Stvarno mi je pun kurac te dijete. Pardooooooon, zdrave prehrane.

 Nisam na dijeti.

Rješenja nepostojećih problema

Tražila sam nekakve recepte po youtubeu povodom blagdana Svih svetih. Ne, nisam ovih dana bila na dijeti.

Nisam tražila recept za Mađaricu, ali dok sam kopala po internetu stalno mi se kao rezultat pojavljivao filmić s receptom za Mađaricu, ali... on sadržava i savjete za ravne kore iste veličine, nepucajuću glazuru i narezane ploške iste veličine(!).

WTF???

Meni nije jasno čemu taj filmić s tim savjetima, jer ne shvaćam gdje je tu uopće problem.

Zašto sve kore moraju biti iste veličine, istog oblika i moraju još imati i ravne stranice, tj. stranice ne smiju biti čupave???

Zašto glazura ne smije popucati???

Zašto sve ploške/kocke/šnite ili što god moraju biti iste veličine, i ne samo to, moraju biti i istog oblika???

 

Ja apsolutno ne vidim nikakav problem u tome da svaka kora bude druge veličine i debljine, da su rubovi čupavi, da čokoladna glazura popuca i da su komadi na koje je kolač narezan: različite veličine i oblika.

Ova, koja je snimila taj video, tvrdi da ju ljudi pitaju kako da naprave sve iste kore, kako da naprave nepucajuću glazuru i kako da narežu kolač, a da sve ploške budu iste veličine. Zar stvarno ima ljudi kojima su takve stvari važne???

Zar vi nemate nikakvih drugih problema u životu???

I onda ta, koja je snimila taj filmić, daje detaljne upite za izradu kora: presavija nekakve papire za pečenje, pa onda u njima razvalja te kore da sve budu iste veličine, pa to zamrzava… dok sam to gledala, došlo mi je da si mozak prospem.

Onda, kad je napravila tu Mađaricu i prelijala ju glazurom, onda je išla rezati kolač, i – sa sve četiri strane odrezala je oko 1.5 cm i maknula to. WTF??? Zašto, zašto, ali zašto treba razvaljati kore da sve budu iste veličine i da sve imaju ravne stranice – ako onda svejedno odrežeš po 1,5 cm sa svih strana??? Na kužim, onda kore mogu biti čupave i nejednake – i isto tako odrežeš neki rub od oko 1,5 cm.

Kad je to, iz nekog, meni nepoznatog razloga, odrezala, išla je koncem označavati linije po glazuri da bi poslije rezala kolač po tome. Ajme. Tu mi je fakat malo falilo da si režem žile. Ok, nije to prvi put da sam vidjela da netko šnite označava koncem. Ali, ja nikako ne shvaćam zašto itko na planeti Zemlji ima potrebu to označavati koncem???

Jebo mene glupu.

Ja nikako ne mogu shvatiti ta „rješenja problema“ koja ona nudi u tom videu, jer nikako ne shvaćam gdje je tu problem. Zašto kore ne smije biti različitih veličina i čupavih rubova, zašto glazura ne smije popucati, zašto šnite moraju biti iste veličine i oblika???

A ovi ljudi koji su tražili takve savjete od autorice videa: oni sigurno taj video gledaju ko pornić; dok je ova koncem označavala šnite, oni su sigurno doživjeli orgazam.

Ljudska rasa je očito totalno sjebana.

Moje rođakinje: porno/erotske zvijezde/dive...

 

Stalno slušam od poznanica, rođakinja, kolegica, prijateljica… kako im se život super promijenio kad su smršavile. Ne slušam to samo od njih, nego se to može pročitati i na portalima, u časopisima… u intervjuima kojekakvih ljudi koji su bili na dijetama: kad su smršavili sve im je u životu postalo super, tj. život im se promijenio nabolje(!).

WTF???

Ja sam više puta tijekom života bila na dijetama, smršavila sam i preko 20 kila i… ništa se nije promijenilo. Svi problemi na poslu, doma… sve je ostalo isto. Kako vama mršavljenje mijenja život??? Da, i nakon dijete sam morala nastaviti gladovati, da bih ostala na toj kilaži – priznajem, to je bila velika promjena u mojem životu, ne znam jesam li bila jadnija na dijeti ili nakon dijete dok sam nastojala očuvati kilažu.  

Ja to fakat ne razumijem. Pogotovo mi nije jasno ovo s promjenama na poslu. Što se to vama dogodilo na poslu, tj. promijenilo nabolje kad ste smršavili??? Kad sam smršavila, radila sam isti posao, za istu plaću, i svi problemi koje sam imala na tom poslu su ostali. Pa nisam ja manekenka, glumica ili tako nešto pa da sam počela dobivati nekakve super plaćene manekenske, glumačke, kako se to kaže, angažmane. Sad ispada da su svi koji su smršavili, postali manekeni, glumci… i počeli su time super zarađivati. 

Ok, možda je problem što ja nikad nisam ni imala glumačkih ili manekenskih ambicija pa nisam, ni nakon što sam smršavila, počela tražiti takve poslove. A znači, kad sam prijašnjih godina smršavila, trebala sam se početi baviti glumom i manekenstvom i onda bih iskusila to o čemu svi pričaju: da je nakon mršavljenja na poslu sve super??? A jebiga, mene manekenstvo i gluma nikad nisu zanimali. Da, može se time super zaraditi, ali ja nisam godinama studirala da bih manekenkirala i glumatala.  

Hm. Za ove ljude koji daju intervjue po časopisima, ne znam jel su oni svi postali glumci i manekeni  jer ih ne poznajem. A što se ovih u mojoj okolini tiče, nijedna poznanica, rođakinja, kolegica ili prijateljica… nije mi se pohvalila da je, kad je smršavila, postala manekenka, glumica… i da nosa modne revije u Milanu, Parizu… ili da je preotela ulogu J. Lopez u nekom blockbusteru.

Zato sam došla do zaključka da su sve moje poznanice, rođakinje, kolegice, prijateljice ili barem većina njih, kad su smršavile – postale internetske porno dive, erotske zvijezde, ili što već, ne znam što su točno postale. Postoje milijuni kojekakvih internetskih, amaterskih stranica i valjda te moje poznanice, rođakinje, kolegice i prijateljice koje su smršavile, lijepo zarađuju stavljajući svoje kućne uratke na internet. Blago njima. To porno/erotsko tržište je veliko, očito su se te moje poznanice, rođakinje, kolegice i prijateljice, nakon što su smršavile, uspjele probiti u tom porno/erotskom biznisu, i može se  reći da su „uspjele u životu“. Ahaaa, zato one tvrde da je njima sve super na poslu. Sigurno imaju horde napaljenih obožavatelja koji plaćaju masne pare da bi ih gledali u kućnim porno uratcima. Znam da većina ljudi pati za time da imaju obožavatelje, da budu popularni… očito su one, nakon što su smršavile, uspjele u tome.

Nijedna moja poznanica, rođakinja, kolegica ili prijateljica neće se time pohvaliti jer živimo u zatucanoj sredini, ali bitno da je njima dobro u tom porno biznisu, očito vole to što rade pa zato kažu da im je, nakon što su smršavile, sve super na poslu (i u financijama). Nisam išla tražiti te moje poznanice, rođakinje, kolegice i prijateljice po kojekakvim internetskim stranicama jer tih stranica ima na milijune. 

Netko će reći da lupetam bez veze. Dobro. Onda mi vi koji ste smršavili i kojima je nakon tog mršavljenja sve postalo super, objasnite kako vam se sve u životu, tj. na poslu i doma promijenilo nabolje. Dok mi to objašnjavate koristite kratke rečenice i jednostavne riječi da bih ja glupa to mogla razumjeti.

Zašto???

 Ja to stvarno ne razumijem.

Zašto oni tako trpaju sve u sebe, a non stop su mršavi.

 

Meni su uvijek svi govorili da sam debela zato što puno jedem.

A kako ovi mršavi trpaju u sebe! Pa to nije normalno.

 

Od susjede klinci cijele dane non stop trpaju sve u sebe. U školi jedu te tamo, obroke u školskoj kuhinji i još si od doma u školu nose sendviče(!). 

WTF???

Zar ti roditelji ne znaju da ne smiju dozvoliti djecu da trpaju toliko u sebe??? Malo mi fali da nazovem… zapravo, ne znam koga trebam zvati: stručnu službu u školi, centar za socijalnu skrb, pravobraniteljicu za djecu?  

A da i nazovem nekoga, smijali bi mi se jer: ta djeca su sva mršava. Da su debela, onda bi možda netko nešto poduzeo, ali ovako, sve se svodi na ono što svi znamo: ako si mršav, smiješ sve jesti i nitko ti neće popovati zbog toga.

Ja sam uvijek bila debela, i ne, nisam jela u školi ili još si od doma nosala sendvič. Ili sam jela u školskoj kuhinji ili sam nosila sendvič od doma (jedan sendvič, ne sendviče), ali nikad i jedno i drugo.

Meni se zapravo živo jebe za tu susjedinu djecu. Ali, voljela bih da pate kao što i ja patim: ja sam debela i ne smijem jesti ono što volim, jer moram biti na dijeti: joooooooooooj, pardoooooooooooooooooon, jebo mene glupu, nikako da zapamtim da se to danas ne zove dijeta, nego zdrava prehrana.

Zašto se oni ne moraju zdravo hraniti?  

Joj da, oni su mršavi unatoč tome što trpaju u sebe nezdravu hranu.  

Zašto ja nisam objavila kuharicu i besplatno dobila skupi mikser?

Kad se sjetim koliko sam truda, vremena i novaca uložila u svoje food blogove, stvarno mi je žao što sam ikad ušla u to. Prvi blog počela sam pisati 2010. godine. U Hrvatskoj to tada nije bilo popularno, uzor su mi bili američki blogovi koje su otvarali ljudi koji su, poput mene, bili amateri, tj. nisu se školovali za kuhare, slastičare itd. 

U početku, bilo je zabavno samo objavljivati recepte. Ali, vidjela sam da drugi food blogeri-amateri rade biznis od toga: objavljuju kuharice,  dobivaju kojekakve kuhinjske uređaje besplatno pod uvjetom da ih izreklamiraju na blogu, otvaraju slastičarne… Zašto da se ja zadovoljim samo pisanjem bloga „za zabavu“? Ozbiljno sam se primila posla.

Otada, imala sam ukupno 4 bloga s receptima. Zašto se nisam držala jednog? Kad sam vidjela da ne funkcionira, tj. da ne postižem što sam zacrtala, onda sam nastojala promijeniti koncept i pristup. Zaključila sam da je zbog promjene koncepta najbolje da svaki put otvorim novi blog. Stari blogovi su ostali, povremeno sam i na njih stavila neki novi recept, ali  svaki put sam bila usredotočena na najnoviji blog.

I što se dogodilo tijekom svih tih godina?

Nisam objavila kuharicu.

Nisam imala kuharsku emisiju.

Nisam dobila nikakav kuhinjski ili bilo kakav drugi uređaj ili kuhinjsko pomagalo.

Nisam dobila niti paketić vanilin šećera.

Nisam nikad dobila baš ništa.

A potrošila sam hrpetinu novaca i vremena.

 

Da se razumijemo, ja nisam bogata i ti novci koje sam potrošila, za vas su možda sića, ali za mene je to puno novaca.

Godinama sam štedjela za fotoaparat koji sam s baterijama i punjačem platila oko 1500 kuna (tisuću petsto, ne petnaest tisuća). Znam da je to sad nekima smiješno, misle si: „Što je ona htjela s tim jeftinim jadom?“ Znam da ovi razvikani blogeri imaju fotoaparate skuplje od pet tisuća kuna i uz to kojekakve objektive, stalke, reflektore i pizdarije…

Ja se ispričavam što sam siromašna, ja si nikad nisam mogla priuštiti tako skupe fotoaparate i sav taj pribor.

I za mikser od 2 500 kn (dvije tisuće i petsto kuna) također sam štedjela godinama. A znam za dvije blogerice iz Hrvatske koje su besplatno dobile miksere. Jedna je besplatno dobila nekakav Kitchen aid, a druga je besplatno dobila nekakav Kenwod (ne znam kako se taj kurac piše); nisam išla provjeravat koliko to košta, da ne padnem u nesvijest, ali sigurno koštaju po nekoliko tisuća kuna. Meni nitko nije dao skupi mikser (a ni jeftini).

Da, one su obavezne naslikavati te miksere, pripremati hranu s njima i stavljati slike na blog i hvaliti kako su super. I ja bih to mogla; čak i da ne valjaju, da dobijem besplatno tako skupe miksere, ja bih ih hvalila na blogu.

Znam i da je nekoliko blogerica reklamiralo neke štapne miksere, svojevremeno su iskakale s nekakvih plakata.  Ima još primjera, neke su besplatno nadobivale kojekakvih skuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuupih silikonskih kalupa za koje bih ja ubila. Ima još primjera za koje znam (a sigurno ima i onih za koje ni ne znam), ali neću više nabrajati jer ću se totalno izdeprimirati.

Ja nisam nikad dobila ništa.

A stvarno sam se trudila.

Pisala sam već u ovom postu o svojim iskustvima s pisanjem food bloga. Stvarno sam sve bila podredila pisanju bloga. Kad mi se jelo nešto što volim, nisam to pripremala jer sam takve recepte najčešće već imala objavljene na blogu. Morala sam stalno pripremati nešto novo, za što nemam objavljen recept na blogu. S vremenom je to postalo jako naporno. I skupo.

Da bih bila konkurentna, morala sam objavljivati recepte kakve drugi ljudi vole, nije bitno sviđaju li se meni takvi recepti. Imala sam puno objavljenih recepata za kojekakve gadosti koje ja ne volim, najbolji primjer za to su cheesevakeovi. Meni se sir u kolačima jednostavno gadi. Ali morala sam imati recepte za to na blogovima jer je to, iz nekog, meni apsolutno neshvatljivog razloga, svemirski popularno. Ja sam to pripremila, poslikala, objavila na blogu, a cheesecake je završio u smeću jer to kod mene nitko neće jesti. Ne radi, se o tome da cheesecake nije valjao, na blogu su oni, koji su isprobali recept, ostavljali pozitivne komentare; ali meni i mojim ukućanima, susjedima… to nije valjalo, mi ne volimo takve slastice.

Dakle, morala sam imati na blogu recepte za te kojekakve odurne gadosti koje ljudi vole jesti. A kako to skupo ispadne: kupim i potrošim sastojke, napravim jelo i kad to fotografiram i objavim recept: bacim jelo u smeće. Koliko je hrane završilo u smeću dok sam pisala blog! Ajme. I to ne samo takve hrane koja nam se nije sviđala. Bilo je tu i finih stvari, ali nismo stizali pojesti to sve što sam ja nakuhala i napekla za potrebe bloga. Što ću s tim? Bacala sam to u smeće. 

Da ne bi bilo zabune, nisu blogovi krivi za to što sam debela: bila sam debela i prije pisanja blogova, a debela sam i sad, nakon što već neko vrijeme ne pišem food blogove. Lagala bih kad bih rekla  da sam se zdebljala dok sam pripremala hranu za blogove. To nije točno. Stvarno sam pobacala hrpetine jela i kolača, torti… ja jesam debela i bila sam i tada debela, ali nisam u sebe trpala hranu bez kraja i konca. Ono što nismo uspjeli pojesti letjelo je u smeće. 

Stvarno ima puno jela koje ja ne volim, a morala sam stavljati recepte za to blog. „Morala“ sam jer sam se trudila biti konkurentna s ostalim blogovima koji objavljuju recepte za te gadosti. Npr. ako netko gugla cheesecake, ako nemam objavljen recept na blogu, ljudi koji to guglaju neće doći do mog bloga, nego do blogova drugih blogera koji takav recept imaju objavljen.

To je stvarno bilo naporno.

Stvarno mi je žao što nemam novaca pa nisam nikad mogla imati uspješan food blog.

Gledam kako ove neke food blogerice iz Hrvatske objavljuju kuharice, gostuju u kojekakvim emisijama, dobivaju besplatne kuhinjske uređaje, pomagala…

Znam da je neka hrvatska food blogerica, negdje na moru (U Dalmaciji?) prije koju godinu otvorila slastičarnu. Jedna hrvatska food blogerica je ove godine, nekako u proljeće, negdje u Njemačkoj, čini mi se u Stuttgartu otvorila nekakav kafić ili slastičarnu ili neki kurac. Ajme. U tim tekstovima o njoj se vječito naglašava kako je ona bila uspješna blogerica u Hrvatskoj, kako je ona super, kako je ona divna i krasna itd. Ne razumijem kako je ona s tim svojim bloganjem uspjela otvoriti taj kafić ili koji kurac to već je. I to u vrijeme korone! Ajme. Stvarno ne razumijem zašto ona smije ostvariti što si je zacrtala i biti uspješna, a ja ne smijem. Pa ja sam tih godina dok sam pisala food blog, cijeli život bila podredila tome! U redu, ako želiš uspjeti, moraš se žrtvovati. Nitko mi ne može reći da se nisam žrtvovala. A zašto onda nisam uspjela? Je li se ova spomenuta food blogerica toliko žrtvovala, bacila novce na sastojke, non stop kuhala i pekla da bi imala recepata za blogove i onda pobacala hranu jer ju ona i njezini nisu uspjeli pojesti? 

Ako vam smeta kako ja pišem o tim blogericama, dobro, ok, samo neka vam to i dalje smeta; meni ne smeta što vama, ono što ja pišem, smeta. Ali, umjesto da me popljujete, bilo bi zgodno da mi objasnite zašto je ona uspjela, a ja nisam. Ja sam fakat retardirana i glupa, nikako ne mogu shvatiti zašto su se njoj njezini planovi, želje, snovi, ideje, nastojanja… ostvarili, a meni se moji nisu. A toliko sam uložila u to i toliko sam se toga odrekla. Dok mi to objašnjavate, molim vas, koristite kratke riječi i jasno se izražavajte da ja, glupa i retardirana, to uspijem shvatiti. 

Nisam ja nikad htjela otvoriti slastičarnu, meni bi bili dovoljni besplatni kuhinjski uređaji i objavljivanje kuharica. Najbolje su mi one blogerice koje tvrde da one ne pišu blog „radi stvari koje mogu dobiti“, nego „radi sebe“.

Hmmm. A zašto onda uzimaju i prihvaćaju te besplatne stvari??? Pa neka onima koji im daju te stvari, objasne da one blog pišu radi sebe, a ne radi dobivanja besplatnih stvari. Čisto sumnjam da bi ih proganjali i uporno im u ruke gurali besplatne miksere koje one ne žele. Ili nek te besplatne miksere doniraju. Nisam čula da je neka blogerica donirala besplatni uređaj, koji je dobila. 

Kako rekoh, i ja sam u pisanje bloga krenula radi sebe. Ali, onda sam skužila da i u Hrvatskoj druge blogerice dobivaju besplatne uređaje, objavljuju kuharice... Pa koji kurac ja to onda pišem za sebe??? Pa hoću i ja besplatne stvari!!! Ja sam u jednom trenutku, dok sam pisala blog, otvoreno priznala da želim besplatne kuhinjske uređaje pa su svi bili zgroženi mojom izjavom. 

Očito je u redu dobivati besplatne stvari, ali samo ako to ne priznaješ otvoreno, nego se prenemažeš s „ja to pišem radi sebe.“ Sve te jaaaadne blogerice koje pišu te blogove za sebe, a kojima drugi uporno guraju u ruke besplatne uređaje i objavljuju im kuharice, nekako su uspjele pomiriti to „pisanje bloga za sebe“ i „dobivanje besplatnih stvari“. 

Kad su one mogle uskladiti pisanje bloga za sebe i dobivanje besplatnih stvari, onda bih i ja našla način za to.

Ali fakat, koliko sam tijekom nekoliko godina žrtvovala za te svoje blogove. 

Stvarno sam se svega odricala: često nisam išla van s prijateljima jer sam morala kuhati i peći za blog! Ok, da, često su prijatelji dolazili k meni na degustaciju kad sam nešto pripremila za blog. Ali nisu mogli stalno ići samo k meni. Htjeli su ići „van“: u grad, u kafić, u kino… meni je to razumljivo i ja sam to htjela. Umjesto toga, morala sam doma kuhati i peći za blog jer inače nisam imala recepata za objavljivanje. To pisanje food bloga bila je velika obaveza. Ali dobro, neka, ja sam se stvarno, istinski posvetila tome, puno sam žrtvovala zbog tih food blogova. 

Kod ukućana nisam nailazila na razumijevanje i podršku. Nije im bilo jasno što se ja toliko bavim kuhanjem, pečenjem i pisanjem food bloga, kakve koristi od toga. To me podsjeća na onu pričicu, koju i danas često pričaju neki moji muški rođaci, kolege, poznanici. Oni su, dok su bili djeca, a i kao tinejdžeri, htjeli cijeli dan igrati igrice, a mame su im govorile: „Od igranja igrica se ne živi.“ A danas kojekakvi kreatori igrica, a postoje čak i oni nekakvi „game testeri“ koji su plaćeni da testiraju, tj.  igraju igrice da vide jel sve funkcionira – oni zarađuju igrajući igrice. Postoje čak i nekakve „gamer lige“ gdje se takvi natječu. Danas se fakat ogromni novci vrte u tom gamerstvu, a pametne mame tvrdile su da se od igranja igrica ne živi. 

Ok, ovo s blogom nije ista stvar kao s gamerima, ali ja sam se zaista bila posvetila food blogovima, misleći da ću i ja objavljivati kuharice, dobivati besplatne skupe kuhinjske aparate… Misliti je drek znati. 

Ja sam to pisanje food bloga stvarno shvaćala ozbiljno, zaista sam se posvetila tome.

Što sam još trebala? Nisam ja kriva što sam siromašna pa nisam imala novaca za skupe fotoaparate, objektive, reflektore i te pizdarije.

I dobro, da, zbog siromaštva, ja sam bila prisiljena raditi, tj. morala sam raditi da bih imala od čega živjeti. A jedna hrvatska blogerica se u intervjuima hvalila kako je ona naučila kuhati dok je bila nezaposlena. Ajme. Dok sam ja bila nezaposlena, ja sam svaki dan sate i sate prekapala po internetu i pretraživala oglase za posao, tražila sam bilo kakav posao, neovisno o svojoj struci, samo da mogu zaraditi plaću, skoro svaki dan išla sam na poštu i slala molbe, hodala sam na kojekakve razgovore (pisala sam o tome, točka broj 4). Da, dobro, činjenica je da u vrijeme traženja posla nisam sve u životu bila podredila pisanju food bloga, tada sam sve bila podredila tome da nađem posao. U više navrata bilo je po nekoliko mjeseci kad sam zapustila blogove i tražila posao (nakon što mi je istekao ugovor o radu na određeno). Jesam li ja kažnjena zato što sam tražila posao: zato nemam uspješan blog, nisam dobivala besplatne kuhinjske uređaje, nisam objavila kuharicu?

A jebiga. Dok te hvaljene i uspješne, svetokravske food blogerice lete nebu pod oblake sa svojim besplatnim kuhinjskim uređajima i pomagalima, objavljenim kuharicama, otvorenim slastičarnicama i kafićima… ja se bavim prizemnim stvarima poput traženja posla da bih mogla platiti račune i režije.

A jebo mene glupu.

Nešto, što bi valjda trebalo biti recept za kolač

 

Zamislila sam da sam posve neiskusna u pečenju kolača, da sam jedva tu i tamo ispekla kolač i išla sam isprobavati recept s jednog razvikanog bloga.

Kao iskusnoj amaterki u pečenju kolača bilo mi je sasvim jasno da recept ne valja tako kako je napisan, ali eto, potrudila sam se praviti se blesava, tj. neiskusna i držala sam se recepta, baš da vidim što će ispasti od toga.

U receptu piše da se od 3 jaja i ovih sastojaka koji su navedeni napravi biskvit.

Slika je Print Scrn.

Prvo se polovica te smjese peče u limu. A onda se u limu iste veličine ispeče i druga polovica te smjese.

U receptu piše da je lim veličine: 24 x 37 cm.

Slika je Print Scrn.

Onda je netko u komentarima pitao u kojem limu se to peče. Ta osoba koja je objavila recept navodi sasvim druge dimenzije lima: 33 x 34 cm.

WTF???

Slika je Print Scrn.

Dobro da nisam jedina kojoj to nije jasno. Ali, ova osoba koja je postavila pitanje u kojem limu to onda treba peći, nikad nije dobila odgovor. Stekla sam dojam da autorica recepta ni sama ne zna u kojem se limu to peče.

Ja sam, praveći sa da sam totalno neiskusna u pečenju kolača, uzela veći lim. Ali, nemam lim dimenzija 33 x 34 cm, pa sam uzela lim dimenzija 30 x 38 cm, to  je tu negdje. Razmazala sam pola smjese na papir za pečenje: i to sam, molim lijepo, izvagala cijelu smjesu pa sam ju podijelila na dva jednaka dijela, u gram!

Kad se taj prvi „biskvit“ ispekao, ličio je, pa ne znam s čim da to usporedim, ličio je: na palačinku debelu oko 2 mm. Na fotografiji možete vidjeti kako je to izgledalo. 

U blizini nije bilo mojih ukućana, pa mi nije imao tko pomoći u fotografiranju. Papir za pečenje prikvačila sam kvačicama za zavjesu da bih to fotografirala. 

Taj biskvit bio je taaako tanak da ste mogli vidjeti kroz njega. 

Kao iskusnoj amaterki u pečenju kolača: meni to nije bilo nikakvi iznenađenje, kad sam među sastojcima vidjela 3 jaja i da se od te jedne(!) smjese peku čak 2(!) kore u limu dimenzija 33 x 34 cm (ili kod mene: 30 x 38 cm), odmah sam znala da od toga možete dobiti jedino palačinku koja se ni neda odlijepiti s papira za pečenje. Ali tko sam ja, da ispravljam nešto u receptu s te hvaljene stranice, zato sam se držala originala.

Onda sam to sve lijepo frknula u smeće: papir za pečenje s „palačinkom“ sam zgužvala i bacila, a ostatak smjese izlijala sam u zahod.

Taj recept bi imao šanse da u receptu piše da trebate upotrijebiti ogrooooooooooooooooomna jaja. Dakle, da upotrijebite 3, ali fakat veeeeeeeeeeeka, oooooooooooooooooooooooogromna jaja, onda biste dobili ta dva kakva-takva biskvita. Ali u receptu nigdje ne piše da jaja trebaju biti ogromna (ni u videu se to ne kaže!). A ja sam se pretvarala da sam neiskusna u pečenju kolača. Kako netko neiskusan može znati koje veličine moraju biti jaja? Pa ljudi koji nemaju iskustva, tj. ne peku kolače – stvarno to ne znaju.

Prije 15ak godina moja rođakinja radila je po receptu s interneta nekakav biskvit. Nazvala me i rekla da je sve točno izvagala, i sad kad se to ispeklo ima palačinku na papiru za pečenje i to uopće ne može odlijepiti s papira. Naravno da razloga za neuspjeh može biti više, pa internetu ima svakakvih netočnih i manjkavih recepata. Ali nakon što smo prodiskutirale recept bilo je jasno da je upotrijebila malecka jaja (S). Ona je rekla da u receptu ne piše kako velika jaja moraju biti, i da ona ne može čitati nečije misli da zna na kakva jaja je autor recepta mislio.

Ako koristite S jaja, za ovaj recept uzmite ih barem 8.

Ja nisam ovaj spomenuti recept pokušala napraviti s velikim jajima. Čak i da se uzmu 3 velika jaja, zapravo, fakat bi trebala biti oooooooooooooooooogromna, ako to pečete u većem limu (33 x 34 cm ili 30 x 38 cm), dobiti ćete dva faaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaakt skroz taaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaanka biskvita.

Ako ste kojim slučajem uspjeli napraviti kolač...

Najbolja mi je izjava da je taj kolač (kad vam kolač konačno uspije, tj. ako uspijete pročitati misli autorice recepta i pogodite veličinu jaja i veličinu lima za pečenje) - bolji nego kupovni. Ajme. 

Ok, ja mogu shvatiti da takvi, kojima se više sviđa taj kolač, zapravo ne vole kupovni. Ok, nemojte ga kupovati, nego si jedite taj doma napravljeni kolač.

Zaista je žalosno što su food blogovi s takvim manjkavim, nepotpunim i nedorečenim receptima, popularni. Kad isprobavate recepte s tih popularnih i razvikanih blogova, morate biti jako oprezni. Moji blogovi nisu bili razvikani niti popularni, ali na njima su barem bili točni recepti.

 

To je stvarno prestrašno. Stalno moram jesti tu odurnu, usranu, gadnu zdravu hranu. To nije život. Zašto ja moram tako patiti? Pa nisam ja kriva što sam pobrala loše gene pa se debljam od hrane kakvu volim. A gledam oko sebe, iako se jaaaaaaaaaaaako puuuuuuuuuuuuuuno priča o zdravoj hrani, moji rođaci, susjedi, prijatelji... to ne jedu. Kako oni trpaju u sebe: prženo, masno, sve od bijelog brašna... i oni ne moraju biti na dijeti jer su pobrali dobre gene i što god i koliko god trpali u sebe, oni su non stop mršavi. 

Izgledaj kao kurva, ponašaj se kao kurva, ali (još?) nemoj biti kurva(?)

Prisjećam se vremena, kad sam zadnji put bila na dijeti (prije nego su me liječnici u siječnju 2016. počeli maltretirati, pardoooooooooooon, liječiti dijetom, joooj, pardoooooooon, zdravom prehranom), bilo je to prije 20ak godina. Pisala sam već da ja od 2000. do 2016. godine na ideju nisam došla da idem na dijetu ili da budem mršava. 

Dakle, prije 20ak godina, bila sam u srednjoj školi i bila sam glupa, htjela sam smršaviti: zato što su sve druge cure u razredu bile mršave(!). A jebo mene glupu, da mogu poslala bih si poruku u prošlost: nemoj nikako ići na dijetu! Na znam što mi je bilo da sam tada dobrovoljno gladovala kako bih bila mršava, očito: mladost-ludost.

Tada sam smršavila oko 24 kg. I onda mi je kum rekao, da se trebam početi „ljepše oblačiti“. I nije on bio jedini, bilo je još takvih koji su smatrali da se trebam početi ljepše oblačiti. Na moje zgražanje to „ljepše“ značilo je da bih trebala prisvojiti kurvinsko-droljasti ili droljasto-kurvisnski stil koji slijede i druge cure iz razreda, iz škole, općenito iz moje okoline… Sve te cure oponašale su kurve i striptizete iz američkih filmova. Meni nikako nije bilo jasno zašto. Zašto bih ja trebala izgledati kao kurva???

Ne znam što sa mnom nije bilo u redu. Zašto ja nisam imala potrebu izgledati kao kurva. Ok, htjela sam biti mršava, ali nisam se htjela oblačiti kao kurva. Ja sam se i nakon što sam smršavila, oblačila kao i kad sam imala 24 kile više.  

I danas imam taj problem. Kad gledam kako se žene u mojoj okolini oblače, ajme! Ne razumijem tu njihovu potrebu da izgledaju kao kurve. Najbolje mi je kad mi netko kaže nešto poput: kad smršavim, onda ću moći nositi odjeću kakvu god hoću. Koji kurac to znači??? Ja sam i sa 114 kila mogla nositi odjeću kakvu sam ja htjela i koja se meni sviđala.

Ok, jasno mi je što to znači, te kojekakve mršavice u časopisima, filmovima, „crvenim tepisima“ u Hollywoodu nose tu kojekakvu oskudnu, prozirnu, blještavu, šljokičastu…, ukratko droljasto-kurvinsku odjeću za koju fakat trebaš biti mršav. I taj njihov „stil“ prihvatile su i obične smrtnice: očekuje se da se i one tako oblače. 90ih godina prošlog stoljeća tako su se oblačile samo striptizete i kurve u američkim filmovima, ali danas su ti kojekakvi selebretiji prenijeli taj droljasto-kurvinski stil  na „crvene tepihe“. A otuda se to proširilo na hrvatske krizme, svadbe, maturalne večere… Ajme, Kad ja vidim kako su klinke na krizmama i maturalnim večerama obučene! Ajme.

Srećom, i zahvaljujući koroni, ove smo godine, za sada, bili pošteđeni tih krizmi i maturalnih večera. Ono što ja ne razumijem, je, zašto roditelji, pristaju svojim kćerima kupovati te takve droljasto-kurvinske haljine. Koliko ja znam, roditelji plaćaju tu obleku. Ne znam zašto roditelji pristaju na to da im to kupe. Ili  tinejdžerke imaju danas svoj novac da same plate tu odjeću?

Ja svoju kćer ne bih takvu pustila van iz kuće. A ovi oko mene, ne da ih puštaju takve van iz kuće, nego ih vode u crkvu na krizmu. Ajme. Te klinke imaju 15ak godina, odjećom, obućom, frizurom i šminkom izgledaju ko Jennifer Lopez u filmu Hustlers (koja ima 50 godina i u tim filmu glumi striptizetu). Jel to normalno?

Da, nažalost, danas se to smatra normalnim. A mene, kojoj to nije normalno, da, mene se smatra nenormalnom. Fakat ne znam zašto ja nemam potrebu izgledati kao kurva ili striptizeta. 

Najbolje mi je kad mi kažu da sam ljubomorna na te koje tako izgledaju. Ajme. Na što trebam biti ljubomorna??? Na to što one izgledaju ko kurve ili striptizete??? Da bih bila ljubomorna na to, trebala bih željeti tako se oblačiti. Ili bi mi se barem takva obleka trebala sviđati.

Meni se to fakat ne sviđa. Štoviše, meni je to ružno. Ok, ima lijepih žena, imaju lijepo lice, kosu, tijelo...ali, ajme, kako su ružno obučene, stvarno kao kurve.

Nije mi jasno zašto se taj droljasto-kurvinski stil američkih striptizeta i prostitutki proširio na svakodnevni život.

Prije koju godinu gledala sam nekakvu emisiju, intervju ili tako nešto, nekakve maturantice (u Hrvatskoj) pitali su o njihovim pripremama za maturalnu večeru. Masovno su izjavljivale kako potroše nekoliko tisuća kuna na haljine, naravno, to su sve te droljasto-kurvinske haljine, i kako je to njima baš suuuuper. Najbolja mi je bila izjava jedne glupačice o razlogu zašto oblači takvu haljinu: „Ako neću sad, kad ću?“. 

A zašto uopće ikad trebaju izgledati kao striptizete ili kurve? Zbog čega one osjećaju potrebu da izgledaju kao da im je upravo završila smjenu u striptiz baru ili na štajgi?

Kako je postalo normalno da se jednako oblače striptizete, kurve, glumice/pjevačice… u časopisima, filmovima i na „crvenom tepihu“ i klinke na krizmi, maturalnoj večeri, rođendanu, svadbi…

Hm, ja nisam u časopisu, nisam u filmovima, nisam na „crvenom tepihu“, a nemam potrebu ni za neko slavlje poput svadbe ili krizme obući se droljatso-kurvinski. 
Ok, ja sam stara, moja krizma bila je prije 25 godina, onda nije bilo normalno da se za krizmu oblačiš kao striptizeta ili glumica na hollywoodskom crvenom tepihu. Nije bilo šanse da mi roditelji uopće kupe takvu neku droljastu obleku, a kamo li da to nosim na krizmu.

Fascinantno mi je kako su danas mame ponosne na svoje droljasto-kurvinski obučene kćerčice na krizmi. Ali fakat ne mogu shvatiti zašto im to uopće kupuju i dopuštaju! Najbolji razlog zašto roditelji to dopuštaju, koji sam između ostalog, čula i od jedne rođakinje je: „Pa kad ona tako hoće“.

Ahaaaaaaaaa.

Kći hoće izgledati kao kurva ili striptizeta na krizmi.

Pa zašto da joj roditelji to brane?
Da, stvarno ne znam.  

Baš si zamišljam tu situaciju kad kćeri i mame (i tate?) idu u kupovinu odjeće za krizmu, maturalnu, nečiju svadbu,... 

I pita mama: Kakvu haljinu bi ti htjela?" 

Kći odgovara: "Neku u kojoj izgledam ko kurva ili barem striptizeta!"

Mama na to: "Odlična ideja, potražit ćemo takvu haljinu kakvu ti hoćeš!"

Očito nema razloga zašto bi roditelji djeci to zabranili. 

Ok, znam i da je danas to dozvoljeno kojekakvim zakonima. Djeci se ne smije ništa braniti, sve smiju. Jasno mi je da kad bi se neka majka danas usudila kćeri braniti da obuče droljasto-kurvinsku haljinu, kći bi zvala pravobraniteljicu za djecu.

Bilo bi čudo da majka ne dobije kaznenu prijavu.

Izgleda kao kurva, ponaša se kao kurva (jeste li vidjeli kako se danas te klinke ponašaju!!!), ali ipak nije kurva(?). Valjda se roditelji danas tako tješe. Sigurno su ponosni.

Ja svojoj kćeri ne bih ni kupila takvu obleku. Ako hoće izgledati kao kurva, neka onda ide na štajgu i zaradi si za svoju droljastu haljinicu za krizmu!

Znam, da, znam da ste svi šokirani tom mojom izjavom i mislite si: "pa ova nije normalna, ona bi svoju maloljetnu kćer poslala da se kurva da zaradi za obleku za krizmu".

Ostajem pri tome: ako hoće izgledati kao kurva, onda neka to sama financira.

Ajme, kako se vremena mijenjaju. Dok sam bila klinka, prije nekih 35+ godina, često sam imala prilike gledati kako to izgleda kad kći bira haljinu za svečanu priliku poput krizme, maturalne večere ili nečije svadbe,...

Naime, moja mama je krojačica i šivala je kod kuće. Prije se puno tako šivalo, barem kod nas na selu, u okolici Zagreba. 

Procedura je bila sljedeća: došle bi mama i kći, donijele kupljenu tkaninu i sl., kći bi izrazila svoje želje glede haljine (suknje, jakne, topića,...), njezina mama bi to korigirala(!), moja mama bi si to sve zabilježila i rekla im kad da kći dođe na probu.

Kći bi s mamom došla na probu da proba tu (napola gotovu) haljinu. Mišljenje kćeri nije bilo presudno, pogotovo što se tiče kratkoće, dekoltea/otvorenosti, izreza, prozirnosti, uskosti,... Mame su diktirale kako to treba izgledati. Iliti: moja mama je slušala mame, a ne kćeri i njihove prohtjeve. Naravno da je i prije 35 godina većina(?) kćeri željela minice, uske, dekoltirane haljine, s visokim prorezima - nije to izmišljeno zadnjih par godina. 

Većina kćeri bila je odgojena da slušaju roditelje, tj. mama određuje kakva će haljina biti (mama ju ionako plaća). No, bilo je i žustrih rasprava glede tih kojekakvih haljina pa čak i svađa između kćeri i majki, te ne kraju suza od strane kćeri kojima gotova haljina, kad bi došle po nju, nije bila dovoljno kratka, dekoltirana,... iliti droljasto-kurvinska. I njihovim mama uopće nije smetalo što kćeri plaču, tule i cendraju jer nisu zadovoljne gotovim haljinama. Štoviše, mame bi im otvoreno pred svima nama rekle: 1. slobodno plači,  manje ćeš pišat, ili 2.  prestani cmizdrit ili ću te nalupat ko vola u kupusu. Da, znam: da danas majka kćeri prijeti batinama, klinka bi zvala policiju.

Baš sam voljela visit oko mame dok su trajali ti pregovori oko haljina i probe. Svačega sam se nagledala i naslušala. 

Sjećam se i nekih zanimljivih situacija u kojima je između moje majke krojačice i majki tih kćeri kojima se šivala haljina, pao tajni dogovor glede haljine. Te majke su obično nazvale moju mamu i bez znanja svojih kćeri dogovorile neka "pravila" glede haljine. Pa je tako jedna mama dogovorila s mojom mama, da kad njezina kćer hoće jako kratku haljinu, neka moja mama na probi zabilježi tu dužinu iliti kraćinu, koju kći hoće. Ali, neka na kraju napravi haljinu 1-2 cm dužu. I moja mama se držala tog dogovora (slušala je majke koje su haljinu ionako plaćale). Za divno čudo, kad su kćeri probale gotovu haljinu, većina nije prigovarala da je haljina predugačka. Meni nikad nije bilo jasno, jel one to nisu skužile, ili se nisu usudile ništa reći? Svega par ih je primijetilo da gotova haljina npr. nije dovoljno kratka, tj. da je preduga. Onda bi majka svoju nezadovoljnu kćer uvjeravala da je haljina sasvim dovoljno kratka, to bi najčešće preraslo u svađu te majke i kćeri. Ta svađa bi najčešće završila tako da je moja mama krojačica, morala dodatno skratiti haljinu (na onu prvotnu dužinu koju je kći htjela). 

Sjećam se da je jednom kći (koja je bila skoro punoljetna!) sa svojom mamom došla mojoj mami krojačici kad je donijela tkaninu i rekla kakvu suknju hoće, tj. njezina mama je blagoslovila izgled suknje. Ali kad je došla na probu polugotove suknje, kći je došla bez mame, i izrazila je želju da suknja ima viši prorez nego što je prvotno dogovoreno. Moja mama je taj put poslušala tu kćer i napravila visoki rasporak iliti razrez na suknji (skoro do gaća!). Kći je i po gotovu suknju došla sama i bila je zadovoljna.

Ali, sljedeći dan se kći sa suknjom u vrećici dovukla natrag k mojoj mami krojačici, jer kad ju je njezina mama doma vidjela u gotovoj suknji, rekla joj je da nema šanse da s takvim rasporkom izađe van iz kuće. I moja mama je morala zašiti oko 1 cm, da rasporak, tj. da taj prorez ne bude skoro do gaća. Ne znam baš koliko je taj 1 cm pomogao da se gaće ne vide, čini mi se da je to bio neki kompromis te mame i kćeri. Mama te kćeri bi sigurno bila htjela da se zašije još 5 cm!

A bila je i jedna mama, koja nije bila krojačica, ali bila je vična krojačkim poslovima poput skraćivanja, ili u ovom slučaju produživanja odjeće. Većini je moja mama krojačica radila kojekakve manje popravke (skraćivanje, sužavanje itd.), ali ova mama je to radila sama i to ne samo na npr. kupljenim trapericama, nego i na haljinama/suknjama koje je moja mama šivala njezinoj kćeri. Ta mama se dogovorila s mojom mamom krojačicom, neka slobodno napravi kratku haljinu/suknju kakvu kći hoće, ali neka ostavi duži (po)rub, da se haljina može produžiti. I onda bi ta mama vična krojačkim poslovima, kad bi kći bila u školi, i sl., produžila haljinu za koji centimetar. To baš nije funkcioniralo sa svakom haljinom, tj. na nekoj haljini se vidi, kad se rub raspegla i proba produžiti, ali s nekim haljinama je funkcioniralo.

Fakat se vremena mijenjaju. Prije je većina majki brinula o tome da im kćeri okolo ne hodaju ko kurve i striptizete, a danas većina majki to ne samo da blagoslivlja, nego i potiče. 

Tko zna što će biti za par desetljeća: ako sada smiju ići droljasto-kurvinski obučene na krizmu, što prije kojih 30ak godina nikako nije bilo normalno, onda za koje desetljeće, možda bude i zakonski legalno da se stvarno maloljetnice kurvaju da si zarade za droljasto-kurvinske haljinice za krizmu, maturalnu večeru itd.

Danas više nije uobičajeno (ni kod nas na selu) da se haljine šivaju kod krojačica, tkanine su jako poskupjele, a ima puno gotove jeftine robe za kupiti pa nije ni isplativo. 

Kad je riječ o toj droljasto-kurvinskoj obleki postoje jeftine droljasto-kurvinske haljinice, a postoje i one kojekakve  brandirane,  skupe droljasto-kurvinske haljinice (treba puuuno potrošiti da bi se izgledalo jeftino). Bilo da kupuju jeftine ili skupe: žene u njima izgledaju kao kurve ili striptizete. I nitko ne vidi problem u tome. Da, to je sve danas normalno.   

No, da se vratimo na mene, prije 20ak godina, kad sam bila smršavila: ne, ja se nisam oblačila kao druge cure u razredu jer se meni to nije sviđalo. Ostala mi je u sjećanju ta izjava mog kuma da se trebam „ljepše oblačiti“. Fakat mi je bilo blesavo što on, čovjek od oko 45 godina, meni, „klinki“ od 18ak godina govori kako se treba oblačiti. Ne znam jel on škicao mlade cure (više nego duplo mlađe od sebe), možda i maloljetne(?). Prema meni se nije nikad neprimjereno ponašao, bio je čovjek na mjestu, ali ta izjava mi je bila nenormalna. On nije pratio modu, bio je uredno obučen, ali nije bio „u trendu“, nije vježbao, nije pazio na prehranu, nije koristio kojekakve kozmetičke preparate itd.

Moja kuma, njegova žena (tada je imala 40ak godina), uvijek je patila za modom i uvijek se picanila, ali ona nije drugima dosađivala s tim, ona mi nije rekla da se trebam „ljepše oblačiti“. 

Kojih 10ak godina kasnije (nakon tog savjeta o „ljepšem oblačenju“), kum i kuma su se razveli. Kuma se nastavila zanimati za modu i picaniti i po mojem mišljenu, pretjerivala je u tome, oblačila se (i ponašala) kao tinejdžerka (kao Jennifer Lopez u 50ima; znam da ćete sad reći da je to normalno, ali meni nije normalno kako se ta glumica/pjevačica oblači u 50oj).

Kum se par godina kasnije ponovno oženio. Ne, nije oženio nekakvu mladu, koja njeguje droljasto-kurvinski imidž. Oženio je ženu svojih godina (oboje su tada imali oko 50 godina) koja je bila, pa čista suprotnost mojoj kumi koja je pratila modu. Ova se uopće nije zanimala za modu, bila je poprilično sijeda, ali nije se farbala, uopće se nije šminkala. Oblačila se jednostavno, nosila je cipele s ravnim đonom itd.

Mene je iznenadilo što je oženio takvu, baš sam mislila da će upecati neku mlađu koja se „lijepo oblači“, po modi: droljasto-kurvinski. Uostalom, on je imao novaca i bio bi mogao financirati njezin droljasto-kurvinski imidž. Pa stvarno, zašto on nije oženio neku koja se „ljepše oblači“? Valjda mu je jedna takva (moja kuma, tj. prva supruga) bila dovoljna.

Što reći na sve te curice od 15ak godina na krizmama i njihove kume? Ili na maturantice od 18ak godina na maturalnim večerama? Ili na sve te tinejdžerke (a i one starije) koje se na kojekakvim (obiteljskim) slavljima oblače droljasto-kurvinski?

Kad idem kupovati odjeću ili cipele za neku svečaniju priliku, gledam tu obleku i obuću po dućanima i nije mi jasno tko to kupuje. Onda dođem na proslavu krizme ili svadbu i sl. – onda mi je jasno tko je to sve pokupovao.

Trebali bi u dućanima  s odjećom i obućom iznad sve te droljasto-kurvinske odjeće i obuće staviti natpise: „Za krizmanice i njihove kume“ ili „Za maturantice“ ili „Za mlađe uzvanice na svadbi“  i sl.

Tako da mi, koji nosimo normalnu odjeću, ne gubimo vrijeme na police s droljasto-kurvinskom odjećom i obućom.

Famozno mi je da se te krizmanice, njihove kume, maturantice… smiju tako obući, ali kad ima kažeš da izgledaju kao kurve ili striptizete iz američkih filmova, one su smrtno uvrijeđene. Pa ako ti se to tako sviđa, onda stoj iza tog svog stila koji njeguješ.

Čitanje tekstova i komentiranje

Pišem ovaj tekst već nekoliko mjeseci, i nikako da ga dovršim. Sad ću se potruditi.

Ispod jednog teksta na bloga, neka žena mi je ostavila komentar. Odgovorila sam joj na komentar, ali moram se još jednom osvrnuti na to što je napisala.

Ok, samo vi pišite komentare, ako vas to veseli. Ali, čini mi se da bi bilo zgodno da prije toga pročitate bar neke od mojih tekstova, ili ako ih čitate: trebate uključiti mozak dok ih čitate.  Ja od 2016. pišem kako mi se zdrava hrana gadi, koliko je odurna, koliko pizdim i živčanim što to moram jesti, te koliko mi fali nezdrava hrana kakvu obožavam.  A ta osobica meni napiše da je rješenje mog problema: „… smanji šećer i bijelo brašno i bit ćeš manje živčana. Nećeš se imati razloga čuditi kao buva k svima onima koji vole zdravo.“

A jebote glupu. Ja se od siječnja 2016. (uz pauze!!!), po naredbi liječnika, odričem svega što volim jesti (tj. nezdrave hrane: šećera, brašna, masnog, prženog…) i jedem tu odurnu, prokletu, gadnu, usranu zdravu hranu. I ne , nisam manje živčana, nego svakim danom sve više pizdim i  svakim danom se sve više čudim ljudima koji tvrde da vole zdravu hranu. Koji kurac volite u tome svemu zdravom??????????????????????????????????????????????????????????? Ja pokušavam shvatiti da ta žena i svi ti ljudi koje vole zdravu hranu – oni su jednostavno psihički bolesni. 

I onda je ta osobica još napisala: „Naravno da govorim iz iskustva. Ovo tvoje kad čitam kao da sam ja pisala prije nekog vremena dok sam se "drogirala" šećerima i ugljikohidratima i varala sebe kako volim ukusno papati“.

Što da ja sad njoj napišem na to? Ja se ne drogiram, ja uživam u ukusnoj hrani: šećerim, ugljikohidratima, bijelom brašnu, prženoj hrani… I ja ne varam sebe da volim ukusno papati.

Kako izgleda to „varanje sebe da voliš ukusno papati“? Baš si zamišljam tu osobicu kako ona, ne znam, sjedi, stoji, leži, ili što već i ponavlja sama sebi: ja volim ukusno papati, ja volim ukusno papati,  ja volim ukusno papati – a zapravo se, kako sama kaže, vara da voli ukusno papati jer ona valjda zapravo ne voli ukusnu hranu. Ona je valjda cijeli život žudjela za time da pase svu onu zdraaaavu hranu samo nije toga bila svjesna. 

A dobro, to je njezina stvar, meni je općepoznata činjenica da mi se zdrava hrana istinski gadi. I isto tako, općepoznata mi je činjenica da obožaaavam nezdravu hranu i ne moram se varati da volim ukusno papati. Ja zaista stvarno, istinski i apsolutno volim ukusno papati – tj. jesti sve ono što sadrži bijeli šećer, bijelo brašno, ugljikohidrate, masno, prženo…

Zato, stvarno bi baš bilo fora, da vi koji ostavljate komentare, uključite mozak dok čitate tekstove koje sam napisala. Ili odustanite od pisanja komentara i liječite se na psihijatriji.

„Svi ga vole“/„Nema tko ga ne voli“

Ide mi na živce što me trpaju u istu ladicu sa svim ostalim ljudima na planeti Zemlji.

Ja naime nikako, ali apsolutno, stvarno, doslovno, zaista nikako ne volim Ledeni vjetar. Ne da ga ne volim, meni se taj kolač istinski gadi.

A u svakom drugom receptu, kod kojekakvih razvikanih, nezdravožderskih food-blogerica piše: „Svi vole Ledeni vjetar“ ili „Nema tko ga ne voli“. Ja ga zaista, fakat, stvarno, totalno, apsolutno, skroz na skroz ne volim. Općenito ne volim nikakve kolače koji sadrže te kore od bjelanjaka. 

Osim Ledenog vjetra, totalno odurna mi je i Pavlova. A tek puslice! A tek Reform torta, ajme, osim bjelanjaka, to sadrži i orašaste plodove – a ja nikako ne volim orašaste plodove.

Hm. Koje je gore? Kolač koji sadrži samo koru od bjelanjaka, ili kolač koji sadrži koru od bjelanjaka s orašastim plodovima? Ovo „samo“ s bjelanjcima je odurno samo po sebi, a onda je ovo s bjelanjcima i orašastim plodovima barem duplo odurno.

Fakat mi se gade te kore od bjelanjaka. Kad to stavim u usta, imam osjećaj da ću povratiti sve što sam jela taj dan.

Znam da je zadnjih 20ak godina to postala prava epidemija: na rođendanima, pričestima, krizmama, čak svadbama(!) uvijek mora biti Ledeni vjetar. Prije 20ak godina toga, ni kod mene ni kod rodbine, na kojekakvim slavljima, srećom, nije bilo te odurnosti od bjelanjaka. A danas: na jednoj krizmi, pričesti..., ima barem 2-3 Ledena vjetra! Vrhunac je bio kad sam prije koju godinu bila kod rodbine na proslavi krizme, gdje je bilo 7 Ledenih vjetrova. Ajme. I nije bilo nikakve druge torte! Nisu sve te torte bile iste, imale se, barem donekle, različite kombinacije voća, bio je i jedan čokoladni Ledeni vjetar. Ali 7 tih gadosti!! Ajme.

Naravno, kad su rezali torte, ja sam se izjasnila da neću, što da bez veze stavlja tu gadost pred mene. Neka ga da ovima oko mene koji to tako trpaju u sebe, bez žvakanja, da se meni gadi gledati ih dok to jedu. A ova, koja je rezala torte, navalila: „Pa super ti je“, „To svi vole“. A jebote glupu. Da se svi bace s mosta ili skoče kroz prozor – jel moram i ja??? 

Ja zaista, fakat, stvarno, doslovno, potpuno, totalno, apsolutno, skroz na skroz ne volim Ledeni vjetar. To je među najodurnijim kolačima koji postoje (ne znam mogu li ga rangirati na prvo mjesto odurnih kolača, jer ima još i drugih odurnih kolača koji se meni gade, ali taj je definitivno među prvima).

Obožavam kremaste kolače, ali meni se jednostavno gadi ta masa od bjelanjaka u Ledenom vjetru!

Baš me zanima što zdravožderi kažu na tvrdnju da svi vole Ledeni vjetar. Oni to ne jedu jer je nezdravo, ali to očito ne znači da ga ne vole (jer „Svi vole Ledeni vjetar“ i „Nema tko ga ne voli“). Vjerojatno i oni snatre o njemu, ali zbog zdravožderstva koje su si nametnuli, ne smiju to jesti. 

Čula sam od prijateljice da je na nekakvoj svadbi na kojoj je bila, Ledeni vjetar bio svadbena torta. Ajme, jadni mladenci. Zar nisu imali novaca za neku drugu tortu?

Nisam proučavala, jel Ledeni vjetar kod ovih koji rade i prodaju  torte (slastičara i ovih koji peku kolače u fušu) najjeftinija torta pa se zato to tako masovno kupuje za kojekakve proslave?

Ja bih radije platila više, za neku skuplju, finu tortu, jer ovo s bjelanjcima je fakat preodurno.

Na nekim blogovima, gdje su food-blogerice objavile recept za Ledeni vjetar i tvrde da taj kolač svi vole, u komentarima ispod recepata postavila sam pitanje  odakle im ta informacija i zašto šire laži. Nisam dobila odgovor, nisu su udostojale odgovoriti, a neke su i obrisale moje pitanje.

A jebo mene glupu, mene jednostavno zanima, otkud im informacija da svi vole Ledeni vjetar???

No, dobro, budući da se stalno može čuti da „Svi vole Ledeni vjetar“ ili „Nema tko ga ne voli“, to znači da 7 milijardi ljudi u svijetu, između ostalog, ama baš svi u Etiopiji, Papui Novoj Gvineji, Aljasci, Novom Zelandu, Čadu, Maldivima, Indiji, Kini, Obali Bjelokosti,… da skratim, ama baš svugdje…; a i svi, neovisno o svom načinu prehrane, dakle svi vegani, vegetarijanci, kojekakvi zdravožderi, paleovci, oni koje ne podnose gluten, RAWci, LCHFovci,... na planeti Zemlji, vole Ledeni vjetar. Nemam pojma jel ga svi jedu, ali očito ga svi vole (ako vas zanima odakle potječe ta informacija do to baš svi vole, trebate postaviti pitanje food-blogericama koje su objavile recepte za Ledeni vjetar na svojim blogovima i šire takve tvrdnje). 

Dakle, ama baš svi osim mene, vole taj kolač/tortu, zato molim da se mene uvrsti u Guinnessovu knjigu rekorda, kao jedinu osobi na planeti Zemlji koja taj kolač istinski ne voli.

4 bijela kruha i veeeelike staklenke Nutelle

Ovo je opet tekst o tome kako meni nešto nije jesno.

Nije mi jasno zašto moji susjedi svaki dan pojedu po 4 bijela kruha (od 700 g!!!). I nije mi jasno zašto svaki tjedan pojedu nekoliko staklenki (veeeelikih!!!, od 750 g) Nutelle.

A svi su mršavi!!!

Pa ja sam mislila da se mršavi ljudi moraju zdravo hraniti da bi bili mršavi.

Ok, idemo ispočetka, njih je petero u kući: baka, njezina kći, zet i dvoje djece. Dobro, jedno „dijete“ ima preko 30 godina, a drugo oko 25.

30godišnji unuk ima curu, planiraju svadbu itd., a za 25godišnju unuku nemam pojma jel ima dečka.

Ne znam tko koliko kruha pojede, tj. kako točno podijele ta 4 kruha na njih 5. No, ponosna baka se pohvalila da unuk smaže cijeli jedan kruh s Nutellom. Baka veli da non stop mažu Nutellu na kruh. I napomenula je da neće nikakav kruh osim bijelog. A što se Nutelle tiče, kupuju samo velike staklenke, tako im je jeftinije. Ne znam koliko tih velikih staklenki Nutelle tjedno pojedu; 2, 3, 5??? Oni imaju novaca, mogu si to priuštiti.

I to tako jedu stalno, neovisno o coroni.

Ne znam što su jeli doma  zadnja 2 mjeseca za vrijeme corona-odmora; pretpostavljam da su pojeli još više kruha i Nutelle. 

I ne, nisu se zdebljali (vidjela sam ih).

Ja, glupa kao što jesam, otvoreno sam pitala baku, što njezin unuk i unuka treniraju. Baka je stara, ima preko 80 godina (ali i ona je mršava, i mentalno i fizički fit), nije skužila, što mi znači to „treniraju“. Pa sam onda pitala kakvim sportom se bave. Baka je odgovorila: „Unuka još studira i nema vremena, a unuk radi, a kad dođe, cijeli dan doma sjedi za kompjuterom pa nema vremena.“

A jadni, nemaju vremena za sport, ali imaju vremena za natrpati cijeli kruh s Nutellom u sebe.

Hm. A ja sam fakat mislila da se mora baviti nekakvim sportom da bi bio mršav.

Ok, dobro, taj njezin 30-godišnji unuk ima play station. Pretpostavljam da igra Fifu pa je zato mršav. Da.

Nisam znala da se mršavi od igranja igrica.

Svaki dan naučim nešto novo.

Pa onda ne razumijem zašto  se ja moram izgladnjivati na dijeti, pardooooooooooooooon, na zdravoj prehrani i još bih se trebala baviti sportom da smršavim. A oni svaki dan smažu 4 bijela kruh i još trpaju Nutellu u sebe i ne bave se sportom. A mršavi su!

Pisala sam već da, dok sam bila u srednjoj školi, smetalo mi je što sam debela, a druge cure u razredu su mršave. Još više mi je smetalo što su one jele nezdravu hranu, zapravo, trpale su u  sebe sve što su stigle, a bile su mršave. Jedna je išla u pekaru i svaki dan(!!!,) pod odmorom u školi smazala je po 2 krafne. A bila je koščato-žgoljavo-oglodano mršava. Jedna je nosala sendviče od doma, i to je složila sendvič od pola kruha (!!!), majoneze, kojekakve salame… i utrpala ga je u sebe pod odmorom, praktički nije ni žvakala.

I ne, nisu se bavile sportom i vječito su se na tjelesnom izvlačile: imale su mjesečnicu po mjesec dana i tako svaki mjesec!

Koju godinu kasnije išla sam psihologu. Nisam išla psihologu radi debljine ili prehrane, nego obiteljskih problema, ali pitala sam otvoreno psihologinju i to što me zanimalo o prehrani: „Zašto je ova jedna svaki dan u sebe natrpala 2 krafne pod odmorom, a ova druga sendvič od pola kruha s majonezom itd. i nisu se bavile se sportom, a stalno su bile mršave?“

Njezin odgovor bio je epski: „Sigurno se nisu tako hranile, to nije zdravo, da su tako jele, ne bi bile mršave“.

A jebote glupu! 

Točno se sjećam da sam samo blesavo piljila u nju.

Zar ona stvarno ne zna da ima mršavih ljudi koji jednostavno imaju dobre gene pa sve trpaju u sebe i ne bave se baš nikakvim sportom (igranje igrica nije bavljenje sportom!!!), a stalno su mršavi. Kaj ona fakat to ne zna???

Stvarno ne razumijem zašto ja nemam dobre gene, zašto se ja moram tako patiti na dijeti, pardoooooooooooooooon, na zdravoj prehrani, a drugi uživaju u nezdravoj hrani i non stop su koščato-oglodano-ispijeno-mršavo-anoreksično mršavi.