjesti!

Ili ono drugo:

„Karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju.“ 

Kad bi baba registrirala kartu, pa ne bi stigla sjesti!

A najviše od svega mi ide na živce jedna druga vrsta baba. 

Prve su, dakle, ove koje u jurnjavi do sjedala ruše sve pred sobom. No, postoji i još posebnija grupa: to su one koje naslažu svoje vrećice i torbe na sjedala u busu, tramvaju, na stanici… a one pobožno stoje nad tim svojim vrećicama/torbama koje sjede na sjedalima ili klupama.

Ajme.

To gledam već desetljećima i ne mogu to shvatiti!

Ok, ove prve jure da bi sjele, dobro.

Al ove druge, one jure da bi stajale nad svojim vrećicama! Tko normalan složi stvari na sjedalo, stolac, klupu… i onda stoji nad tim???

Prije koji tjedan u vlaku: kad sam ušla u vlak, baba je uredno stajalo nad sjedalom na kojem su bile očito njezine vrećice. Ja sam se vozila nekoliko stanica i izašla iz vlaka: ona je ostala stajati nad sjedalom, nad svojim vrećicama.

Ajme.

Ne znam što sa mnom nije u redu: ako ima slobodno mjesto, ja  sjednem i  sve svoje stvari uvijek ostavim na  podu: i u tramvaju i u busu i u vlaku i na stanici… i kad je sunce i kad je kiša i kad je snijeg i kad je led. Zar da  dižem tešku, prljavu…  vrećicu/torbu na sjedalo i onda da stojim nad tim??? Ma da ne bi! Radije si ja sjednem. Ali takav način razmišljanja nije normalan. Trebam se ugledati  u stare, mudre, iskusne žene koje su štošta prošle u životu i koje znaju što i kako treba: treba  naslagati torbe i vrećice na sjedalo, klupu… i onda stajati nad tim.

Par dana prije Svih svetih, na autobusnom stajalištu, razvukla baba po klupi dva aranžmana i torbu u kojoj su bili lampaši, a ona stoji nad tim. A jebo, mene glupu, ja to ne razumijem. Aranžmani su ionako bili omotani plastičnom folijom, ne bi im kruna pala s glave da ih je stavila na pod. Ja kad imam tako nešto, ja to sve ostavim na podu.

Ja se nadam da će mene, kad navršim, a ne znam koliko: 60? 65? 70? 80?... puknuti to nekakvo nadahnuće, tj. da ću doživjeti  tzv. aha-moment, da ću se jedan dan probuditi i shvatiti: "Ahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, a zato one naslažu vrećice i torbe na stolce, sjedala i klupe i one stoje nad tim". Stvarno jedva čekam da shvatim to, zašto one stoje nad stolcima na koje su naslagale svoje torbe i vrećice. 

Pitala sam mamu, koja je očito glupa ko i ja, tj. ja sam  očito naslijedila glupost od nje: ona isto ostavi sve vrećice/torbe na podu i sjedne si. Kaže da je već i ona razmišljala o tome zašto babe naslažu vrećice na sjedalo i onda stoje nad tim, ni njoj to nije jasno. Ona ima 63 godine i još nije doživjela taj aha-efekt, tj. to prosvjetljenje, shvaćanje postupaka tih baba.

Čini mi se da sam zapravo ja još gluplja nego što mi se čini. Često dođem na autobusnu stanicu, a na klupi baba poredala svoje vrećice i stoji nad njima, a ja bih si tako rado sjela (uopće me nije  briga bi li i moje vrećice htjele sjediti na klupi; kako rekoh, ja svoje vrećice uvijek stavljam na pod!). Ne govorim ništa tim babama, neka  od njih bi možda čak i maknula barem jednu vrećicu, ali neke babe su tako zajebane da mi se neda imati posla s njima.

I onda mi ne preostane ništa drugo, nego ja odložim sve svoje vrećice na pod, stojim nad njima i mislim si: ak ona ode prije mene, ja ću sve svoje vrećice i torbe poredati po toj klupi!

Nekad mi se posreći: baba ide na neki drugi (raniji) bus pa se pokupi, ali ja, glupa kao što jesam, zaboravim svoje planove: ja si sjednem i ostavim vrećice na podu! Ajme. A jebo mene glupu!

Već mi se više puta dogodilo da sam stvarno, kad sam bila raspižđena time što ne mogu sjesti jer babine vrećice moraju sjediti, „planirala“: kad ona ode sa svojim vrećicama, onda ću ja namjerno razvući sve svoje vrećice i torbe po klupi na autobusnoj stanici. No, šipak: ja jednostavno zaboravim naslagati vrećice i torbe na klupu jer ja to nikad ne radim. Glupa kao što jesam: ja si sjednem. 

Ja bih si morala nekamo tetovirati: "Kad ima mjesta na klupi, stolcu, sjedalu… poslaži sve svoje vrećice i torbe i onda ostani stajati nad njima, nikako nemoj sjesti!".

Već sam gore napisala da mene uopće nije briga bi li moje vrećice i torbe htjele sjesti na stolac, klupu ili sjedalo! Dobro da još nisam kažnjena zbog zlostavljanja vrećica i torbi, jer ih uvijek stavim na pod. Danas svi imaju kojekakva  prava, pa valjda postoji negdje i neki zakonski akt o pravima vrećica i torbi. Te sve babe su očito upoznate s tim kad tako pobožno, brižno i pažljivo slažu svoje vrećice i torbe na sjedala, stolce i klupe.

Trebalo bi pokrenuti neku humanitarnu akciju „Dajmo da vrećice i torbe sjede“ da se kod ljudi osvijeste kakve potrebe i prava imaju vrećice i torbe.  Naravno, treba mijenjati i zakone: svatko tko odbije staviti svoje vrećice i torbe na sjedalo, stolac, klupu… i onda stajati nad njima, treba biti krivično gonjen. S obzirom na moj odnos prema vrećicama i torbama te kršenje njihovih prava, mene čeka il doživotna robija il smrtna kazna. A ove babe će vjerojatno dobiti Nobelovu nagradu iz područja Odnosa prema vrećicama i torbama.

Nordijska baba

Neki dan u tramvaj uđe gospođa od 60ak godina pod kompletnom sportskom spremom. Imala je na sebi nekakvu novu novcatu sportsku jaknu, valjda nepromočivu i to onu neku fensi (ne onaj neki jeftini gornji dio pamučne trenirke, kakve ja nosam), imala je nekakve hlače(ne znam kakve su to hlače, ali to nije razvučena pamučna trenirka kakve ja nosam). Ta njezina jakna bila je porilično glomazna, ok, znam, za bavljenje sportom, oprema ne smije biti uska i neudobna, ali meni je ta baba izgledala ko američki (tj. afroamerički) reperi koji paradiraju u (brendiranoj) sportskoj odjeći.

Preko hlača imala je nešto za što nemam pojma kako se zove: to je sezalo od gornjeg, tj. preko gornjeg  dijela cipele (od zgloba) i bilo je navučeno do koljena (očito je gore i dolje u rubu toga bila guma, jer je izgledao „nabrano“). Evo, jebo mene glupu, al ja pojma nemam kak se to zove, a niti čemu to služi. Imala je i nekakve fensi cipele, ko nekakve gojzerice, ili koju pičku materinu (nisu to bile jeftine tenisice kakve ja nosam). Znam, da znam, bez brige, ako se želiš baviti sportom, ne možeš nositi stari, razvučeni gornji i donji dio pamučne trenirke i poluraspadnute jeftine tenisice, moraš pljunuti par stotina eura na opremu za bavljenje sportom. I naravno, nordijska baba imala je štapove za nordijsko hodanje. To je jako popularno u Zagrebu zadnjih godina kod gerijatrije.

Ono što je meni bilo blesavo (osim činjenice da mi je cijela ta upicanjena pojava „nordijske babe“ bila blesava) je to što joj se nekakva mlađa žena digla i ta nordijska baba je sjela u tramvaju! A jebo te glupu, ako se možeš baviti nordijskim hodanjem, onda možeš i stajati u tramvaju! A zašto se ona uopće voza u tramvaju s tim štapovima??? Pa nek pješači kad već ima svu tu sportsku spremu za nordijsko hodanje na sebi! 

Stvarno mi nije jasno kamo se ona vozala u tramvaju. Što, zar postoje posebni tereni za nordijsko hodanje do kojih se treba dovesti tramvajem??? Kak to onda funkcionira: dovezeš se tramvajem do tog nekog „terena“ i onda  tamo valjda „odnordijaš“ koju rundu tog nordijskog hodanja i onda se valjda opet tramvajem vozaš kući???

Ajme.

Bus-baba

iliti gerijatrija u autobusu

Danas sam išla autobusom kući. Imala sam veliku, plastičnu vrećicu punu stvari i uz to još i jednu široku, veliku, ovalnu, plastičnu torbu, također punu kojekakvih stvari. Došao je autobus i ja sam prva ušla (to je početna stanica i u autobusu nije bilo nikoga(!). 

U prednjem dijelu autobusa, i s jedne i druge strane su 4 sjedala: dva sjedala nasuprot druga dva sjedala (2 sjedala gledaju u smjeru vožnje, a 2 u suprotnom smjeru). Stavila sam vrećicu na sjedalo do prozora (ono koje gleda u smjeru vožnje), ja sam sjela do svoje vrećice, dakle, do prolaza (na sjedalo koje gleda u smjeru vožnje). I razmišljam kamo da stavim torbu, bila mi je poprilično teška pa mi se nije dalo dizati ju na sjedalo nasuprot meni, i dok ja tako razmišljam, kamo ću s tim, u autobus je ušla gospođa od kojih 65 godina, i što mislite kamo je sjela? Pa naravno, provukla se pokraj mene i moje torbe i sjela nasuprot sjedalu na kojem  je moja vrećica (dakle, na sjedalo koje gleda suprotno smjeru vožnje). Ponavljam: u autobusu nije bilo nikoga (!!!) osim nje i mene!

Za njom je ušao, neki tip, od 40ak godina, koji je očito bio s njom, ne znam jel joj sin, ljubavnik, brat, nećak... il što već; nisam stekla dojam da joj je muž. On je sjeo također u prednji dio autobusa, gdje su takva 4 sjedala (2 sjedala gledaju u smjeru vožnje, a 2 u suprotnom smjeru); al na drugoj strani autobusa. 

Dok ja razmišljam zašto si je ta baba baš tu sjela, kaj ne vidi da ja imam i tu vrećicu i ovu torbu, kaže ona tom svom sinu il ljubavniku, il što joj već jest: "Zar nećeš sjesti ovdje pokraj mene?" Mislila je na sjedalo uz prolaz (ona je sjela do prozora), dakle, ona je htjela da on sjedne nasuprot meni i mojoj torbi i mojoj vrećici; al on je srećom odbio (barem on ima mozga; ili jednostavno neće sjediti s njom). 

Ja sam na kraju držala tu torbu nekako pokraj svojih nogu i njome djelomično blokirala prolaz. U autobus je ušlo još ukupno 4 ljudi. Dakle, da ponovim, osim nas ukupno 7 (baba, njezin sin/ljubavnik, ja i tih četvero ljudi): PROKLETI AUTOBUS BIO JE PRAZAN!!!

Ja stvarno ne razumijem ljude. Ja tu babu ne znam, niti sam ju ikad vidjela. Zašto ona mene jebe u zdrav mozak? Kaj ona fakat nije vidjela moju ogromnu plastičnu torbu? Još je htjela da i taj njezin sin/ljubavnik sjedne do nje. Da je on fakat sjeo do nje, kamo bih ja stavila svoju torbu??? Zar je očekivala da ću se ja stvarno maknuti sa svom svojom prtljagom??????? Pa on ne bi mogao sjesti nasuprot meni, tamo je bila moja veeelika torba, pokraj mojih nogu, on ne bi tamo imao mjesta, ne bi imao kamo s nogama. Kak si je ona to zamislila??? Pička joj materina, gadna, odurna, usrana!

Najradije bih joj bila svoju torbu stavila u krilo!!! A zamislite da sam to stvarno napravila. Ispalo bi da sam ja bezobrazna, neodgojena… jer sam jadnoj, staroj, slatkoj bakici nabila svoju torbu u krilo. Da, da, tu bih ja bila negativac. 

Najbolje mi je kad te stare babe kukaju da one ne mogu sjediti na sjedalima koja gledaju u smjeru suprotnom od smjera vožnje. Ova baba, očito nema takvih problema. Ali meni je fakat fascinantno da ona nije mogla sjesti nikamo drugamo, nego na to sjedalo koje gleda u smjeru suprotnom od smjera vožnje, nasuprot meni i svoj mojoj prtljazi. Ona nije imala nikakve prtljage (osim sina/ljubavnika).

Uostalom, taj njezin sin/ljubavnik, sjedio je dakle, također tamo gdje su 4 sjedala: on je sjedio na jednom sjedalu, ostala tri sjedala bila su prazna(!!!), tamo nitko nije sjeo!!! Zašto onda ona nije sjela ili do njega ili nasuprot njemu (budući da joj ne smeta sjediti u smjeru suprotnom od smjera vožnje)???

Ta žena stvarno voli jebati ljude u zdrav mozak. Pička joj materina, gadna, odurna, usrana, glupa. 

Da ponovim, još jednom, za one koji nisu shvatili: ja sam ušla prva u bus, onda je ušla ona, onda je ušao njezin sin/ljubavnik, i još je ušlo ukupno 4 ljudi, dakle u busu nas je bilo sveukupno 7 (+ vozač): 

PROKLETI BUS BIO JE PRAKTIČKI PRAZAN!!!

Al, ona je baš morala sjesti nasuprot meni i  mojoj prtljazi. 

Da napomenem: ni na ostalim autobusnim stanicama nije bilo baš nikakve gužve, jedva da je bilo žive duše; na nekim stanicama nije nitko ušao, tu il tamo po  1-2 osobe, a neki ljudi su i izašli.

Al ne, ona je baš morala tu sjesti.

Nisam joj ništa rekla, iako bi ju najradije bila ispsovala, al naravno, ja bih opet bila negativac jer vrijeđam jadnu, slatku staričicu. 

I onda me netko pita zašto mi te babe po busevima idu na živce.