Kad si mršav, onda to nije žderanje!

Znam da sam retardirana, ali ja fakat ne razumijem zašto oni to smiju, a ja ne smijem. 

Kao što se vidi na screen shotu s jednog bloga gdje je objavljen recept za muffine, ponosna majčica hvali se kako su tri dečka za 2 sata pojela 24 maffina! Ok, piše da su i odrasli pomogli u jedenju, ali ne piše koliko odraslih je jelo. Ja fakat krepavam od znatiželje da saznam koliko muffina su pojeli odrasli, a koliko djeca (djeca imaju manje od 10 godina!).  I naravno, riječ je o pravim muffinima, normalne veličine, a ne o mini muffinima!

Gospa majčica se hvali da je smanjila količinu (kristal) šećera (osim tog nezdravog šećera među sastojcima su u receptu navedeni još i: bijelo pšenično brašno i maslac!). 

Pojesti 24 muffina za 2 sata za mene je žderanje, prežderavanje, trpanje, natrpavanje, pretjerivanje. Ok, ne znam koliko odraslih je sudjelovalo u tom žderanju, ali uz troje djece trebalo je biti barem 10 odraslih koji su trpali muffine u sebe, pa bismo se onda mogli praviti da je iole normalno da 10 odraslih i troje djece pojedu 24 muffina za 2 sata.

Da ja napišem da sam pojela npr. (samo) 2 muffina za 2 sata, krenula bi vrijeđanja i iščuđavanja: "gle ovu debelu kako ždere i trpa, kako je odvratna, ajme, sama je pojela 2 cijela muffina"! Štoviše, imam na blogu tekst o tome kako sam se nakon izgladnjivanja na zdravoj hrani počastila muffinima i u jednom danu pojela sam 6(!) muffina, znam da većina tada nije mogla doći k sebi, koliko žderem. A jel se iščuđavate i kad ova razvikana blogerica, nekoliko(?) odraslih i troje djece natrpaju 24 muffina za 2 sata u sebe?

Dobro, sama sam si odgovorila na ono pitanje s početka teksta ("zašto oni to smiju"). Oni smiju trpat (nezdravu) hranu u sebe zato što su mršavi (da, ima blogerica slike na blogu i vidi se da su i ona i djeca koščato-ispijeno-oglodano-osušeno-isušeno mršavi). 

Gledam još malo po webu i opet doživim šok. 

Druga blogerica isprobavala je recepte za muffine. Očito ima novaca, ne mora ići na posao, nego doma peče muffine (pisala sam blog s receptima, znam o čemu pričam!). I još piše da ih je ispekla preko 200 (18 x 12 = 216) i da su se svi pojeli. Nije ona sama pojela više 200 muffina, nego njezina djeca, familija,... Ajme. Pa kako? Ne mogu vjerovati.

Dobro, sad uopće neću pitati otkud joj novci da si to može priuštiti, ali sama je napisala da je isprobala preko 18 recepata! Pa ne rastu novci na drveću (barem meni ne)! 

Ja sad pitam zašto oni to smiju pojesti???

A joj da, i ona i djeca su oglodano-koščato-ispijeno-osušeno-isušeno mršavi (da, ima slike sebe i svoje djece na blogu).  

Ja to jednostavno ne razumijem.

Čak sam išla i komentare čitat i nitko blogericu ne proziva zašto je djeci dala da žderu muffine. Ok, ne znam koliko djece, odraslih, staraca,... je sudjelovalo u žderanju i koliko dana/tjedana/mjeseci je to trajalo. Iz njezinog teksta vidljivo je da je to eksperimentiranje s muffinima trajalo duži vremenski period, ali, sudeći prema slici, u jednom danu ispekla je više tura, a budući da tvrdi da su svi muffini pojedeni - to znači da su na dnevnoj bazi poždrli po nekoliko muffina (sigurno nisu pojeli samo 1 muffin dnevno!). Koliko mjeseci bi imali 200-tinjak muffina da su jeli samo 1 muffin dnevno? Sigurno ni ti neki njezini s grizom ne mogu toliko dugo ostati svježi! I ne, to nisu zdravi muffini (iako, je li to uopće važno: čak da je i riječ o  "zdravim" muffinima, zar onda familija smije pojesti 24 komada za 2 sata?). 

S obzirom na to da je ova druga spomenuta blogerica uložila vrijeme u isprobavanje muffina, ja sam uložila vrijeme u istraživanje da saznam koliko joj je otprilike trebalo da isproba preko 18 recepata i da njezina familija (prijatelji, kolege,...) to natrpa u sebe. U njezinom tekstu vidi se da je recepte počela prikupljati u rujnu jedne godine, i, na moje iznenađenje, već u travnju(!) sljedeće godine objavila je taj recept koji smatra svemirski savršenim. Dakle, nepunih 8 mjeseci! Ja sam fakat mislila da je to eksperimentiranje, isprobavanje i degustiranje trajalo barem 3-4 godine. Još je i sama napisala, citiram prema screen shotu koji se gore nalazi: "Posle dvestotinjak ispečenih muffina, ostavila sam sve sa strane na neko vreme, jer sam se malo smorila." Što joj znači ovo "...ostavila sam sve sa strane na neko vrijeme..."? Ja sam fakat mislila da je sve to ostavila na: 6 mjeseci ili 10 mjeseci ili 1-2 godine. Ali ne, u njezinom slučaju je ovo "... na neko vreme..." očito znači možda nekih mjesec dana! Svaka čast! Prema mojim iskustvima s pisanjem bloga (tu ulazi slobodno vrijeme, financije, itd.) meni bi trebale 4 godine da to sve ispečem, isprobam i degustiram (iako sam debela i svaki dan jedem nezdravu hranu!, tj. to sam radila dok me doktori nisu počeli liječiti ovom dijetom). Nisam uspjela doći do zaključka koliko odraslih je tijekom tih 8 mjeseci sudjelovalo u žderanju tih više od 200 muffina. Ne znam koliko familije, prijatelja, susjeda, kolega,... ta blogerica ima, ali nikako nije zdravo da samo npr. 5-10 ljudi pojede više od 200 muffina za nepunih 8 mjeseci. Dakle, barem 50 ljudi moralo je sudjelovati u tom jedenju!

Iskreno, meni se jebe za te recepte, i ne, nisam ih isprobavala (ne smijem jesti takvu hranu jer me doktori liječe dijetom). Ono što ja ne razumijem je: budući da se meni vječito popuje kako je zdrava hrana super i ja ju moram jesti, zašto drugi ne moraju jesti zdravu hranu, nego se prežderavaju muffinima? Baš si zamišljam te blogerice kako sebe i svoju djecu, umjesto tim muffinima, natrpavaju npr. sirovim povrćem/voćem. Ma da, njima bi kruna pala s glave da jedu zdravu hranu. Sigurno nigdje nećete naći tekst u kojem se majčica hvali: "24 rajčice (krastavca, jabuke, mrkve, kruške,...) koje inače za 3 dečka traju barem dva dana planula su u roku 2 sata!". 

Budući da je sad 21. stoljeće i ovo sve što se popuje o tome kako trebamo jesti, vježbati, paziti na prehranu,... se smatra napretkom u usporedbi s mračnim 20. vijekom kad se nije panično pazilo na zdravu prehranu - zašto onda ove brižne majčice danas  napekavaju te muffine i daju djeci da ih žderu?

Moja mama (a ni baka) nije pazila na zdravu prehranu u mračnom 20. stoljeću. 

Smjela sam jesti pohanu i prženu hranu i kolače i torte koje je moja mama radila. Morala sam jesti variva, obavezno i salatu i meso i kojekakvo povrće za ručak/večeru... itd. Variva koja sam morala(!) jesti uvijek su imala zapršku, općenito, kod nas na selu, jela se masna, teška i zasitna hrana (kakvu i danas volim, ali ne volim ona tradicijska, starinska (juhasta i varivasta) jela kakva sam morala jesti kao dijete). Ali, nisam smjela jesti Nutellu tj. Kinderladu umjesto variva, nisu mi kupovali kojekakve sokove, ni paštete, ni salame, ni nareske, nismo išli u picerije ni na hamburgere, hot dogove, itd.; nisam smjela jesti po noći (najozbiljnije: u mojoj obitelji se nikad nije jelo po noći!) i nije se jelo u koje god doba dana (ili noći) se sjetiš i koliko god puta dnevno da si gladan (znalo se u koje vrijeme su obroci).

Da se malo nadovežem na ove jedenje po noći tj. kad god osjetiš glad. Meni nisu dali da jedem po noći/kad god sam se sjetila, a koliko čujem, danas je to normalno. Kaže mi kolegica da se njezin sin tinejdžer (14 godina) oko 2-3 u jutro probudi i složi si npr. sendvič(!) ili jede neke ostatke od večere. A ako nema salame, majoneze,... u frižideru ili ako nema kruha doma, dođe nju probuditi jer je gladan(!). I ona mu stvarno ide nešto spremiti za jelo (neda mu čašu vode i pošalje ga u krevet, nego mu peče jaja, kuha kobasice itd.) Nakon jaja i kobasica u 3 u jutro, treba i nešto slatko: uvijek u kuhinjskim ormarima imaju kupovnih keksa. Kad su na akciji, ona nakupuje po 5 kutija Domaćice i to im ne traje niti 2 tjedna! I to većinom sve pojede taj sin sam i to po noći! Ajme. A najnormalnije ručaju, večeraju, tj. kolegica kuha obroke.

WTF? 

Ja nisam mogla k sebi doći, kad je to rekla. Iako nisam ništa komentirala (bila sam toliko zabezeknuta, da uopće nisam znala što bih rekla), vidjela je moju zabezeknu facu (donja čeljust mi je valjda pala do poda) pa se opravdala: "Pa on je dijete, još raste, moram mu nešto dati kad je gladan!".

Naravno, on raste u visinu, tj. mršav je (štoviše, on je koščato-osušeno-ispijeno oglodan, a već sad je visok preko 180 cm) - i on zato smije jesti po noći. 

A jebiga, ja sam još u djetinjstvu više rasla u širinu, nego u visinu. Smatram da nisam kriva za to što imam takve gene, kao što ni spomenuti klinjo nije kriv (a ni zaslužan!) što je s 14 godina viši od 180 cm te je oglodano-ispijeno-mršavo koščat (iako non stop ždere, i po danu i po noći). Ja sam uvijek željela biti visoka, ali nije se ostvarilo, ostala sam niža od 170 cm. Naravno da sam odavno prestala rasti u visinu, ali rast u širinu traje već preko 40 godina. 

No, da se vratim, na ovo kako moja mama nije pazila na moju zdravu prehranu (da, za razliku od brižne majke 21. stoljeća koja u 3 u jutro peče jaja i kobasice!). Napisala sam što i kako nisam ili jesam smjela/morala jesti - i uvijek sam bila debela (kao i svi u obitelji). Danas, u 21. stoljeću, moju mamu bi vrijeđali i prozivali da ne brine o djetetovoj zdravoj prehrani - zato što sam (bila) debela! 

Hmmm, a zašto onda ove današnje, moderne, brižne majke 21. stoljeća koje pišu blogove i reklamiraju recepte i peku kobasice u 3 u jutro ne brinu o zdravoj prehrani svoje djece? A joj da: i one i njihova djeca su mršavi, pa se zato ne moraju zdravo hraniti (sorry, al nećete me uvjeriti da je zdravo peći/jesti kobasice po noći ili pojesti 24 muffina za 2 sata ili preko 200 muffina za 8 mjeseci).

Ok, ta djeca su sad mršava (pa smiju trpat muffine), to ne znači da kasnije neće imati problema sa zdravljem. Pa zašto ih onda već sad brižne majčice na praktičnim primjerima (svakodnevnim obrocima tijekom dana, a ne tijekom noći!) ne uče što znači zdravo se hraniti (da ponovim još jednom: sorry, al nećete me uvjeriti da je zdravo peći/jesti kobasice po noći ili pojesti 24 muffina za 2 sata ili preko 200 muffina za 8 mjeseci!). Neka te sadašnje majčice ne budu kao moja mama koja nije brinula o zdravoj prehrani (i zamislite, nije mi dala da jedem po noći!) pa sam ja bila i ostala debela. 

Zar te majčice ne žele biti bolje od moje mame? Neka već sad uče djecu zdravoj prehrani: za slučaj da se ta djeca s 30, 40, 50, 80... godina počnu debljati (pa će morati(?) biti na zdravoj prehrani). Govori se da se zdrave navike stječu u djetinjstvu, pa zašto ih onda majke, koje se kurče s tim kako su one super mame, (kuhaju po noći, napekavaju muffine, djetetu iz očiju iščitavaju što želi jesti i odmah šprintaju u kuhinju da bi mu to pripremile u bilo koje doba dana ili noći) - ne uče što znači zdravo se hraniti?

Ne kažem da te žene i njihova djeca, familija... ne smiju uopće jesti muffine (ili jaja i kobasice), ali ovo kako, koliko i kada ih jedu, nije normalno!

Imam odličan primjer za ovu tematiku (i za jedenje i za stjecanje zdravih navika iliti odgoj), a čak nije moj i nisam ga izmislila. Dolje je screen shot s nekog foruma. Istina, unos je od prije više od 5 godina, ali uvijek je aktualan. I ne, nisam to ja pisala po forumu, mislim da je to očito iz toga što ta baba piše da je odlučila ići na dijetu zato što je netko nešto komentirao(!) i da hoće bolje izgledati na 45. rođendan(!), nego što je izgledala na 30. Ajme, jebote glupu! Koliko sam se ja komentara na svoju debljinu naslušala  - i nisam odlučila ići na dijetu! Ja ni sad ne bih bila na dijeti, da me doktori ne izgladnjuju s tim. I pisala sam već da ja sebe ne smatram ružnom, ni kad sam imala 114 kila, nisam imala problem s tim kako izgledam. A o ovome da hoće bolje izgledati na 45., nego što je izgledala na 30. rođendan, ajme, sad se stvarno trudim ostati fina, tj. ne napisati nešto ružno, ali nisam sigurna da će mi uspjeti. Ja zaista apsolutno ne osjećam potrebu da smršavim, pa nisam Jenifer Lopez koja u spotovima i na koncertima mora(!?) biti mršava. Zašto bih ja trebala biti mršava (ja ne glumim u spotovima, ne održavam koncerte, itd.), svejedno s 45, ili s 30 ili s 20, ili s 80 godina? Bolje da prestanem pisati o tome, jer će inače ispast da sam izvrijeđala tu neku babu s foruma.

Dakle, ide debela žena cestom i jede sladoled. 

Ajme! 

Kako se samo usuđuje jesti sladoled, a debela je?! (Kako se uopće usuđuje ići cestom, tako debela, trebala bi se zabarikadirati doma u 4 zida!). 

Problem nije u tome što je dijete to komentiralo. To slatkićko dijete, naučilo je to od svoje cijenjene gospoje majčice, ili tate, dede, babe, strine,... jer je normalno tako komentirati kad vidiš nekog debelog negdje. Čak i da ta baba nije jela sladoled, bilo bi normalno prokomentirati: Gle ovu debelu! Ajme, kako je debela, koliko sala ima, ne bi trebala 3 godine ništa jesti, ima zaliha u šlaufima ko deva!

A kad netko mršav ide cestom (pločnikom, parkom... svejedno!) i jede sladoled - nitko nema potrebu to komentirati. Čak i da se radi o ovim spomenutim blogericama-muffinarkama: da one idu cestom i da jedu sladoled, iako su već natrpale u sebe, ne znam koliko muffina, ili da idu cestom i jedu te svoje muffine koje reklamiraju na blogovima - nitko ne bi ništa komentirao - jer: one su mršave.

Ovo nije tekst tipa "debeli svih zemalja, ujedinimo se i počnimo komentirati kad mršavi ljudi prolaze cestom (jedući sladoled)", ali fakat mi je interesantno da je normalno prokomentirati kad vidiš debelu osobu (koja nešto jede), a kad vidiš mršavu osobu, onda za tim nema potrebe. Štoviše, vjerojatno većina (mršavih?) ljudi koji ovo čitaju, smatra da sam izvrijeđala (i to još bez razloga!) blogerice-muffinarke i brižnu majku koja kuha kobasice u 3 u jutro. Ma zar moja debela malenkost? Zar bih se ja, debela, usudila vrijeđati te divne, svete mršavice? Ja nisam apsolutno nikoga izvrijeđala, ja sam samo primijetila i prokomentirala kako su te blogerice/majke mršave unatoč odvratnim prehrambenim navikama. Da, očito su njihove prehrambene navike odvratne, jer se meni tako govori za moje prehrambene navike: ako nije normalno da ja žderem muffine, onda nije normalno ni da one i njihove familije žderu muffine ili da uče dijete da ždere po noći! Da, unatoč njihovoj svetoj mršavosti, nije normalno: zajedno s djecom i neimenovanim brojem članova familije(?) požderati 24 muffina za 2 sata (osim, ako u tome nije sudjelovalo barem 10 odraslih!) ili da familija pojede preko 200 muffina za 8 mjeseci (osim, ako u tome nije sudjelovalo barem 50 osoba)! Nije normalno ni peći/jesti jaja i kobasice po noći! To što ovdje iznosim očito je sloboda mišljenja, isto kao kad netko na cesti kaže: "Gle debelu, jede sladoled!". 

A da, znam, znam da sam već pisala o tome, ali uvijek me iznova fascinira činjenica da se mršavi ne moraju zdravo hraniti. 

Zašto oni smiju žderati što god hoće, kad god hoće i koliko god hoće?

Vrlo jednostavno: zato što su mršavi.

Kad si mršav, jednostavno smiješ trpati hranu u sebe, onda to nije žderanje.

Ajmeeeeeeeeeeeeee, kako si smršavila!

Znam da sam već pisala o tome, ali ne mogu prešutjeti, pa idemo opet…

Zašto bi mene trebalo motivirati ili fascinirati… ili ne znam što, kad neka osoba smršavi? Ja ne mogu naći riječi koliko se meni jebe za to što je netko smršavio.

A pogotovo mi ide na živce kad ti novonastali mršavci počnu euforično hvaliti ovu ili onu dijetu, ili način prehrane ili stil života… ili kako god da zovu taj kurac na kojem su bili da bi smršavili.

Ajme, kako mene za to nije briga.

Čitam nekakav intervju s to m nekakvom bivšom debelom, a ispod članka, hrpa komentara, svi oduševljeni tim njezinim načinom prehrane, čestitaju na mršavljenju… a ja si mislim ono: WTF??? Zašto bih ja trebala biti oduševljena njezinim načinom prehrane? Na kakvoj god dijeti/načinu prehrane/stilu života bio, sigurno je jedino: odričeš se jedne hrane i jedeš drugu hranu u majušnim porcijicama i još uz to moraš vježbat. Čime bih ja tu trebala biti oduševljena? Bila sam na dovoljno dijeta (ja to zovem dijeta, a ne način prehrane ili stil života) u životu da znam kolika je to muka. I može ta sadašnja mršavica lupetat, koliko god hoće, da njoj uopće nije bilo teško, da uopće nije bila gladna i da voli vježbati itd. Ona je ona, a ja sam ja. Meni je teško odreći se hrane koju volim ili jesti majušne porcijice, a da još i vježbam – ma dajte me nemojte jebat, ja ne volim vježbat i ja to ne radim.

Čitam dalje izjave te sadašnje mršavice u intervjuu, pa tako kaže da su ju motivirali komplimenti, npr. da je mršavija, da je… a ne sjećam se sad koji je kurac još  laprdala.

Kako meni ljudi idu na živce s takvim komplimentima! Ono, kad smršavim par kila, pa sretnem nekoga koga dugo nisam vidjela pa se iščuđava i kaže npr.: "Ajme kako si smršavila!" ili "Baš se vidi da si smršavila!"... A ja si mislim: Pa pička ti materina, pa najbolje da nisam smršavila uz toliko odricanja i gladovanja! Kad mi ljudi "dijele takve komplimente", imam dojam da se iščuđavaju bez razloga: kad si na dijeti i odričeš se hrane koju voliš i jedeš minijaturne porcijice zdrave hrane koja ti se gadi – pa naravno da smršaviš. Čemu toliko iščuđavanje? 

Dijeta/način prehrane/stil života… ili kako god zvali mršavljenje je velika jebada i pišanje krvi i posljedica toga je mršavljenje. 

Mene blebetanja ove mršavice ne motiviraju kad ja ne želim biti mršava. Ja moram biti na dijeti zato što me liječnici liječe time. 

Budući da sam stara, tražila sam po webu iskustva starijih, a ne ovih dvadesetogodišnjih mršavica koje su bile na dijeti/načinu prehrane/stilu života zato  što je Teylor Swift mršava. I našla sam nekakvu stranicu, ok, ti tekstovi su stari par godina, ali ajde da vidim što zrele i pametne (barem sam tako mislila) žene pišu.  Nekakva ženska od 50ak(!) godina, pisala je da se sprema na dijetu, pa navodi da ima "preko 70 kila pa sa svojih 165 cm visine izgleda kao krafna" (tako je napisala).

WTF?

Ja u svojoj najdebljoj fazi sa 114 kila i 170 cm visine nikad nisam smatrala da izgledam kao krafna. Zar sam trebala? Zašto? 

Ajme, pa ona je prije kretanja na dijetu(!) imala oko 40 kila manje nego što sam ja imala prije par godina kad su doktori smatrali da moram na dijetu. Nije napisala koji je onda njoj uopće cilj(?). Očito i ona hoće biti mršava ko Tejlor Swift. Budući da ja uopće ne želim biti mršava, ja nemam cilj. Ali, ne moram brinuti, dijetetičarka ima cilj za mene: hoće da imam 70 kila. Da ja imam 70-i nešto kila, nema šanse da bi me doktori natjerali na dijetu! 

To je fakat žalosno kad si žena sama nametne dijetu (jer hoće izgledati ko Tajlor Swift). Ne znaš tko je danas gluplji, jel starije ili mlađe žene. Dobro da su barem telefoni pametni.

Da, ako niste shvatili, ponovit ću još jednom: svaku ženu (i mladu i staru; ali naravno i muškarce!) koja svojevoljno ide na dijetu (način prehrane, stil života ili kako god da zove taj kurac na kojem je s ciljem mršavljenja) smatram glupom. Ja nisam glupa, ja se patim gladujući na zdravoj prehrani jer me liječnici liječe time, sigurno nisam sama došla na ideju da se stavim na dijetu. 

Tekući kruh

Od 2016., (naravno, uz višemjesečne prekide!) ja nikako ne mogu shvatiti kako zdravožderi uspiju pripremiti ukusnu hranu. Držim se zdravih recepata, često, da ne bih nešto fulala, čak gledam videe na youtubeu. Ali, moj krajnji rezultat je tako oduran! Ja to ne bih štapom taknula, a kamo li stavljala u sebe. Kako zdravožderi to dožive kao ukusno, kad to stave u usta? Meni se zdrava hrana tako gadi!

Obožavala sam kuhati i peći tzv. nezdravu hranu. I smatram da sam bila dobra u tome. Osim što je meni bilo ukusno, redovito sam dobivala pohvale i komplimente te sam čak pisala food blogove i surađivala s nekim časopisima, tj. objavljivali su moje recepte i fotografije.

Ali, evo, ovo je već 9. godina i ja nikako da naučim kuhati zdravu hranu da bude ukusna. Kako se postigne da zdrava hrana bude ukusna? Kad se kaže da nešto ima okus kao da je zdravo – ja to ne doživljavam kao nešto pozitivno! Ovo što ja skuham, ima taj zdravi okus – ali, meni se to gadi! Čak sam prije par godina išla na nekakvu radionicu tog kuhanja zdrave hrane. Od toga nikakve koristi, meni nije valjalo ono što je žena tamo pripremila. 

Najviše problema imam s receptima za pripremu kruha i peciva. Nemam iskustva s integralnim i egzotičnim (kokosovo) brašnima i (mljevenim) sjemenkama. Ja nikad prije nisam to koristila. Dok nisam morala biti na dijeti, pekla sam kolače, peciva i pogače,… na tone, ali koristila sam isključivo bijelo pšenično brašno koje obožavam.

Ali, ova integralna brašna i mljevene sjemenke, ajme, kako je to odurno. Ne samo da meni to nije ukusno, nego meni to ne uspije, iako se držim recepta! Meni kruhovi u sredini ostanu tekući! Pečem ih i po sat i pol, imaju jako tvrdu koru (moram ih pokriti folijom jer potamne), ali u sredini, ne da su mekani i mljackavi, nego su čak tekući! A držim se recepta! U čemu je problem?

I što s tim tekućim kruhovima?

Budući da sam siromašna, meni su ta integralna brašna skupa i ja si ne mogu priuštiti da bacam te neuspjele kruhove, zato ih narežem na šnite (najbolje što mogu, iako to baš nije jednostavno kad se kruh pri rezanju razlijeva), poslažem na lim i pečem da ne bude tekuće. Onda ih moram jesti kao nekakav dvopek. Ili, ako se neda rezati, nadrobim na lim, pa pečem ko nekakvu granolu (nema to veze s granolom). Većinom je to tvrdo kad se ispeče, ali što mogu, ne mogu si priuštiti da to bacim. Imam i sad tog "dvopeka" i te nekakve nadrobljene "granole" od dva neuspjela kruha, ajme, sad to moram jesti sljedećih nekoliko tjedana.

Probala sam neki dan napraviti zdrave krekere. Oni nisu tekući, ali: tvrdi su ko kamen! Nisu hrskavi, nego tvrdi! Hrskavo i tvrdo nije isto. Stoje u kutiji s poklopcem već 10ak dana, ali nisu omekšali, i njih moram jesti sljedećih tjedana jer si ne mogu priuštiti da ih bacim. Osim što su tvrdi, nisu ni ukusni, imaju okus po integralnim brašnima. 

Kad si siromašan, moraš to jesti. Znam da zdravožderi nemaju takvih problema, koliko sam imala prilike vidjeti prošlih godina, većina zdravoždera je bogata pa njima nije problem baciti, ako im nešto ne uspije. Mada, budući da oni tvrde da je zdrava hrana fina, pretpostavljam da oni ni tekući kruh ne smatraju neuspjelim, nego ga piju na slamku i euforično ističu njegove prednosti i dobrobiti. 

Stvarno ne znam kako zdravožderi uspiju ispeći te zdrave kruhove, krekere i općenito, skuhati ukusnu zdravu hranu.

Meni u više od 8 godina to nije uspjelo.

Skupo?

 

Nikako da me zdravožderi prestanu fascinirati.

Tražila sam neki zdravi recept i dogugla do bloga neke hrvatske(!) zdravožderke. I ona tamo piše u uvodu u recept, citiram po sjećanju: „Danas kokosovo ulje više nije skupo.“

Ja sam blenula.

Pa gdje ona radi, za koga se udala, iz koje obitelji potječe – da ima toliko novaca da njoj kokosovo ulje nije skupo?

Gledala sam sad malo po webu, najjeftinija(?) varijanta kokosovog ulja koju sam našla košta 5,49 eura za 1 litru.

U istom web shopu ima i nekakvo organsko po cijeni 6,69 eura za 1 litru.

Ali nije tu kraj, u tom web shopu i od istog proizvođača ima i ekstra djevičansko kokosovo ulje po cijeni 7,99(!) za 1 litru.

Meni je skupo ovo za 5,49, a ovo za 8 eura, ajme, uopće neću komentirati.

Pa za 5,49 mogu kupiti barem 7 margarina (to je 1750 g, skoro 2 kile!) i to kad ni nisu na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 10 margarina (to je 2500 g, ili DVIJE I POL KILE!), naravno, kad ni nisu na akciji!

Ili, za 5,49 eura mogu kupiti npr. 4 LITRE(!) biljnog ulja, i to čak kad ni nije na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 6 LITARA(!) biljnog ulja, i to naravno kad nije ni na akciji!

Ajme.

Moram još jednom napomenuti da sam navela NAJJEFTINIJE VARIJANTE kokosovog ulja (tj. u drugim web shopovima i supermarketima ima još skupljih!). U jednom hrvatskom web shopu 1 litra kokosovog ulja košta 9,59(!) eura), pa to je 12 margarina, tj. 3 KILE!

Nikako mi nije jasno kako sam ja tako siromašna da je meni to sve skupo, a ona je tako bogata da to njoj nije skupo.

Nedavno sam čitala intervju s nekakvom zdravožderkom koja je u onoj nekakvoj emisiji puuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuno smršavila. I ona kaže, citiram po sjećanju: „Zdrava hrana uopće nije skupa“.

U tom svom odgovoru ne navodi nikakve primjere namirnica. Ali, dalje u tekstu, kad ju pitaju što jede, počne laprdati o pirovom brašnu, kako je ono super i kako ga obožava.

Ajme.

Najjeftinije pirovo brašno koja sam našla košta 2,06 eura za 1 kg. A ima i neko po cijeni 3,79 za 1 kg (nekakvo eko svašta nešto, ovo ono).

Ajme.

Najjeftinije obično pšenično brašno košta 0,75(?) eura za 1 kg (jel ima negdje jeftinije?).

Za 2,06 eura, mogu kupiti 2 kile pšeničnog brašna, i to opet, kad ni nije na akciji!

A za 3,79 eura mogu kupiti čak 5 KILA pšeničnog brašna, i to naravno kad ni nije na sniženju!

Ajme.

Fakat me fascinira otkud zdravožderima njihovo bogatstvo. Baš bi bilo fora da na svojim blogovima (ili u intervjuima) uz svoje tvrdnje tipa "Zdrava hrana nije skupa!", napišu opaske/objašnjenja, npr.:

- "Ja to tvrdim jer radim tu i tu / otkrila sam lijek protiv raka / izumila sam i patentirala to i to / snimila sam hvaljeni pornić / imam  profil na Only fans /... i zato zarađujem toliko i toliko!"

- ili "Ja to tvrdim jer je moja obitelj bogata!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam se bogato udala!"

- ili "Ja to tvrdim jer mi je umrla neka bogata teta iz Amerike koju nikad u životu nisam ni vidjela i ostavila mi je milijarde!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam dobila na lotu!"

- ...

Fakat se ja moram bogato udati da bi netko financirao ovu moje dijetu.