Ponovno sam na odurnoj zdravoj prehrani koja mi je odurna i
koja mi se potpuno, totalno i skroz na skroz gadi.
Kao što sam pisala u zadnja dva posta (Pojest ću sve kolačiće i Živim život): zadnjih par dana nisam ni vidjela, a kamoli jela nešto što spada u tzv. zdravu prehranu. Tih par dana zaista sam uživala. Jela sam sve: prženo i pohano u litrama ulja, slastice s isključivo bijelim šećerom, pravi sladoled, čokoladu, peciva i kruh samo od bijelog brašna,… Nisam se vagala pa nemam pojma koliko sam se točno udebljala, ali naravno da sam dobila par kila, drugo nisam ni očekivala. Svaki dan pojela sam preko 3000 kalorija, i vrijedilo je! To je bio život!
A sad sam se vratila u stvarnost i jedem sva ona odurna
zdrava sranja koja mi se gade i na kojima se patim od siječnja.
Liječnici me „liječe“ tom odurnom zdravom prehranom od 1300 kalorija dnevno jer danas se vjeruje da zdrava prehrana jednostavno liječi ama baš sve!
Liječnici me „liječe“ tom odurnom zdravom prehranom od 1300 kalorija dnevno jer danas se vjeruje da zdrava prehrana jednostavno liječi ama baš sve!
Nije mi fizički muka – ali muka mi je psihički, ne moram čak niti staviti zalogaj te zdrave hrane u usta: muka mi je čim bacim pogled na tanjur zdrave hrane. Svaki dan rasplačem se dok jedem to zdravo sranje. Ako imam 5 zdravih obroka dnevno – 5 puta dnevno se rasplačem. No, uspijevam tako organizirati obroke da jedem sama pa nitko ne mora gledati kako jedem zdravu hranu i plačem nad tanjurom. Ali, ne uspijevam se uvijek suzdržati kod kuće. Neki dan sam se rasplakala dok sam prala suđe: obje ruke u sudoperu punom suđa i sapunice, a meni suze klize niz obraze jer sam razmišljala o tome kako mi fali sva ona ukusna, kalorična, masna, teška i zasitna hrana od isključivo bijelog brašna i bijelog šećera,… koju ne smijem jesti. Morala sam obrisati ruke i tražiti maramicu po džepovima… Par minuta sam tako tulila, a onda sam se vratila pranju suđa.
Srećom, još se uspijevam koliko-toliko suzdržati u javnosti
iako mi i to postaje sve teže. Prije par dana počele su mi u busu, dok sam išla
kući, suze teći niz obraze kad sam se sjetila da me doma čeka tzv. zdrava hrana.
A neki dan rasplakala sam se na poslu razmišljajući o „zdravom obroku“ koji
moram taj dan pripremiti i pojesti. Ali uspjela sam nekako biti svima okrenuta
leđima – pa nitko nije skužio da tiho ridam (ili, ako su skužili, nitko nije
ništa rekao i zahvalna sam im radi toga). 1-2 min. tiho sam jecala i pokušavala nekako neprimjetno brisati suze, a
onda sam se nekako sabrala i nastavila sam s poslom.
Ne razumijem zašto ja moram biti na zdravoj prehrani, a
toliki ljudi oko mene, i doma i na poslu i u društvu,…, žderu sve što žele,
kada god žele i koliko god žele - njih liječnici ne liječe zdravom prehranom.
Nema komentara:
Objavi komentar