Blago meni jer gladujem…

Zadnjih par dana stalno čujem:

- Dobila sam 1 kilu/2, 3,… kile/5 kila…

- Zdebljala sam se.

- Moram na dijetu.

...

Hmmmm. Ja već skoro godinu dana gladujem na prokletoj, gadnoj, odurnoj zdravoj prehrani (tako me liječnici "liječe"(?)). Pa se ja, eto, nisam zdebljala. Blaaaaaaaago meni, jel´da?  Ja ne osjećam da je meni blago, ja bih radije imala slatke brige kakve drugi imaju: zadnja 2 tjedna uživali su u hrani kakvu im srce želi i zdebljali su se. 

Ja nisam imala taj luksuz. Točno je da sam tijekom zadnja 2 tjedna imala 2 dana kad sam jela ono čega sam željna. Kao što stalno pišem: ja svaki tjedan imam jedan dan kad jedem ono što mi fali i ono za čim žudim: masnu, tešku, kaloričnu zasitnu hranu krcatu bijelim šećerom i bijelim brašnom; to mi je kompenzacija za preostalih 6 dana u tjednu kad jedem ono sve zdravo što mi je odurno i što mi se gadi. Dakle, i tijekom blagdana imala sam dane posvećene tzv. nezdravoj hrani kakvu volim, ali u mojem slučaju to su bila doslovno samo 2 dana tijekom 2 tjedna!!! Hrpa ljudi koju znam (većina moje rodbine!!!) tijekom zadnjih 15ak dana (od 24. 12. 2016 do 8. 1. 2017.) svaki dan je žderala sve što je htjela. Zavidim im što oni to mogu.

U mojem slučaju ta spomenuta 2 dana uživanja u hrani nisu bila ni Badnjak ni Božić, ni stara godina, ni Nova godina. Na te "blagdanske" dane jela sam odurne zdrave gadosti. Odabrala sam 2 dana nevezana uz blagdane - za "zabranjenu" nezdravu hranu i uživala sam u onome što volim. Ako se netko pita zašto baš na same blagdan nisam u jela hranu kakvu volim, odgovor je da ne volim većinu hrane kakve se kod nas jede za blagdane. Nije mi problem biti kraj orehnjače, makovnjače, mađarice, bijele pite,… i svih ostalih pita, kao i pokraj kojekakvih suho-sitnih kolača. Takvu hranu ne volim i zato joj mogu odoljeti! Pogotovo su mi sve ove pite podjednako neukusne: mađarica, karamel pita, bijela pita, rozen pita, medena pita,... sve je to nekakva pita s prhkim korama. Isto tako, suhonjava me nikako ne privlači: vanilin kiflice, šape, orahove kiflice, kiflice s pekmezom,… na tu suhonjavu nikad nemam apetita.

Otkad ja ne smijem jesti kolače kakve volim: ne pečem nikakve.  Ipak, nisam se uspjela izvući iz pečenja makovnjače i orehnjače za blagdane. Ali, dobro, jer orehnjača ima okus po orasima, makovnjača ima okus po maku, slatko dizano tijesto ima okus kao slatko dizano tijesto - a takve stvari ne volim, mogu biti na stolu pokraj mene i ne dolazim u napast da to utrpam u usta. Osim te makovnjače i orehnjače nisam pekla nikakve kolače. Prethodnih 20ak godina običavala sam napraviti hrpu kojekakvih tradicionalnih kolača (spomenute pite i suhonjava) kakve se očekivalo da napravim, ali sam uz to obavezno još radila i kojekakve kreeeemaste kolače kakve ja volim (mađarica nije kremasti kolač!!! kao što to nisu ni druge takve pite!!!). Za blagdane smo obično imali preko 15 vrsta kolača! 

Al´ sad sam odlučila poštedjeti sebe pečenja svega toga tradicionalnoga. Zašto da ja crnčim u kuhinji, a drugi da to žderu (makar žderali pite mađarice i suhonjavu kakvu ja ne volim)? Ne, neće oni jesti moju muku. Ja nikome ništa ne dugujem.

A neki kremasti kolač za sebe mi se nije dalo raditi jer sam znala da ću ja samo jedan dan smjeti to jesti, a kako nisam u stanju ostalih 6 dana u tjednu (dok jedem odurne zdrave gadosti) gledati taj kolač i ne jesti ga – bolje da ništa ne pečem.

Ja sam ova svoja 2 "grešna" dana ispunjena tzv. nezdravom prehranom imala usred tjedna (između blagdana): išla sam u pizzeriju!!! Da, falila mi je pizza! Isključivo od bijelog pšeničnog brašna!!! S puuuuuuuno maaaaaaaaaasnog sira!!!

U pekari sam si kupila maaaaaasnu sirnicu (ne onu neku suhu što se lista ko telefonski imenik - kaže se da sirnica takva treba biti(!?), ali meni takva ne valja. Ja volim onu maaaaaaaaaaaasnu, s debljim korama, natopljenu masnoćom, s koje se mast cijedi i kapa: u pekari sirnicu stave u papirnatu škarniclu, kroz koju mast totalno curi u plastičnu vrećicu u koju su to stavili: ako u plastičnoj vrećici škarnicla pliva u masnoći iz sirnice - onda znam da je odlična! (Ako nema masti ni u papirnatoj škarnicli, a kamo li u vrećici - onda znam da ta sirnica ne valja i nema druge, nego frknuti to u koš za smeće.)

Bila sam i u slastičarni, jela sam kreeeeeemaste, preeeeeefine kolače (a ne tradicionalnu sitnu suhonjavu, odbojnu orehnjaču/makovnjaču ili onu nakaradnu mađaricu i ostale piturine!). 

Bila sam i u fast food restoranu, jela sam sendvič (nešto kao cheesburger) s puuuuuuuuuuuuno sira i pommes fritesom. 

Takvu hranu volim i željna sam je. Ovo što se za blagdane jede: uopće me ne privlači. Nikako ne volim ptičurine koje se obavezno poslužuju, ne volim ni svinjetinu ni janjetinu. Sarmu  ne mogu smisliti – u tom jelu mi se ne sviđa doslovno ama baš ništa (ni meso, ni kupus, ni riža)! Nisam luda ni za mlincima, pojedem ih, ali mogu biti kraj njih bez da ih jedem (moji su to jeli za Božić i nije mi bio problem odoljeti im). Jedino što se u većini obitelji servira za blagdane i što ja obožavam je: francuska salata! Ali prava: puuuuuuno majoneze, puuuuuuuuno krumpira i malo mrkve i graška.

Da nešto rasčistimo: mrkva i grašak bez krumpira prelijani majonezom – nisu francuska salata, ne znam što je to, ali to nije francuska salata i ja to ne jedem. Zatim, mrkva i grašak s krumpirom (ili bez njega) – prelijani jogurtom u kojem je „na vrhu noža“ majoneze – to također nije francuska salata i ja to ne jedem.

Ali prava fracuska salata mi fali, to bih jela, da je toga  bilo kod nas sad za blagdane, ne znam bih li uspjela odoljeti. Da je bilo ove tzv. francuske salate s jogurtom(???) tome bih mogla odoljeti – ali tome može odoljeti i cijela moja obitelj; tu tvorevinu s jogurtom koja se šverca pod francuski salatu - kod nas nitko ne jede.

Ja bih zaista voljela da mogu svaki dan (a ne samo jednom tjedno) uživati u masnoj, teškoj, kaloričnoj,…  hrani krcatoj bijelim šećerom i bijelim brašnom – kao što sam uživala i proteklih 16 godina kad na dijetu nisam ni pomišljala. Većina moje rodbine se tako hrani već desteljećima pa njih liječnici ne liječe zdravom prehranom.

Ne, ne osjećam se superiorno ili ne znam kako... ponosno(?) u usporedbi s ovima koji su 2 tjedna uživali svaki dan u hrani i udebljali se. Štoviše, zavidim im. Željela bih biti poput njih. Željela bih tako uživati.

Vidjela sam kod neke zdravožderske blogerice kako je ponosno istaknula da je ona uživala u blagdanima jedući zdravu hranu i uopće se nije udebljala. Navela je ona što je jela, marljivo je objavljivala recepte još u prosincu – uopće joj ne zavidim na tome što je jela, fakat je tužno kad jedeš takvu hranu i onda tvrdiš da uživaš u njoj – očito neki ljudi ne znaju što je ukusna hrana. Al, ne žalim ja nju: ona u svom profilu na blogu tvrdi da je  sama, dobrovoljno(!?) prešla na tu tzv.  zdravu hranu jer je to diiiiiiiiivno i kraaaasno; nije spominjala da su ju liječnici natjerali na zdravu prehranu ili da je alergična na nešto ili da je imala zdravstvenih tegoba (ako jest, ona u profilu šuti o svemu tome). Iz toga slijedi: ona si je sama samcata kriva što je na zdravoj prehrani.

Ja si nisam sama kriva, mene su liječnici stavili na to jer mi ne daju lijekove nego me "liječe"(???) zdravom dijetnom prehranom (ne razumijem zašto ne podupiru farmaceutsku industriju; ja apsolutno podupirem sve oblike kemije i farmaceutsku industriju!!!). 

Ne, jednostavno se ne osjećam ponosno ili pobjedonosno što sam gladovala za blagdane pa se nisam udebljala. Gladujem skoro godinu dana na zdravoj prehrani koja mi se gadi, a koju su mi nametnuli liječnici. A ja uopće ne želim biti mršava jer znam da to ne donosi ni sreću ni zadovoljstvo. 

Da, točno je, kad jedem tu odurnu, prokletu zdravu hranu – onda se ne debljam. Al plaćam cijenu: kvaliteta života je užasna. 

Sve slike preuzete su s interneta.