Zašto sam studirala?

Ja sam stvarno mislila da će mi studiranje omogućiti da se izvučem sa selendre na kojoj živim. Ispalo je da to nije točno (misliti je drek znati).

Uopće ne znam što bih rekla, ja sam zaista vjerovala da će meni faks i svo mrcvaranje koje sam proživjela tijekom studiranja omogućiti da se iskopam iz tog blata i dreka.

Ok, sad su mi neke stvari jasnije. Sama činjenica da sam vjerovala da ću se studiranjem iskopati sa selendre svjedoči o tome koliko sam glupa – jer ispada da je mama znala da se to neće dogoditi. Zadnjih godina, u više navrata rekla mi je da je znala da me studiranje neće izvući sa selendre, nego sam studirala, a eto, tako, da završim neki faks jer je danas jako popularno imati fakultetsku diplomu. Saznala sam da su i još neki članovi obitelji/rodbine znali da se studiranjem neću iskopati sa selendre.

Dakle, jedino ja, ovakva glupa i neinteligentna, kakva sam rođena (a za to ja nisam kriva) nisam znala da mi studiranje neće omogućiti da se izvučem iz selendre. Voljela bih da sam i ja pametna kao moja mama i ostatak rodbine. Da sam znala to što ona zna: ne bih faksu bila ni prismrdila. Vjerujem da sam mogla trunuti na selendri i sa samo osnovnom ili srednjom školom – za to mi nije trebao fakultet. 

A na fakultetu sam stvarno krv pišala i meni je zaista bilo teško. Jasno mi je sada koliko sam glupa bila, ali baš zbog toga što mi je bilo jako teško, ja sam vjerovala u ono „za sve se u životu treba pomučiti“ – zato sam mislila da ću ja stvarno tom svom mukom nešto postići (sad znam: misliti je drek znati).

Ja imam 36 godina te sam i dalje u tom blatu i dreku, tj. nisam se iskopala sa selendre. Živim u staroj, derutnoj, selendarskoj kući u kojoj nije ništa uređivano više od 40 godina jer nemamo novaca za to. Jedino što se radilo na kući: svakih 10ak godina su krečeni zidovi i mijenjane tapete, namještaj u dnevnom boravku je tapeciran prije 20ak godina – kada je bio star 20ak godina – sad je star preko 40 godina i nemamo u planu niti ga tapecirati, a kamo li kupovati novi (možete li zamisliti kako izgleda kauč i fotelje koji su stari više od 40 godina).

Namještaj u svim prostorijama stariji je od 40 godina. To nikad nije bio kvalitetan ni skup namještaj (moja obitelj nikad nije imala novac za takve stvari). Što mislite kako izgleda kupaona u kojoj ništa nije renovirano preko 40 godina?

Meni je uvijek najviše bilo žao što nemam veliku, modernu, lijepu kuhinju. Pisala sam već da sam (prije nego su me u siječnju 2016. počeli „liječiti“(???) dijetom) obožavalapripremati hranu, isprobavati recepte, pisala sam blog na tu temu, pekla kolačei torte po narudžbi itd. Sve sam to radila u maloj, mračnoj rupi (kuhinji). Imam jednu jedinu malecku radnu površinu: dugačka je oko 120 cm, ali je jako „plitka“ (više liči na nekakav uski, niski šank, nego na površinu za pripremu hrane; al to nije niti šank jer je s druge strane zid, a ne barski stolci i sl.!)). Kad stojim ispred te radne površine, do zida koji je iza nje ima jedva 50 cm (a tik do nje s desne strane je ormar, a s lijeve štednjak). Na toj površini nemam naslagane kojekakve aparate (kao što to vidim kod drugih ljudi) jer niti imam tih kojekakvih aparata, a osim toga: ta površina mora biti prazna da bih na njoj mogla raditi sve što trebam prilikom pripreme hrane, to je doslovno, zaista jedina radna površina u toj maleckoj kuhinjici. 

Kad sam radila kolače i npr.  imala nekoliko zdjela s kremama i sl. puno stvari morala sam odložiti na pod. Npr. mikser je morao biti na podu, a i pokoja posuda s kremom – nisam imala radnu površinu dovoljno veliku za odlaganje svega što mi treba. Ako se nekome gadi što sam ja stvari odlagala na pod – a što da vam ja radim? Znam da food blogeri stavljaju na blogove slike svojih lijepih, modernih, velikih, svijetlih  kuhinja… u kojima imaju mjesta za sve. Baš sam nedavno čitala kako se jedna food blogerica iz ex-yu hvali da joj je muž uredio lijepu kuhinju i da je to najveća prostorija u kući. 
Da, tko je meni kriv što se ja nisam znala bogato udati pa da meni muž uredi modrenu kuhinju i da to bude najveća prostorija u kući. 

O tome koliko sam ja zapravo glupa svjedoči i činjenica da ja nikad nisam tražila takvog muža. Ja sam studirala i nekako sam sebi uspjela utuviti u svoju glupu glavu da ću se ja sama iskopati sa selendre i da ću si sama urediti lijepu kuhinju jednog dana, ne treba meni muž za to (stvarno sam tako razmišljala za vrijeme faksa!). Sad shvaćam kako sam bila glupa.

Za kuhinju je prije koju godinu kupljen štednjak jer je stari crko i nije ga se moglo popraviti (tada je bio star preko 35 godina i rekli su da više nema dijelova da bi se to popravljalo). A i kako to već biva, ovaj štednjak koji smo kupili, ne funkcionira kako treba. Ima nekih kvarova, ali više nije pod garancijom, a nemamo novaca da ga damo popraviti. Hladnjak je star preko 40 godina, ako crkne morat ćemo kupiti novi. Uvijek mi je bio problem što je zapremnina tog hladnjaka 70ak litara – vječito sam se borila s tim kako da hladim u njemu kreme i kolače... Ali, ionako nemam mjesta u kuhinji za veći hladnjak. Iznad njega su ormarići – ako bih htjela (imala novaca!) za veći hladnjak, morala bih maknuti ormariće kojih ionako ima malo u toj maleckoj kuhinjici. Pisala sam već i da nikad nisam imala perilicu. Sve suđe uvijek sam prala ručno (pisala sam o tome).

Čitajući ovo što sam napisala, divim se sama sebi. Možete vi reći što god hoćete, ali ja se zaista divim sebi. Food blogeri često se hvale svojim prekrasnim, modernim fensi kuhinjama (ne da su ko iz kataloga, nego zaista jesu naručene iz kataloga!) i kojekakvim aparatima, pomagalima… i onda je razumljivo samo po sebi da je sva hrana napravljena u tim kuhinjama fantastična.

Ja sam svu hranu i sve kolače i torte (i po narudžbi  i za slavlja i za po doma itd.) radila u maloj mračnoj rupi staroj 40ak godina, s jednom maleckom, minijaturnom radnom površinom, bez kvalitetnog  miksera, bez perilice suđa, bez klime, s maleckim hladnjakom od 70ak litara, sa štednjakom starim preko 30 godina koji je imao samo funkciju: upali i peci (a ne ko ovi  današnji štednjaci s kerefekama: gornji grijač, donji grijač, ventilator, vrući zrak, odmrzavanje, čišćenje pećnice…; ok, ovaj „novi“ štednjak koji smo kupili prije par godina ima i te kojekakve kerefeke; al ja sam veći dio svog kuhinjskog staža odradila na starom štednjaku).

Zaista se divim sebi jer sam to sve što sam pripremila, skuhala, ispekla… napravila u toj maloj, staroj, derutnoj kuhinjici bez fensi štednjaka, bez klime, bez kojekakvih fensi uređaja (za razliku od bogatih food blogerica koje imaju moderne, ogromne kuhinje i uređaje).

Jedino što sam si priuštila bio je mikser koji sam kupila 2015. nakon što sam par godina štedjela za njega.  Da, toliko sam se radovala tom mikseru,  a sad ga ne koristim jer me od siječnja 2016. liječnici „liječe“(???) zdravom dijetnom prehranom. Sad mi ne treba.

To je: moderan, crven, glomazan mikser – odudara totalno od stare kuhinje.

Što mislite kako izgleda kuhinja u kojoj je sve (osim štednjaka, spomenutog miksera te štapnog miksera) staro 40 godina?

Nikad nisam imala ni mikrovalnu ni toster ni fritezu… Uvijek sam  si to željela (i sad bih to željela imati: makar samo da vidim kakav je to osjećaj kad imaš novaca da si to možeš kupiti).

Aparat za kavu također nismo nikad imali, ali ja ionako ne pijem kavu pa si to nisam nikad poželjela. No, baš me zanima kakav je osjećaj kad imaš novaca za to. Gledam malo susjede, rodbinu, prijatelje. Većina njih ima kojekakve aparate za kavu i to košta i po 3000 kn - ja sam blenula kad sam to čula. Kao što sam već rekla,  voljela sam peći, kolače, radila sam torte po narudžbi itd. i za to sam upotrebljavala jeftine miksere za 200-300 kn. Da, većina stvari može se izmiksati upotrebom takvih miksera (ja sam dokaz za to!). Ali to je uvijek bilo mučenje (i za mikser i za mene). Takvi mikseri nakon 15ak min. miksanja postanu vrući i iz njih počne smrdjeti po zapaljenoj plastici. Onda sam morala isključiti takav mikser i pričekati da se ohladi. A ako ga nisam isključila kad je bio vruć, onda ili je:

1. mikser crko 
ili je

2.  crko mikser i još je i sklopa izbacila pa nije bilo struje u cijeloj kući (mene se to više puta dogodilo).

Meni bi jako dobro bio došao neki pravi, kvalitetni mikser.

Zato sam godinama štedjela za mikser koji je koštao 2500 kn (a koji je meni stvarno trebao za izradu kolača). 
A eto, drugi bez problema i bez višegodišnje štednje pljunu 3000 kn za najobičnije kafenisanje.

Gledam u zadnje vrijeme (otkad me „liječe“ dijetom) po blogovima zdravoždera. Većina njih ima kojekakve bijesne aparate. Gledam onaj neki Vitamax (tak nešto) i još jedan, zaboravila sam kako se zove (isto nekakav vita?): to košta i preko 3000 kn. Ajme. Ja k sebi nisam mogla doći kad sam vidjela koliko novaca zdravožderi imaju.

Da, može se dići kredit za kupovinu kojekakvih stvarčica. Al kako vi vraćate te kredite??? Da ja dignem kredit,nemam pojma kako bih ga vratila. Otkud bih to vraćala, s kojim novcima???

Naravno, nemaju svi zdravožderi takve fensi aparate. Ali očito imaju više novaca od mene kad vidim kakve namirnice kupuju: kokosova mast/ulje (kako je to skupo!!!), sirovi kakao (kao je pak to skuuupo!!!), pa onda kojekakvo bio voće i povrće, maca, chia, ovo, ono, - meni se u glavi vrti kad vidim te cijene.

Dobro, ima i siromašnijih zdravoždera koji žive na npr. 100 g srdela s kostima, iznutricama i glavama za ručak (meni se to gadi, samo što se sad nisam zbljuvala po tastaturi) i uz to jedu npr. leću (ajme, kako je to odurno!). 

Ovaj primjer sa srdelama i lećom nisam ja izmislila, jedna zdravožderka mi se pohvalila da se ona tako hrani i time mi je htjela dokazati da zdrava hrana nije skupa. U redu, svaka čast onima koji to mogu jesti. Jasno je meni da zdravožderima hrana ne treba biti ukusna, nego zdrava – svaka vam čast, što možete živjeti tako. Mene uopće nije briga je li nešto nezdravo: meni je najvažnije(!!!) da je hrana ukusna.

No, dobro, od siječnja 2016. ionako me „liječe“(???) dijetom pa je moj problem s kuhinjom riješen: ne smijem uživati u hrani pa ju ni ne pripremam – ne treba mi lijepa, moderna kuhinja. To zdravo sranje koje smijem sad jesti, na brzinu si pripremim i pokupim se iz kuhinje. Prije sam sate i sate provodila u toj maleckoj kuhinjici i uživala sam pripremati hranu kakvu volim. A što da sad radim u kuhinji kad smijem jesti samo zdrava odurna, prokleta, gadna sranja koja mi se gade? Ne znam jel mi sad ružnija kuhinja ili ova ogavna zdrava hrana koju smijem jesti.

Gledam oko sebe: susjedi, rođaci, prijatelji, poznanici… svakih par godina mijenjaju namještaj, preuređuju po kući… Meni nije jasno kako su se oni tako bogati da imaju novaca za takve stvari.

A kod nas, nije samo kuća derutna. Po okućnici se odmah vidi da je moja obitelj najsiromašnija u selu. Stari derutni kokošinjci, svinjci, štala, štagalj,…

Ja ne razumijem zašto je baš moja obitelj siromašna. Kad je već tako, zašto barem nisam obdarena inteligencijom, da se iskopam iz toga. Ja sam zaista krv pišala i u školi i na faksu rintajući za bolji život. Pišam ja i sad na poslu krv, ali na tom poslu niti mogu što postići, niti mogu zaraditi da se iskopam sa selendre. A drugi posao ne mogu naći, nemam nigdje vezu, a niti znam nešto drugo raditi.

Što bi bilo, kad bi bilo?

Čitala sam na nekom stranom blogu tekst nekakve blogerice-zdravožderke koja je trkeljala o tome da bi se ona voljela vratiti u prošlost: kako bi se što prije počela zdravo hraniti. Ajme glupače. 

Objasnila je ona kako se u njezinoj obitelji nije zdravo jelo, nego je ona tek kasnije otkrila kako je zdrava hrana „divna i krasna„(???) i žao joj je što nije ranije počela s tim. Nju nisu liječnici počeli liječiti zdravom prehranom, nego je ona sama u nekom trenutku došla na tu ideju da se počne zdravo hraniti (barem tako tvrdi na blogu).

WTF???

Ja nisam nikad došla na ideju da se patim jedenjem zdrave hrane koja mi se gadi, mene su liječnici počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom u siječnju 2016. kad sam imala 34 godine. Da se mogu nekom čarolijom vratiti u prošlost (sad ga fantaziram ko i spomenuta glupača!), što bih učinila?  Ne znam u koju dob bih se trebala vratiti, ali recimo u punoljetnost,tj.  kad sam navršila 18 godina, ali to vraćanje u prošlost, naravno, kao i kod spomenute idiotkinje-zdravožderke, podrazumijeva da bih „zadržala svijest/sjećanja,…“ o proteklih 18 mjeseci gladovanja i općenito o svemu što sam proživjela nakon 18. godine  - točno znam što bih učinila: jela bih svu tzv. nezdravu hranu koju obožavam i to svaki dan i non stop bez prestanka!

Ja ne razumijem spomenutu blogericu. Shvaćam da si neki ljudi obožavaju poslagivati sve u život tako da im bude što teže – a na neki bolestan (meni nerazumljiv) način oni onda uživaju u tome. 

Ja ne bolujem od toga. Ja se definitivno ne bih vratila u prošlost da se ranije i to sama (bez da me liječnici sile na to) počnem zdravo hraniti: to uvijek stignem. 

Dakle, da se vratim u doba kad sam imala 18 godina i budući da sam zadržala svijest/sjećanje o svemu što mi se događalo u godinama koje sam već jednom proživjela (o tome da me od 34. godini života liječnici „liječe“(???) zdravom hranom) – ja bih se trudila pojesti što više tzv. nezdrave hrane do te 34. godine života! 

Imala sam 114 kg u siječnju 2016. kad su me liječnici počeli „liječiti“. Ne znam koliko bih kila skupila do 34. godine da se stvarno vratim u prošlost i posvetim uživanju u ukusnoj hrani kakvu volim, 214 kg ili više? Ali fakat bih jela sve ono što volim, kao kompenzaciju za to što će me u 34. godini liječiti jedenjem zdrave hrane koja se meni gadi. 

Ok, moguće je da bi me u tom slučaju (kad bih stvarno jela više tzv. nezdrave hrane nego što sam je u ovom životu pojela do 34. godine života) -  čak i ranije počeli liječiti tom dijetom. Spremna sam na taj rizik.

Da, dobro ste pročitali, i pisala sam već o tome: smatram da zdrava hrana nije lijek (iako ima okus kao lijek: sve što je zdravo je neukusno, u to sam se itekako uvjerila tijekom proteklih 18ak mjeseci). I zato, da se mogu vratiti u prošlost, definitivno ne bih počela jesti zdravu hranu, nego bih se fakat posvetila uživanju u hrani kakvu volim (tzv. nezdravoj). Pisala sam da se u mojoj obitelji pommes frites nije jeo svaki dan, ali da se vratim u prošlost: našla bih vremena da ga pripremam/jedem  svaki dan, i to dva puta dnevno!

Slika preuzeta s interneta.

Hranidba tijekom noći???

Kod nas se nikad nije jelo po noći. I točka.

Ne znam ima li još koji razlog za to, ali onaj koji meni pada na pamet je praktične prirode. Pisala sam da živim na selendri u derutnoj kući, ništa nije renovirano preko 40 godina jer nemamo novaca za to… E pa na selu je bio običaj da postoji tzv. ljetna kuhinja koja se najnormalnije koristi i zimi – a odvojena je od ostatka  kuće, ima poseban ulaz itd. Dakle  kad se navečer išlo spavati: kuhinja bi se zaključala i išlo se spavati u kuću. To je značilo, ako ste po noći htjeli ići jesti, trebali ste izaći iz kuće i prijeći dvorištem do kuhinje. Ok, ljeti to nije problem. Ali zimi biste se trebali dobro obući i obuti, a po potrebi i lopatom odmetati snijeg ako je napadao, tj. napraviti si puteljak do kuhinje. Zato se u mojoj obitelji nikad nije jelo po noći.

Naravno, kad bi se kasno došlo doma, večeralo bi se npr. u 22 sata, ja sam već večerala u pola noći kad sam došla s posla, tijekom noći bi se npr. jelo na svadbi, ali u mojoj obitelji nije se ustajalo iz kreveta i išlo jesti. Čujem da je to kod drugih normalno. Pohvalile su mi se više puta rođakinje, prijateljice, kolegice,… koje žive u novima, modernim kućama/stanovima s kuhinjom: „Išla sam po noći na wc i onda sam se sjetila da u frižideru imam kolača, torte,… bila sam gladna i išla sam si radit sendvič u 2 u jutro…“.  Meni je to uvijek bilo fascinatno jer u mojoj obitelji nije bilo takvih (po)noćnih zalogaja.

Osim spomenute ljetne kuhinje, uvijek je postojala i kuhinja u kući - mala, minijaturna kuhinjica, ali nismo ju upotrebljavali. Bila je uređena i u njoj su bili aparati (danas stari preko 40 godina; osim štednjaka i miksera), ali u njoj se hrana rijetko pripremala, samo kad smo imali goste; dane smo provodili u ljetnoj kuhinji. 

Znam da je većina onih koji bace pogled na ovaj blog zgrožena mojim prehrambenim navikama, al eto: imam 36 godina i nikad nisam ustajala iz kreveta i išla jesti tijekom noći. 

Fakat ne mogu zamisliti da bih ja stvrano usred noći ustala iz kreveta, otišla u kuhinju i jela.

Slika preuzeta s interneta.

Pakao

Ako pakao postoji, tamo sigurno poslužuju zdravu hranu (inače se to ne može nazvati paklom). 

Slika preuzeta s interneta.

Kako bi mene to trebalo motivirati???

Listam novine, i vidim, opet ona neka, koja je bila u onoj nekoj emisiji gdje je mršavila… ne znam kak se to zvalo, ni kak se ona zove… al kako je dosadno prežvakavanje toga.

Znam da se po novinama pišu gluposti, al meni nikako nije jasno kad piše da toj ženi prilaze ljudi na cesti i kažu da ih je motivirala na mršavljenje.

WTF???

Kak? Na koji način? Zašto? Zbog čega?

Kako bih ja – vidjevši nju u toj emisiji (ok, ja to nisam pratila pa možda zato ne kužim foru) – trebala poželjeti ići na dijetu, maltretirati se i izgladnjivati ko ona??? Zašto???

Ja to fakat ne razumijem. Mene uopće nije briga gdje je ona bila, kako je ili koliko smršavila. Zaista ne mogu naći riječi kojima bih opisala koliko mene to ne zanima. Zašto je svima to tako interesantno??? Meni sve to liči na otkrivanje tople vode jer je njezino mršavljenje razumljivo samo po sebi. Može se objasniti jednostavnom računicom: da, gladovala je + mrcvarila se sportskim aktivnostima = i smršavila je. Zašto je to takvo čudo ili zašto bi to mene trebalo motivirati? Zbog čega???

Može ona, ili bilo tko drugi, smršaviti 50 kila, 100 kila, 150 kila… Što to mene briga? Ja nisam imala problem sa svojom težinom od 114 kila i nisam osjećala potrebu da budem na dijeti. I dan-danas ne mogu shvatiti zašto mene liječnici „liječe“(???) dijetom, a ne daju mi lijekove. Ak takvi ko ova spomenuta radije hoće gladovati i vježbati: a dobro.  Ja im na tome niti zavidim, niti im se divim.

Što se mene tiče, možete svi vi, na cijeloj planeti, smršavjeti toliko, da, ne znam, nitko na kugli zemaljskoj nema više od 50 kila. Ja nemam apsolutno, doista, ama baš nikakvu namjeru pridružiti vam se. Zašto ja ne bih imala npr. 200 kila????  I dobro – ja ću biti JEDINA debela žena (zapravo osoba, jer i muškarci su danas opsjednuti dijetama i sportom) na planeti. 

Zašto ja ne bih bila debela?????????????????????????????????????????????????????????????

??????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Ja nemam problem s tim. Ako vi imate problem s mojim kilama, dobro: to je vaš problem, a ne moj. 

No, da, naravno,  blago meni, moji doktori imaju problem s mojim kilama. Al ja sam se već uvjerila da zdrava prehrana ne liječi sve.

Ta žena je nešto trkeljala da joj se ljudi rugaju na cesti što je debela, vrijeđaju ju, maltretiraju… A koliko ona misli da mora imati kila da ju nitko ne bi maltretirao? Općepoznato je da žena nikad ne može biti dovoljno mršava. Da ova spomenuta na kraju ima 50 kila, uvijek će se naći netko tko će smatrati da i dalje ima previše ili premalo(?) kila. Naime, čitala sam na internetu da postoji i maltretiranje i vrijeđanje mršavih ljudi, npr. njima smeta kad netko po cesti viče za njima: „kak si mršava, ajd pojedi nešto“. Nemam pojma o tome,  jel stvarno postoje ljudi koji viču za mršavima da nešto pojedu? Meni to nikad nije palo na pamet.

Al ima po internetu tekstova gdje se mršavice žale kako njih boli kad im se nešto takvo kaže i ispada da je to „skinny shaming“.

Dakle, ako ste na dijeti, zdravoj prehrani (ili čemu god) da vas ljudi ne bi maltretirali i vrijeđali - onda ste se zajebali; uvijek će netko naći nešto na vama da vas maltretira koliko god malo ili puno kila imali.

Ja sam uvijek bila debela i da jesu i mene ljudi zbog toga vrijeđali, maltretirali, omalovažavali…: gađali su me smećem, u školi su mi nabili smeće u torbu, jednom su mi pod majicu nasuli šaku zemlje/pijeska, čikova, itd., smišljali su mi kojekakve nadimke, dobacivali kojekakve uvrede,… Točno je da, dok sam bila dijete/tinejdžerka, onda sam od 10. do 18. godine bila na kojekakvim dijetama zato što su mi se drugi rugali jer sam debela. Sad kad se sjetim da sam ja zbog njih išla na dijetu: ne mogu se sama sebi načuditi kako sam glupa bila. Da se mogu vratiti u to doba života: ne bi mi palo na pamet da budem na dijeti (zdravoj prehrani ili čemu god) jer ja nikad nisam nikome bila dužna smršaviti, a ja sa svojim kilama nisam imala problema. Zato nakon 18. godine života nikad nisam došla na ideju da idem na dijetu ili zdravu prehranu ili što već.

Znam da društvo (svijet) tako funkcionira da se ti koji vrijeđaju debele ljude ne trebaju promijeniti (s njima je sve u redu), nego debeli ljudi trebaju smršaviti da ih se ne bi vrijeđalo. I dobro, ja se ne osjećam pozvana mijenjati druge ljude. A što se mene same tiče, negdje, kad sam navršila 18 godina, ustanovila da sam od onih ljudi koji nemaju potrebu ugađati drugima: zašto da ja idem na dijetu/zdravu prehranu i ugađam time onima koji me smatraju debelom????????????????????????????????????????????????????????????????????

???????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Što mene briga što se njima sviđa ili ne. A kao što znamo: žena nikad ne može biti dovoljno mršava, uvijek će se naći netko kome ću biti debela. Da imam 60 kila, to bi bila tako, neka, relativno normalna težina za mene, al hrpa ljudi bi i dalje smatrala da sam debela. Čak i kad bih imala npr. 40 kila: budući da nisam visoka, 40 kila bila bi moja manekenska težina. Ali našlo bi se i tada onih za koje bi i to bilo previše te bi me opet maltretirali da bih trebala imati npr. 36 kila. A onda bi se valjda(?) opet našlo onih koji bi vikali po cesti da pojedem nešto(?)… 

I kako sad njima svima ugoditi da me ne vrijeđaju, maltretiraju itd.? 

Tu bitku ste izgubili i prije nego ste krenuli na dijetu, zdravu prehranu ili što god.

Netko tko će ovo čitati mogao bi se praviti pametan (ljudi to jako vole) pa reći da nije stvar u tome što drugi misle, nego što ja mislim o sebi: OKO 18. GODINE ŽIVOTA ZAKLJUČILA SAM DA SE NE MISLIM CIJELI ŽIVOT PATITI NA DIJETAMA/ZDRAVIM PREHRANAMA I DA MENE NETKO PITA, JA NIKAD(!!!) NE BIH BILA NA DIJETI, JA NISAM IMALA PROBLEMA S KILAŽOM OD 114 KILA, JA NE RAZUMIJEM ZAŠTO MENE LIJEČNICI LIJEČE GLADOVANJEM, PARDOOOOOOOOOOOON: ZDRAVOM DIJETNOM PREHRANOM. A ČINJENICA JE DA ZDRAVA PREHRANA NE LIJEČI SVE.

Ako je normalno da mene drugi smiju maltretirati i vrijeđati zato što sam debela – dobro. Nisam ja nikad imala namjeru mijenjati svijet. Nek me slobodno vrijeđaju, ja neću ići na dijetu (zdravu prehranu ili što već) da bih njima ugodila. I ja sam, negdje od 18. do 34. godine živjela sam po tome. Nije bila moja ideja da u siječnju 2016. u 34. godini života idem na dijetu zato što mi je dojadilo biti debela ili zato što me ljudi vrijeđaju zbog toga, nego su me prokleti doktori počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom. Pička im materina.

Slika preuzeta s interneta.

Zašto nju ne liječe zdravom, dijetnom prehranom???

Danas sam bila negdje (vezano uz posao), nevažno gdje. Bila je zakuska. Naravno, sve jedno do drugoga, prefina (tzv. nezdrava) jela kakva obožavam – tj. kakva ne smijem jesti (neću nabrajati što je sve bilo jer ću se rasplakat od jada, kao što sam se i tamo skoro rasplakala). Gledam oko sebe, svi jedu – netko nije na dijeti niti na zdravoj prehrani.

Gledam jednu osobu, to mi je kolegica po struci, al ne poznajem ju, znam ju „iz viđenja“. Ne radimo u istom dijelu grada, susrećemo se 1-2 puta godišnje u ovakvim prilikama. Znam ju 5-6 godina. Kad sam ju prvi put vidjela, ta žena imala je barem 170 kila, bez šale i pretjerivanja, da ju vidite – složili biste se sa mnom. Ona  i dan-danas ima oko 170 kila, a imala ih je i svaki put posljednjih 5-6 godina kad sam ju vidjela. Ne znam, možda se i udebljala koju kilu, ali smršavila SIGURNO nije. 

ZAŠTO NJU LIJEČNICI NE LIJEČE ZDRAVOM DIJETNOM PREHRANOM??????????????????????
??????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Mene su počeli mrcvariti tim zdravim gladovanjem kad sam imala 114 kila. Ona ima barem 60 kila više nego što sam ja imala kad su me stavili na dijetu. Zar ona nema nikakvih zdravstvenih problema? Zar nju ne tjeraju na dijetu? Ili ju tjeraju na dijetu, al ona to odbija? I što, doktori poštuje njezine želje i ne sile ju da gladuje??????????????? Mene NITKO nije pitao želim li ja biti na dijeti niti su mi nudili neku drugu mogućnost liječenja. 

I gledam ju danas kako tamo trpa sve u sebe, sve redom… Ona jede sve. Kako samo slatko jede! I ja bih tako.

Nemam ja problem s njezinom kilažom. Ja sam imala 114 kila kad su me stavili na dijetu, ali da me nisu tako počeli mučiti, ja bih nastavila uživati u hrani kakvu volim i za koju godinu bih i ja imala barem 170 kila ko i ona – i ja nemam problem s tim. Meni ne smetaju debeli ljudi. Ja ne vidim problem u tome da ja ili netko drugi ima 200 kila i sl.

Al ja fakat pojmiti ne mogu, zašto ona ne gladuje na zdravoj dijetnoj prehrani i smije imati oko 170 kila, a mene su počeli maltretirati dijetom kad sam imala samo 114 kila???????????????????????????????????????

Ne radi se o tome da je ona samo danas tamo jela sve što je stigla, a inače se se hrani zdravo, dijetno i sl. Da se ona hrani zdravo/dijetno… tijekom zadnjih 5-6 godina, koliko ju znam, bila bi smršavila barem 10ak kila. Ona nije ništa smršavila zadnjih 5-6 godina!

Znam da život nije pošten, al ja fakat shvatiti ne mogu zašto sam kažnjena gladovanjem na zdravoj dijetnoj prehrani, a hrpe ljudi oko mene, i mršavi i debeli(!!!), jedu sve što hoće i nitko ih ne liječi zdravom prehranom.