Da je zdrava hrana ukusna – svi bi bili mršavi

Dakle, već godinu dana liječnici me „liječe“ zdravom dijetnom prehranom. Ok, nemam pojam kojeg sam točno dana krenula na to gladovanje: nisam krenula u to onaj dan kad su mi to napisali pod terapiju u liječnički nalaz, a niti sljedeći dan, nego je meni trebalo par dana da prihvatim činjenicu da moram početi gladovati – a nisam si zapisala kojeg sam točno dana počela s tom odurnom prokletom, zdravom prehranom koja mi se gadi. Ali znam da je to bilo krajem siječnja 2016. Tako da, do danas 31. 1. 2017. sigurno ima godina dana (ili koji dan više) otkad se patim na toj odurnoj zdravoj hrani.

Smršavila sam 31 kilu. I što se to u mojem životu promijenilo (na bolje?)?

Doslovno, apsolutno, zaista ama baš ništa.

Vidim da neki blogeri-zdravožderi koji su iz nekog razloga prešli na zdravu prehranu, izvještavaju da im se život kompletno promijenio: nabolje, sve im je super, sve im se u životu posložilo(???).
Wtf?

Ja bih zadnjih godinu dana opisala kao godinu dana gladovanja na zdravoj hrani. I što je uslijed toga postalo super u mojem životu?

Na poslovnom planu meni se nije promijenilo doslovno, apsolutno ama baš ništa: radim oduran posao koji mi se gadi (šaljem ja molbe već godinama kako bih našla drugi posao; ali očito ga nisam našla). 

Stalno sam pod stresom, nikad gotova s poslom, uvijek ima još nešto što moram napraviti jer to spada u moja zaduženja pritom uopće nije bitno je li vikend, praznik ili koje je doba dana ili noći. 

To što sam smršavila 31 kilu – nije mi nikako uljepšalo/poboljšalo/popravilo situaciju na poslu. Ne tražim posao manekenke, glumice itd. pa mi gubitak kila apsolutno nije pomogao da nešto promijenim na poslu. Ni financijski se apsolutno ama baš ništa nije promijenilo na bolje: zapravo, više trošim na hranu. Da, može zdrava hrana biti jeftina, ali općenito, zdrava hrana je meni odurna i neukusna i ja zaista kupujem i isprobavam i neke skuplje stvari ne bih li našla nešto  iole ukusno – nisam to našla, ali novce sam potrošila.

Na ljubavnom i tzv. prijateljskom planu također se nije promijenilo doslovno, apsolutno ama baš ništa. Ok, promijenilo se to da ne izlazim i ne družim se s ljudima. Činjenica je da je 99% moje rodbine debelo, a i ¾ prijatelja su debele. I oni jednostavno vole uživati u ukusnoj, tzv. nezdravoj hrani. A i ovi koji nisu debeli – oni također obožavaju uživati u ukusnoj (tzv. nezdravoj) hrani, ali  oni to smiju jer su blagoslovljeni dobrim genima – pa iako nemaju ravan trbuh, nisu utegnuti, imaju strije i celulit, visi im koža pod pazuhima, nemaju kondicije,… - jednostavno su košćato-žgoljavo-mršavi bez obzira na to koliko ukusne (tzv. nezdrave) hrane trpaju u sebe. Mene boli kad na obiteljskim ili prijateljskim slavljima, druženjima… gledam kako oni smiju uživati u ukusnoj (tzv. nezdravoj) hrani kakvu vole, a ja ne smijem. Zato izbjegavam takve susrete. Oni znaju da sam ja sad već godinu dana na toj zdravoj prehrani i vide da sam smršavila – jasno im je da sam smršavila jedući odurnu zdravu hranu koja mi se gadi. Nitko od njih nije poželio početi se tako hraniti jer vide koliko se ja patim zadnjih godinu dana, a i sami znaju koliko je zdrava hrana odurna i ne žele ju jesti. Udaljili smo se, prije smo razmjenjivali recepte za kolače i druge fine stvari, otkad ja jedem zdrave splačine ne sudjelujem u pričama o receptima za ukusnu tzv. nezdravu hranu. Valjda sam si sama kriva jer sam preosjetljiva – boli me gledati kako oni uživaju u hrani kakvu bih ja htjela jesti. Zato ne idem na ta kojekakva slavlja/druženja... zašto da gledam kako se oni goste ukusnom hranom dok ja jedem neko svoje odurno, zdravo sranje koje mi se gadi?

Sviđa mi se ova misao, u prijevodu: ići u restoran i naručiti salatu isto je kao platiti kurvi za zagrljaj. To je živa istina. Što, zar da ja na slavlju, dok svi uživaju u ukusnoj, kaloričnoj, teškoj, zasitnoj,... hrani - jedem nekakve nemasne, niskokalorične splačine (koje su pripremljene na zdrav način, npr. osušene u pećnici bez dodatka masnoće umjesto da su fino ispržene (mljac!!!) u litrama masnoće?).

Da je zdrava hrana ukusna – onda bi svi na svijetu bili mršavi.

Što se zdravstvenog stanja tiče, jedino poboljšanje je da imam donekle redovitu mjesečnicu. Što se liječnika tiče, očekuju da smršavim još preko 20 kila. I dalje mi ne daju lijekove, nego me „liječe“ dijetom (TRAŽILA SAM LIJEKOVE!!! UMJESTO ZDRAVE PREHRANE!!! – ali neeeeeeeeeeeeeeeeeee, oni meni i dalje propisuju samo  dijetu: to mi doslovno piše u nalazu!!!). 

Ne vidim te sve silne divote i krasote koje se ljudima dogode u životi kad se prebace na tzv. zdravu hranu. Do kad moram čekati da vidim neki rezultat? Pa da, rekli su liječnici meni, da bih do kraja života trebala biti na tom zdravom sranju (imam 35 godina). I oni to očito stvarno misle. A ja to apsolutno nemam u planu. Kad sam krenula na tu prokletu odurnu dijetu, moj plan je bio i ostao: smršaviti iole do te neke težine koju oni očekuju da imam i onda kad mi malo sjašu s vrata: vratiti se svojim prehrambenim navikama. 

Naravno, da ću se onda opet udebljati! Meni je normalno da ako uživam u životu i ako jedem hranu koju volim, da ću se udebljati. Ja volim: masnu, kaloričnu, prženu, zasitnu, tešku hranu isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,.... Da, ja to volim! Ja nemam problem s tim da se udebljam 30ak kg koliko sam smršavila u ovih godinu dana. Ja ionako nisam htjela smršaviti, nisam imala u planu više ikad ići na dijetu! Niti želim biti mršava, i ne vidim razlog zašto ne bih imala oko 114 kg (koliko sam imala u siječnju 2016. kad sam krenula na tu odurnu zdravu prehranu). Ovaj dolje crtež odlično prikazuje situaciju: ja nemam apsolutno ama baš ništa protiv da vratim izgubljene kilograme i nemam ama baš nikakvu namjeru držati se zdrave prehrane. Kad mi liječnici malo sjašu s vrata  s tom zdravom prehranom: vratit ću izgubljene kilograme jer ću uživati u hrani kakvu volim!!!

I dalje čekam i one divote za koje zdravožderi tvrde da im se dogode (odmah, prvih mjeseci(!)) kad počnu jesti zdravu hranu: lijepa kosa, koža i nokti. Ja u godinu dana nisam primijetila doslovno, zaista apsolutno ama baš nikakvo poboljšanje. O tome sam već pisala. Nakon koliko godina zdrave hrane se navodno popravi ten, nokti i kosa???

Što se mog psihičkog stanja tiče: nikad nisam bila ovako jadna. Rasplačem se pri pomisli na porciju zdrave hrane koja mi je na repertoaru. U dućani se rasplačem kad prolazim pokraj onoga što ne smijem jesti:  finog bijelog kruha isključivo od bijelog brašna ili pizze od isključivo bijelog brašna ili kolača napravljenih isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera (gade mi se integralno ili raženo brašno, med, stevija…). Uzimam sredstva za smirenje. Ne znam kako bih izdržala godinu dana na zdravoj hrani bez toga.

Nikad nisam skrivala: u ovih godinu dana svaki tjedan imala sam jedan dan kad sam jela nešto tzv. nezdravo što ne smijem ni pogledati, a kamo li jesti. U 2 navrata nisam bila samo jedan dan na tzv. nezdravoj prehrani, nego sam nekoliko dana za redom uživala u onome što volim (o tome sam pisala: Pojest ću sve kolačiće, Živim život i Voljena "nezdrava" hrana kao moj lijek). 
Ali koja je muka živjeti na toj zdravoj hrani 6 dana u tjednu!!! Osim u 2 navedena slučaja kad sam guštala danima, inače sam zaista samo jednom tjedno jela nešto ukusno što volim, a ostalih 6 dana jela sam proklete, odurne, gadne, zdrave stvari koje mi se neopisivo gade!

Ako se netko pita, zašto izbjegavam obiteljska/prijateljska druženja ako ionako svaki tjedan barem jedan dan jedem nešto što ne smijem – zašto onda na idem na ta druženja i zašto onda tamo ne jedem tzv. nezdrave stvari. Odgovor je jednostavan: nikad ne znam što će na tim susretima/slavljima/druženjima biti posluženo. Ja volim masnu, kaloričnu, tešku, zasitnu,… hranu isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera – ali ne volim svu takvu hranu, tj. sve namirnice, sve vrste jela, ne volim sve vrste kolača i sve načine pripreme jela. Ima stvari za kojima žudim 6 dana u tjednu i sama sam sebi dozvolila da si jednom tjedno priuštim to što želim – i to baš točno takvo kakvo želim: a ne da se na nekoj proslavi moram zadovoljiti nečim što jest i masno i kalorično i zasitno…, ali što zapravo ne volim ili mi se ne sviđa način na koji je pripremljeno. Kad bih na npr. nekom slavlju pojela nešto što je tzv. nezdravo, masno, kalorično...  ako mi se to jelo zapravo ne sviđa - to bi bilo kao da sam jedan dan bez veze potratila na uživanje u nezdravoj hrani: jer nije bilo posluženo ono što ja zaista volim i želim. Bolje da jedem tzv. nezdravu hranu koja mi se zaista baš sviđa. Možda sam izbirljiva, ali smatram da nakon što 6 dana u tjednu jedem prokletu, zdravu, odurnu hranu koja mi se gadi – imam pravo jedan dan u tjednu uživati baš točno u onakvoj masnoj, kaloričnoj, teškoj i zasitnoj hrani od bijelog brašna i bijelog šećera kakvu volim i želim.

Svaki dan fali mi masna, kalorična, teška, zasitna hrana… isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera i za tim stalno čeznem.  I kako da ja sad budem sretna?

Čime sam ja to profitirala u tih godinu dana jedenja odurne zdrave hrane koja mi se gadi???

I ne, nakon godinu dana(!) nije ništa lakše. Nikad nisam voljela zdravu hranu. Al otkad me „liječe(?)“ zdravom prehranom,tj. otkad praktički svaki dan za svaki obrok jedem zdrava, odurna, nemasna, neslana, niskokalorična, lagana, nezasitna,… sranja od kojih sam non stop gladna i koja mi se nadasve gade – tek sad sam zapravo svjesna koliko je zdrava hrana ogavna. U siječnju 2016. zdrava hrana nije mi se toliko gadila koliko mi se gadi sad u siječnju 2017. - nakon što ju jedem već godinu dana.

Sve slike preuzete su s interneta. 

Kako se radi/stječe/dobiva… grižnja savjesti zbog jedenja ukusne hrane?

Obično u vrijeme blagdana i tijekom ljeta, ali zapravo, zadnjih godina to je postala pošast prisutna cijele godine… po časopisima, portalima… izniču naslovi poput: zdravi/zdraviji kolači, bez previše kalorija, bez maslaca, bez šećera, bez jaja, bez glutena,…  i nekako je uvijek nametnuta svojevrsna poveznica za te sve kolače, tj. tvrdi se da su to: kolači bez grižnje savjesti. Znam da ima ljudi koji zbog zdravstvenih razloga ne jedu sve namirnice, ali meni nisu jasni oni koji smiju sve jesti, ali se zbog nekih razloga(???) koje su sami sebi nametnuli(!) dobrovoljno odriču nekih namirnica ili jela. 

Naravno da ja ne jedem te zdrave/zdravije kolače bez maslaca, šećera, jaja, glutena, sirove, osušene itd., itd., itd. Pisala sam već više puta da si ja svaki tjedan jedan dan priuštim - sve ono za čim žudim i čeznem preostalih 6 dana u tjednu, tj. sve ono što se danas smatra nezdravim; jedem kalorične kolače koji sadrže tone bijelog šećera, margarina, biljnog šlaga,... Mene uopće nije briga koliko je to nezdravo jer ja to jednostavno obožavam! I ne, nemam grižnju savjesti kad jedem sve to tzv. nezdravo što volim. Zapravo, nikako ne razumijem zašto bih „trebala“(?) imati grižnju savjesti. Ja takvih problema nemam.

Baš me zanima kakav bi to kolač trebao biti zbog kojeg bih ja imala grižnju savjesti što sam  ga pojela. Ja takve još nisam jela.

Kako se radi/stječe/dobiva/nastaje/organizira/oblikuje… grižnja savjesti – ne znam koji glagol zapravo trebam upotrijebiti, kaže li se „raditi grižnju savjesti“ ili „stjecati grižnju savjesti“ ili „dobiti grižnju savjesti“ ili „organizirati grižnju savjesti“ ili „oblikovati grižnju savjesti“...? Ja jednostavno ne znam kako da „imam“ grižnju savjesti kad ne razumijem zbog čega bih ju trebala imati.

Ok, krenimo od pretpostavko da postoje ljudi koji zbog nekih (meni neshvatljivih) razloga imaju grižnju savjesti kad pojedu nešto ukusno. Ja to ne razumijem pa ne znam što da kažem o tome. Za takve osobe postoje ti neki kolači: zdravi/zdraviji, bez previše kalorija, bez maslaca, bez šećera, bez jaja, bez glutena,… bez grižnje savjesti…  pa oni onda jedu takve kolače i valjda onda nemaju(?) grižnju savjesti. 

Jeste li probali te navodne kolače? Ja jesam. Rekla sam da ih ne jedem – i ne jedem ih baš zato što sam imala priliku probati ih – to je preužasno. Sramota je to zvati kolačem. To s kolačima veze nema; pogotovo one danas popularne sirove mase. Znam da je taj raw-plastelin popularan, ali to je prestrašno. Kad staviš to u usta ne znaš bi li bljuvao, upotrijebio to za izradu figurica ili za zidanje kuće. Nisu ni kojekakvi paleo, lchf, bezglutenski, makrobiotički, veganski itd. kolači bolji, zapravo, ne mogu se odlučiti koji bi bili najgori. Ali zaista je sramota kad u naslovu recepta piše da je to kolač ili desert, za to bi trebalo izmisliti nekakav drugi pojam; ne znam postoji li u ikojem jeziku naziv za takvu gadost.

Ne razumijem „krilaticu“ kolači bez grižnje savjesti – jer ti spomenuti tzv. zdravi kolači uopće nisu kolači. Ili je možda u tome fora: to nisu pravi kolači, pa onda nema ni grižnje savjesti. 

Sve slike preuzete su s interneta.

Voljena "nezdrava" hrana kao moj lijek

Zadnjih 15ak godina svake zime prehlađena sam po dva puta i to uglavnom prehodam, bez ležanja i obično nemam temperaturu. Nikad se nisam cijepila protiv gripe, zadnji put sam ju imala u osnovnoj školi (prije, oko 21 godinu). I ne, nisam nikad običavala uzimati kojekakva sredstva za imunitet i slična sranja, a nisam se ni zdravo hranila ili konzumirala namirnice za koje se kaže da su divne i krasne te navodno štite od prehlade (a ne vjerujem ni u narodnu/pučku medicinu).

Zadnjih godinu dana (od siječnja 2016.), otkad me liječnici „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom jedem hrpetine (sirovog) povrća i voća. I prije sam  ja jela povrće (16 godina sam bila vegetarijanka!), ali termički obrađeno, pripremljeno na ukusne (kalorične,  masne) načine (zapečeno, s puuuuuuuuuuuno masnog sira, bešamel umakom,...). Voće sam jela u kolačima (volim voćne kolače!), ali nisam običavala to konzumirati sirovo. Sad uslijed te odurne zdrave prehrane kojom me navodno liječe, pijem i tzv. smutije – to su sokići od izmiksanog voća i povrća; meni se to gadi i ne volim ih. Ne pijem ih baš svaki dan, ali prisilim se 4-5 tjedno to progutati. Trpam u te sokiće svašta: od sirove cikle i špinata do jabuka, naranči, ananasa, kakaa – al to je sve jedno gore od drugog. Naravno, da ja dodajem nekakvo sladilo u to! Vidim po zdravožderskim blogovim teorije tipa "voćeko je dovoljno slatko pa ne treba dodavati sladilo u smuti"; ajme, meni mozak stane kad to pročitam, uz dodatak sladila smuti je oduran, al bez sladila je preoduran.

I da, tim sokićima dodajem sva ona zdrava sranja koja se danas reklamiraju kao zdrava: đumbir, kurkuma, cejlonski cimet… Đumbir sam i prije koristila u kuhanju, ali nisam ga stavljala u sve. Sad ga stavljam i u te sokiće i u kojekakva jela – i na kraju sve ima okus po đumbiru; ajme užasa. Kurkumu nisam nikad obožavala, povremeno bih ju stavila u neko jelo, ali meni je ona pregorka. I sad mi pokvari sve u što ju stavim (kao da zdrava hrana nije dovoljno odurna i bez nje). Cejlonski cimet mi se ne sviđa; smeta mi što svemu pokvari okus. Osim što se tvrdi da su te stvari poput đumbira, kurkume, cimeta,… općenito zdrave, redovito se tvrdi kako oni poboljšavaju imunitet, štite od prehlade, itd., itd., itd. Koliko sam ja tog sveg „zdravog“ u prošlih godinu dana pojela i popila – ja se više nikad u životu ne bih smjela  prehladiti. Moš´ mislit.

Gle čuda! Prije par tjedana uhvatila me prehlada. Nos začepljen, ne mogu disati, cijedi mi se u grlo, ali nisam imala temperaturu. Da sam popušila one fore: zdrava prehrana liječi sve i štiti od svega, vjerojatno bih se iznenadila što sam prehlađena, ali budući da nisam ni glupa ni naivna i apsolutno ne vjerujem da zdrava prehrana liječi – uopće me nije iznenadilo što sam se prehladila.

I takva prehlađena, nastavila sam s tom zdravom prehranom i sokićima od sirove cikle i špinata… i kurkumom i đumbirom i cimetom, čajem i limunom (i kojekakvim agrumima)… Inhalirala sam se 2-3 puta svaki dan… Najprije sam oko tjedan dana nastojala prehodati tu prehladu tj. išla sam na posao i sl., osjećala sam se užasno. Nakon toga sam sljedećih 5 dana preležala – i bilo mi je malo lakše disati, ali još uvijek mi nije bilo dobro. Tada sam se odvukla doktoru. To je velika stvar, kad ja idem doktoru zbog prehlade – inače ju kompletno prehodam, ali kako mi sad nije baš bilo bolje ni nakon 5 dana ležanja, nisam znala što bih. Nisam imala temperaturu i što mi je doktorica rekla: čaj, med, limun…

Ajmeeeeeee. Koga je ikad čaj, med, limun izliječio. Ali propisala mi je neke tablete za (upaljene) sinuse. I opet sam ja nastavila s ležanjem kod kuće, sa zdravom dijetnom prehranom i sokićima i kurkumom i đumbirom i cimetom i čajem i limunom (i kojekakvim agrumima)… inhalirala se i uzimala te tablete. Za 5 dana popila sam sve tablete i meni nije bilo ništa bolje. I što, da opet idem doktorici? Odlučila sam da neću, neda mi se čekati tamo satima da dođem na red. 
Nisam znala što bih, odlučila sam doma čekati još par dana da vidim što će biti s tom mojom prehladom...

Budući da sam se užasno osjećala, donijela sam odluku da ću udovoljiti sama sebi: na par dana zaboravit ću zdravu prehranu! Pisala sam da sam tijekom blagdana gladovala na zdravoj hrani (iako sam imala ona svoja 2 dana tijekom 2 tjedna kad jedem sve), ali sad sam odlučila da ću si priuštiti sve ono što mi fali i za čime žudim. Ako se užasno osjećam zbog prehlade, nema razloga da se još užasno osjećam i jedući zdravu hranu koju ne volim i koja mi se gadi. I tako sam ja punih 6 dana(!) – uživala u ukusnoj, tzv. nezdravoj, masnoj, teškoj, kaloričnoj, zasitnoj hrani… isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera!  

Fakat je bilo dobro! Zakon! Jela sam sve ono što mi liječnici brane: kreeemaste kolače s tonom bijelog šećera (npr. šampite, punč-kolač, majmunski kolač, ledene kocke - ali ne ravno iz hladnjaka, smetalo mi je za grlo), za ručak sam pojela par šnita kruha isključivo od bijelog brašna(!) uz pommes frites(!) i majonezu, tone čipsa od krumpira (kupovnog, maaasnog), kojekakve maaaasne složence od krumpira i maaaaaasnog sira, preeeeeeeefini marshmallow, čokoladne napolitanke, masni topljeni sir namazan na kruh isključivo od bijelog brašna,...!!! Nakon 3-4 dana jedenja te tzv. nezdrave hrane koju volim - i prehlada se polako povlačila, a 6. dana mi je bilo super, više nije bilo ni traga prehladi. Tijekom tih 6 dana smuti nisam ni vidjela, a kamo li pila pa nisam konzumirala ni đumbir ni kurkumu, ni cimet ni agrume, ni med,..., nisam jela niti sirovo voće ili povrće. To je bio život!!! Odmarala sam se od sve one odurne zdrave hrane koju sam jela od siječnja 2016. (al prekratak mi je bio taj odmor!)

Ne tvrdim da sam izliječila prehladu jedenjem tzv. nezdrave hrane. No, činjenica je da godina dana jedenja zdrave hrane i smutiji od sirovog voća i povrća (đumbira, kurkume,…)  nisu spriječili nastanak prehlade. A dok sam tijekom te prehlade jela zdravu hranu  -  nisam imala dojam da mi je bolje.

Dakle, zdrava hrana ne sprečava prehladu niti ju liječi – to sam zaključila na temelju vlastitog iskustva.

Kao što sam već napisala, prijašnjih godina, dok sam živjela na tzv. nezdravoj prehrani, debljala se itd., ja sam svake zime prehodala jednu-dvije prehlade i nikad nijedna moja prehlada nije trajala tako dugo kao ova (koju sam pokupila nakon godinu dana života na zdravoj prehrani!) i koju sam morala preležati te zbog koje sam čak išla doktoru.

I ne, apsolutno nemam grižnju savjesti što sam 6 dana jela sve ono što mi je zabranjeno. Pa već godinu dana me liječe tom zdravom odurnom prehranom kakvu ne volim, imam pravo par dana jesti ono što volim. Nije to prvi put da sam ja sebi priuštila par dana tzv. nezdrave prehrane, pisala sam već o tome. Neće mene nitko spriječiti da jedem ono što volim! I udebljala sam se. I dobro. Ja nemam problem s tim jer ionako ne želim biti mršava. Znam da će liječnici imati problem s tim kad dođem na kontrolu, al tko ih jebe.

Sve slike preuzete su s interneta.

Slatka kuharica

Upalim tv i vidim onu neku emisiju, valjda se zove slatka kuharica. Nisam to pratila, al zanima me: zašto tu ženu liječnici nisu prisilili da bude na zdravoj dijetnoj prehrani?

Ona ima kila koliko sam ja imala kad su me počeli „liječiti“ tom zdravom  prehranom.

Što je ona sveta krava pa ona ne mora gladovati na zdravoj hrani kao što ja moram.

Blago meni jer gladujem…

Zadnjih par dana stalno čujem:

- Dobila sam 1 kilu/2, 3,… kile/5 kila…

- Zdebljala sam se.

- Moram na dijetu.

...

Hmmmm. Ja već skoro godinu dana gladujem na prokletoj, gadnoj, odurnoj zdravoj prehrani (tako me liječnici "liječe"(?)). Pa se ja, eto, nisam zdebljala. Blaaaaaaaago meni, jel´da?  Ja ne osjećam da je meni blago, ja bih radije imala slatke brige kakve drugi imaju: zadnja 2 tjedna uživali su u hrani kakvu im srce želi i zdebljali su se. 

Ja nisam imala taj luksuz. Točno je da sam tijekom zadnja 2 tjedna imala 2 dana kad sam jela ono čega sam željna. Kao što stalno pišem: ja svaki tjedan imam jedan dan kad jedem ono što mi fali i ono za čim žudim: masnu, tešku, kaloričnu zasitnu hranu krcatu bijelim šećerom i bijelim brašnom; to mi je kompenzacija za preostalih 6 dana u tjednu kad jedem ono sve zdravo što mi je odurno i što mi se gadi. Dakle, i tijekom blagdana imala sam dane posvećene tzv. nezdravoj hrani kakvu volim, ali u mojem slučaju to su bila doslovno samo 2 dana tijekom 2 tjedna!!! Hrpa ljudi koju znam (većina moje rodbine!!!) tijekom zadnjih 15ak dana (od 24. 12. 2016 do 8. 1. 2017.) svaki dan je žderala sve što je htjela. Zavidim im što oni to mogu.

U mojem slučaju ta spomenuta 2 dana uživanja u hrani nisu bila ni Badnjak ni Božić, ni stara godina, ni Nova godina. Na te "blagdanske" dane jela sam odurne zdrave gadosti. Odabrala sam 2 dana nevezana uz blagdane - za "zabranjenu" nezdravu hranu i uživala sam u onome što volim. Ako se netko pita zašto baš na same blagdan nisam u jela hranu kakvu volim, odgovor je da ne volim većinu hrane kakve se kod nas jede za blagdane. Nije mi problem biti kraj orehnjače, makovnjače, mađarice, bijele pite,… i svih ostalih pita, kao i pokraj kojekakvih suho-sitnih kolača. Takvu hranu ne volim i zato joj mogu odoljeti! Pogotovo su mi sve ove pite podjednako neukusne: mađarica, karamel pita, bijela pita, rozen pita, medena pita,... sve je to nekakva pita s prhkim korama. Isto tako, suhonjava me nikako ne privlači: vanilin kiflice, šape, orahove kiflice, kiflice s pekmezom,… na tu suhonjavu nikad nemam apetita.

Otkad ja ne smijem jesti kolače kakve volim: ne pečem nikakve.  Ipak, nisam se uspjela izvući iz pečenja makovnjače i orehnjače za blagdane. Ali, dobro, jer orehnjača ima okus po orasima, makovnjača ima okus po maku, slatko dizano tijesto ima okus kao slatko dizano tijesto - a takve stvari ne volim, mogu biti na stolu pokraj mene i ne dolazim u napast da to utrpam u usta. Osim te makovnjače i orehnjače nisam pekla nikakve kolače. Prethodnih 20ak godina običavala sam napraviti hrpu kojekakvih tradicionalnih kolača (spomenute pite i suhonjava) kakve se očekivalo da napravim, ali sam uz to obavezno još radila i kojekakve kreeeemaste kolače kakve ja volim (mađarica nije kremasti kolač!!! kao što to nisu ni druge takve pite!!!). Za blagdane smo obično imali preko 15 vrsta kolača! 

Al´ sad sam odlučila poštedjeti sebe pečenja svega toga tradicionalnoga. Zašto da ja crnčim u kuhinji, a drugi da to žderu (makar žderali pite mađarice i suhonjavu kakvu ja ne volim)? Ne, neće oni jesti moju muku. Ja nikome ništa ne dugujem.

A neki kremasti kolač za sebe mi se nije dalo raditi jer sam znala da ću ja samo jedan dan smjeti to jesti, a kako nisam u stanju ostalih 6 dana u tjednu (dok jedem odurne zdrave gadosti) gledati taj kolač i ne jesti ga – bolje da ništa ne pečem.

Ja sam ova svoja 2 "grešna" dana ispunjena tzv. nezdravom prehranom imala usred tjedna (između blagdana): išla sam u pizzeriju!!! Da, falila mi je pizza! Isključivo od bijelog pšeničnog brašna!!! S puuuuuuuno maaaaaaaaaasnog sira!!!

U pekari sam si kupila maaaaaasnu sirnicu (ne onu neku suhu što se lista ko telefonski imenik - kaže se da sirnica takva treba biti(!?), ali meni takva ne valja. Ja volim onu maaaaaaaaaaaasnu, s debljim korama, natopljenu masnoćom, s koje se mast cijedi i kapa: u pekari sirnicu stave u papirnatu škarniclu, kroz koju mast totalno curi u plastičnu vrećicu u koju su to stavili: ako u plastičnoj vrećici škarnicla pliva u masnoći iz sirnice - onda znam da je odlična! (Ako nema masti ni u papirnatoj škarnicli, a kamo li u vrećici - onda znam da ta sirnica ne valja i nema druge, nego frknuti to u koš za smeće.)

Bila sam i u slastičarni, jela sam kreeeeeemaste, preeeeeefine kolače (a ne tradicionalnu sitnu suhonjavu, odbojnu orehnjaču/makovnjaču ili onu nakaradnu mađaricu i ostale piturine!). 

Bila sam i u fast food restoranu, jela sam sendvič (nešto kao cheesburger) s puuuuuuuuuuuuno sira i pommes fritesom. 

Takvu hranu volim i željna sam je. Ovo što se za blagdane jede: uopće me ne privlači. Nikako ne volim ptičurine koje se obavezno poslužuju, ne volim ni svinjetinu ni janjetinu. Sarmu  ne mogu smisliti – u tom jelu mi se ne sviđa doslovno ama baš ništa (ni meso, ni kupus, ni riža)! Nisam luda ni za mlincima, pojedem ih, ali mogu biti kraj njih bez da ih jedem (moji su to jeli za Božić i nije mi bio problem odoljeti im). Jedino što se u većini obitelji servira za blagdane i što ja obožavam je: francuska salata! Ali prava: puuuuuuno majoneze, puuuuuuuuno krumpira i malo mrkve i graška.

Da nešto rasčistimo: mrkva i grašak bez krumpira prelijani majonezom – nisu francuska salata, ne znam što je to, ali to nije francuska salata i ja to ne jedem. Zatim, mrkva i grašak s krumpirom (ili bez njega) – prelijani jogurtom u kojem je „na vrhu noža“ majoneze – to također nije francuska salata i ja to ne jedem.

Ali prava fracuska salata mi fali, to bih jela, da je toga  bilo kod nas sad za blagdane, ne znam bih li uspjela odoljeti. Da je bilo ove tzv. francuske salate s jogurtom(???) tome bih mogla odoljeti – ali tome može odoljeti i cijela moja obitelj; tu tvorevinu s jogurtom koja se šverca pod francuski salatu - kod nas nitko ne jede.

Ja bih zaista voljela da mogu svaki dan (a ne samo jednom tjedno) uživati u masnoj, teškoj, kaloričnoj,…  hrani krcatoj bijelim šećerom i bijelim brašnom – kao što sam uživala i proteklih 16 godina kad na dijetu nisam ni pomišljala. Većina moje rodbine se tako hrani već desteljećima pa njih liječnici ne liječe zdravom prehranom.

Ne, ne osjećam se superiorno ili ne znam kako... ponosno(?) u usporedbi s ovima koji su 2 tjedna uživali svaki dan u hrani i udebljali se. Štoviše, zavidim im. Željela bih biti poput njih. Željela bih tako uživati.

Vidjela sam kod neke zdravožderske blogerice kako je ponosno istaknula da je ona uživala u blagdanima jedući zdravu hranu i uopće se nije udebljala. Navela je ona što je jela, marljivo je objavljivala recepte još u prosincu – uopće joj ne zavidim na tome što je jela, fakat je tužno kad jedeš takvu hranu i onda tvrdiš da uživaš u njoj – očito neki ljudi ne znaju što je ukusna hrana. Al, ne žalim ja nju: ona u svom profilu na blogu tvrdi da je  sama, dobrovoljno(!?) prešla na tu tzv.  zdravu hranu jer je to diiiiiiiiivno i kraaaasno; nije spominjala da su ju liječnici natjerali na zdravu prehranu ili da je alergična na nešto ili da je imala zdravstvenih tegoba (ako jest, ona u profilu šuti o svemu tome). Iz toga slijedi: ona si je sama samcata kriva što je na zdravoj prehrani.

Ja si nisam sama kriva, mene su liječnici stavili na to jer mi ne daju lijekove nego me "liječe"(???) zdravom dijetnom prehranom (ne razumijem zašto ne podupiru farmaceutsku industriju; ja apsolutno podupirem sve oblike kemije i farmaceutsku industriju!!!). 

Ne, jednostavno se ne osjećam ponosno ili pobjedonosno što sam gladovala za blagdane pa se nisam udebljala. Gladujem skoro godinu dana na zdravoj prehrani koja mi se gadi, a koju su mi nametnuli liječnici. A ja uopće ne želim biti mršava jer znam da to ne donosi ni sreću ni zadovoljstvo. 

Da, točno je, kad jedem tu odurnu, prokletu zdravu hranu – onda se ne debljam. Al plaćam cijenu: kvaliteta života je užasna. 

Sve slike preuzete su s interneta.

Zašto ljudi izmišljaju novogodišnje odluke?

Kad sam kao klinka čitala maminu Milu tada sam prvi put čula za tzv. novogodišnje odluke, tj. popis novogodišnjih odluka. Moja mama, njezine prijateljice, rođakinje… nisu nikad izmišljale takve popise. Bilo mi je zanimljivo da postoje ljudi (žene?) koje smišljaju takve stvari jer ja kao (balava?) klinka nisam vidjela smisao toga. Kasnije, kao (balava?) tinejdžerka – ja opet nisam kužila smisao toga. Mislila sam da je to jedna od onih stvari koje ti postanu jasne kad odrasteš. Dogurala sam do 35. godine života i ja dan danas ne kužim smisao toga niti sam ikad došla na ideju da idem izmišljat nekakav popis novogodišnjih odluka. Ne, ja zaista fakat nikad nisam niti razmišljala o novogodišnjim odlukama, a ne da bih još i popis pisala.

Ali fakat ima žena koje par dana  smišljaju popise(!). Na te popise ne stavljaju se stvari koje netko voli raditi ili koje stalno radi, nego baš suprotno: na tom popisu su stvari koje te žene ne vole i ne žele raditi, ali zbog nekog razloga(?)navodno bi bilo dobro da to počnu raditi. Npr. početi vježbati, zdravo se hraniti, ići na dijetu, ići u kazalište, čitati (ozbiljne) knjige, baviti se sportom, pomagati ljudima oko sebe, prestati pušiti,…

I što onda bude s tim u novoj godini? Na primjeru žena koje poznajem došla sam do zaključka da se 99% njih tog popisa drži eventualno prvi tjedan nove godine.

Kad priznam da nikad nisam ni pokušala sastaviti takav popis onda se sve poznanice, rođakinje, kolegice… iščuđavaju. Što je u tome čudno? Ja ne mislim sastavljati popis stvari koje ne volim i ne želim raditi u novoj godini – jer znam da ja te stvari raditi neću (uopće me nije briga koliko bi te stvari možda bile dobre za mene).

Da, oni koje to sastave pa se toga ne drže – oni su normalni. A ja koja to ne sastavljam jer se toga ionako ne mislim držati – ja sam nenormalna.

Ova zdrava prehrana na kojoj se patim već godinu dana nije bila moja novogodišnja odluka  za 2016. godinu – na to su me stavili liječnici jer mi ne žele dati lijekove (u 21. stoljeću sve se očito liječi dijetama!).

Jedenje odurne zdrave hrane nije moja novogodišnja odluka ni za 2017. godinu, i dalje sam na tome jer me liječnici „liječe(?)“ time, ne daju mi lijekove (zašto sam baš ja naišla na doktore koji ne podupiru farmaceutsku industriju???, ja zaista nemam ama baš ništa protiv gutanja tableta). Imam ja plan koji se tiče (prestanka) jedenja zdrave hrane i on je i dalje na snazi! Kad sam krenula na tu prokletu odurnu dijetu, moj plan je bio i ostao - smršaviti iole do te neke težine koju liječnici očekuju da imam i onda kad mi malo sjašu s vrata: vratiti se svojim prehrambenim navikama. Naravno, da ću se onda opet udebljati! I ja apsolutno nemam problem s tim da se opet udebljam!!! Ali, ne mogu još početi provoditi svoj plan, tj. konačno početi jesti ukusnu (tzv. nezdravu) hranu i debljati se jer nisam smršavila na tu  neku težinu koju liječnici očekuju da imam (očekuju da smršavim još preko 20 kila!). Ja volim: masnu, kaloričnu, prženu, zasitnu, tešku hranu isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,... I ne, ne mislim si priuštiti tek mrvice takve hrane jednom tjedno – želim uživati u takvoj hrani svaki dan!

Sve slike preuzete su s interneta.